Autor: Stevan Stojkov
Ako bi svet u kojem živimo trebalo predstaviti uz pomoć boja, ne bi se dugo mučili oko njihovog izbora. Da bi uspešno ispunili postavljeni zadatak dovoljne bi nam bile samo dve boje: crna i bela. Budući da u većini slučajeva volimo sebe da opisujemo kao pojedince koji imaju izgrađene stavove po skoro svim pitanjima, zaboravljamo da živimo u svetu koji je veoma podeljen i koji se može predstaviti jednostavnom binarnošću – samo kao borba između dobra i zla.
Uzmimo kao primer bilo koje od aktuelnih pitanja: klimatske promene, vakcinacija, pravo na abortus, dostupnost vatrenog oružja, migrantska kriza, nivo zaštite ljudskih i manjinskih prava i slično. Situacija koja se iznova i iznova ponavlja je postojanje dva suprotstavljena tabora koje odlikuju dijametralno suprotni pogledi na postavljeno pitanje i odsustvo diskusije između njih. „Zaraćeneˮ strane su podigle visoke ograde oko svojih uverenja preko kojih, ma koliko ispravni, argumenti suparničkog tabora ne mogu proći, te su zauzele stav „ako nisi s nama, onda si protiv nas”.
Uzrok ovako radikalne polarizacije u društvu mnogi vide u internetu i društvenim medijima. Bez svake sumnje, internet i društveni mediji su dramatično promenili način na koji se informacije šire, kako njima pristupamo i kako formiramo mišljenje, ali da li je optužba da oni podstiču polarizaciju i šire ideološke podele u društvu u potpunosti opravdana?
Zbog mogućnosti brzog pružanja velikog broja informacija o različitim temama i lakog povezivanja korisnika širom sveta, prvi dani interneta su obećavali utopiju koja širi um. Internet je predstavljen kao mesto gde će ljudi moći slobodno da razmenjuju nove ideje i razmatraju druge tačke gledišta. Međutim, čak i u tim danima velikog optimizma, mogli su se čuti glasovi nekoliko naučnika koji su bili zabrinuti da se ovakva vizija interneta zasniva na previše idealizovanoj slici ljudske prirode.
Među njima su bili i istraživači sa MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Marshall Van Alstyne i Erik Brynjolfsson. Oni su 1996. godine upozorili na potencijalno tamnu stranu interneta. NJihovo upozorenje je glasilo:
Pojedinci koji su ovlašćeni da izdvoje sadržaj koji nije u skladu sa njihovim postojećim preferencijama mogu formirati virtuelne klike, izolovati se od suprotstavljenih tačaka gledišta i pojačati svoje predrasude. Korisnici interneta mogu da traže interakciju sa pojedincima koji imaju isto mišljenje, koji imaju slične vrednosti, i tako postaju manje skloni da veruju u važne odluke koje donose ljudi čije se vrednosti razlikuju od njihovih.
Kada odete na interent da pogledate nove vesti, ili posetite neki od sajtova društvenih medija uverićete se u istinitost njihovog upozorenja, jer ćete se naći u okruženju u kojem se pojedinac uglavnom susreće sa informacijama koje odražavaju i pojačavaju njegova postojeća uverenja i stavove. Okružen sadržajem koji je prilagođen njegovim interesovanjima i verovanjima, pojedinac može izgraditi uverenje da i svi drugi korisnici misle na isti način kao on, ili pak da bi to trebali da čine.
Prilagođeno medijsko iskustvo, ograničavajući izloženost različitim glasovima i mišljenjima, doprineće i osnažiće formiranje grupa korisnika istomišljenika. Te grupe će uokviriti i pojačati zajednički narativ, što će dodatno osigurati da se u okruženju pojedinca mogu čuti samo istomišljenici. Takvo okruženje, koje eliminiše suprotstavljena gledišta i različite glasove, identifikujemo kao soba odjeka (echo chamber).
Sobe odjeka i epistemički mehuri
Soba odjeka se definiše kao „sredina u kojoj se osoba susreće samo sa informacijama ili mišljenjima koja odražavaju i potkrepljuju njena sopstvena, a suprotni glasovi su aktivno isključeni i diskreditovaniˮ. Sobe odjeka mogu izazvati niz negativnih efekata. Mogu stvoriti dezinformacije. Takođe, otežavajući razmatranje suprotstavljenih gledišta i sprečavajući diskusiju o važnim i komplikovanim temama, one mogu iskriviti našu perspektivu.
Isključivanjem alternativnih mišljenja i stavova, uz istovremeno favorizovanje informacija koje jačaju naša postojeća uverenja, sobe odjeka ne predstavljaju pretnju samo za diskusiju sa neistomišljenicima, već i za naš intelektualni razvoj. Naime, smatra se da one mogu ograničavajuće delovati na našu slobodu učenja i sposobnost da tolerišemo razlike u mišljenjima. Sobe odjeka mogu dovesti do uskogrudnog razmišljanja, što za posledicu može imati povećanje polarizacije u društvu, pa čak i pojavu ekstremnih stavova po nekim pitanjima.
Sobe odjeka se mogu pojaviti svuda gde se razmenjuju informacije, nisu isključivo vezane za internet i društvene medije, ali nove tehnologije su ih učinile mnogobrojnijim i u njih je daleko lakše „upastiˮ u digitalnom, nego u realnom svetu. Istina, i u stvarnom životu pojednici imaju tendenciju da se okupljaju oko ljudi koji dele njihova interesovanja i vrednosti. Međutim, internet i društveni mediji su ovu tendenciju drastično pojačali.
Jedna od osnovnih funkcija i ujedno i jedan od glavnih razloga velike popularnosti društvenih medija upravo predstavlja mogućnost povezivanja korisnika u grupe istomišljenika na osnovu zajedničkih preferencija sadržaja. Interakcije uglavnom sa istomišljenicima osnažiće uverenje korisnika u ispravnost njegovih stavova i mišljenja. Takođe, anonimnost interakcije sa drugim korisnicima na mreži olakšaće odbacivanje argumenata i stavova drugih, stvarajući tako „neprijateljskijiˮ teren za diskusiju.
Niska cena, lak pristup i brz protok ogromne količine podataka učinili su da se danas sve veći broj ljudi o najnovijim događajima i aktuelnim temama informišu preko društvenih mreža, umesto sa tradicionalnih izvora, kao što su štampa, radio, televizija. Još jedan važan razlog što to činimo je činjenica da će nas na njima dočekati vesti koje odgovaraju našim preferencijama.
Da do nas ne dođe neželjeni sadržaj, zaslužni su algoritmi društvenih mreža. Koristeći naše prošlo ponašanje kako bi prilagodili preporuke našim preferencijama, algoritmi društvenih mreža nas „zarobljavajuˮ u niz personalizovanih informacija i sadržaja. Oni prate sve naše aktivnosti na mreži. Svaki put kada pročitamo neki novinski članak, kliknemo na oglas, ili kada lajkujemo objavu prijatelja, oni te informacije beleže i koriste ih za pružanje povezanog sadržaja. Oni nas upućuju na sadržaje koje nas već zanimaju.
Vremenom skupljajući ih, algoritmi društvenih mreža ove male preferencije polako se pretvaraju u polarizovano okruženje. Zahvaljujući algoritmima, koji se konstantno usavršavaju, mi dobijamo samo jednu stranu svake priče – našu stranu. Oni se brinu da se do nas ne probiju argumenti i dokazi druge strane. Algoritmi društvenih mreža formiraju oko nas svojevrsni zaštitni balon – filter mehur. Da li su ti filter mehuri uzrok polarizacije na internetu i društvenim medijima?
Mnogi stručnjaci veruju da se problem današnje polarizacije može objasniti kroz epistemičke mehuriće. Na tom stanovištu je i stručnjak iz oblasti prava i bihevioralni ekonomista Cass Sunstein. Prema njemu, glavni uzrok polarizacije je to što su internet tehnologije učinile svet takvim da ljudi više ne nailaze na drugu stranu.
Brojne studije su pokazale da su ljudi manje voljni da dele informacije i objave na društvenim mrežama koje su u suprotnosti sa njihovim postojećim uverenjima i stavovima, čak i ako veruju da su te informacije tačne, pa da li se na osnovu svega do sada rečenog može staviti znak jednakosti između soba odjeka i epistemičkih mehurića? Ili su to su dve različite pojave koje ljudi često zamagljeno posmatraju zajedno? Da li je filter mehur isto što i epistemički mehur?
Epistemički mehur je društvena epistemička struktura „u kojoj ne uspevamo da pristupimo relevantnim izvorima informacija bilo namerno ili nenamernoˮ. On se može formirati na društvenim mrežama. Uzmimo, na primer, Facebook. Mnogi ljudi dobijaju vesti sa ove društvene mreže. NJihovi fidovi se pune objavama prijatelja koji obično dele njihove stavove. Korisnik, čiji svi prijatelji dele identične stavove, naći će se u epistemičkom mehuru.
U njemu ćemo se naći i ako namerno blokiramo, uklanjamo prijateljstvo ili prekidamo vezu sa korisnicima na društvenim medijima koji imaju suprotne stavove od naših, ili kad se pretplaćujemo samo na kanale, vesti ili blogove koji potvrđuju naša postojeća uverenja. Važno je napomenuti da se epistemički mehur razlikuje od filter mehura. U slučaju filter mehura pojedine informacije ne dolaze do nas i to ne našom krivicom.
Filter mehur se definiše kao „internet fenomen gde platforme društvenih medija ograničavaju našu izloženost vestima i drugim informacijama korišćenjem algoritama za davanje prioriteta sadržaju koji odgovara našem demografskom profilu i onlajn istorijiˮ. Algoritmi društvenih medija su ti koji odlučuju koje ćemo informacije i sadržaje na njima videti, a pretpostavku o tome šta bismo mi želeli da vidimo, oni donose na osnovu našeg prethodnog ponašanja na internetu.
Kao i sobe odjeka, i epistemički mehuri se mogu pojaviti i u stvarnom životu. Mimo interneta i društvenih medija ovi mehuri će nastati u slučajevima kada nam nedostaje pristup širokom spektru informacija, ili pak, namerno ograničavamo pristup samo određenim izvorima informacija. Takođe, druženje samo sa ljudima sličnog porekla i pogleda na svet pogodavaće njihovom stvaranju.
U svakodnevnom govoru ove termine često koristimo kao sinonime. S druge strane, u stručnoj literaturi značenja termina epistemički mehur, filter mehur i sobe odjeka su razgraničeni, kao što se može videti iz njihovih navedenih definicija. Stoga, između soba odjeka i epistemičkih mehura se ne može staviti znak jednakosti. Razlika između ova dva koncepta je značajna. Sažeto rečeno, epistemičke mehure možemo opisati kao mesta gde ne čujemo drugu stranu, dok sobe odjeka predstavljaju sredinu u kojoj ne verujemo drugoj strani.
Ideja koja stoji iza epistemičkih mehura – da usled razvoja internet tehnologije ljudi više nisu u prilici da čuju drugu stranu – nije u potpunosti održiva. Rezultati novih istraživanja sugerišu da najverovatnije ne postoje pravi epistemički mehuri, jer u savremenom svetu većina ljudi je ipak redovno izložena informacijama i mišljenjima druge strane. Dakle, ključno pitanje za razumevanje soba odjeka nije šta ljudi čuju, već kome ljudi veruju.
Pristrasnost potvrde
Internet i društveni mediji su povezani sa povećanjem srednje ideološke distance između pojedinaca. Povećanje izloženosti pojedinaca sadržaju koji jača njihova postojeća uverenja i stavove o različitim temama, te olakšano spajanje istomišljenika u homogene grupe koje dele identične stavove, i koji informacije prikupljaju iz istih izvora predstavljaju dva važna faktora širenja polarizacije u društvu. Takođe, oni predstavljaju i dva važna mehanizma soba odjeka.
Selektivna izloženost informacijama i koncentrisano grupisanje istomišljenika nisu dovoljni za nastanak sobe odjeka, jer se radi o pojavi koja je daleko ukorenjenija i otpornija na spoljašnje glasove od epistemičkog mehura. Pojedinci koji se nađu u sobi odjeka odbacuju informacije i dokaze druge strane već na samom izvoru. Glasovi druge strane su diskreditovani i aktivno isključeni iz diskusije. Članovi sobe odjeka ne veruju drugim izvorima. NJihovo poverenje je preusmereno i skoncentrisano unutar sobe odjeka.
U situacijama kada nam se ista mišljenja i informacije koje ih potkrepljuju stalno vraćaju, dolazi do jačanja naših postojećih uverenja i stvaranja pristrasnosti potvrde. Dakle, upravo pristrasnost potvrde predstavlja neophodni mehanizam za formiranje sobe odjeka.
Pristrasnost potvrde je kognitivna pristrasnost koja favorizuje informacije koje potvrđuju naša postojeća uverenja ili pristrasnosti. Drugim rečima, pristrasnost potvrde je sklonost osobe da prikuplja, tumači ili pamti informacije na način koji jednostavno potvrđuje njegova postojeća uverenja. Ona predstavlja jednu od najčešćih, ali i najjačih i najpodmuklijih ljudskih predrasuda, jer većina ljudi nije svesna da se ponašamo na gore opisani način.
Ideja da u našim glava postoji nevidljivi glas koji nas ohrabruje da se tvrdoglavo držimo svojih verovanja i stavova i koji se uvek slaže sa onim što govorimo, bez obzira na činjenice, postoji od davnina. Još u dalekoj prošlosti filozofi i pisci su primetili da ljudi imaju poteškoća da obrađuju informacije na racionalan, nepristrasan način kada već razviju mišljenje o tom pitanju.
Šesdesetih godina prošlog veka ovom idejom se bavio i kognitivni psiholog Peter Wason. On je sproveo nekoliko eksperimenata poznatih kao zadatak otkrivanja Vasonovog pravila. Rezultati njegovih eksperimenata su pokazali da su ljudi skloni da traže informacije koje potvrđuju njihova postojeća uverenja.
Iako se o njoj često govori kao o negativnoj tendenciji koja narušava logiku i proces donošenja odluka, pristrasnosti potvrde ne treba automatski pridodati negativan predznak, ona može imati i pozitivan i negativan uticaj. Ona nam može pomoći da ostanemo sigurni u svoja uverenja i vrednosti, ali nas, nažalost, može i sprečiti da objektivno sagledamo probleme i situacije u kojima se nađemo, što za posledicu može imati donošenje pogrešnih odluka.
Pristrasnost potvrde se može pojaviti na više načina: kako tražimo, tumačimo i pamtimo informacije. Dobro je poznato da način na koji pojedinac traži informacije, može značajno uticati na ono što pronađe. Postavljanje pitanja na sugestivan način doprineće donošenju pristrasnih zaključaka. Prilikom traženja informacija na mreži, zbog filter mehura, još je teže izbeći pristrasnost potvrde. Naime, kako smo videli, zadatak algoritama društvenih medija je da nam pokažu tačno ono što misle da želimo da vidimo.
LJudi koji imaju oprečne stavove o nekom pitanju mogu doći do suprotnih zaključaka, čak i kada dođu do potpuno istih informacija i dokaza. Takođe, pored mogućnosti da do suprotnih zaključaka dođemo tumačeći iste podatke, kako se navodi u stručnim izvorima, često ćemo zahtevati strože standarde za dokaze koji se takmiče sa našim postojećim uverenjima.
Pristrasnost potvrde mnogi u šali nazivaju selektivnim prisećanjem, jer se po pravilu sećamo samo informacija koje potvrđuju naša postojeća uverenja i stavove. Čini se da su informacije i dokazi koji govore u prilog našim uverenjima bolje „kodiraniˮ, te duže ostaju u našem pamćenju od informacija koje su kontradiktorne tim uverenjima.
Budući da smo se ukratko upoznali sa načinima na koji se ona manifestuje, pokušaćemo u par crta da odgovorimo na pitanje zašto su ljudi podložni pristrasnosti potvrde. Jedan od razloga je što su ljudi u današnje vreme prosto bombardovani ogromnom količinom informacija, te nemaju dovoljno vremena da svaku od njih pažljivo obrade kako bi doneli nepristrasan zaključak. Takođe, obrada prikupljenih informacija i donošenje odluka su često pristrasni, upravo zato što su ljudi ograničeni na tumačenje informacija iz sopstvenog ugla.
LJudi vole da se osećaju dobro u vezi sa svojim stavovima i uverenjima, te otkrivanje da je njihovo uverenje, koje oni visoko cene, pogrešno, učiniće da se ne osete tako i negativno će uticati na njihovo samopoštovanje. U želji da zaštite svoje samopoštovanje ljudi će veoma često pribeći pristrasnosti potvrde.
Mada se može učiniti da nju možemo „uključitiˮ po svojoj volji, istina je da je ona, kao i sve kognitivne pristrasnosti, obično nesvesna. Većina ljudi nije svesna da su uključeni u pristrasnost potvrde. Kako bismo sprečili da ona negativno utiče na naše odluke, moramo potražiti alternativna gledišta i suprotstavljena objašnjenja, a zatim pokušati da ih protumačimo otvorenog uma.
Kako izbeći sobe odjeka
Karakteristike interneta i društvenih medija su promenile način na koji se ljudi informišu. Zbog mogućnosti interneta da nam brzo isporuči ogromnu količinu informacija o različitim temama i sposobnosti društvenih medija da nam te informacije pruže selektovane na osnovu rezultata naših ranijih pretraga i preferencija, sobe odjeka su postale sastavni deo života na mreži.
Pored upućivanja na sadržaje koji nas već zanimaju, algoritmi društvenih medija su nam olakšali i povezivanje sa istomišljenicima. Takođe, oni u sadejstvu sa tedencijom korisnika da prikupljaju, tumače ili pamte informacije na način koji jednostavno potvrđuje njihova postojeća uverenja, kreiraju samoosnažujuću spiralu utemeljenja zajedničkog narativa i jačanja izgrađenih stavova. Diskreditujući glasove sa strane i otežavajući diskusiju sa njima, sobe odjeka predstavljaju našu zonu konfora.
Rečeno predstavlja samo jedan pogled na fenomen soba odjeka. Postoje i mišljenja da se sobe odjeka u stvarnom životu, naročito na internetu gde postoji obilje informacija, ne mogu formirati i da one postoje samo u teoriji. Savremena istraživanja sugerišu da one ipak postoje na mreži. Prema njima, iako se u sobama odjeka ne odvija sva digitalna komunikacija, one imaju uticaja na širenje informacija i mišljenja.
Korisnici na mreži imaju tedenciju da preferiraju informacije koje su u skladu sa njihovim pogledima na svet, ignorišu različite informacije i formiraju polarizovane grupe korisnika oko zajedničkog narativa, što može dovesti do niza negativnih efakata. Najčešće optužbe koje se upućuju na račun soba odjeka je da su one odgovorne za širenje dezinformacija, teorija zavera i već više puta pomenutu polarizaciju u društvu.
Da bismo ih izbegli, mi moramo biti u stanju da ih prepoznamo. Prepoznavanje soba odjeka upravo predstavlja najveći problem u vezi sa njima. NJih je veoma teško prepoznati, naročito ako se već nalazimo u nekoj od njih. Ako posumnjate da se nalazite u jednoj od njih, kako stručna literatura sugeriše, treba sebi da postavite nekoliko pitanja:
Da li društvena grupa ili veb lokacija za koju sumnjate da je soba odjeka ima tendenciju da daje samo jednu perspektivu na neko pitanje?
Da li je to gledište uglavnom podržano glasinama ili nepotpunim dokazima?
Da li se činjenice zanemaruju kad god su protiv tog stanovišta?
Pozitivan odgovor na bilo koje od ovih pitanja odagna će vaše sumnje. Nakon njihovog prepoznavanja sledi još jedan zahtevan zadatak – kako izbeći sobe odjeka. Lak i univerzalan način za njihovo izbegavanje ne postoji. Situacija po pitanju soba odjeka nije jednoznačna. Ona zavisi koliko od psihologije pojedinaca, toliko i od njegove sredine, kao i strukture digitalnog okruženja koje posećuje. Navešćemo nekoliko saveta koji se najčešće navode u literaturi:
Napravite naviku da proveravate više izvora vesti da biste bili sigurni da dobijate potpune i objektivne informacije.
Komunicirajte sa ljudima različitih perspektiva i vodite računa da razgovarate o novim idejama uz činjenice, strpljenje i poštovanje.
Zapamtite, da samo zato što želite da nešto bude istina, to ne znači da je to istina.
Preporuke koje nam govore da treba da potražimo načine da preispitamo, pa čak i osporimo ono što mislimo da znamo i u šta verujemo nije ni lako, niti prijatno sprovesti u delo. Međutim, prikupljanje informacija iz više izvora i sagledavanje različitih perspektiva učiniće nas objektivnijim i inovativnijim. Moramo sebi pružiti priliku da izađemo iz naše zone komfora. Ako to ne učinimo, prihvatanjem neproverenih informacija, glasina, a ponekad i laži za istinite činjenice, rizikuje-mo da donesemo loše odluke po mnogim pitanjima.
Izvori:
https://advertising.utexas.edu/news/what-social-media-echo-chamber
https://edu.gcfglobal.org/en/digital-media-literacy/what-is-an-echo-chamber/1/
https://www.pnas.org/doi/10.1073/pnas.2023301118
https://theconversation.com/the-problem-of-living-inside-echo-chambers-110486
https://www.simplypsychology.org/confirmation-bias.html
https://www.verywellmind.com/what-is-a-confirmation-bias-2795024
https://www.britannica.com/science/confirmation-bias
Ostavi komentar