Autor: Milovan Balaban, istoričar
Komunizam je stigao u Srbiju i Jugoslaviju 1944. g., posle komplikovane i složene međunarodne igre svetskih moćnika i podrške koje su komunisti sa Titom dobili od saveznika za uspostavljanje režima, koji je bio proizvod revolucionarne logike i delovanja komunističke partije više od dvadeset godina. U ovom tekstu bavićemo se faktorima koji su uslovili pojavu komunizma i njegovu višedecenijsku vladavinu, ali ćemo se delom fokusirati i na njegove fenomene u Jugoslaviji i Srbiji, kao i na koji način je ova ideologija bila dominantna na ovim prostorima, stvarajući specifičnu svest kod naroda.
Primera njegovog fenomena ima mnoštvo. No, zadržimo se na jednom slučaju. Događaj se odvija 1979. g., u maju, poznati slet povodom Dana mladosti i dodele štafete Josipu Brozu Titu. U trenutku ulaska Tita svi počinju da pevaju „Druže Tito mi ti se kunemo“. Najviši rukovodioci partije, ali i celokupna tadašnja elita – intelektualna, politička, kulturna. Omladina učestvuje u sletu, dok pedeset hiljada građana kao jedan iskazuju lojalnost najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Zaista se čovek zapita kako je moglo da se desi da jedan narod kolektivno (čast izuzecima koji su na razne načine sklonjeni) podlegne hipnozi kulta ličnosti. Narod koji je imao Nemanjiće, Lazareviće i tolike svetitelje, ali i intelektualce, narodne vođe, junake i vitezove.
Komunizam na našim prostorima je delom imao odlike koje je ova ideologija imala gde god je bila uspostavljena. Mehanizam vladavine delovao je na mnogobrojne stvarajući eshatološku predstavu u kojoj je bio naglašen kult neprolaznog vođe (kod nas Tito i partija) kao nečem gotovo vanvremenskom i neprolaznom (i posle Tita – Tito). No, kod nas je ova ideologija imala i svoje specifičnosti, te bi trebalo reći nešto o onome što je razlikovalo komunizam kod nas u odnosu na ostale istočno-evropske zemlje. Jugoslavija je bila multinacionalna država, sa problemima koji su opterećivali društvo još od njenog nastanka. Za razliku od većine istočnoevropskih zemalja, koje su bile nacionalno homogene, u Jugoslaviji je oštrica komunizma bila pretežno, ali negativno usmerena na najjaču naciju, koju je trebalo potisnuti i predstaviti kao ugnjetačku. Pored eksploatatorskog, čiji je nosilac buržoazija, srpski narod je dobio žig onoga koji je u državi ugnjetavao ostale.
Komunisti u Kraljevini Jugoslaviji
Posle početnih uspeha na izborima u novoj državi komunisti su počeli da gube ugled u narodu, a partija da se osipa. Za ovakvo stanje krivca pre svega treba tražiti u samim komunistima. Isključivost, revolucionarna logika i prevratničko raspoloženje prema državi proizveli su donošenja „Obznane“ (Zakona o zaštiti države 1921), nakon čega je komunistički pokret vremenom postao marginalan. Komunisti su proglašeni za terorističku organizaciju i bili su progonjeni. Sa druge strane ni oni nisu pokazivali interes za državu jer su smatrali da revolucionarnim metodama tu istu državu treba srušiti i na njenim razvalinama graditi novi svet. Otud su komunisti pred Drugi svetski rat (bez kog ne bi nikada došli na vlast) bili malobrojni, ali ipak homogeni, štaviše najspremniji za organizovano delovanje pošto su dugo bili ilegalci u kraljevini.
Dakle, uprkos malobrojnosti, komunisti, kao ilegalna organizacija, dočekali su spremno Drugi svetski rat. Bili su najorganizovaniji, sa jasnim idejama, načinom funkcionisanja i ciljem koji su nameravali da ostvare, a to je osvajanje vlasti i eliminisanje svih predstavnika građanske elite, kako bi, kako su oni govorili, stvorili novi svet. Otud oni, sa jedne strane nisu ni ulazili u ustanak dok nije napadnut SSSR, ali nisu bili ni iskreni kada je došlo do pokušaja da se ustaničke snage objedine (kao uostalom što i ravnogorci nisu iskreno pregovarali sa partizanskim pokretom). Krajem 1941, posle ofanzive Nemaca na partizansko Užice i snage pukovnika Mihailovića, partizani se povlače u Bosnu, a njihov odnos prema ravnogorcima postoje izrazito neprijateljski. Štaviše ovi su gledani kao glavni neprijatelji i eksponenti navodne velikosrpske buržoazije.
Drugi svetski rat – igre i strategije
Uporedo sa ustankom (kom je svrha bilo osvajanje vlasti pre svega) komunističko rukovodstvo radi na izgrađivanju novih organa vlasti, dajući do znanja da bilo kakav dogovor nije u agendi njihovih revolucionarnih ciljeva. Otuda su temelji budućeg uređenja socijalističke Jugoslavije udareni još tokom rata, naročito na drugom zasedanju AVNOJ-a. Tada su utvrđene granice republika. Prvo administrativne, a potom su sve više učvršćivane, da bi ustavom iz 1974. praktično postale državne. Posle raspada Jugoslavije zapadni centri moći prihvatili su ove granice pokazujući svoje do tada latentno učešće u njihovom kreiranju.
Zašto je došlo do ovakvog raspleta situacije, te zašto su saveznici bili na strani komunističkog pokreta vrlo je složeno pitanje i nije ga lako shvatiti. Uglavnom, još 1937. g. komunističke partije Slovenije i Hrvatske su se samostalno konstituisale, delujući i dalje u okviru jedinstvene KPJ. Od tada počinje da se uzdiže ličnost Titova. Tito okuplja nove mlađe kadrove i deluje u zemlji, počinje da se radom na terenu nameće kominterni, dok je desetkovano rukovodstvo KPJ u Parizu. Pred rat Tito je i formalno prvi čovek partije, dajući joj sve više karakter antisrpske organizacije, spremne da osim kominterne komunicira i sa zapadom.
Ovo će doći do izražaja još više tokom rata. Iako je Staljin imao određene sumnje u jugoslovenskog vođu, nije mogao da se tokom rata (ima indicija da svakako nije bio najzadovoljniji Titovim izborom za šefa partije) odrekne jednog komunističkog pokreta. Sa druge strane na pokret i Tita su mogli da izvrše uticaj i zapadni saveznici, Čerčil pre svih. Naime, Tito je tražio veze sa zapadom, pre svega Vatikanom, preko Slovenaca, što se može zaključiti iz memoara Edvarda Kocbeka, jednog od najbitnijih ljudi slovenačke Oslobodilne fronte. Preko ovih veza Tito je izgradio (najverovatnije) kontakte sa zapadnim saveznicima, kojima je bilo u interesu da u podeli koju su načinili sa SSSR-om Jugoslavija bude izuzeta od Istočne Evrope i uđe u interesnu sferu zapadnih saveznika. Dogovor Čerčila i Staljina za Jugoslaviju bio je 50:50 posto uticaja, što je stvorilo uslove za kasniji pokušaj potpune penetracije zapada na prostore Jugoslavije.
Vršeći pritisak na jugoslovensku vladu u Londonu, postavljajući nekadašnjeg bana Hrvatske, Šubašića za njenog predsednika, Čerčil je uspeo da se oslobodi Dragoljuba Mihailovića, a pregovorima na Visu 1944. g. izdejstvovao je legalizaciju Tita i NOVJ, odnosno komunističkih partizana, čime je kraljevska vlada u Londonu eliminisana kao legitimni zastupnik svih jugoslovenskih naroda. Dakle bazična podrška iz Moskve je opredelila Čerčila da pregovara sa jugoslovenskim komunistima nudeći im šansu da se u jednom trenutku otrgnu iz zagrljaja Staljinovog i uđu u zapadnu interesnu sferu, gde će srpski faktor biti potpuno marginalizovan i prepušten komunističkoj partiji, čije vođe su bile iz Slovenije i Hrvatske. Tako formirana država počivaće na stereotipima o velikosrpskoj ideji i hegemoniji tokom trajanja prethodne Jugoslavije. Ovi stereotipi će se održavati sve vreme tokom njenog trajanja, gde će Srbi biti prokaženi i kažnjavani za navodni greh, dok će kao rezultat navodne srpske neupitne krivice proizaći model funkcionisanja države gde će slaba Srbija biti garant jake Jugoslavije.
Komunizam u Srbiji – eliminacija srpske elite
Sve gore navedeno govori o specifičnostima uspostavljanja komunizma u Srbiji, ali i njegovom duhu, koji je bio različit od onoga u Istočnoj Evropi pod dominacijom SSSR-a. Komunisti od 1941. do 1944. G., kada su ih ustoličili crvenoarmejci u saradnji sa Britancima, nisu bili u većem broju prisutni, ili pravilnije rečeno nisu imali nikakvog uticaja na kreiranje političkih, vojnih i društvenih prilika u Nedićevoj Srbiji. No, kada su preuzeli vlast počeli su da u duhu svojih svetonazora, u skladu sa projektom kraja istorije, deluju u pravcu eliminacije svih neprijatelja sa obrazloženjem da se oslobađaju saradnika okupatora.
Uništiti čitavu građansku klasu, čitavu svetovnu i duhovnu elitu bio je program komunista koji su oni velikim delom i sproveli. Time je srpski narod obezglavljen (što je bio cilj i ideološki program) te nije dugo mogao da artikuliše svoje nacionalne interese. Planski, na osnovu ranije spremljenih spiskova, ideološki i programski potkovano, eliminisana je srpska građanska klasa. Preko 35 000 ljudi ubijeno je bez suda do marta 1945. G., kada su uspostavljeni sudovi, koji su napunili tamnice nove države. Uz napomenu da je među stradalima zaista bilo saradnika okupatora moramo konstatovati da je velika većina eliminisanih bila nevina.
Do polovine pedesetih režim je bio krajnje represivan. Srpska duhovna i svetovna elita je praktično zbrisana, ili je završila u emigraciji. Kasnije popuštanje i napredak države, koji je bio rezultat specifičnog položaja između svetski suprotstavljenih blokova, proizveo je benefite za jugoslovensku državu, rezultirajući izgradnjom i poboljšanjem materijalnog položaja njenih građana. Ali je matrica ostajala ista. Uprkos stradanju srpske elite srpska buržoazija je i dalje (uprkos stratištima širom države na kojima su suprotstavljeni fašizmu ginuli gotovo samo Srbi) figurirala za dežurnog krivca, a srpski nacionalizam bio označen kao opasnost koja konstantno vreba i ugrožava stabilnost i opstanak države.
Pri tome je izgrađen kult ličnosti, do tada nepoznat u srpskom narodu. Ateistička religija je izrodila zemaljskog boga Josipa Broza i nepogrešivu partiju, koja je bila iznad države i iznad društva, moralni arbitar u narodu u eliti. Nenaklonjena Srbima i namerna da obuzda srpski faktor ona je održavala i podgrevala mit o srpskoj krivici, kroz stalno objašnjavanje i propagiranje navodno ugnjetačkog karaktera srpske buržoazije, ali i srpske nacionalne i svetosavske ideje. I danas, iako smo se oslobodili komunizma, nismo raskrstili sa partijskim shvatanjem moći i kultom vođe koji je negovan manje-više u svim partijama nastalim posle uspostavljanja višestranačkog sistema 1990. g.
Isto tako formula „Slaba Srbija jaka Jugoslavija“ živi i danas kada značajan upliv i paket kontrole na ovim prostorima imaju zapadni centri moći. Ovo govori da komunistička Jugoslavija, nastala u Jajcu 1943. g., nije građena na pesku, te da predstavlja kontinuitet viđenja srpskog pitanja još od britanskog kreiranja Balkana kada su Srbi ustali protiv Otomanske imperije. Tada su Britanci podržavali Osmanlije, smatrajući da srpska država u prirodnim granicama predstavlja trijumf pravoslavne civilizacije i sigurnog saveznika Rusije. Isto tako Austro-Ugarska je stvarala mit o Velikoj Srbiji, kao bi Srbe označila kao remetilački faktor i sačuvala svoje prostore naseljene Srbima, ali i Južnim Slovenima.
Zaključak
Komunističko stigmatizovanje Srba ima kontinuitet, tako da uprkos tome što su ovi sledbenici kominternovskog koncepta sveta, ali i zapadnih stereotipa o pravoslavnim narodima, propagirali novi svet, što su ubeđivali sve da istorija počinje od komunizma, nisu iskakali i odudarali od starih gledanja na srpsko pitanje, te su predstavljali u mnogome kontinuitet sa starim rešenjima koja su bila namenjena srpskom narodu od strane pre svih Anglosaksonaca. Možda je novo jedino to što je u komunizmu izvršena najstrašnija lobotomija većeg dela naroda, tako da je on prihvatio one koji su radili na njegovom fizičkom, ali i duhovnom uništenju, za svoje oslobodioce i usrećitelje. U tome je osnovna specifičnost jugoslovenskog komunizma. Komunisti u Istočnoj Evropi nisu toliko oštetili nacionalnu i tradicionalnu nit i logiku naroda kojima su vladali, dok je to usled multietničnosti Jugoslavije, kao i obeležavanja srpskog naroda kao mogućeg remetilačkog faktora, u Titovoj državi bilo, na našu žalost, maestralno sprovedeno nad Srbima.
Ostavi komentar