Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Političko-kulturni separatizam u Crnoj Gori ima svoje dublje korene, svakako dublje nego što to danas smatra jedan deo neobaveštenog sveta sklonog da uzroke tome pokretu traži u političkim zbivanjima poslednjih godina. NJegova ideologija nije rođena u Crnoj Gori već je uneta sa strane. Suština takvog pokreta je u pokušaju nastalom uoči Drugog svetskog rata u okviru nacističko-fašističkih projekata razbijanja Jugoslavije i srpske etničke celine, da se Crnoj Gori nametne sasvim novi kulturni i duhovni identitet – putem ideološke propagande, obrazovnih programa, kulturnih ustanova, umetnosti, naučnog rada, i mnoštvom sličnih aktivnosti. Pravi koreni političko-kulturne separatne svesti ne mogu se razumeti bez šireg ideološkog i kulturnog ambijenta 20. veka – ambijenta u kome postoji Crna Gora i srpski narod u njoj.
Crnogorski nacionalizam i separatizam izrastao je na staroj strategiji razbijanja srpskog etničkog, kulturnog i duhovnog prostora, i nije uspevao da uhvati bilo kakvog korena u Crnoj Gori sve dok nije silom nametnut tokom i posle Drugog svetskog rata. Tvorci toga ideološkog koncepta proistekli su iz bečkih i peštanskih državnih kancelarija, poput Đule Andrašija, Benjamina Kalaja, Lajoša Talocija, zatim iz njihovih satelitskih centara, kao što je Zagreb, a razume se i drugih susednih centara, u prvom redu Rima kao sedišta Rimske kurije. Osnovni cilj te strategije bio je onemogućavanje, svim sredstvima, srpskog nacionalnog ujedinjenja i stvaranja jedinstvene srpske države, ali i bilo kakvih oblika snažnijeg srpskog duhovnog i kulturnog povezivanja. Mnoštvo različitih političko-kulturnih mera te strategije moglo bi se svesti na dva osnovna pravca aktivnosti: prvi, srpsku sklonost ka regionalizmu i partikularizmu (istina uočljivu u srednjem veku, a dobrim delom ojačanu dugotrajnim životom u raznim državama pod tuđinskom vlašću) treba svim sredstvima produbljivati i politički eksploatisati; i drugi, verske podele i kulturne razlike među Srbima, proistekle iz života pod tuđinskom vlašću, treba neprekidno naglašavati i davati im posebna politička značenja.
Na ovom poslu se radilo već tokom 18. veka, sa prvim ozbiljnijim planovima o preuređenju Jugoistočne Evrope u duhu političkih interesa Austrije, ali i drugih zapadnih sila. Taj rad je vrlo uočljiv nakon srpske revolucije 1804. godine, a dolazi do punog izražaja – planski, organizovano i delotvorno nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Nije reč samo o projektima političke prirode: reč je o širokom frontu aktivnosti koji je pored klasičnih političkih, vojnih i ekonomskih mera, u prvi plan stavljao i naučnoistraživački i kulturni rad; u tim oblastima se naprekidno provlačila suptilna strategija, uvek teže uočljiva, pometnje u planovima svojih protivnika sa osnovnim ciljem da se prihvati poželjni lažni identitet koji će biti u funkciji političkih planova Habzburške monarhije. Takva je, pored ostalog, bila ideologija bošnjaštva, sa osloncem na bogumile, ali i mnogi drugi projekti koji su se ticali naročito Stare Raške, Kosova i Metohije, Makedonije i drugih oblasti u kojima je živeo srpski narod.
Za sve vreme postojanja nezavisne Crne Gore, niko u Crnoj Gori nije dovodio u pitanje opštepoznatu činjenicu da su Crnogorci deo srpskog naroda u Crnoj Gori. Govorim o Staroj Crnoj Gori. Veći deo današnje Crne Gore, počevši od Banjana, preko Pive, Drobnjaka, Vasojevića, zatim Polimlja i Potarja (Berane, Bijelo Polje, Pljevlja) je i inače naseljavao srpski narod u svojim istorijskim oblastima Staroj Hercegovini i Staroj Raškoj. Čak ni veoma isključivi hrvatski ideolog dr Ivo Pilar (pseudonim Sudland), o kome će kasnije biti reči, uzor hrvatskog ustaškog pokreta i crnogorskih separatista, nije mogao uvrstiti Crnogorce u poseban narod. On piše: „Poznajemo četiri naroda Južnih Slavena: Slovence, Hrvate, Srbe i Bugare“.
Međutim, da bismo bili u prilici da na ispravan i sveobuhvatan način razumemo osnove crnogorskog etničkog nacionalizma, ali i izgradnje zasebnog nacionalnog identita, trebalo bi prethodno da poznajemo biografiju Sekule Drljevića, koga je sam Savić Marković Štedimlija označio kao „oca crnogorskog nacionalizma“. Sekula Drljević je rođen 7. septembra 1884. godine u selu Ravni, kod Kolašina, u tadašnjoj Knjaževini Crnoj Gori. Radi sticanja višeg obrazovanja otišao je u Austrougarsku. Studirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zagrebu, gde je odbranio i doktorat iz oblasti pravnih nauka. Tokom boravka u Zagrebu bio je član Srpske akademske omladine (SAO). U jednom govoru je pred članovima SAO priznao da u Crnoj Gori vlada tiranija, naglasivši da je glavni cilj njegovih studija u Zagrebu da se što bolje pripremi, kako bi u svojoj otadžbini Crnoj Gori mogao svojom spremom stupiti u borbu protiv apsolutizma. Nakon povratka u Crnu Goru uključio se u društveni i politički život, stupivši u državnu službu. NJegov stariji brat, Janko Drljević, je u to vreme bio skupštinski zastupnik iz redova lojalističke Prave narodne stranke, a takođe je služio i kao državni tužilac u Bombaškoj aferi (1907). Zahvaljujući bratu, Sekula Drljević je postao načelnik u Ministarstvu pravde, a nedugo potom i ministar pravde u drugoj vladi Lazara Tomanovića (1909–1910). Potom je postao i skupštinski zastupnik, iako nije ispunjavao zakonski preduslov od navršenih 30 godina starosti, što se ispostavilo tek kada je naknadnom proverom razotkriveno da je krštenica koju je podneo bila falsifikovana. Nakon takvog neslavnog početka političke karijere, odstupio je sa ministarskog položaja. Kao politički podobna ličnost, kasnije je postao ministar finansija u vladi Mitra Martinovića (1912–1913). Već tada je bio poznat po svojim retoričkim sposobnostima, ali i po političkom oportunizmu i nedoslednosti.
Tokom Prvog svetskog rata, austrougarske snage su ga zatvorile i internirale u logoru Boldagasonj u tadašnjoj Ugarskoj (danas Frauenkirhen u Austiji) i Karlštajn u Austriji, gde je istupao protiv kralja Nikole. Pušten je nakon rata i preselio je se u Zemun, gde je radio kao advokat. Postao je vodeći član zelenaša, crnogorskog separatističkog pokreta koji je podržavao Jugoslovensku federalističku stranku. Tokom ovog razdoblja, on je sarađivao sa hrvatskim političarima, kao što su Stjepan Radić, Vlatko Maček i Ante Pavelić, sa kojim je postao dobar prijatelj. Sredinom dvadesetih godina 20. veka, Drljević je osnovao Crnogorsku federalističku stranku. Ubrzo je postao jedini vođa stranke i glavni teoretičar. On je izrazio jasnu podršku jedinstvu Jugoslavije i naglasio crnogorsku lojalnost srpskoj nacionalnosti, ali je tvrdio da nije nužno morala biti dio jedne države i nagovestio da će podržati obnovu nezavisnosti Crne Gore. Zbog toga, zelenaši su tražili da se unutrašnje granice Jugoslavije organizuju tako da se podudaraju sa državnim granicama, kakve su bile pre 1918. godine.
Sekula Drljević i Mihailo Ivanović su već tokom 1920. godine prvi pokušali da osnuju regionalnu crnogorsku stranku uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu, ali u tome nisu uspeli zbog nedostatka vremena i otpora vlasti. Drljević je bezuspešno predvodio crnogorsku federalističku grupaciju na izborima 1923. godine u Nikšićkom i Kolašinskom srezu. Ponovo se kandidovao 1925. godine u Kolašinu i ovoga puta je izabran za poslanika u Narodnoj skupštini. Iste godine učestvovao je u stvaranju Crnogorske federalističke stranke. Podržavao je koncept crnogorsko-hrvatske saradnje protiv beogradskog centralizma. Upravo po tom osnovu, Drljević je 1927. godine izabran za predstavnika Zemunskog okruga na izbornoj listi koju je predvodila Hrvatska seljačka stranka. Sledeće godine, Drljević je bezuspešno pokušavao da odgovori Radića od prisustva sednici Narodne skupštine na kojoj je Puniša Račić izvršio atentat na njega. Tokom narednih godina uspostavio je blisku saradnju sa raznim antisrpskim činiocima u Zagrebu, a jedan od njegovih najbližih saradnika bio je pohrvaćeni crnogorski publicista, Savić Marković Štedimlija, koji je radio na teorijskom uobličavanju crnogorskog nacionalizama.
Za vreme Drugog svetskog rata, kada je najpre uzeo učešća na Petrovdanskom saboru 1941. u proglašenju „nezavisne države Crne Gore“, a ostatak rata proveo u NDH, došao je do originalnog objašnjenja o posebnom poreklu Crnogoraca – tvrdio je da potiču od Ilira! Pa tako u svojoj knjizi „Balkanski sukobi 1905– 1941.“ piše: „Rase su zajednice krvi, a narodi su istorijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slovenskoj jezičnoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda koji su poznati pod imenom dinarski narodi. Ovi narodi su, po savremenoj nauci o evropskim rasama, potomci Ilira, koji su, primivši jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitičkim položajem i istorijom i dalje ostala stvaralac njihove kulture. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo određenih kulturnih oblika kod dinarskih naroda počev od Albanaca pa do Južnih Tirolaca, koji su pogermanjeni Iliri… Poznati srpski naučnik Jovan Cvijić istakao je razliku između dinarskih naroda slovenskoga jezika i Srba, ali on je mislio da je ta nejednakost samo posljedica različitih uslova, pod kojima su se odvojeno, u posebnim državama, razvijali kroz sve vjekove istorije. Cvijiću nije bilo jasno da kultura nije samo tvorevina geopolitičkoga položaja i istorije nego i krvi“. (Drljević, 1944: 163) Ono što posebno zapada za oko je i to da je Drljević i nakon tog ilirskog „otkrića“ i dalje u Beogradu i Srbiji video nekakve Cincare, pa je tako u zemunskom listu „Graničar“ 1944. pisao o „beogradskom cincarskom imperijalizmu“. Ovde je bio kontradiktoran, isto kao što su to danas neke pristalice neobošnjaštva koji sa jedne strane sebe smatraju potomcima Ilira, a sa druge strane Srbe nazivaju Vlasima. Jer upravo su Vlasi, u koje spadaju i Cincari, potomci tog romanizovanog balkanskog starosedelačkog stanovništva, među kojima su najbrojniji Iliri. Kako to da su, prema Drljeviću, Srbi iz Srbije „prljavi“ jer su „izmešani“ sa tim starosedelačkim stanovništvom, dok su u isto vreme Crnogorci (najpre „najčistiji Srbi“, a kasnije posebna nacija) potomci baš tog starosedelačkog stanovništva koje je primilo slovenski jezik?!
Još od osnivanja Crnogorskog državnog vijeća sredinom 1944. godine, Drljević je težio ka stvaranju sopstvene vojne formacije, ali prilika za ostvarenje takvih zamisli pružila mu se tek početkom 1945. godine, kada je uspostavio kontakt sa zapovednicima pojedinih četničkih jedinica, koje su se krajem 1944. godine povukle sa područja Crne Gore, prešavši na područje Bosne. Tim jedinicama je komandovao pukovnik Pavle Đurišić, koji je nakon političkog raskida sa generalom Dražom Mihajlovićem ušao u pregovore sa Sekulom Drljevićem, stavivši svoje jedinice pod njegovu komandu. Time je stvorena Crnogorska narodna vojska (CNV), kao vojna formacija Crnogorskog državnog vijeća. Organizaciona i materijalna pomoć za opremanje te kvislinške formacije dobijena je od ustaša i nemačke vojske. U vreme stvaranja CNV, jedinice koje su ušle u njen sastav bile su već uveliko u stanju unutrašnjeg rastrojstva, tako da pokušaj njihove reorganizacije nije dao očekivane rezultate. Od samog snivanja CNV, postojalo je duboko nepoverenje između Drljevića i Đurišića. Iako je njihovim sporazumom bio predviđen neometan prolaz reorganizovanih jedinica preko teritorije pod ustaškom i nemačkom kontrolom, ubrzo se pokazalo da je taj dogovor nesprovodiv. Đurišić je preko Save uputio ranjene i bolesne vojnike, zadržavši glavninu svojih jedinica južno od reke, gde je došlo do njihovog sukoba sa ustašama. Nakon poraza u bici na Lijevče polju, severno od Banje Luke, i pristajanja dela jedinica uz Drljevića, Đurišić je bio prinuđen da pregovara sa predstavnicima ustaške vojske o daljem kretanju svojih jedinica prema Austriji. Nakon što se vratio u Zagreb 17. aprila 1945. godine, Drljević je izdao proglas o svom političkom programu i pozvao svoju „vojsku” da se bori protiv nove Jugoslavije i četnika Draže Mihailovića. Đurišić, Petar Baćović, Dragiša Vasić i Zaharije Ostojić su 20. aprila odvedeni u logor Stara Gradiška kod Jasenovca, gde su, uz stotine drigih četnika, uskoro i na najsvirepiji način – pogubljeni. Ostavljeni bez vođe, većina Đurišićevih četnika prešla je u redove Drljevićeve Crnogorske narodne vojske i sa njom se povukla prema austrijskoj granici. U drugoj polovini maja, pripadnici Crnogorske narodne vojske predali su se Britancima i ubrzo su vraćeni u Jugoslaviju i predati u ruke komunistima. Drljević je uspeo da izbegne hapšenje i zajedno sa svojom suprugom pronašao je utočište u logoru za raseljena lica u Judenburgu. Crna trojka koju su činili Đurišićevi sledbenici 10. novembra 1945. godine pronašla ih je tamo i ubila, prerezavši im grkljane.
IZVORI I LITERATURA
Antonić, Slobodan (1999). „Stranački i društveni rascepi u Crnoj Gori”. Sociologija: Časopis za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju. 41 (2): 165—186.[mrtva veza]
Pajović, Radoje (1971). „Politička akcija Sekule Drljevića i njegova saradnja sa ustaškim vođstvom i njemačkim poslanstvom u Zagrebu (1943–1945)”. Časopis za suvremenu povijest. 3 (1): 75—89.
Pajović, Radoje (1977). Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941–1945. Titograd: Istorijski institut.
Stamatović, Aleksandar (2007). „Nacionalni identitet zelenaša i crnogorskih federalista 1918–1941”. Politička revija. 6 (1): 119—139.
Terzić, Slavenko (2000). „Ideološki koreni crnogorske nacije i nastanak crnogorskog separatizma”. Srpska slobodarska misao. 1 (1): 181—198.
Terzić, Slavenko (2006). „Iznevereni identitet: Prilog razumevanju ideoloških korena crnogorskog nacionalizma” (PDF). Letopis Matice srpske. 477 (3): 424—439.
Ostavi komentar