Autor: msr Milena Golubović, master etnologije i antropologije
Proučavanje vremena u prethodnim epohama bilo je sa akcentom na sadašnji i prošli trenutak. Novije studije u antropologiji prebacuju fokus na budućnost. Umesto kao završna, budućnost se počela posmatrati kao polazna tačka vremenskog kontinuuma. Savremeni antropolozi pokazuju kako orjentacija ka budućnosti, odnosno svest o „krajevima“, završecima, prethodi, usmerava i oblikuje sadašnje aktivnosti, a samim tim i prošle. Delo „Antropologija budućnosti“ pokazuje, kako orijentacije budućnosti utiču na usmeravanje i oblikovanje sadašnjeg momenta u nezanemarljivoj meri. Oslanjajući se na filozofa Hajdegera, autori skreću pažnju kako se sadašnjost „pobuđuje“ kroz orijentacije budućnosti. U procesu određenja šta smo, ko smo i kako živimo svakodnevnicu, orijentisanost ka budućnosti igra jako važnu ulogu, i noviji pravci u antropologiji upravo nastoje da stave akcenat na taj segment.
Naviknuti da posmatramo svet kroz vremenski kontinuum prošlost-sadašnjost-budućnost, isprva nam može biti teško da fokus prebacimo na budućnost kao početno odredište. Međutim, navika da razmišljamo na jedan način i naše prekoncepcije, ne odražavaju nužno kako se stvari zapravo odvijaju. Uobičajno u našoj kulturi (budući da postoje društva koja uopšte ne prave podelu vremena na prošle, sadašnje i buduće trenutke) je da su nas naučili da vreme posmatramo linearno. Međutim, vreme teče u više pravaca i ne nužno u smeru od prošlosti ka budućnosti.
Autori koji se bave antropologijom budućnosti, kao što je Dejvid Zajtlin, u svom članku „Očekivati, osvrtati se”, predlažu da se prošlost, sadašnjost, budućnost pluralizuju. Dakle, ne postoji jedna prošlost, niti jedna sadašnjost, a još manje budućnost. Podesnije je govoriti o prošlostima, sadašnjostima i budućnostima. Dakle, o vremenima u množini. U tom smislu, zanimljivo je napomenuti da sadašnje i buduće prošlosti nisu nužno iste. Isto važi i za sadašnje i buduće budućnosti.
Početkom 2019. godine izlazi iz štampe knjiga antropologa iz Škotske Denijela M. Najta i antropološkinje iz SAD Rebeke Brajant, „Antropologija budućnosti“ u izdanju CambridePress-a za englesko govorno područje. Na našim prostorima još uvek nije prevedena. Međutim, zahvaljujući interesovanjima mlade antropološkinje, autorke ovog eseja, javnost u Srbiji ima priliku da se upozna sa najnovijim antropološkim pristupima proučavanja društvene stvarnosti, u toku iste godine u kojoj je knjiga i objavljena u Velikoj Britaniji.
U knjizi se obrađuju orijentacije budućnosti: anticipacija (predviđanje), očekivanja, spekulacija (nagađanje), potencijalnost, nada i sudbina.
Anticipacijom, budućnost sudaramo sa sadašnjošću, i u sadašnjosti vršimo aktivnosti kao da se predviđeno događa. Predviđanjem najčešće nastojimo da otklonimo neku nelagodu i nepovoljnost. U situacijama ratnog stanja, ljudi nastoje da pobegnu pred nedaćom. Pretpostavlja se da će do napada doći, i onda se ostvaruje odbrana, kao da se napad zaista i odigrao. Anticipacija se javlja u mnoštvu situacija svakodnevnice, ali u ratnom stanju je od životne važnosti. Kada se iskustvo može upotrebiti, i kada nije potrebno da se hita ka budućnosti kako bi se predupredila dok se još nije ostvarila, već se čeka da se dogodi, govorimo o očekivanjima. Očekivanja određuju budućnost kao budućnost. Kako je navedeno, očekivati znači „imati“ budućnost. U svakom očekivanju potencijalno postoji neočekivano, jer se stvari dešavaju i drugačije od toga kako zamišljamo, tj. očekujemo. Interesantno je da su neočekivane stvari takođe očekivane. Kad su stvari predvidive i očekivane, najčešće govorimo o mirnodopskom periodu. Koncept normalnosti i „normalnog“ života se povezuje sa vremensko-prostornom situacijom u kojoj su očekivanja ostvariva. Kada osoba ne mora da razmišlja o korupciji, a društvo funkcioniše u skladu sa propisanim zakonima, mogu se očekivati očekivanja. Sve zajedno, moći očekivati znači živeti u skladu sa onim što se koncipira kao normalnost. Posredstvom očekivanja prošlost činimo „živom“ u sadašnjosti. Prošlost je resurs iz kojeg očekivanja crpe materijal sa ciljem formulisanja budućih očekivanih dešavanja. U kontekstu očekivanja, govori se i o obećanjima.
Razlika između anticipiranja, očekivanja i npr. spekulacije slikovito je objašnjena na primeru majke koja očekuje da čuje svoje trogodišnje dete iz susedne sobe. Ukoliko ga ne čuje, anticipira da će se glas uskoro, čuti. Međutim, kako se glas ne čuje, majka spekuliše zašto se ne čuje. U tom „prorezu“ između očekivanja i anticipiranja, „skriva“ se spekulacija.
Posmatranje društvenih aktivnosti iz novog ugla doprinosi njihovom boljem razumevanju. Na primer, krizne situacije, kao i mnoge druge, postaju razumljivije kada se fokus prebaci na budućnost. Pogled sa stanovišta orijentacija budućnosti pruža heuristički plodno štivo za elaboraciju krize.
U kontekstu orijentacija budućnosti, a prevashodno kroz perspektivu spekulacije, čuveni Bregzit u Velikoj Britaniji i sva ključna dešavanja sa njim u vezi, moguće je „osvetliti“ i dobiti kvalitetnu interpretaciju. Kako je u knjizi „Antropologija budućnosti“ ukazano, Begzit je bio pogodno vreme za javljanje spekulacija, budući da su izostali jasni politički nacrti oko budućnosti zemlje nakon izlaska iz Evropske Unije. U Velikoj Britaniji nakon referenduma na kome je izglasan izlazak države iz Evropske Unije, budućnost za koju se smatralo da se neće menjati, postaje prošlost ili u najmanju ruku biva stavljena na poček. Budućnost koju su karakterisale pripadanje Evropskoj zajednici, slobodna trgovina, kretanje i rad na teritoriji zemalja Evropske Unije, kulturna integracija sa ostalim članicama EU, vizija bezgraničnog socioekonomskog razvoja, biva dovedena u pitanje do te mere da postaje prošlost. To je budućnost u prošlosti, tj. prošla budućnost. Istraživači su došli do saznanja da se ljudi u Velikoj Britaniji nakon Bregzita osećaju kao da su im budućnosti otete i suspendovane. U post-referendumskom periodu, dok su čelnici Velike Britanije bili u pregovorima sa Evropskom unijom, u narodu se usled nedostataka informacija, a u cilju razrešenja nelagodnosti sadašnjosti u kojoj se ne može jasno predvideti i očekivati budućnost, javile spekulacije o budućnosti zemlje. LJudi su se počeli pitati i ujedno spekulisati, šta će biti sa irskom granicom, da li će Britanci koji letuju na Ibici morati da imaju vizu, šta će se dogoditi sa ljudima koji rade u Velikoj Britaniji, a sa područja su drugih zemalja Evropske unije, i tome slično. Spekulacije ovog tipa su svakodnevna tema dnevne štampe i internet foruma u Velikoj Britaniji. Pretpostavljanje (conjecture) kao oblik spekulacije usmeren na prošla dešavanja je jako važno za generisanje „poverenja“, koje je pak, ključno za spekulacije koje su usmerene ka budućnosti. (U slučaju Bregzita spekulacije usmerene na prošlost su oko traganja klice koja je dovela do referenduma za izlazak iz Evropske unije. U tom kontekstu, spekuliše se kako je Velika Britanija još 1970-ih nevoljno ušla u Evropsku zajednicu, i kako je odbijala da se usvoji jedinstvena valuta Evropske unije sa početka 21. veka). Da bi se spekulisalo, potrebno je poverenje. Poverenje je jako zanimljiv koncept, jer istovremeno referiše i na izvesno i na neizvesno. Upravo zbog postojanja tog sadejstva izvesnog i neizvesnog u poverenju, kada spekulišemo često možemo obmanjivati sebe. Izvesnost u poverenju nam pomaže da prebrodimo anksioznost i nelagodu proisteklu iz suočavanja sa sadašnjošću u kojoj se ne može anticipirati, niti očekivati. Međutim, sa druge strane, neizvesnost sadržana u istom konceptu dovodi do pojave obmana. Spekulacija ide „ruku pod ruku“ sa prevarama. Ekspanzija „ljudi od poverenja“ i špekulanata, koji su mahom varalice, je osobenost epoha brzih promena i kriznih situacija. Krizne situacije nastaju kada su očekivanja i predviđanja onemogućena. Tada se osobe susreću sa nelagodom bivstvovanja i prisutnosti prevashodno sadašnjeg trenutka. Kako bi se neprijatnost i anksioznost, nastale u tim situacijama prevazišle, ljudi posežu za spekulacijom kao orijentirom budućnosti. Spekulativne okolnosti pogoduju javljanju „ljudi od poverenja“. Zapravo, ne može ni postojati produktivna spekulacija, ukoliko se nema poverenje. Kada spekulišemo svoje znanje zasnivamo na parcijalnim, pretpostavljajućim i poverljivim informacijama što može dovesti i do negativnog ishoda, kao što je pronevera. U kontekstu spekulacija, uprkos tome što iznevereno poverenje pogoduje i „cvetanju“ prevara, ni pozitivni, produktivni ishodi ne mogu proizići, ukoliko se nema poverenje. Potencijalna prevara se javlja kao negativna aktuelizacija pozitivnih potencijalnosti spekulacije. Predmet spekulacije je realizacija potencijalnog, tj. njegova aktuelizacija. Zato možemo reći da se potencijalnost kao orijentacija u velikoj meri prepliće sa spekulacijom. Za postojanje spekulacija, bilo sa negativnim, bilo sa pozitivnim ishodom poverenje je ključno. Negativni ishod proishodi iz izneverenog poverenja, a pozitivni kada je poverenje opravdano.
Takođe, u poglavlju o spekulacijama analizirana je situacija kada se govorilo o otkrićima prirodnog gasa u Istočnom Mediteranu i verovanja da energenti sa ovog područja mogu doprineti razrešenju grčke ekonomske krize. U kontekstu prirodnih energenata govorilo se o vremenskom dinamizmu, pojmu koji referiše da objekti sadrže potencijal za ostvarenje moguće budućnosti, drugačije od očekivane.
Metafora koja najbolje, i u svega nekoliko reči, opisuje orijentaciju potencijalnosti je „biti trudan sa budućnošću“. Potencijal je prisutnost odsutnog, kao što je beba u trudnici prisutna, ali dok se ne rodi odsutna u svetu van majke. Potencijalnost je imanentnost, ono što ima kapacitet da bude ostvareno, ali nije. Iako odsutna, budućnost je u formi potencijalnosti virtuelno prisutna u sadašnjosti. U sportskim situacijama, kada igrač treba da doda loptu svom saigraču, pre nego što baci loptu, odvija se misleni proces, kojim se procenjuje potencijal onog kome se lopta dodaje. Dakle, da bi igranje u timu (npr. fudbalskom) bilo ostvarivo, igrač mora imati predstavu kako drugi igrač potencijalno može odreagovati. Potrebno je da razmišlja o potencijalnostima i u skladu sa tim razmišljanjem donosi odluke u sadašnjosti. Akcija u sadašnjosti je „pobuđena“ budućnošću u cilju aktuelizovanja, ostvarivanja potencijalnosti. Kao buduća orijentacija svaka potencijalnost postoji u formi svega onoga što nije aktuelno, ali može postati. Aktuelizovana potencijalnost postaje sadašnjost. Kao što se da primetiti, budućnost i u ovom slučaju prethodi sadašnjosti.
Nada kao orijentacija budućnosti se „pobuđuje“ i „smešta“ između potencijalnosti i aktuelizacije. Dok se potencijalno ne aktuelizuje, ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će do aktuelizacije doći. Nada ima za cilj da utiče na potencijalnosti da se aktuelizuju. Sportska dešavanja su mikroutopije nade. Zanimljivo je da ispunjenost nadanja na jednom planu mogu da se „prošire“ i na druge segmente. Aktuelizacija pobede nakon nadanja u pobedu na sportskoj utakmici „pobuđuje“ nadu, na primer, da će se ratno stanje u društvu završiti. Na primer, niz uspeha sirijskih fudbalera na svetskom planu povukla je sa sobom i nadu da će i sirijska vojska uspeti da odbrani zemlju od agresora.
Sudbina kao orijentacija nije vidljiva, niti očekivana. Imanentna je u sadašnjosti, i ta imanencija je u kontekstu onoga što filozof Aristotel naziva „konačni uzrok“ bića. Takođe, nije moguće tačno odrediti kada će se manifestovati. Ona daje osećaj ultimativnog završetka na osnovu kojeg orijentišemo naš život. Dok druge orijentacije operišu unutar vremenskog horizonta, sudbina je izvan njega. Ona je beskonačnost koja određuje konačnost.
Ukazujući na orijentacije budućnosti, knjiga „Antropologija budućnosti“ nam jasno otvara pogled da u čoveku, ali i kolektivima, postoji tendencija da se živi u sadašnjosti prema nekom nacrtu budućnosti. Ne samo kroz prostor, već i kroz vreme krećemo se po nekim trajektorijima. Kao što se po kompasu orijentišemo u prostoru, tako se u vremenu orjentišemo pomoću budućnosti, tačnije našim vizijama nje. Orijentacije budućnosti generišu, „rađaju“, „donose“ i „bude“ sadašnjost, a samim tim i prošlost. Da se nadovežemo na Dejvida Zajtlina i korigujemo, generišu se sadašnjosti i prošlosti (dakle, množina).
U radu sam izlaganje, ponajviše, zasnovala na delu „Antropologija budućnosti“, budući da se sa njegovom pojavom polje budućnosti jasnije definiše kao istraživački horizont u antropologiji. Knjiga će, prema mojim predviđanjima, zasigurno u budućnosti biti baza i nezaobilazno referentno mesto za diskutovanje i proučavanje društvene stvarnosti kroz prizmu budućnosti kao eksplikativno sredstvo.
Denijel M. Najt mi je u posveti knjige, koju mi je darivao, poručio „Dear Milena, may you find your inspiration.“ Knjiga je opravdala moja očekivanja i, ako ne za druge autore, za mene će svakako biti polazno odredište u radovima o vremenu i budućnosti. Nadam se da ćete i vi, koji čitate moj esej o savremenim momentima u antropologiji budućnosti, biti inspirisani da nabavite, pročitate, možda i prevedete knjigu, pošto još uvek nije prevedena na srpski jezik.
Literatura:
Knight Daniel M., Bryant Rebecca, The Anthropology of the Future, Cambridge University Press, 2019.
Zeitlyn David, Looking Forward, Looking Backward, History and Anthropology, Volume 26, Issue 4, 2015.
Ostavi komentar