Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Sanstefanskim mirovnim ugovorom, potpisanim u predgrađu Istanbula 3. marta 1878. godine, okončan je Rusko-turski rat započet 24. aprila 1877. godine. Međutim, tim sporazumom nije i konačno stavljena tačka na Veliku istočnu krizu, izazvanu „Nevesinjskom puškom“, ustankom u Hercegovini 1875. godine. Odnosno, sukob velikih sila oko dominacije na Balkanskom poluostrvu, nakon toga, samo je dobio na intenzitetu. Nekoliko meseci kasnije, Sanstefanski mir je odlukama Berlinskog kongresa praktično odbačen, dok su velike sile u glavnom gradu Nemačke iscrtale nove granice na Balkanu. Time je Istočno pitanje, odnosno pitanje sudbine Osmanlijskog carstva, samo privremeno zatvoreno, a njegovo rešavanje odloženo za više od tri decenije. Međutim, iako nije zaživeo, mirovni ugovor iz San Stefana ostao je do danas jedan od najkontraverznijih dokumenata, čija sadržina je ostavila značajne posledice po sudbinu Balkana, a naročito na srpsko-bugarske odnose. Šta više, o tom mirovnom ugovoru i danas se vode rasprave, kako u srpskoj, tako i u bugarskoj javnosti.
Kada govorimo o Sanstefanskom mirovnom ugovoru, prvenstveno moramo istaći da on predstavlja pokušaj ruske carevine da Istočno pitanje konačno reši u svoju korist. Naime, još od 17. veka Rusija je životno zainteresovana za rešavanje ovog pitanja. Tačnije, tadašnji ruski vladar Petar Veliki pokazao je jasnu nameru da izvrši prodor ka Jugu, kako bi svojoj zemlji obezbedio pristup Crnom moru. Na putu te ruske ekspanzije našla se Osmanlijska imperija koja će naredna više od dva veka biti ključna brana pokušaju Rusije da izađe na topla mora. Samim tim, turska država postala je prirodni saveznik zapadnih sila koje su o odbrani „bolesnika na Bosforu“ videli i zaštitu svojih interesa, odnosno sprečavanje dalje ruske ekspanzije koja bi mogla da ugrozi njihove interese u Sredozemlju, pa i dalje. Vodeći ofanzivnu politiku prema Osmanlijama, Rusija se prirodno nametnula kao saveznik i zaštitnik interesa porobljenih balkanskih Hrišćana koji su u politici te moćne imperiji videli šansu za oslobođenje i realizaciju svojih nacionalnih programa. Ruska država se upravo zato i oslanjala na Srbe, Bugare i Grke verujući da preko njih može ostvariti svoje interese na Balkanu. Petar Veliki je još uoči Rusko-turskog rata 1710–1711. godine računao na ustanak balkanskih naroda koji bi pomogao i olakšao napredovanje ruskih trupa, pa je slao i svoje agente, pukovnika Mihaila Miloradovića i kapetana Ivana Lukačevića na Cetinje kako bi podstakli Srbe na akciju. Katarina Velika pokušavala je preko helenskog faktora da realizuje svoje ciljeve na Balkanu. Tačnije, težila je stvaranju dominantne grčke države, pod ruskim protektoratom, koja bi nastala na razvalinama Osmanlijske imperije i omogućila rusku dominaciju na Balkanu, a posebno kontrolu nad strateški važnim moreuzima, Bosforom i Dardanelima. Upravo ti prolazi, kojima ruska crnomorska flota jedino može doći do Sredozemlja, predstavljali su krunu ruske ekspanzionističke politike na jugoistoku Starog kontinenta.
Ni Petar Veliki ni Katarina II nisu uspeli da realizuju svoje planove, kao ni Nikolaj I koji je u Krimskom ratu (1853–1856) izgubio od koalicije zapadnih država spremnih da oružjem brane Osmanlijsko carstvo. Nakon tog poraza, trebalo je da prođe gotovo dve decenije pa da se Rusi, ovaj put pod vlašću imperatora Aleksandra II, ponovo upuste u opsežnu akciju na Balkanu. Povod je dobijen ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. godine, a zatim i ulaskom Srbije i Crne Gore u rat protiv Turaka. Nedovoljno pripremljene, dve srpske kneževine nisu mogle samostalno nadjačati turske oružane snage, tako da je Srbija već 1877. godine bila prinuđena na sklapanje primirja, a zatim i mira sa Turcima. Međutim, čitav taj zaplet na Balkanu uz snažan pritisak ruske javnosti, naročito slovenofilskih krugova, naterao je Aleksandra II na akciju. U višemesečnom ratu rusko oružje je odnelo pobedu, a turske vlasti su prinuđene da u San Stefanu, u samom predgrađu turske prestonice Istanbula, prihvate diktirane uslova mira.
Prema odredbama mirovnog ugovora u San Stefanu, Rumunija je trebala dobiti nezavisnost i severnu Dobrudžu, dok je Rusiji morala ustupiti južnu Besarabiju. Rumunska javnost nije blagonaklono gledala na ovu „korekciju granica“ sa Rusijom i svakako je smatrala da je zahvaljujući svom angažovanju u tom ratu zaslužila značajno veće benefite. Crna Gora je, prema Sanstefanskom miru, trebala da stekne nezavisnost i gotovo udvostruči svoju teritoriju, dobivši gradove Nikšić, Bar, Podgoricu, Gacko i čitav prostor između reka Lim i Tare. Za Srbiju je takođe bila predviđena puna nezavisnost i teritorijalno proširenje na Niš, Leskovac, zatim prema Novopazarskom sandžaku, ali bez samog grada Novog Pazara i prema Kosovskoj Mitrovici, bez tog grada na Ibru. Srpski knez Milan Obrenović kao i gotovo celokupna politička elita i javnost bili su krajnje nezadovoljni takvim rešenjem, pogotovo kada se uzme u obzir da su srpske trupe stigle nadomak Prištine i da su pod kontrolu stavile Podujevo i Vranje. Međutim, Ruska strana u tom trenutku nije bila spremna da izađe u susret srpskim interesima. I to ne toliko zbog činjenice da se Srbija ratne 1877. godine kasno uključila u sukob na ruskoj strani, praktično onda kada je ishod bio već izvestan, za razliku od Crne Gore koja rat sa Turcima nije ni prekidala od 1876. godine, nego zbog činjenice da bi svaki ustupak Srbiji bio na štetu glavnog ruskog projekta predviđenog Sanstefanskim mirom, a to je Velika Bugarska.
Za razliku od Katarine Velike, koja je u stvaranju dominantne grčke države pod ruskim protektoratom planirala da obezbedi dominaciju svoje zemlje na Balkanu, Aleksandar II se odlučio za drugačiju strategiju. Grci su već imali nezavisnu državu, a u Atinu su preovladavali zapadni uticaji. Samim tim, ruska diplomatija usmerila je svoje delovanje u pravcu bugarskog faktora, koji je u tom trenutku bio pod apsolutnom ruskom kontrolom i koji je imao dominantnu poziciju na istoku Balkana. Rusi su računali da će stvaranjem Velike Bugarske pod svojim protektoratom, koja bi se prostirala od Dunava na severu do Egejskog mora na jugu i od Crnog mora na istoku pa sve do albanskih planina na zapadu, obezbediti dominantnu poziciju na Balkanu i izolovati Istanbul od svakog zapadnog uticaja. Time bi i pripremili teren da ta drevna prestonica Istočnog rimskog carstva i strateški važni moreuzi u pogodnom trenutku budu spremni za preuzimanje. Nema sumnje da su Rusi tu strategiju razrađivali godinama unazad, praktično od poraza u Krimskom ratu. Stvaranje Bugarskog egzarhata (bugarske nacionalne crkve) 1870. godine i granice jurisdikcije te kanonski nepriznate organizacije, u velikoj meri su se poklapale sa omeđenom teritorijom sanstefanske Velike Bugarske. Suštinski, bila je to priprema terena za realizaciju velikih istorijskih planova, koji su samo čekali neki novi zaplet na jugoistoku Evrope da bi postali aktuelni. Velika istočna kriza bila je upravo idealna prilika za Rusiju kako bi pokušala da kreira novu političku realnost na Balkanu.
Voljom velikih zapadnih sila, koje nisu mogle dopustiti trijumf Rusije u rešavanju Istočnog pitanja, Sanstefanski mirovni ugovor praktično je odbačen, odnosno revidiran je nekoliko meseci kasnije na Berlinskom kongresu. Odlukama konferencije u Berlinu stvorena je autonomna Kneževina Bugarska, labavije povezana sa centralnim vlastima u Osmanlijskoj carevini i Istočna Rumelija čvršće integrisana u Tursku državu. Makedonija i Egejska obala vraćene su pod puni suverenitet sultana, dok su Vranje i Pirot dodeljeni Srbiji. Bugari su te odluke Berlinskog kongresa, kojima je stvaranje Sanstefansake Velike Bugarske onemogućeno, doživeli kao nacionalnu katastrofu. Samim tim, te granice definisane u San Stefanu postale su ključni cilj bugarskog nacionalnog pokreta u godinama i decenijama koje su dolazile. Za Bugare sva prava koja su na toj teritoriji polagali Srbi ili Grci bila su neprihvatljiva. Time je lestvica bugarskog nacionalnog pokreta podignuta veoma visoko, toliko da je kompromis i neko eventualno sporazumevanje i saradnja sa drugim balkanskim narodima postalo gotovo neizvodljivo.
Sa druge strane, Sanstefanski mirovni ugovor je, kako u Grčkoj, tako i u tadašnjoj srpskoj javnosti dočekan na nož. Srbima je bilo teško razumljivo, pre svega običnom rusofilski orijentisanom narodu, zašto zvanični Sankt Peterburg podržava bugarske, a ne srpske interese. Kao retko kada u celokupnoj modernoj istoriji, u Srbiji je u tim trenucima preovladavalo antirusko raspoloženje. Sa druge strane, srpski knez Milan od tog trenutka radikalno menja tradicionalnu srpsku spoljnopolitičku orijentaciju i od Rusije okreće se Austrougarskoj. Tajna konvencija iz 1881. godine, o uspostavljanju svojevrsnog savezništva između Beograda i Beča, bila je kruna te Milanove germanofilske politike. Iako će se ispostaviti da ta prevashodno prozapadna orijentacija Srbija nije bila trajna, odnosno da je Kraljevina Srbija ispravila svoje odnose sa Rusijom, naročito početkom 20. veka, posledice Sanstefanskog mira i danas se osećaju u srpskoj javnosti. Odluke tog mirovnog ugovora neretko se i danas koristi u prozapadno orijentisanim srpskim krugovima kao vrhunski dokaz neiskrene ili čak neprijateljske politike Rusije prema Srbiji. Nosioci tog narativa time zanemaruju činjenicu, na koju se obično pozivaju kada pravdaju štetne odluke zapadnih sila na račun Srbije, a to je da su u spoljnoj politici jedino interesi večni. Odnosno, da svaka država primarno vodi računa o svojim interesima i da savezništvo gradi sa onima sa kojima u datom istorijskom trenutku može usaglasiti svoju politiku. Emocije i tradicija tu ipak igraju drugorazrednu ulogu. Srpska javnost je od Prvog srpskog ustanka naviknuta na podršku Rusije. Kada na to dodamo tradicionalne, slovenske, verske i kulturološke veze, onda nam okolnosti postaju potpuno jasne. Sanstefanski mir za Srbe bio teško prihvatljiv, čak uvredljiv, zato što je srpska javnost na odnose sa Rusijom gledala ne samo kroz političku prizmu nego i emocionalnu. Srbi su očekivali, a neretko se čini da to očekuju i danas, da Rusija gotovo primarno štiti srpske, pa tek onda svoje interese ili u najmanju ruku da je obavezna na njihovo usklađivanje. Zato je taj Sanstefanski mir za Srbe bio ništa drugo do bolno otrežnjenje i jasna poruka da u međunarodnim odnosima nema mesta za emocije, već surovi pragmatizam.
Iako je ta sanstefanska Bugarska do danas ostala samo nedosanjan san bugarske nacionalne elite ona je ključno uticala na oblikovanje spoljne politike te zemlje i ostavile je trajne posledice po sudbinu celog regiona. Naime, te granice Velike Bugarske duboko su zadirale u ono što su srpski i grčki nacionalni pokret smatrali svojom istorijskom i etničkom teritorijom. Megalomanski planovi bugarskih političkih elita i uporno istrajavanje na realizaciji odluka iz San Stefana, samim tim, vodili su balkanske narode put konfrontacije i međusobnog sukobljavanja, što je za posledicu imalo i odlaganje procesa oslobađanja Balkanskog poluostrva od viševekovnog turskog jarma. U decenijama nakon Berlinskog kongresa Srbi, Bugari i Grci više su energije trošili u međusobnim sukobima oko uticaja na geografskom prostoru Makedonije, nego na borbu protiv Turaka. Tek trideset i četiri godine kasnije ta tri balkanska naroda smogli su snage da bar privremeno prevaziđu međusobne sukobe i jednom zajedničkom akcijom konačno isteraju Turke sa najvećeg dela Balkanskog poluostrva. Samim tim, možemo zaključiti da je Sanstefanskim mirovnim ugovorom uneta nova „jabuka razdora“ između balkanskih naroda, a naročito Srba i Bugara. Odnosno, ruska diplomatija je tim sporazumom dala krila velikobugarskim aspiracijama, koje su dodatno podigle tenzije na večito nemirnom Balkanu i indirektno podstakle krvave srpsko-bugarske sukobe koji su eskalirali u 20. stoleću.
IZVORI I LITERATURA
Čedomir Popov, Građanska Evropa (1770–1914). Politička istorija Evrope (1815–1871). Zavod za udžbenike: Beograd, 2010.
Čedomir Popov, Građanska Evropa (1770–1914). Društvena i politička istorija Evrope (1871–1914). Zavod za udžbenike: Beograd, 2010.
Pavel Miljukov, Istorija Rusije. Narodna kultura: Beograd, 1939.
Fjodor Uspenski, Istočno pitanje. Logos: Beograd, 2013.
Milovan Đ. Milovanović, Istočno pitanje. CID: Art pres: Beograd, 2020.
Ostavi komentar