Autor: Msr Vladimir Papić
Milorad Pavić (1929–2009) predstavlja najvažniju figuru među savremenim srpskim piscima koji su bili i univerzitetski profesori, odnosno autorima profesorskog romana. Osim toga što je najprevođeniji postmoderni pisac srpske književnosti, Pavićev identitet obeležava i to što je tokom života posvećenog književnosti bio i prevodilac, istoričar književnosti, univerzitetski profesor, dekan Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i akademik. Tokom bogate naučne karijere objavio je knjige u kojima se bavi srpskom književnošću od grofa Đorđa Brankovića do Vojislava Ilića, među kojima su najznačajnije njegove studije u kojima afirmiše delo Gavrila Stefanovića Venclovića i barok kao iznova otkrivenu nedostajuću kariku unutar istorijskog razvoja srpske književnosti.
Milorad Pavić se u književnom životu (na primer, na stranicama Letopisa Matice srpske) šezdesetih godina HH veka istovremeno pojavljuje kao istoričar književnosti i pisac – isprva pesnik. Nakon pesničke faze usledila je pripovedačka, a Mali noćni roman (1981) predstavlja Pavićev prelazak sa pisanja pripovedaka ka pisanju romana. Pavić 1989. godine objavljuje roman diptih Predeo slikan čajem, čija se kompoziciona struktura sastoji iz Malog noćnog romana (prvi put objavljenog 1981. unutar Novih beogradskih priča) i Romana za ljubitelje ukrštenih reči (isprva samostalno publikovanog 1988. godine, pod naslovom Predeo slikan čajem, ali bez Malog noćnog romana, koji mu se „pridružuje” u Prosvetinom džepnom izdanju naredne godine).
Crvena nit Pavićevog Predela slikanog čajem jeste samopotraga i samospoznaja protagoniste, arhitekte Atanasija Svilara, koja je u najvećem i najznačajnijem delu Malog noćnog romana smeštena u manastir Hilandar, i samim tim duboko vezana za srednjovekovlje, period nacionalne istorije i književnosti, koji je (uz barok) predstavljao najveći izvor inspiracije ovog postmodernog autora, sa čim u vezu možemo dovesti i stav Dimitrija Čiževskog da je „kolevka srpskog i ruskog baroka na Atosu, [i da je] barokni novi stil proizišao iz drevne vizantijske mistike, Hilandara 17. veka” (prema Marićević Balać 2022: 123).
Jelena Marićević Balać u pogovoru Malom noćnom romanu navodi da „nije bez značaja što Atanas koji boluje od ‘cvetne groznice’, kreće iz Beograda na jug, po lek i na put ka sebi. NJegovo ‘hodočašće’ odgovara žanru baroknog proskinitariona, jer su ‘predeli’ njegove duše kroz koju prolazi, zapravo ‘metafizički pejzaži’” (Marićević Balać 2022: 124), dok Jovan Delić smatra da cvetna groznica u Pavićevom romanu ima „motivacijsku funkciju: napad cvjetne groznice dekoncentriše Svilara i sprečava ga da ‘pročita dijagram’” (Delić web), odnosno da osvetli svoj identitet. Identitetsko „pitanje” cvetne groznice povezano je i sa Svilarevim stasavanjem i postajanjem muškarcem – „on je rano, čim je dobio gruba i široka muška usta u koja je mogao sopstvenu suzu uhvatiti, navukao cvetnu groznicu”, koja ga je svakog proleća „zahvatala ponovo” (Pavić 2019: 236). Iako je zaboravio miris cveća, on je ostao u njegovom znoju kao deo identiteta, ostatak očevog muškog principa, za kojim je trebalo poći u potragu. Neostvarenost u rodnom i karijernom pogledu, manjkavost kao muškarca i kao arhitekte, Svilara navodi na identitetsko putovanje ka pronalasku svrhe i osmišljavanju (ostatka) života.
Jovan Delić zaključuje da će „saznavanje mitskog sloja dovesti do saznanja da je Atanasije Svilar idioritmik, samac, i da s toga njegove građevine ne mogu biti sazidane” (Delić web), stoga ni njegov pravi otac ne može biti među opštežiteljima koji neguju kult oca Simeona i sina Save Nemanjića, već u potragu za njim mora poći na drugo mesto. Potraga za Kostom Svilarom ne dovodi do susreta triju generacija – dede i oca, mrtvog majora stare jugoslovenske vojske, neaktualizovanog sina i oca, četrdesetogodišnjeg Atanasija, i Nikole, sina i unuka koji pripada novom vremenu i baštini nove, moderne vrednosti.
Na pravi put spoznaje identiteta Svilar dolazi uz pomoć knjige – Gogoljevih Mrtvih duša, klasika ruske realističke proze i romana koji je „čitao 1944. kao dečak u vreme kada su Rusi stigli u Beograd” (Pavić 2019: 289), što je književni postupak koji će kasnije iskoristiti i Goran Petrović u svojoj Sitničarnici „Kod srećne ruke” (2000). Iako je Svilar bio lenj da čita usred druge sedmice juna, knjiga ga uvodi u priču o njegovoj mladosti – „[k]iša je pljuštala napolju u mraku i u isto vreme u Svilarevoj knjizi. Bila je noć u obe kiše i između te dve noći u sećanju Atanasija Svilara rađao se jedan dan, 15. oktobar 1944. godine, a između redova knjige pomaljali su se događaji iz te daleke godine” (Pavić 2019: 289), kada u Beograd dolaze oslobodioci, nečiji tuđi očevi među kojima nema Atanasijevog.
Do istine o ocu i poreklu dolazimo u drugom delu Predela, Romanu za ljubitelje ukrštenih reči, u kom Srbin–idioritmik Atanasije Kostin Svilar postaje Amerikanac–kenobit Atanas Fjodorovič Razin. Svilar, sada imenovan kao neki ruski knez ili kozački car, više nije „bedni Tasa Svilar” koji ne zna ništa o svom pravom poreklu, i ne pomišlja „da se šala o čuvenom moskovskom matematičaru koju priča ceo Beograd i koju možda ponavlja i on sam, odnosi na njegovog rođenog oca”, Fjodora Aleksejeviča Razina, za kojim su „tamo u Rusiji ostale raskošne moskovske odaje u kojima je uvek jesenje popodne jedne petrogradske subote” (Pavić 2019: 303). O njemu govori pomenuta „Šala o Fjodoru Aleksejeviču Razinu”, koja prikazuje sudbinu intelektualca u staljinizmu, njegovog proterivanja u snežne i ledene predele Sibira, gde bivši univerzitetski profesor koji ne pristaje da bude član Komunističke partije, postaje anonimni čistač snega i pohađa večernju školu za polupismene, a u jednoj vrsti staljinističke mećave na kraju romana završava i njegov sin Atanas Fjodorovič Razin. Razinova identitetska transformacija iz univerzitetskog profesora Fjodora Aleksejeviča u čistača snega Alekseja Fjodoroviča, predstavlja ljudsku težnju za opstankom i ponovnim rođenjem – zamenom imena simbolički postaje svoj sin. On tada postaje svestan života običnog čoveka, ali i njegove veze sa velikim matematičkim i filozofskim problemima, poput večnosti i beskraja.
Jedna od glavnih figura koju Atanasije Svilar sreće u Malom noćnom romanu jeste i njegov simbolički blizanac, lik/maska guslara, koji predstavlja relikt feudalnog doba i biva nosilac htonskih osobina. Iako je guslar neimenovan, njegovi postupci ukazuju na modernu mefistofelovsku/volandovsku predstavu zla, dok je i Atanasovo ime svojevrstan anagram reči Satana. U trenutku Svilarevog boravka na Peloponezu iz jednog crvenog mercedesa izbačen je visok crnomanjast čovek, srednjih godina – „od deset šaka soli”, kog su „pribili uz jednu maslinu držeći ga za ruke, a devojka koja se s njima iskrcala, izvadila mu je krivak. Tada se vozač, koji je iz kola izašao za njom, popišao nesrećniku na onu mušku stvar…” (Pavić 2019: 253). Ova scena ukazuje na unižavanje muškosti narodnog pevača i izvestan vid preventivne cenzure, kao osobine usmene književnosti čijem kontekstu guslar pripada. Guslara možemo da posmatramo kao Svilarevog demonskog dvojnika, koji je neostvaren kao sin, otac, suprug i umetnik, i koji umesto o junacima NOB-e peva bugarštice i moralizatorske, „slepačke” pesme „o anđelima, Mariji u paklu, o svetoj Petki i prekrasnom Josifu” (Pavić 2019: 257). Ove pesme su naučene od drugih guslara, prenošene usmenim putem kao ospa, „ispostavilo se odmah da je guslar, kao što vaš prenosi tifus, prenosio mudrost, koja kruži po narodu kao zaraza, jer bolest je istina” (Pavić 2019: 258). Za razliku od njega, blizanca nosioca istine kao zaraze, Atanasija Svilara upravo cvetna groznica, kao sezonska bolest, štiti od istine i (samo)spoznaje. U tradicionalnoj kulturi Slovena bolest je predstavljala rezultat uticaja demona bolesti, veštice, čarobnjaka, urokljivog oka ili nekog drugog zoomorfnog ili antropomorfnog demona. „Antropomorfni demoni su često zamišljani kao tuđinci (Jevreji, Ciganke) ili nepoznati ljudi (npr. žitelji susednog sela)” (SM 2001:45). Vezu s demonskim možemo pronaći i u postupku koji guslar čini tokom obeda u manastiru kada, poput starac iz porodice Dorfmer, papirnatim ubrusom sklanja ulje sa čorbe. Iako su u Hazarskom rečniku (1984) u pitanju ispisane stranice poslednjeg primerka demonskog Daubmanusovog izdanja Hazarskog rečnika iz 1691. godine, guslar koristi prazan papirnati ubrus, što možemo objasniti činjenicom da je differentia specifica narodne književnosti upravo njen nastanak u agrafijskoj zajednici, zbog čega guslar kao lik maska koji prenosi njenu poetiku i estetiku ne bi mogao da upotrebljava papir na kome je išta napisano.
Guslarevo identitetsko slepilo možemo da posmatramo trojako: on vidi ženskim očima, nekompatibilnim njegovom polu; politički je slep („pod kokardom [je] izgubio onaj isti, pod zvezdom dobijeni rat, i povukao se sa Nemcima do granice” (Pavić 2019: 256–257)), ali i poetički – njegova „slikarska priroda je obeležena modernim shvatanjima umetnosti, korišćenjem svog polnog uda kao kičice, dok je njegova guslarska delatnost usmerena ka sakralnim temama, koje više ne odgovaraju savremenom dobu (već najstarijem srednjovekovnom sloju naše usmene epike)” (Papić 2023: 78). Upravo poetičko slepilo potiče iz jedne identitetske greške – po završetku Drugog svetskog rata, nasuprot odlasku u Francusku, guslar dobija savet od presudne važnosti: da ode u Nemačku, jer će se „tamo tražiti mlađi koji ne snose odgovornost za poraz” (Pavić 2019: 257). U Nemačkoj mladić koji nije znao da slika počinje da živi od slikarstva. NJegova žena, koja svet vidi muškim očima, jednog zimskog dana je „izumela” (dotad) nečuvenu slikarsku tehniku, a polni organ koji će mu kao guslaru skrnaviti, Nemci će slaviti u okvirima njegove slikarske delatnosti.
Sam autorov književni postupak obeležavaju identitetska pitanja – i pesme koje guslar izvodi u delu prikazane kao priče iz drugih Pavićevih zbirki („Karamustafini sinovi” i „Život i smrt Joana Siropulusa”), a one se uklapaju u samu idejnu koncepciju romana zbog toga što tematizuju potragu za raspetim identitetom, koja opseda i protagonistu. Iz ovoga zaključujemo i da je Pavićev lik rapsod, koji potiče sa područja gde je usmeno stvaralaštvo i dalje živo, prenoseći ga u prostor i vreme koji su apsolutno nekompatibilni poetici i estetici narodne književnosti – njegova pesma je delovala „kao neka bolest jezika, zaraza, koja prelazi sa rečenice na rečenicu i kvari je i sabija da bi ličila na prethodnu, mada govori sasvim drugo” (Pavić 2019: 254).
Atanasije Svilar, Fjodor Aleksejevič Razin i slepi guslar tragaju za sopstvenim identitetom, leče bolesti i pokušavaju da se samoaktualizuju u HH veku, živeći paralelno i u tradiciji i u savremenosti – bez mogućnosti da se skrase i budu prihvaćeni kao simboli samo jednog vremena, čime nagoveštavaju fragmentarnost, rastrzanost i diskontinuitet života savremenog čoveka, kao i njegovu povezanost sa prošlošću.
LITERATURA
- Delić, J. Hazarska prizma: tumačenje proze Milorada Pavića. < https://www.rastko.rs/knjizevnost/pavic/studije/jdelic-prizma.html> 26.12.2024.
- Marićević Balać 2022: J. Marićević Balać, „Akustika romana”, u: M. Pavić, Mali noćni roman, Beograd: Sumatra.
- Pavić 2019: M. Pavić, Predeo slikan čajem, u: Romani, Beograd: Kosmos izdavaštvo – Podgorica: Nova knjiga.
- Papić 2023: V. Papić, „Književni lik kao posrednik srednjovekovne estetike: Eko – Pavić – Pamuk”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 1/71, 69–85.
- SM: Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik (red. Svetlana M. Tolstoj i LJubinko Radenković), Beograd: Zepter Book World, 2001
Ostavi komentar