Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Ruski predsednik Vladimir Vladimirovič Putin 2005. godine u svom godišnjem obraćanju naciji rekao je: „Kolaps SSSR-a bio je najveća geopolitička katastrofa veka i tragedija ruskog naroda“. Deset godina kasnije ruski lider je izjavio da onaj ko ne žali za Sovjetskim savezom nema srca, a onaj ko žali nema pameti. Putin je 2021. godine, učestvujući u dokumentarnoj emisiji o novijoj istoriji Rusije istakao da je raspad SSSR-a u stvari bio raspad istorijske Rusije pod imenom Sovjetski savez.
Upravo iz ovih reči, u više od poslednje dve decenije neprikosnovenog lidera Rusije, možemo uvideti koliko su Boljševička revolucija iz 1917. godine i raspad SSSR-a početkom devedesetih godina prošlog veka ostavili snažan utisak na sadašnje rukovodstvo te velike zemlje. Naravno da to nije nimalo čudno. Konsekvence revolucije na sveukupni ekonomski, politički, nacionalni ili bolje rečeno opšte-društveni razvoj Rusije su epohalne i osećaju se do danas. Komunistička država, nastala na krilima Boljševičke revolucije, pokazala se nedovoljno efikasnom da se izbori sa ekonomskim i nacionalnim izazovima koji su inače opterećivali i carsku Rusiju. Zato, na koncu Hladnog rata, SSSR je doživeo neminovni kolaps i konačni slom.
Raspadom SSSR-a Rusija je izgubila ogromna teritorijalna prostranstva. Desetine miliona Rusa preko noći su ostali da žive u novim državama, neretko nimalo prijateljski nastrojenim prema njima. Sve te dramatične političke promene bile su propraćene krahom ekonomije. Oporavak Rusije usledio je početkom XXI veka, upravo pod vođstvom Vladimira Putina. Samim tim, u novim i boljim okolnostima otvorilo se pitanje otklanjanja negativnog nasleđa boljševizma u političkom i nacionalnom biću Rusije. Odgovor na tu katastrofu, koju je njihova zemlja doživela u XX veku, ruska politička elita pronašle su u ideji „ruskog sveta“. Pojmu koji se neretko pominje u svetskim medijima kao osnov za novi ruski ekspanzionizam ili u našim medijima kroz neku vrstu svog pandana uobličenog u srpskom svetu.
Da bi smo na pravi način razumeli šta predstavlja ideja ruskog sveta i kakvi su joj ciljevi, moramo se vratiti u vreme uoči Prvog svetskog rata, događaja koji je predstavljao okidač za pokretanje Ruske revolucije. Sagledavajući Rusiju početkom druge decenije XX veka možemo da uočimo taj evolutivni proces njenog ekonomskog, političkog i društvenog razvoja koji je radikalno prekinut te revolucionarne 1917. godine. Na taj način najbolje možemo razumeti za čim danas žali ruska politička elita i šta je to što pokušavaju da realizuju kroz ideju ruskog sveta.
Rusija je 1914. godine bila najveća zemlja sveta i to sa značajno širim granicama nego što je to danas. U njen sastav, pored današnje Rusije ulazili su Turkmenistan, Kirgistan, Uzbekistan Tadžikistan, Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan, Litvanija, Letonija, Estonija, Belorusija, Ukrajina i Moldavija. Takođe, Finska i dobar deo današnje Poljske sa sve Varšavom. Upravo to ogromno teritorijalno prostranstvo predstavljalo je izvor snage Rusije, dajući joj neprocenjive i nedovoljno iskorišćene prirodne resurse.
Sa druge strane posebnu snagu i potencijal te zemlje predstavljali su ljudi, oko 178 miliona stanovnika koji su mahom živeli u evropskom delu Rusije. Pošto je u Rusiji tada vladao pravi demografski bum, procene su govorile da bi sredinom XX stoleća ta zemlja svakako imala preko 300 000 miliona stanovnika, a po nekim optimističnijim procenama čak oko 400 miliona. Doduše, treba naglasiti da je stanovništvo Rusije u nacionalnom smislu bilo šarenoliko i da su Rusi, Belorusi i Ukrajinci činili dve trećine stanovništva, ali pored njih tu su živele brojne zajednice Poljaka, Jevreja, Tatara, Turkmena, Kazaka, Tatara, Nemaca, Litvanaca, Letonaca, Estonaca… Upravo je tu ležao jedan od najznačajnijih problema sa kojim se Ruska carevina suočavala, a to su nerešena nacionalna pitanja i separatističke težnje pojedinih zajednica.
U ekonomskom smislu, Rusija je pretežno bila agrarna zemlja. Gotovo 80% stanovništva živelo je od poljoprivrede. Ruski seljak je proizvodio prevashodno da podmiri vlastite potrebe, a ostvarene tek male viškove je prodavao. Suštinski, ruska poljoprivreda, u odnosu na onu u zapadnim zemljama, bila je slabo razvijena. Moderan način obrade zemlje, uz korišćenje mehanizacije, bili su tek u povoju i koristili su ih samo malobrojna razvijena gazdinstva.
Najbolnija tačka ruskog sela bila je nerešeno agrarno pitanje. Naime, feudalni sistem u Rusiji ukinut je još u XIX veku, za vreme Aleksandra II. Međutim, mnogi seljaci nisu uspeli da otkupe zemlju koju su obrađivali. U tu svrhu uzimali su kredite, ali obično nisu uspevali da ih vrate. Samim tim, padali su u dužničko ropstvo i bivali prinuđeni da rade na imanjima svojih bivših feudalnih gospodara. Praktično, skoro po svemu sem po imenu i dalje su bili u statusu kmetova. U takvim okolnostima, možemo slobodno zaključiti da je upravo to predstavljalo „rak ranu“ tadašnjeg ruskog društva, a možda i ključni razlog uspeha revolucije te 1917. godine.
Industrija u Rusiji ubrzano se razvijala. Mada je i u tom segmentu Rusija dosta zaostajala za razvijenim zemljama na Zapadu, procene stručnjaka su govorile da će to biti ključna grana budućeg razvoja ruske privrede. Postepeno su se formirali industrijski centri, sa brojnom radničkom klasom, tako da su Petrovgrad i Moskva već početkom XX veka bili milionski gradovi i važna ekonomska središta zemlje. Iako je manje od 10% ruskih građana radilo u industriji, ona je ipak generisala značajan deo BDP.
Zaposleni u industrijskom sektoru nosili su se sa istim problemima kao i njihove kolege na Zapadu. Borba za bolje uslove rada, veće nadnice i ostvarenje drugih radničkih prava predstavljala su prioritet ruskog radništva. Prirodno, u političkom smislu, oni su gravitirali levičarskim organizacijama i iako relativno malobrojni u ruskom društvu predstavljali su udarnu pesnicu revolucije koja je dolazila.
Inače, u predvečerje rata Rusija je u političkom smislu bila snažno centralizovana carevina. Država u kojoj je vladar, samodržac, oslanjajući se na uzak krug najbližih saradnika, represivni i birokratski aparat, autokratski upravljao zemljom. Upravo tu je ležao još jedan od ključnih problema sa kojim se ta država suočavala. Politička moć bila je u rukama tek oko 2% ljudi, mahom plemstva na koje se dinastija oslanjala i koji su zauzimali ključne pozicije u državnom sistemu. Neminovno, to je antagonizovalo društvo, a sve snažnije bile su grupacije koje su težile reformi takvog sistema i uključivanju u proces odlučivanja što šireg kruga ruskih građana.
Posebno su na tom planu bili aktivni liberalno-demokratski građanski krugovi okupljeni oko Pavela Miljukova, a koji su budućnost Rusije videli u njenom reformisanju po ugledu na razvijene evropske parlamentarne i demokratske monarhije. Suštinski, Kadeti su smatrali da će postepenim reformama Rusija izbeći radikalno menjanje političkog sistema kroz revolucionarni proces, a za šta su se zalagale levičarske organizacije, eseri, boljševici i menjševici. Pored ove dve političke grupe, snažan uticaj u društvu je imala i monarhistička struja sačinjena od konzervativne carističke plemićke opcije, ali i one liberalnije sklone reformama i spremne na saradnju sa liberalnim demokratama.
Uprkos svim unutrašnjim protivrečnostima i izazovima, Rusija je uoči Velikog rata, kada je u celosti sagledamo, bila zemlja velikih potencijala. Država koja je u tom trenutku po ukupnom BDP-u bila peta svetska sila sa jasnom perspektivom da do sredine veka zauzme i vodeću poziciju. Vojno, Rusija se takođe ubrajala u najmoćnije sile sveta, a kako je vreme prolazilo njeni ratni kapaciteti samo su jačali. Međutim, statistika je jedno, a ono kako ljudi vide svoj život nešto sasvim drugo. Činjenica da je njihova zemlja imala svetlu budućnost nije moglo da otkloni nezadovoljstvo ruskih građana trenutnom ekonomskom i političkom situacijom. Zato su tenzije u društvu svakako postojale, a nedostajao im je samo okidač pa da se u Rusiji stvori revolucionarno raspoloženje.
Upravo taj okidač bio je Prvi svetski rat. Usled velikih ljudskih žrtava i pogoršanja ekonomskih prilika, situacija u Rusiji je eskalirala. Februara 1917. godine protesti radnika u Petrogradu prerasli su u revoluciju. Naime, demonstracije su se dešavali i ranije, ali ovaj put vojska i policija nisu odlučno nastupile sa ciljem da razbiju proteste. Očigledno da nije bilo volje ni kod običnih pripadnika snaga reda da se sukobljavaju sa svojim sugrađanima, ali ni kod njihovih nadređenih. Samim tim, možemo zaključiti da je u samom vrhu sistema sazrelo mišljenje da tešku situaciju u zemlji treba iskoristiti kako bi se car prinudio na prihvatanje liberalnih reformi i demokratizaciju političkih prilika u Rusiji.
Izgubivši podršku vrha oficirskog kora car Nikolaj II Romanov više nije imao izbora. Odlučio se za abdikaciju u korist brata Mihaila. Međutim, Mihailo Romanov nije dobio jedinstvenu podršku Dume, što ga je opredelilo da odustane od borbe za presto. Na taj način Rusija je po prvi put u svojoj istoriji postala republika, dok je nakon više od tri stotine godina dinastija Romanov sišla sa prestola. Rusiju je nakon tih dramatičnih događaja zahvatio haos i opšte rasulo. Centralna vlast bila je paralisana unutrašnjim političkim obračunima. U prestonici je zavladalo dvovlašće. Jasno se uočavao rivalitet između Privremenog komiteta Dume, gde su dominirale građansko-demokratske snage, i Petrogradskog sovjeta radnika i vojnika, predvođenog levičarskim političkim organizacijama.
Pošto nova vlast, u nedeljama i mesecima koji su dolazili, nije uspela da stabilizuje prilike u zemlji usledila je nova revolucija. U oktobru mesecu po starom kalendaru boljševici, radikalni levičari, sa oružjem u rukama preuzeli su vlast. Nakon toga usledio je krvavi građanski rat iz koga su Lenjin i njegovi sledbenici izašli kao pobednici. Na ruševinama ruske carevine uzdigla se crvena imperija − SSSR.
Za svojih više od sedamdeset godina postojanja Sovjetski savez nije uspeo da ponudi efikasne odgovore na ključne probleme sa kojima se suočavala ruska carevina. Nacionalno pitanje boljševici su rešavali stvarajući sovjetske republike. Odnosno, davanjem široke autonomije određenim etničkim zajednicama kako bi predupredili njihove separatističke težnje. Međutim, to na koncu nije dalo očekivane rezultate, a činjenica da se SSSR raspao po republičkim granicama samo je potvrda te teze. Upravo tokom te dezintegracije SSSR-a ruski narod je doživeo pravu nacionalnu katastrofu. Vekovima stvaran ruski nacionalni prostor tada je razbijen, a desetine miliona Rusa ostalo da živi u tim novim nezavisnim državama nastalim na razvalinama SSSR-a.
Boljševici isto tako nisu rešili ni ekonomske probleme sa kojima se carska Rusija suočavala. Radikalnim rezovima u ekonomiji baziranim na ideološkim marksističkim principima zaustavljen je evolutivni proces razvoja ruske privrede. Kolektivizacija na selu nije rešila probleme, već ih je samo umnožila. Od zemlje koja je spadala u najveće poljoprivredne proizvođače, Sovjetski savez se pretvorio u državu u kojoj su milioni umirali od gladi. Suštinski, poljoprivreda Rusije se od tog komunističkog eksperimenta još uvek nije oporavila, a značajna poboljšanja počela su se dešavati tek u XXI veku.
Sličnu sudbinu je doživela i ruska industrija. Evolutivni proces njenog postepenog razvoja prekinut je Boljševičkom revolucijom i strategijom užurbane industrijalizacije SSSR-a uz vodeću ulogu države u tom procesu. Razlozi za takvu privrednu politiku bili su pre svega ideološki. Komunističko društvo i državu oblikuje i nosi radnička klasa, koja je inače u Rusiji bila malobrojna. Samim tim, kroz proces ubrzane industrijalizacije računalo se da će taj problem biti rešen. Zato, često neplanski i bez ekonomske utemeljenosti u potrebama tržišta, nicali su veliki industrijski kombinati, simboli nove Rusije. Pošto nisu nastali iz praktičnih tržišnih potreba, već prevashodno ideoloških, ta preduzeća nikad nisu uspela da pariraju, a kamoli nadmaše, kapitalističke kompanije na Zapadu.
SSSR je, pre svega, doživeo ekonomski poraz od zapadnih demokratija u hladnom ratu, a što je iniciralo i politički slom te države. Rusija je zato, početkom devedesetih godina prošlog veka, morala da prolazi ono što ne bi da nije bilo Revolucije, a to je proces ekonomskog i društvenog restrukturiranja. Posledice tih bolnih promena najviše su se očitovale u pljačkaškoj privatizaciji koja je usledila. U poslednjoj deceniji XX veka Rusija je, u datim okolnostima, doživela potpuni ekonomski i moralni krah.
Oporavak Rusije, započet u prvoj deceniji XXI veka pokrenuo je pitanje saniranja štete nastale raspadom SSSR-a. Kao što smo već naglasili ruska politička elita ponudila je odgovor u ideji ruskog sveta, kulturnog, ekonomskog, bezbednosnog i političkog objedinjavanja prostora nekadašnjih SSSR-a i Ruske carevine. Odnosno, istorijske Rusije, kako je taj prostor imenovao Vladimir Putin. Belorusija i Kazahstan su države sa kojima je Kremlj najdalje otišao u procesu objedinjavanja. Neke zemlje kao što su Litvanija, Estonija i Letonija, ulaskom u NATO i EU, izuzete su iz procesa stvaranja ruskog sveta u najširem smislu. Tačnije, maksimum koji zvanična Moskva može postići na tom planu jeste negovanje kulturnih veza, posebno kroz povezivanje sa značajnom ruskom populacijom u tim Baltičkim zemljama. Ekonomski, a naročito bezbednosno i politički, one su daleko od ruskog sveta.
Sa druge strane fokus Rusije je usmeren na Ukrajinu, geostrateški posebno važnu državu, koju nimalo slučajno ne nazivaju „mekim trbuhom Rusije“. Još uvek ona nije izgubljena za ideju ruskog sveta i zato smo danas svedoci zaoštravanja odnosa Kremlja i Zapada oko ove zemlje. Predlog ruskog predsednika iz decembra 2021. godine „o uzajamnom garantovanju bezbednosti u Evropi“ upravo predstavlja pokušaj da se postigne sporazum Rusije i SAD o novoj političkoj arhitekturi Evrope u kojoj bi bile definisane sfere uticaja. Ruska sfera uticaja uključivala bi i Ukrajinu, a ujedno time bi bile definisane zapadne granice ruskog sveta.
Koliko će ova diplomatska ofanziva ruskog predsednika dati rezultate, vreme će pokazati. Teško je za očekivati da će se SAD povući i napustiti dominantnu poziciju koju su od 2014. godine i dešavanja na kijevskom Majdanu stekle. Međutim, činjenica je da Kremlj od svojih ciljeva neće odustati. Taktika će se, zavisno od okolnosti, svakako menjati, ali ideja ruskog sveta ostaće deo strateške ruske politike i njena spoljnopolitička agenda za XXI vek.
IZVORI I LITERATURA
Sava Živanov, Pad ruskog carstva. 1, Rusija u Prvom svetskom ratu. Nolit: Beograd, 2007.
Sava Živanov, Pad ruskog carstva. 2, Februarska revolucija. Nolit: Beograd, 2007.
Ludvik Bazilov, Rušenje ruskoga carstva. Matica srpska: Novi Sad : 1980.
DŽon Luis Gedis, Hladni rat: mi danas znamo. Clio: Beograd, 2003.
Ostavi komentar