Autor: Đorđo Sladoje
Ko hoće da razumije svijet u kojem još uvijek živimo, najbolje je da pažljivo sluša i gleda, te da logički poreda činjenice koje je do srži ogolio nesrećni rusko-ukrajinski rat u američkom aranžmanu i interesu. Ne treba se pri tom vraćati u daleku prošlost na Napoleonove, a potom i Hitlerove pohode da ispune vječiti san Zapada – osvajanje i pokorovanje velikog i nesavladivog ruskog carstva. Biće dovoljno da se prisjetimo pada Berlinskog zida koji je i kod nas dočekan kao trijumf demokratije i slobode nad totalitarizmom. Ispostaviće se, međutim, da se Berlinski zid obrušio na nas i u krvave komade razdrobio zemlju koja se zvala Jugoslavija, napravivši pometnju i na drugim mjestima. I više od toga – srušeni zid je otvorio kapije za još jedan pohod na Rusiju, što je gotovo opsesivni cilj Amerike i njenih evropskih saveznika. Nije pravedno da samo jedna zemlja raspolaže onolikim sibirskim bogatstvom, uzdahnula je jednom Medlin Olbrajt.
Uslov Rusije za rušenje Berlinskog zida bile su čvrste garancije Zapada, prije svega Amerike, da se NATO neće širiti na istok, odnosno na bivše članice Varšavskog pakta koji je u međuvremenu rasturen. Za to vrijeme, nesrećni Gorbačov je sprovodio perestrojku koja će se završiti raspadom sovjetske imperije, slomom komunističkog projekta koji je samog sebe iznutra urušio i preobražajem bivših republika Sovjetskog Saveza, među njima i Ukrajine, u nezavisne države. Sve te zemlje prolaze kroz tešku i dramatičnu ekonomsku i političku krizu. Rusija je takođe u tranzicionom procesu silno postradala, a njeno rukovodstvo, na čelu sa Jeljcinom, pristajalo je na sve oštrije i ciničnije ucjene, prije svega Amerike koja je, kao pobjednica hladnog rata, ostala jedina svjetska velesila. Ekonomski oslabljena, varvarski opljačkana spolja i iznutra, i politički dezorijentisana, Rusija je preko noći postala relativno lak plijen, što Zapad nije želio ni smio da propusti. Dogovor o neširenju NATO-saveza ipak je, kao toliki drugi, po jezuitsko-makijavelističkoj logici i običaju grubo prekršen. Za relativno kratko vrijeme u NATO su ušle sve bivše članice Varšavskog ugovora, ali i baltičke novostvorene države Estonija, Litvanija i Letonija, pa Bugarska, Rumunija, Moldavija, Slovenija, Hrvatska, Albanija, Makedonija i Crna Gora, a sve češće se pominje i ideja da se i Kosovo po kratkom postupku primi u Alijansu.
Rusija je dugo bila nemoćna da se tom procesu suprotstavi, što je na Zapadu protumačeno kao konačni slom velikog protivnika koji će napokon biti osvojen i pokoren, ali će se pokazati da je to ipak bio račun bez krčmara.
Dolaskom Putina na vlast, Rusija će u posljednji čas biti spasena, a onda nastaviti da se, sa teškom mukom, oporavlja i uspravlja. Zapadne sile su nastojale da taj ruski uspon, ekonomski i vojni, spriječe po svaku cijenu, za šta će im Ukrajina poslužiti kao najpodesniji „saveznik“. Već isprobanim metodom, tzv. ružičastom revolucijom, i ovdje je izvršen državni udar i na mjesto legitimno izabrane vlasti dovedena grupa poslušnika koja će realizovati tuđe ideje. Nešto slično se dogodilo i sa raznim proljećima u Libiji, Iraku, Avganistanu, Siriji, Sudanu, Jemenu, Ruandi, Somaliji, Ekvadoru, Panami i mnogim drugim zemljama, koja su se završavala polarnom zimom, kao što se i ružičaste revo-lucije, skoro po pravilu, završavaju u krvi. Tako je surovo bombardovana i naša zemlja pod izgovorom humanitarne intervencije, a u stvari zato što nije pristala da se dobrovoljno odrekne Kosova i Metohije, svog istorijski, kulturno i identitski najvažnijeg dijela. Gdje god su došli zapadni usrećitelji, umjesto demokratije ostavili su haos, a od ljudskih prava jedino – pravo na izbjeglištvo.
Tako je i u Ukrajini, u tzv. Majdan-revoluciji, praktično izvršen državni udar, a na vlast doveden bivši komičar, koga su zdušno podržavali sve brojniji neonacisti, koji su bili spremni da u ime države terorišu pripadnike ruskog naroda, koji pretežno živi u donjecko-luganskoj oblasti. U svojevrsnom građanskom ratu te su oblasti uspjele da uspostave neku vrstu autonomije, koja je bila pod neprestanim ukrajinskim napadima. Uz to, Rusi su 2014. godine, na osnovu referenduma, vratile u sastav Rusije Krim koji je Staljin poklonio Ukrajini.
Zbog narušavanja teritorijalnog integriteta Ukrajine, Rusiji su uvedene žestoke sankcije, dok zbog kršenja inegriteta Srbije niko nije kažnjen, a mnogi su i nagrađeni. Zapad je nastavio da intenzivno naoružava Ukrajinu s krajnjom namjerom da je primi u NATO i tako bukvalno uđe u rusko dvorište. Pri tom je ostajao gluv na ruska upozorenja i brige za sopstvenu siigurnost, pa čak i intenzivirao antiruske aktivnosti u baltičkim zemljama, Poljskoj, Rumuniji, a naročito u Ukrajini. Rusija je odlučila da krene i ko zna gdje će se zaustaviti. To je na Zapadu izazvalo nezapamćenu histeriju i uvođenje sankcija ekonomskih, političkih, finansijskih, kulturnih, medijskih, personalnih i drugih, kakve istorija ne pamti, a koje su ravne „objavi rata“. Pod uticajem Amerike, koji je i dalje ogroman, sankcije su uvele sve evropske zemlje, osim Bjelorusije i Srbije.
Zabranjuju se i progoni, i sve ono što bi na Rusiju i najmanje podsjećalo. Ona se izbacuje iz važnih ekonomskih i finansijskih institucija, a prijete joj i progonom iz Ujedinjenih nacija; ruski sportisti se isključuju iz međunarodnih takmičenja, otpuštaju se dirigenti, balerine, zabranjuju se knjige Dostojevskog i muzika Čajkovskog, i tako dalje. Naši komunistički i drugi cenzori, na koje se sve vrijeme žalimo, obični su diletanti spram ovih koji brane vrli, slobodo-ljubivi i licemjerni svijet. Strogim sankcijama biće, po prilici, podvrgnute i čuvene babuške i ruska salata koja širi maligni uticaj na Balkan, ali i šire.
Kako god se završi ovaj tragični bratoubilački rat, svijet više neće biti isti. Neće ni Kijev u kojem je rođena i krštena Rusija. A mi ćemo dobro proći, ako nas ne optuže da smo izazvali još jedan veliki rat.
Ostavi komentar