Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Pod vladinovcima podrazumevamo srpske političke predstavnike u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj, koji su podržavali rad mađarskih vlada u periodu od Austrougarske nagodbe pa do izbijanja Prvog svetskog rata. Radi podrobnijeg shvatanja političke situacije definisani period je neophodno proširiti bar sedam godina unazad, a Srbe vladinovce u tom, ali i potonjem okviru, diferencirati u tri grupe: one koji su podržavali Deakovu politiku, Tisinu politiku i politiku Alberta Aponjija. Naravno, najveći deo ove priče se odnosi na one koji su podržavali državnu politiku nakon fuzije Tisine i Deakove stranke 1875. pa sve do 1905. godine. Mnoge dragocene podatke vezane za političku ulogu Srba koji su podržavali državnu politiku Ugarske vlade dugujemo istoričaru dr Kristianu Jeriću, koji je jedini do sada naučno zaokružio ovu temu, služeći se kako srpskim, tako i mađarskim izvorima. Još početkom revolucionarnog perioda u Mađarskoj 1848. godine iskristalisala su se dva oblika političkog mišljenja među ministrima mađarske vlade. Za razliku od Košutovog revolucionarnog radikalizma, Deak je predstavljao tzv. stranku mira. Od ranije poznat kao uspešan pravnik i opozicioni disident, Deak je ušao kao ministar pravde u mađarsku revolucionarnu vladu na predlog i iz poštovanja prema njenom predsedniku Lajošu Baćanjiju. Uprkos neslaganju s austrijskim totalitarizmom i hegemonijom u odnosu na Mađare, belodano je na Deaka značajno uticala i politička misao Ištvana Sečenjija o neophodnosti reformi, te određenog austrougarskog dogovora. Kao ministar pravde u mađarskoj revolucionarnoj vladi Deak je putovao u više navrata u Beč, kako bi pokušao da inicira razgovore o austrougarskom kompromisu, te da ublaži značaj, Košutovih ekstremnih liberala, iako postoji i gledište koje osporava tadašnji Košutov liberalizam, pošto je on bio predvodnik sitnog feudalnog plemastva, a ne građanstva u zapadnoevropskom smislu. Tokom postrevolucionarnog doba, nakon pada Bahovog apsolutizma, u jesen 1860. godine, austrijski car Franja Josif odrekao se apsolutizma i podario odnosno oktroisao novi ustav tzv. Oktobarsku diplomu. Ovim ustavom je istorijskim zemljama (u koje Srpska Vojvodina nije spadala) obećao odnosno nagovestio određeni stepen autonomije, taman toliki da ne ometa centralnu vlast. Na ovaj način je Ugarska došla u određenu, ustavom garantovanu autonomiju.
Austrijski car je 15. decembra 1849. godine doneo patent o osnivanju Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata. U sastav ovakve Vojvodine ušli su Bačka i Banat bez Granice, te samo Rumski i Iločki srezovi iz Srema. Vojvodina je suštinski predstavljala samo jednu upravnu jedinicu, bez ikakvih narodnih ili autonomnih odlika. Vojvodina je izuzeta iz Ugarske i poverena austrijskom Ministarstvu policije na upravu. U ovako iskrojenoj Vojvodini Srbi su bili tek treći narod po brojnosti, posle Rumuna i Nemaca, a zvanični jezik je bio isključivo nemački. Austrijski car je sebe proglasio za velikog vojvodu Vojvodine Srbije. Period postojanja Vojvodine Srbije se u potpunosti poklopio s apsolutističkim režimom austrijskog ministra Aleksandra Baha, pa se odomaćio naziv Bahova Vojvodina. Agresivna germanizacija, policijski režim, centralizacija i austrijski državni unitarizam su glavne odlike Bahovog apsolutizma. Visoki troškovi izgradnje i održavanja administrativnog sistema opteretili su srpsko građanstvo.
U borbi protiv apsolutizma došlo je do ponovnog zbližavanja srpskih i mađarskih demokratskih krugova. Savremenici su smatrali da su Srbi ovakvom Vojvodinom dobili kao nagradu isto ono što su Mađari dobili kao kaznu. Pozitivna obeležja Bahove Vojvodine predstavljaju napuštanje feudalnih i uspostavljanje građanskih ustanova, te porast broja Srba među činovnicima. Iako Srbi nisu mogli da budu na značajnijim mestima u birokratiji, povećan broj školovanih Srba i činovnika imaće uticaj na jačanje vojvođanskog srpskog građanstva. Nakon ogromnih poraza austrijske vojske kod Mađente i Solferina od strane snaga Pijemonta i francuske vojske Napoleona Trećeg tokom Drugog rata za ujedinjenje Italije, došlo je do znatnog slabljenja Austrije.
Pod pritiskom opšteg nezadovoljstva u celoj monarhiji car je otpočeo proces decentralizacije. Procenivši da mu Srbi više nisu potrebni, u nameri da za svoju spoljnu politiku zadobije Mađare, car je 27. decembra 1860. godine lično napisao odluku kojom je Vojvodina ukinuta i potpuno prisajedinjena Ugarskoj, izuzev rumskog i iločkog sreza koji su pripojeni Hrvatskoj.
Ukidanje Vojvodine je srušilo iluziju kod demokratski orijentisanog srpskog, liberalnog, građanskog staleža o mogućnosti oslanjanja na Beč. Svetozar Miletić je početkom januara 1861. godine, u čuvenom članku Na Tucindan, predložio potpuni raskid sa Bečom i političku borbu za priznanje autonomne Vojvodine od strane Mađara. Nasuprot Miletiću, klerikalci i konzervativci predvođeni Đorđem Stojakovićem smatrali su da se srpska politika mora i dalje da oslanjati na milost austrijskog cara i zahteve da se ispoštuju stare srpske privilegije. Ovaj koncept se nalazio delimično na liniji s mađarskom demokratskom opozicijom, koja se poput Miletića zalagala za nezavisnu Ugarsku i konačni raskida s Austrijom, te napuštanje pangermanskog geopolitičkog mozaika. U nameri da ublaži srpsko negodovanje, ali i da zaplaši mađarske političke krugove koji su dobili krila u ovom kratkom periodu, austrijski car je dozvolio Srbima da održe Blagoveštanski sabor u Sremskim Karlovcima 2. aprila 1861. godine, na kom je zatraženo da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Blagoveštanski sabor je u svojim zaključcima od 16 tačaka izneo maksimalističke zahteve za srpsku autonomnost i nacionalni razvoja u okviru austrijskog carstava. Zahtevana je posebna teritorija za Srpsku Vojvodinu u koju bi ušli ceo Srem, Bačka, Banat i pripadajuća Vojna Granica. Zahtevane su posebna politička i sudska uprava i skupština Vojvodine. U Vojvodini bi zvaničan jezik bio srpski, ona bi imala svoj prvostepeni i apelacioni sud, grb i zastavu, te u saboru biranog vojvodu na čelu. Po okončanju sabora njegovi zaključci su putem delegacije odneti caru u Beč. Car je delegaciji preneo da je zadovoljan radom Blagoveštenskog sabora i obećao da će ispuniti sve njegove zahteve. Na ovaj način austrijski car je zapretio mađarskim političkim krugovima kako bi ublažio njihove političke zahteve, a do ispunjenja obećanja datog Srbima, naravno, nikada nije došlo, što je krucijalno potkrepilo Miletićevu tezu da je Beč pogrešna adresa za srpske zahteve. Izbore za pomenuti sabor Miletić je iskoristio da, obišavši celu Vojvodinu, formira svoju narodnu liberalnu stranku (Srpska narodna slobodoumna stranka).
Tokom celog procesa, od izbora za Blagoveštenski sabor pa do usvajanja njegovih zaključaka, prvi put kao relativno organizovana politička stranka nastupa srpsko liberalno građanstvo, okupljeno oko Svetozara Miletića. Ne odričući se istorijskih prava, liberalna grupa oko Svetozara Miletića je smatrala da je neophodno ostvariti srpska prirodna prava, i to pre svega oslanjajući se na Ugarsku, kako bi se sprečila mogućnost ponovne instrumentalizacije Srba od strane Beča. Miletić je insistirao da ustavnim sredstvima putem Ugarskog sabora treba organizovati Vojvodinu kao jednu autonomnu županiju u delimično federalizovanoj ili regionalizovanoj Ugarskoj, gde bi i drugi narodi, poput Slovaka i Rumuna, imali pravo na svoju teritorijalnu autonomiju. Za ostvarenje ovakve ideje bila je neophodna saradnja Srba i drugih narodnosti Ugarske s naprednim, demokratskim krugovima mađarskog društva. Miletić je smatrao da bi samo Srpska Vojvodina, priznata od strane Mađara, mogla da bude održiva i dugovečna. Zanimljivo je da Miletić krajeve severne Bačke sa dominantnom mađarskom i gotovo neznatnom srpskom populacijom ne vidi u okviru Vojvodine, odričući se bilo kakvog hegemonizma i suprematije. U nadi da će Zemaljska skupština ugarske, odnosno sabor doneti deklaraciju o prihvatanju Oktobarske diplome, Franja Josif je zakazao njegovo održavanje za 1861. godinu. Na saboru je došlo do žestoke konfrontacije između Stranke adrese koju je predvodio Deak a čiji oslonac su bili posednici iz severnog mađarskog podunavlja, te Stranke rezolucije koju je predvodio povratnik iz političke emigracije Laslo Teleki, kog su podržavali potiski posednici i čija desna ruka je bio Kalman Tisa. Deak se zalagao da se usvoji adresa kojom bi ugarski sabor, odnosno zemaljska skupština, priznao Franju Josifa za realnog kralja Mađarske odnosno Ugarske. Uz Deaka su od Srba poslanika na Ugarskom saboru stali Stevan Branovački i Fedor Nikolić. Suprotno ovome Teleki i članovi stranke rezolucije nisu priznavali Franju Josifa, s obzirom na to da je prilikom njegovog proglašenja za austrijskog cara, odnosno mađarskog kralja nije ispoštovana procedura da mađarski sabor to apriorno sankcioniše. Prevagu u saboru je imala Telekijeva stranka, do samog finiša, kada je u danu pred glasanje Teleki izvršio navodno samoubistvo. Pod novonastalim okolnostima, na glasanju je pobedila Deakova stranka sa svega tri glasa razlike. Telekijevu, odnosno Tisinu struju od srpskih poslanika podržavali su Arsenije Čarnojević, Petar Čarnojević, Jakov Ignjatović i Petar Zako. Ova podela je udarila temelj kasnijim političkim podelama u Ugarskoj. Nakon raspuštanja ove skupštine, u periodu vladavine austrijskog kancelara Antona Šmerlinga od 1861. do 1865, ponovo je pojačana represija i centralističko nasilje. Tek u periodu pred nagodbu od izbora za Ugarski sabor 1865. pa do austrougarske nagodbe 1867. godine, došlo je do izvesne pluralizacije političkih odnosa u Ugarskoj. Tokom privremene ustavnosti značajnu ulogu je imala Deakova politička stranaka, zatim stranka levog centra, te stranka krajnje levice. Kako bi se izbegle eventualne zabune, pojmovi levi centar i krajnja levica nisu označavali ideološke pozicije, već mesta u skupštinskim klupama, gde su sedeli poslanici. Deakova stranka, iako je imala najveći broj poslanika na ugarskom saboru, predstavljala je skup raznorodnih političkih ideja i protagonista. Unutar nje su delovali konzervativci, klerikalci, sitni plemići, aristokratija, građani… Ovo je bila klasična stranka klijentelističkog tipa, čiji su članovi, bez obzira na političke razlike, u njoj videli mogućnost karijernog i finansijskog uspeha, nakon stabilizacije, do koje bi dovela austrougarska nagodba. Uprkos brojnosti poslanika, Deak je nakon nagodbe odbio da postane predsednik ugarske vlade, ustupivši tu poziciju Đuli Andrašiju, aristokrati koji je sa Košutove prešao na Deakovu stranu. Tzv. levi centar, od kog će se formirati Liberalna stranka, baziraće svoje članstvo pretežno na bivšim članovima partije rezolucije na čelu s Kalmanom Tisom. Tisa će vremenom postati alfa i omega mađarske politike. Uspeće da opstane na čelu ugarske vlade od 1875. do 1890. godine. Levi centar je svoj program bazirao na tzv. „Biharskim tačkama“, zahtevajući reviziju nagodbe ka većoj samostalnosti Ugarske. Zalagao se za samostalnu mađarsku vojsku, veću samostalnost Mađarske i intenzivniji nacionalni razvoj. Ova grupacija nije bila spremna da svoje zahteve radikalizacijom pretvori u delo, već je demagogijom magnetisala značajan broj onih koji su bili nezadovoljni nagodbom. U periodu Oktobarske diplome pa do austrougarske nagodbe ova grupacija je računala i na podršku srpskih liberala iz Vojvodine, na čelu sa Svetozarom Miletićem. Do razlaza je upravo došlo usled Miletićeve principijelnost u borbi za potpunu nezavisnost Ugarske, te sporazuma između Mađara i nemađarskih naroda Ugarske. Cilj Kalmana Tise je bio da kanalisanjem nezadovoljstva dođe na vlast, dok Svetozar Miletić nije mogao da ima slične ambicije kao borac za ravnopravnost narodnosti i prava građana. Krajnja levica je ostala dosledna borbi za principe proklamovane 1848. godine i odana Lajošu Košutu koji se nalazio u političkoj emigraciji. Iz nje će se izrodit Četrdesetosmaška stranka, odnosno Stranka nezavisnosti.
Svestan činjenice da je dotadašnji modus operandi njegove dinastije bio „zavadi i vladaj“, odabrao je da se nagodi sa najvećom, odnosno potencijalno najopasnijom grupacijom, a to je bio mađarski veleposed. Nagodbom je Habzburška monarhija prerasla u Austrougarsku, specifičnu državnu tvorevinu do tada neviđenu u Evropi. Zapadnim delom države, odnosno istorijskim austrijskim pokrajinama se upravljalo iz Beča, dok se istočnim upravljalo iz Pešte, odnosno nakon izvesnog vremena Budimpešte. Jedinstvo dve gotovo države prezentovao je vladar, koji je bio ujedno austrijski car i mađarski kralj. Država je imala zajedničku inostranu politiku, armiju i finansije koje su bile zadužene za funkcionisanje zajedničkih organa. Ostalim aspektima državnog poretka su se bavili unutrašnji organi Austrije i Ugarske. S obzirom na to da je u prethodnom istorijskom periodu Ugarska bila dominantno poljoprivredna zemlja, što je bilo u interesu Beča i krupnih mađarskih veleposednika, ona je po zaostajanju u kapitalističkom razvoju bila sličnija carskoj Rusiji nego zapadnoevropskim državama. Stabilizacija političkih okolnosti, te izgradnja razvijene železničke mreže stvorili su pozitivan kreditni ambijent, koji je prouzrokovao vrtoglavi razvoj kapitalističke privrede u Ugarskoj, znatno brži nego u ostalim delovima istočne Evrope. Brzina obrta kapitala je dovela do toga da se broj kreditnih ustanove povećao za dvadeset i pet puta, dok se obim kredita udesetostručio. Nakon nagodbe, putem kredita u Ugarsku je masovno plasiran strani kapital, poput Rotšilda i drugih bankarskih kuća. Naravno, suštinski interes stranog kapitala nije bio da ostane zarobljen u Mađarskoj, nego da se uvećan vrati svojim matičnim ustanovama, ali s obzirom na to da je postojao deficit domaćeg kapitala, u početnoj fazi on je inicirao ogroman rast privrede. Vremenom je došlo i do akumulacije domaćeg kapitala, koji je putem štednih zadruga plasiran u proizvodnju.
Predstavnici Deakove stranke su u periodu izgradnje pruga i razvoja privrede do te mere ogrezli u korupciju da je počela značajno da im opada popularnost. Istovremeno, Tisin levi centar se početkom sedamdesetih umorio od opozicionog rada, što je dovelo do osipanja članstva, te želje za resursima i podele političkog i korupcionaškog kolača, odnosno plena. Do spajanja Deakove i Tisine stranke je došlo 1875. godine, formiranjem Liberalne, odnosno Slobodoumne ili stranke slobodnog principa. Pri formiranju pomenute stranke Tisa se suštinski odrekao svojih ranijih političkih principa. Za razliku od većine evropskih stranaka sličnog naziva, mađarska liberalna stranka se nije sastojala od predstavnika građanstva, već pre svega od posedničkog staleža. Tisa je postao čelnik ujedinjene stranke, sada u službi politike dualizma. Liberalna stranka nije bila senzibilisana za socijalna pitanja, kao ni za pitanja narodnosti. Naprotiv, gde god je bila u mogućnosti, borila se protiv navedenog. Međutim, sloboda štampe i političkog organizovanja je ipak bila na zavidnom nivou u odnosu na presek tadašnjeg stanja širom Evrope. Tisini liberali su naravno podsticali ubrzani kapitalistički razvoj. Tisa je uspeo da srednjeposedničku aristokratiju, koja je bila oslonac revolucionarnog pokreta a koja se u međuvremenu nije snašla u kapitalističkom razvoju, pretoči u svoje biračko telo tako što ih je imenovao, postavljao i zapošljavao u državne organe, županije i ministarstva. To je ovoj u odnosu na ostatak Evrope nesrazmerno brojnoj klasi omogućilo da zadrži gospodske manire. Nakon Kalmana Tise na čelu mađarske vlade su se nalazili predstavnici uvek većinske liberalne stranke, sve do 1905. godine, nakon čega će delovi liberalne stranke ili istaknuti pojedinci nastaviti da budu deo vlasti putem drugih stranaka i koalicija. Zanimljiv je primer Šandora Vekerlea koji je kao liberal postao predsednik mađarske vlade u periodu od 1892. do 1895. godine, zatim kao predstavnik nacionalne Ustavne stranke od 1906. do 1910. godine i na kraju 1918. kao četrdesetosmaš.
Česta je zabluda da su srpski vladinovci bili nužno slepi poslušnici ugarske vlade koji su delovali na uštrb srpskih nacionalnih interesa u Vojvodini, mada postojao je poneki primer takve fele. Kao činovnici županija i gradova, Srbi vladinovci su bili senzibilisani za lokalne problem Srba kako vezano za ekonomsku i poljoprivrednu situaciju, isto tako i za specifičnu nacionalnu tematiku, i trudili su se da u skladu sa zakonskim okvirima maksimalno doprinesu održanju nacionalnog identiteta Srba. Pojedine pristalice mađarske vlade i njene politike, poput barona Miloša Bajića, bile su veliki dobrotvori srpskog školstva, kulture i crkve. Mimo državne orijentacije Ugarske, pre svega u prvim decenijama nakon nagodbe, postao je značajan pluralizam mišljenja i političkog delovanja u okviru istih poslaničkih klubova Ugarskog sabora, pa su Srbi lojalni vladi često imali posebna, pa čak i divergentna mišljenja. Protivili su se ukidanju Velikokindskog dištrikta, ograničenju autonomije Matice srpske, smanjenju nadležnosti opština i lokalnih samouprava, ukidanju porodičnih zadruga…
Usvajanjem Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, koju je u časopisu Zastava predložio Svetozar Miletić, na konferenciji u Bečkereku početkom 1869. godine formirana je Srpska narodna slobodoumna stranka. Bečkerečki program je postao osnova srpskog opozicionog delovanja isključivo na Ugarskom saboru u narednim decenijama. Srpska narodna slobodoumna/liberalna stranka na čelu sa Miletićem je postala masovni, oduševljeni, narodni pokret Srba u Ugarskoj. Bečkerečki program se protivio austrougarskoj nagodbi, zalažući se za samostalnost Ugarske, unutar koje bi se nemađarske narodnosti, koje su činile većinu, lakše izborile za svoja autonomna prava. Takođe, Bečkerečki program je oponirao i Zakonu o narodnostima koji je predviđao postojanje samo jednog, mađarskog, političkog naroda u Ugarskoj, kojem bi pripadali svi njeni stanovnici. Ovaj zakon je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon, koji je na prvi pogled liberalan, za sva prava data narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, propisivao je obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Bečkerečki program je pored navedenog zahtevao i rešenje Istočnog pitanja, u okviru koga oslobođenje i ujedinjenje balkanskog Srpstva. Program je takođe insistirao na ravnopravnosti svih naroda Ugarske s mađarskim narodom, na većim građanskim i demokratskim slobodama. Po pitanju autonomije Vojvodine program je tražio pokretanje parlamentarne debate na državnom nivou o zahtevu Blagoveštanskog sabora da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program je propagirao panslavizam i specijalne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom. U vezi sa Hrvatskom, ovaj dokument se zalagao za nezavisnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku, te je bio u opoziciji prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Termin notabiliteti se odnosi na opoziciju Bečkerečkom programu unutar Srpske narodne slobodoumne stranke. Određeni, u početku mali broj srpskih političara iz redova same Miletićeve stranke već četiri godine nakon usvajanja programa počeo je da smatra za neophodno odustajanje od velike politike i fokusiranje na politiku u okviru srpskih autonomnih crkveno-školskih organa. Ova grupa će se zvanično izdvojiti iz Srpske narodne slobodoumne stranke usvajanjem velikokikindskog programa 1884. godine. S obzirom na to da su je činili stari narodnjaci koji su insistirali na svom ugledu, njihovi protivnici će ih podrugljivo, ironično i pežorativno prozvati notabilitetima. Ovaj termin se brzo proširio i postao konvencija u istorijskoj nauci. Ne postoji ni jedan drugi adekvatni termin kojim bi se označila ova, uslovno rečeno, oportunistička grupa srpskih političara. Naime, Bečkerečki program koji je važio za Srbe poslanike Narodne slobodoumne stranke na Ugarskom saboru zalagao se za nezavisnost odnosno punu ravnopravnost Ugarske s Austrijom. Međutim, ugarska politička elita je suštinski postala zadovoljna klijentelističkom pozicijom u odnosu na bečke merodavne krugove, što je potpuno zapečaćeno dolaskom na vlast Kalmana Tise i njegove liberalne stranke 1875. godine. Po mišljenju starijih, istaknutijih Miletićevih saradnika nije više postojalo opravdanje da se Srbi bore za nezavisnu Ugarsku od samih Mađara. Bečkerečki program je podržavao savez nemađarskih naroda ugarske u borbi za ravnopravan položaj i sopstveno jezičko i teritorijalno zaokruženje unutar Ugarske. S obzirom na to da su od ovog koncepta odustale gotovo sve narodnosti sem Srba, po notabilitetima nije više bilo potrebe da se vojvođanski Srbi jedini bore za prava drugih narodnosti mimo njihove volje, već da se isključivo posvete borbi za svoja politička i autonomna prava. Bečkerečki program je takođe podrazumevao i pravedno rešenje Istočnog pitanja, savez balkanskih naroda protiv Turaka i proširenje Srbije na područja južne Srbije, Makedonije, Kosova i Metohije, stare Raške, te Bosne i Hercegovine. Međutim, 1878. godine došlo je do Berlinskog kongresa na kome je priznata nezavisnost Srbije, koja je pak pristala na austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Uskoro nakon toga došlo je i do potpisivanja Tajne konvencije između Srbije i Austrougarske. Po viđenju notabiliteta, Srbi u Vojvodini nisu više imali prostora da se na Ugarskom saboru zalažu za rešenje Istočnog pitanja, koje je u tom momentu bilo nerealno ili protivno interesima zvaničnog Beograda. Usled svega navedenog, notabiliteti su smatrali da Srbi u Ugarskoj nemaju više razloga da budu po svaku cenu ni državnopravna ni politička opozicija u većini tačaka Bečkerečkog programa, te da treba isključivo da se politički bore za očuvanje sopstvene crkveno-školske autonomije, koju je austrougarska vlast u saradnji sa pojedinim predstavnicima srpskog visokog klera pokušavala da obesmisli, te da se dosledno bore za primenu ugarskog Zakona o pravima narodnosti, koji je usvojen odmah nakon nagodbe, ali je ostao mrtvo slovo na papiru. Dok se Miletić nalazio u zatvoru a potom na oporavku, počela je da dominira ova umerenija struja, nazvana notabilitetskom, koju je počelo da podržava sve više starih i uglednih članova stranke, smatrajući da više ne postoje uslovi za nekadašnju političku borbu. Među notabilitetima značajnu ulogu je počeo da igra i somborski prvak stranke Nika Maksimović, koji je predstavljao unutarstranačku opoziciju Svetozaru Miletiću još od 1873. godine. Nakon oporavka, Miletić je u Novom Sadu aprila 1881. godine sazvao veliki zbor birača stranke, s namerom da se obračuna sa notabilitetima. Iskusni notabiliteti, međutim, procenjujući da je to poslednji Miletićev politički korak, nisu se isticali na skupu. Umesto očekivanog, došlo je do sukoba između Miletića i radikala Jaše Tomića koji je zahtevao dopunu Bečkerečkog programa socijalnim pitanjima. U avgustu 1882. godine. Svetozar Miletić je potonuo u najteži oblik bolesti, što je dovelo do njegovog konačnog odlaska iz društveno-političkog života. Nika Maksimović je za 25. mart 1884. godinu sazvao konferenciju za 40 najistaknutijih članova stranke, u Budimpešti u hotelu „Hungarija“. Novi notabilitetski program u četiri tačke izneo je i obrazložio njegov autor, dr Svetislav Kasapinović. Suština programa je bila odustajanje od opozicione politike prema državi i vladi, a borba za srpska prava nastavila bi se kroz zalaganje za doslednu primenu Zakona o narodnostima, te sanaciju pogaženih prava Srpske crkvenoškolske autonomije. Kako je ovoj konferenciji osporen legitimitet, notabiliteti su doneli odluku da se organizuje zbor birača Srpske narodne slobodoumne stranke u Velikoj Kikindi, koja je bila mesto s najvećim brojem Srba birača.
U prvom periodu Notabilitetskog delovanja došlo je do izvesnog prelivanja u delovanju notabiliteta i vladinovaca, pojedini vladinovci su se priključili notabilitetima, međutim, Tisa nije bio spreman da učini velike ustupke nekadašnjim Miletićevcima, što je, između ostalog, dovelo do kraha političke organizacije notabiliteta.
Ostavi komentar