Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Tokom svoje duge vladavine Luj je vodio nekoliko ratova. Iako još uvek dete, Luj je kao formalni vladar pobedničke Francuske završio Tridesetogodišnji rat. Pre završetka ovog, do tada najrazornijeg i najkrvavijeg evropskog rata, u Francuskoj izbijaju građanski ratovi dveju Frondi.
Ratovi Frondi
Francusku su ratovi Frondi sprečili da u potpunosti iskoristi plodove Vestfalskog mira. Ovaj unutrašnji sukob je izbio kao revolt francuskog plemstva zbog Mazarenovih mera kojima su gušena njihova vekovna prava. Kardinal Mazaren je vršio snažnu centralizaciju koju je započeo njegov prethodnik Rišelje. Oba kardinala su nastojala da povećaju moć krune na račun plemstva i parlamenta, stoga se prva faza ovog građanskog rata naziva još i Frond parlamenta, Fronde parlamentaire. Revolt članova parlamenta izbija kada je Mazaren razrezao porez i na članove parlamenta, koji je tada vršio sudsku vlast i čiji su članovi bili izuzeti od plaćanja poreza. U parlamentu su sedeli predstavnici visokog plemstva i sveštenstvo, koji su sa gnušanjem odbili Mazarenov zakon, pa su demonstrativno spalili i prethodni Mazarenov zakon o finansiranju kraljevske blagajne. Tada u Pariz stiže vest o velikoj pobedi Kondea (Luj II Burbon od Kondea, francuski vojskovođa i predstavnik Konde ogranka vladarske kuće Burbona) nad Špancima kod Lensa, koju Mazaren koristi i naređuje da se uhapse najugledniji članovi parlamenta. U Parizu je plemstvo povelo svetinu u pobunu. Prvih dana pobune rulja je praćkama razbijala prozore na državnim institucijama i na kućama pristalica Mazarena. Ovo oružje je dalo ime pobuni, jer se na francuskom praćka kaže fronde. Pariz je bio čuvan slabim garnizonom, pa su pobunjenici stigli do dvorca u Tiljerijama i provalili unutra. Želeli su da vide malog kralja Luja XIV, ali je preplašena Ana Austrijska uspela da sa njime pobegne iz dvorca, pa zatim i iz Pariza. Velike frustracije i gubitak dostojanstva prouzrokovane ovim bekstvom progoniće kao mora moćnog vladara čitav život. Ubrzo posle toga je potpisan Vestfalski mir, pa je Konde ušao u pobunjeni Pariz januara 1649. godine i umirio ga. Sporazum između Mazarena i plemstva je potpisan u Rieju i njime je završena prva faza građanskog rata Fronde.
Druga Fronda je počela 1650. godine i nema suštinske veze sa prvom. Ova pobuna nosi istorijski naziv Fronda plemića, Fronde des princes. Ova pobuna je trajala od 1650. do 1653. godine i takođe je bila uzrokovana Mazarenovim trapavim potezima. Sumnjajući u lojalnost Kondea, Mazaren ga je uhapsio sa bratom Armanom Burbonom, princom od Kontija, i sa još nekolicinom prijatelja i saradnika. Hapšenje legendarnog vojskovođe je toliko isprovociralo vojne krugove, da je do tada lojalni vojskovođa Anri Tiren poveo pobunu protiv Mazarenove diktature. Pobuni su se priključili mnogi plemići, Tiren je zatražio savezništvo i pomoć od Španije, ali kada je decembra 1650. godine bio poražen, zatražio je oproštaj od kralja i dobio ga, te revolt jenjava. Kada su Kondeovi 1651. godine oslobođeni, ratne operacije na nekoliko meseci prestaju. Početkom zime iste godine Konde je uz špansku pomoć započeo operacije protiv kraljevske vojske, koju je sada predvodio njegov dobar prijatelj i donedavni saborac Tiren. U ovom haotičnom spletu nejasnih motiva, mnogi učesnici su tokom Druge Fronde menjali strane, protivnike i saveznike, tako da je plemstvo u poslednjoj fazi ove pobune, svesno veličine greha nelojalnosti prema monarhu, objavilo da se bori u ime interesa mladog Luja XIV, a protiv uzurpatora kancelara Mazarena i regentkinje majke. Mazaren je usled velike opasnosti morao da izbegne u egzil. Svestan kako ga koriste samo za legalizaciju svojih sebičnih ciljeva, mladi kralj se gnušao plemstva i nikada mu nije verovao. Čitav period svoje vladavine se na razne načine svetio plemstvu, posebno ga je ponižavao tokom svoga života u Versaju.
Pobuna Druge Fronde je izgubila snagu krunisanjem mladog Luja za kralja Luja XIV 1653. godine, i definitivno prestaje trijumfalnim povratkom Mazarena, ali se rat sa Španijom nastavio do 1659. godine. Francuska je sklopila savez s engleskom republikom i od Olivera Kromvela dobila značajnu vojnu pomoć, pa je združena francusko-engleska vojska u Bici na dinama porazila Špance. Rat je završen Pirinejskim mirovnim ugovorom, po čijim odredbama je zaključen brak između mladog francuskog kralja i španske princeze Marije Tereze, kćerke Filipa IV Španskog. Ugovorom je precizirano da se nova francuska kraljica odriče svih naslednih prava na španske teritorije, u svoje i u ime svojih potomaka. Mazaren i Lion su insistirali da se princezino odricanje uslovi plaćanjem visokog miraza, pa je španskoj kruni određeno da isplati francuskoj pola miliona zlatnih ekua. Miraz nije bio nikada isplaćen, ali će poslužiti za zbacivanje Karla (Karlosa) II Španskog sa španskog prestola i dovođenje Lujevog i Marija Terezinog unuka Filipa od Anžua, kasnijeg Filipa V Španskog.
Devolucioni rat 1667–1668.
Ovaj rat je bio pokušaj Luja XIV da Francuskoj pripoji španske teritorije na osnovu devolucionog prava. Kada je septembra 1665. godine na španskom prestolu umro Lujev tast Filip IV, novi kralj Španije je postao Karlos II, Filipov sin iz drugog braka. Luj je nastojao da dokaže kako je zakoniti naslednik dela španske krune njegova supruga, jer miraz prilikom njene udaje nije bio isplaćen. Prvo je diplomatskim putem zatražio sledeće pokrajine: od Nizozemskih provincija tražio je vojvodstva Brabant i Limburg, Kambriju, Antverpenski markizat, zatim Mehelen, Gujlders, kneževine Namur, Artoa i Oino, kao i trećinu Burgundije i četvrtinu vojvodstva Luksemburg. Kako je od strane maćehe svoje supruge i španske kraljice Marijane bio rezolutno odbijen, Luj je započeo pripreme za rat. Naložio je ministru finansija Kolberu da pripremi finansijski elaborat predestojeće kampanje i da spram njega reorganizuje vojsku. Kolber je redukovao nepotrebne troškove i povećao invazione trupe sa 50 000 na 80 000 vojnika. Posle obimnih priprema Luj je u proleće 1667. godine otpočeo agresiju na španski Brabant. Početak ratnih operacija je određen time što je Španija već imala vojnu intervenciju u Portugalu, koja nije tekla baš uspešno i po planu. Francuska je i pre otpočinjanja ratnih operacija protiv Španije finansijski i materijalom pomagala Portugaliju, a 31. marta 1667. godine dve države su i zvanično potpisali ugovor o savezništvu. Još jednog saveznika Francuska je potražila u Ujedinjenim provincijama, koje su u to vreme bile u ratu sa Engleskom. Ujedinjene provincije su se pribojavale zbližavanja Engleske i Francuske, pa je uticajni Veliki penzionario (ekvivalentna funkciji kancelaru, predsedniku vlade) Johan de Vit insistirao da se francuska ponuda o savezništvu prihvati, ali pod uslovom da Francuska izdejstvuje kod Engleza primirje.
Kada je primirje sa Engleskom zaključeno, stekli su se uslovi da akcije otpočnu, ali velika prepreka francuskom širenju je bilo Sveto rimsko carstvo. Španski posedi u Nizozemskoj su bili pod posebnom garancijom carstva, u skladu sa sporazumom u Augzburgu 1548. godine, koji su sklopili car Karlo V, koji je bio i car Španije i Sveto rimsko carstvo. Pošto je latentna pretnja ovim španskim posedima bila Francuska, carski rajhstag je imao za obavezu da u slučaju napada objavi rat Francuskoj. Francuske diplomate su se energično trudile da eliminišu ovu pretnju, pa su preko Rajnskog saveza zaključili savezničke ugovore sa biskupom u Minsteru i nadbiskupom u Majncu, palatinatom Nojburgom, izbornim knezom Brandenburga i izbornim knezom Kelna. Ugovorene snage su garantovale neutralnost u slučaju rata druge strane sa bilo kojom zemljom, pa je tako obezbeđena celokupna imperijalna neutralnost i Francuska je bila bezbedna od intervencije sa istoka. Kada je diplomatija odradila svoj deo zadatka, Luj XIV je 8. maja 1667. godine španskom dvoru zvanično podneo deklaraciju u kojoj je ponovio svoje zahteve. Istovremeno su kao deo reklamne kampanje svi francuski ambasadori u evropskim prestonicama predstavljali istu deklaraciju kao legitimni zahtev svoga kralja. Predstojeća invazija trupa kralja Sunca u deklaraciji je predstavljena kao ulazak u pokrajine koje i po ljudskom i božanskom pravu pripadaju njemu. Sam kralj je koristio izraz putovanje.
Posle Pirinejskog mira francuska vojska je radi uštede bila drastično redukovana. Videli smo da je na početku nizozemske kampanje kralj naložio ministru Kolberu da za vojsku izdvoji sva potrebna sredstva i poveća je, pa je vojska narasla na 80 000 do 82 000 ljudi s početka 1667. godine. Sam kralj Luj XIV je preuzeo komandu nad glavninom snaga od 35 000 vojnika, pa je 24. maja 1667. godine jedna francuska armija pod komandom Kondea upala u Franš – Konte, dok je druga predvođena Tirenom ušla u Špansku Nizozemsku. Napadnute snage španske krune nisu bile pripremljene za rat i u dogledno vreme nisu mogle očekivati pojačanja iz drugih delova monarhije. Vojska u Španskoj Nizozemskoj po svojoj organizaciji nije bila centralizovana i rukovođena iz jednog komandnog centra, već je svaki grad imao sopstvene snage i zonu odgovornosti. Gradske vojske su se izdržavale iz municipalnih budžeta, koji ni iz daleka nije mogao da zadovolji skupe zahteve ratovanja, posebno pripremu odbrane od opsade. Komandni kadar je bio etnički šarolik i delimično nezainteresovan za ishod rata. U organizacionom smislu vojskovođe su bili prilično nezavisnie i odgovorne isključivo štathalteru (kraljevom namesniku pokrajina), markizu de Kastel Rodrigu. Namesnik je pod svojom neposrednom komandom imao manje španske trupe i ta vojska je bila najkvalitetniji segment odbrane Španske Nizozemske. Pored španskih odreda, namesnik je raspolagao još sa lokalnim milicijama, poluvojnim odredima dovoljnim da intervenišu samo u manje važnim zadacima. Ove male jedinice i loša organizacija komande branilaca nije dozvoljavala formiranje veće operativne jedinice. Raspoložive snage su bile podeljene i postavljene u nekoliko uporišta, sa zadatkom da svaka brani svoje što je duže moguće. Postojeći uslovi su u znatnoj meri kreirali borbena dejstva, jer u čitavoj kampanji se nije dogodila ni jedna velika bitka. Rat su rešile opsade utvrđenja i nekoliko manjih okršaja na otvorenom polju.
Prvi cilj francuskih snaga je zbog svoga položaja bio Šarlroa, grad sa tvrđavom na lokaciji koja je povezivala južne i severne španske posede i u strateškom pogledu dominirala vezom između njih. Zbog važnosti položaja odbranom je komandovao sam štathalter Kastel Rodrigo, ali je nemoćan da je sačuva razorio tvrđavu i napustio grad. General Marsel de Tiren je 2. juna 1667. godine ušao u Šarlroa i angažovao najboljeg arhitektu za forzifikacione objekte, čuvenog Vobana, da obnovi tvrđavu. Tvrđava je poslužila za koncentraciju snaga za napad na Mons i Namur. Španci su ojačali odbrane ove dve tvrđave, ali ih je Tiren zaobišao i 16. juna zauzeo At, što je pokidalo liniju snabdevanja Monsa i Namura, pa je svaki dalji otpor bio uzaludan. Tako su Francuzi prekinuli sve veze grada Lila, središta Flandrije sa španskim bazama na istoku, Brižom, Gentom, Briselom i Namurom. Sledeći korak Fraancuza je bio marš na zapad duž reke Šelde i opsada grada Dovija, koja je trajala od 1. do 7. jula. Istovremeno je korpus maršala Dimon de Rošebarona imao uspeha, zauzete su baze Berže i Forne i time je Flandrija odsečena od mora. Do kraja jula na juriš je zauzet Kortro, dok su Španci bez borbe predali Odenard. Posle neuspešne opsade Antverpena, Francuzi su tokom jeseni odlučili da pasivno drže u blokadi sve preostale španske pozicije u Flandriji, da bi sa prvim snegom glavninu svojih snaga prebacili u zimovnike.
Zimska pauza je Špancima poslužila da svoj kritičan položaj na terenu popravi diplomatskim aktivnostima. Pošto je bila u finansijskim problemima zatražila je pomoć od Ujedinjenih provincija u visini od 2 miliona guldena. Za uzvrat će im markiz de Kastel Rodrigo predati sve carinske i trgovačke prihode; takođe bi Španci napustili neke gradova, ali Johan de Vit nije pristao na pogodbu da se ne bi zamerio Francuzima, pa je stvar propala. Španija je pristupila mirovnim pregovorima sa portugalskim dvorom i mir je u februaru 1668. godine sklopljen u Lisabonu.Tako su španske oružane snage iz Portugala počele da se prebacuju na napadnuto područje. Francuske diplomate su preduzeli korake kako bi zadržali Habzburge izvan sukoba i počeli tajne pregovore sa Bečom. Kao nagradu za pasivno držanje obećali su caru Leopoldu učešće u podeli osvojenih španskih poseda. I sam car je imao pretenzija na španski presto, jer je šestogodišnji kralj Karlos II Španski bio bolesno dete kome niko nije predviđao dug život usled mnogih telesnih i mentalnih oštećenja. NJegovom smrću bi izumrla španska linija Habzburga, pa je Leopold prihvatio ponudu, ne skrivajući nameru da preuzme Španiju sa kolonijama i Milanskim vojvodstvom. Odgovaralo mu je raspodela Karlosovog domena u kojoj bi Francuzi uzeli Špansku Nizozemsku, Franš – Konte, Navaru i Napuljsku kraljevinu, pa je tajni ugovor potpisan 19. januara 1668. godine. Ovim ugovorom je car Leopold izgubio svaki razlog da zarati sa Francuskom i Lujem XIV koji će moći spokojno da zadrže zauzete teritorije. Leopold, međutim, nije nikada ratifikovao ovaj ugovor kako ne bi pogoršavao odnose sa španskim plemstvom, elitom države čiji je monarh nameravao da postane.
Odlična pozicija Francuske na vojnom i diplomatskom planu je uznemirila Ujedinjene provincije. Iako im je prirodni neprijatelj bila Španija, ali sa kraljem bez biološke perspektive, vojno neaktivna i ekonomski umorna u tom trenutku, bila je prihvatljiviji sused od moćne i agresivne Francuske mladog i ambicioznog Luja. Stoga su Holanđani u potaji definisali svoj cilj, da se po svaku cenu održi Španska Nizozemska, koja bi poslužila kao tampon zona sa novoosvojenim pokrajinama. Holanđani su nastojali da što pre završe rat sa Englezima, pa su i pored uspešno vođenih operacija zaključili sporazum sa Englezima o prekidu rata u Bredi 31. jula 1667. godine i odmah ponudili da posreduju između zaraćenih strana. Luj XIV je odbacio ponudu i predložio Holanđanima da podele sa njime Špansku Nizozemsku, ali je čitava ideja propala i Luj je sve češće razmišljao da zarati sa Holanđanima. Kada je Luj odbio ponudu engleskog kralja Čarlsa II, Engleska je početkom 1668. godine sklopila tajni savez sa Ujedinjenim provincijama sa ciljem da se francuska osvajanja zaustave. U tajnom protokolu je definisan krajnji cilj englesko – holandskog saveza, da se Francuska odrekne osvojenih teritorija i da se vrati u granice iz 1659. godine. De Vit je uspeo da u savez uvede i Švedsku, obećavši joj velike subvencije. Tako je formiran Trojni savez protiv Luja XIV.
Početkom 1668. godine Luj je pokrenuo novu kampanju sa planom da osvoji što više španskih pokrajina, dok je svestan mogućnosti da bi njegovi uspesi mogli da ujedine sve relevantne evropske činioce protiv njega, pokrenuo je pregove širom Evrope. Još dok je zima trajala, naložio je Kondeu da zauzme Franš – Konte, ali se 2. februara sa glavninom vojske stavio na čelo pohoda. Kada je kralj iz Sen Žermena sa vojskom kretao u Ujedinjene provincije, stigla je vest da je formiran nimalo prijateljski Trojni savez i konfidenti su sa terena javljali da će koalicija biti veoma brzo spremna da objavi rat Luju XIV. Uprkos pretnji, uporni Luj je krenuo u osvajanja koja bi mu u narednim pregovorima dala prednost. Konde je započeo invaziju 4. februara 1668. godine na Bezanson u Franš Konteu, dok je istog dana drugo francusko krilo, vođeno generalom Fransoa Anri de Monmeransi, vojvode luksemburškog, osvojilo Salen. Obe tvrđave su praktično pale bez otpora. U naredne dve nedelje Francuzi su uz male žrtve osvojili čitav Franš Konte. Kralj se već 24. februara 1668. godine vratio u Sen Žermen, posle samo 17 dana ratovanja. Uzroci neočekivano brzog uspeha su bili pre svega loše pripremljena španska vojska, kao i oduševljenje frankofonskog stanovništva pokrajine, koje je sa oduševljenjem Francuze dočekivalo kao oslobodioce.
Mir je potpisan u Eks la Šapelu 2. maja 1668. godine. Iako je bila apsolutni pobednik, Francuska dobija dvanaest utvrđenja (Lil, Turno, Udenar, Kortro, Firne, Berže, Duo sa Skarpom, Benže, Šarlroa, At i Armentoar), dok je pod pritiskom medijatora iz Trojnog saveza bila primorana da se odrekne željene oblasti Franš Kontea. Leopold Habzburški se rezervisano držao, čekajući da sudbina slabašnoga Karlosa uradi svoje.Tek kada je krajem 1700. godine umro Karlos II Omađijani, Francuska je dobila Nizozemsku, Napulj, Siciliju, severnu Afriku i istočne Filipine. Austrijski Habzburzi su prigrabili Španiju, Milano, Zapadnu Indiju i Sardiniju.
Ova ratna epizoda mladog i ambicioznog Luja je imala višestruki značaj za njegovo buduće vladanje, kako na prestolu, tako i u njegovom ličnom životu. Zbog svoje istorijske veličine i posledica, Devolucioni rat je u ovom radu podrobno opisan. Luj je bio nezadovoljan ishodom ovog rata i smatrao se izdanim od strane Holanđana, prema kojima nikada više, čak i kada su strasti utihnule, neće imati racionalno i čisto osećanje. Iskustvo Luja XIV u Devolucionom ratu će biti direktan povod za sledeći Lujev rat, francusko – holandski rat, ali se i ostali Lujevi ratovi nadovezuju na devolucioni. Neki povoljni rezultati iz prethodnog, daće doprinos u sledećem ratu: sa čisto vojnog stanovišta, Francuska je u dvanaest osvojenih utvrđenja dobila taktički obruč koji je obuhvatao i kontrolisao Špansku Nizozemsku. Ova činjenica je istovremeno jačala odbrambenu moć Francuske, ali joj je i davala prednost u eventualnom napadu. U političkom ustrojstvu Evrope Lujev ugled posle Devolucionog rata nije porastao, posebno tamo gde je trebao da je uvek nepoljuljan, a to je u Svetom rimskom carstvu, pre svega zbog zauzimanja slobodnog carskog grada Bezansona. Pod uticajem habzburškog cara, profrancuska Rajnska liga je raspuštena odmah posle mirovne konferencije, u leto 1668. godine, pa Francuze napuštaju još neki saveznici, kao što je brandenburški izborni knez. Od svojih dojučerašnjih saveznica, nemačkih izbornih državica, Luj je tokom rata sa Holandijom bio napušten, a odmah zatim je 1673. godine i bio napadnut.
Nizozemski rat 1672–1678.
Ovaj rat istoričari smatraju kao direktni nastavak Devolucionog rata. Međutim, francuskih razloga za ovaj rat ima više: Kralj Luj XIV želi da kazni Nizozemsku zbog uloge u prethodnom ratu, kao i da razbije Trojni savez sastavljen od Engleske, Nizozemske i Švedske, dok Kolber želi da uništi holandsku trgovinu i pomorstvo. Svemoćni ministar podnosi zahtev nizozemskoj vladi da ukinu carinu na francusku robu i da je tretiraju kao domaću, ali ovi drsko odbacuju ultimatum i dodatno zabranjuju uvoz francuske robe. U proleće 1672. godine Luj predvodi francuske armije, od kojih jedna pod Kondeom prelazi Rajnu i napreduje ka srcu Nizozemske, Amsterdamu. Drugi invazioni krak pod komandom Tirena opseda gradove, a Luj prerano trijumfuje, traži polovinu nizozemskih zemalja, njihove trgovačke privilegije u dalekim kolonijama, kao i prilično nerezonski zahtev – povratak protestantske Nizozemske u katoličanstvo. Francuska je u naletu do leta prve ratne godine, ali kada je 28. juna za štathaltera Nizozemske republike došao Viljem III Oranski, (budući kralj Engleske, Škotske i Irske, jer se 1677. godine venčao sa nećakom engleskog kralja Čarlsa II), osvedočeni neprijatelj Francuza, rat dobija druge tokove. Oranski naređuje da se svi kanali za navodnjavanje otvore i tako potopljene njive blatom sprečavaju prodor Francuza. Oranski tokom naredne dve godine zaključuje savezništvo sa Englezima, Svetim Rimskim carstvom, Španijom i Brandenburgom. Borbe se vode tri ratne sezone uz promenljivu sreću na tlu današnje Holandije, što joj donosi velike žrtve i ekonomsku propast. Strah od Francuza je među stanovništvom velika, jer sukob poprima verske dimenzije, kao u vreme tridesetogodišnjeg rata. Međutim, kada u leto 1675. godine gine Tiren, Francuska gubi prednost i snage su izjednačene, pa ni jedna strana nema snage za odsudnu bitku. Naredne tri godine se vode pozicione operacije niskog intenziteta, pa iznurene stane sklapaju mir u Nijmegenu 1678. godine. Francuska dobija Franš Konte i još neka utvrđenja na severu i istoku. Nije bio prihvaćen Kolberov zahtev o carinama i kolonijama.
Rat sa Nizozemskom izaziva u Francuskoj značajne ekonomske, a sa njima i političke poremećaje. Na početku rata nije se dešavalo ništa upozoravajuće, porezi su mirovali jer je Kolber finansijski dobro pripremio kampanju, pa se i privredni život odvijao uobičajenim tokovima. Ali već posle nekoliko prvih meseci rata sa Nizozemskoj dešavaju se promene, pojavljuje se pukotina u vidu deficita u budžetu, pa 1676. godina prihodi pokrivaju 2/3 rashoda. Kolber očajnički traži nove izvore finansiranja rata: prodaje državna zvanja i položaje, daje pod zakup, ali i prodaje kraljevske posede, nameće nove poreze i povećava stare. Država uzima ulogu hipotekarne banke, pa pozajmljuje pod kamatom od 7 %. Nekako Francuska uspeva da pokrije ratne rashode, ali time gubi mogućnost da potpomaže privredu. Zarade državnih činovnika i zaposlenima u manufakturi su drastično opale. Paralelno sa ovim nepovoljnim privrednim i fiskalnim tokovima, paradoksalno, Francuska doživljava uspon pomorske trgovine, pa Tulon, Marselj, San Malo, postaju velike luke. Siromaštvo pogađa seljake i gradsku sirotinju, slabe žetve od 1677. godine izazivaju oružane pobune seljaštva u nekim zapadnim pokrajinama, koje vojska na odmoru sa nizozemskog ratišta sa zadovoljstvom, svirepo guši.
Augzburška liga i Rat Velike alijanse 1688–1697.
Opoziv Nantskog edikta ujedinjuje protivnike Francuske, kako katolike, tako i protestante: Austriju, Švedsku, Španiju, Bavarsku i Palatinat ili Falačka i oni 1686. godine formiraju Augzburšku ligu. Kralj Luj i njegove vojskovođe kao da nisu bili svesni opasnosti, pripremaju rat za špansko nasleđe i odvode vojsku podno Pirineja. Tek 1688. godine Luj optužuje cara Leopolda da je stvorio Augzburšku ligu radi rata protiv Francuske i traži od cara da prizna i primenjuje ugovor iz Regenzburga, po kome Francuska ima sva prava na anektirana područja. Ne čekajući odgovor, vođen idejom da ko napadne prvi ima veće izglede na pobedu, šalje Luj maršala Luvou sa armijom u Rajnsku oblast, kako bi izvršio pritisak na Falačku (Palatinat), izbacio ga iz saveza i oslabio svoje protivnike. Luvoa u Rajnskoj oblasti uništava svs pred sobom i Augzburška liga je uzdrmana. Viljem Oranski preuzima ulogu organizatora novog saveza protiv Francuske i sledeće godine su sa istim, antifrancuskim ciljem okupljene sledeće sile: Nemačko ili Sveto rimsko carstvo (nemačke narodnosti), Španija, Švedska, Engleska, Nizozemske pokrajine i Savoja, što predstavlja Veliku alijansu. Velika alijansa je modifikovana Augzburška liga, cilj im je da se Francuska vojno porazi i da se eliminiše njen imperijalizam, pa neki istoričari ne razlikuju ove vojne saveze kao dva posebna, već čitavu devetogodišnju kampanju nazivaju Ratom Augzburške lige.
Ratne operacije se uz podeljenu ratnu sreću vode na dva fronta: Engleska i nizozemska mornarica tuče francusku i ometaju trgovinu, dok francuska kopnena vojska nekoliko puta poražava vojske alijanse, ali prevage nema. Obe strane ostaju iscrpljene i pregovori se završavaju mirom u Risviku 1697. godine, koji eksplicitno pokazuje poraz Francuske. Prisiljena je da vrati sve dobiti iz Nijmegena, dok zadržava samo Strazbur. Loren se opet naziva Lotaringija i vraćena je lotarinškom knezu, francuske trupe napuštaju Kataloniju i povlače se preko Pirineja, a Šarlroa, Luksemburg i Mons vraćaju se Španskoj Nizozemskoj. Teže od svih navedenih gubitaka Luj XIV je doživeo imperativ priznavanja Viljema Oranskog za kralja Engleske. Iako je francusko seljaštvo, ali i gradsko stanovništvo propatilo usled ratnih izdataka države, država se neočekivano brzo oporavila od finansijskih i privrednih nedaća. Poslednjih godina sedamnaestoga veka žetve su bile neočekivano dobre, mirnodopsko stanje donosi smanjenje poreza, porast manufakturne proizvodnje i povećava se izvoz. Francuska ima velike, iako ne i centralizovane posede u Americi, pa je ona i najveći izvoznik u obe Amerike. U državu se vraća red i mir, stanovništvo se više ne plaši mobilizacije, drumskih razbojnika i samovolje činovnika, poreznika i plemstva.
Rat za špansko nasleđe 1702–1723. (1714, 1715)
Španski posedi su se krili u glavama evropskih monarha skoro četiri decenije. Bolešljivi i slaboumni Karlos II je preko svih očekivanja i medicinskih predviđanja poživeo sve do 1. novembra 1700. godine, pa vlast po njegovoj želji prelazi u ruke unuku Luja XIV, Filipu Anžujskom. Ova odluka Karlosa izaziva u Parizu sumnju, jer je protumačena kao poziv na rat svih protiv Francuske. Ova odluka je bila potpuno legitimna, jer bolešljivi Karlos nije imao poroda, a najbliži srodnik kraljevske krvi je bio unuk njegove rođene sestre i francuske kraljice Marije Tereze, supruge Luja XIV. Jedina prepreka je mogla da bude odricanje Marije Tereze od španske krune, ali ono je bilo ništavno zbog neisplaćenog miraza, ali i pritisakostalih sila koje su istakle svoje kandidate za upražnjen presto.
Ponuda je Francusku bacila u nezahvalnoj situaciji i dilema je bila sledeća: ako prihvati da Lujev unuk preuzme špansku krunu, izvesno joj preti rat sa Carstvom, Engleskom i Španskom Nizozemskom; ako pak odbije, biće teritorijalno okružena posedima opasnih Habzburga. Takođe se Luj našao pred još jednom dilemom, da li da pristane na podelu španskog poseda, ili da sve što je potpadalo pod špansku krunu prepusti unuku, tj. da on ustvari zagospodari time. Iako je danima u kojima je tražio rešenje bio nesiguran i razdražljiv, Luj koji nikada nije prezao od rešavanja političkih problema ratom, prihvatio je ponudu, opredelio se za maksimalističku opciju. Filip od Anžua je krunisan i postao Filip V Španski i u prvim mesecima rivali koji su ga nerado priznali ponašali su se uzdržano, bez bilo kakvih istupa. Sam Luj XIV je prvi povukao nekoliko provokativnih poteza. Pošto je od svoga unuka, ujedno i španskog kolege dobio asiento, tj. dozvolu da prodaje crne robove po španskim kolonijama, sukobio se sa britanskom konkurencijom. Odnosi sa Engleskom već su bili pogoršani jer je Luj posle smrti Čarlsa II prestao da priznaje Viljema III Oranskog za engleskog kralja. Najprovokativniji potez je načinio kada je poslao vojsku u Špansku Nizozemsku kako bi svome unuku osigurao lojalnost ove pokrajine. Iz tamošnjih tvrđava je isterao holandske posade, koja je prema prethodnom mirovnom sporazumu bila tamo upravo da bi sprečila francusku agresiju. Lujevi potezi su izazvali Englesku i Nizozemsku, pa su oni inicirali formiranje Druge Velike alijanse. U ovaj antifrancuski savez su pored Engleske i Ujedinjenih provincija ušli car Leopold i mnoge nemačke državice. Francuska diplomatija je uspela da pridobije za saveznike Bavarsku, Portugaliju i Savoju.
Rat za špansko nasleđe je počeo 1702. godine agresijom carske vojske na sever Italije još pre službene objave rata. U prvim nedeljama rata Francuska je imala uspeha tako da je čak pripretila samom Beču. Tok rata je preokrenula pobeda vojvode od Marlboroa i Eugena Savojskog u bici kod Blenhajma 13. avgusta 1704. godine. Ovo je bio inicijelni poraz Francuza, pa su gubili bitku za bitkom: kod Ramijea, na Torinu i kod Udnara. Razbijen je mit o francuskoj vojnoj superiornosti i nepobedivosti. U Francuskoj je izbila glad i državni dug je rastao, što je nateralo Francusku u defanzivni položaj. Bavarska je kao saveznik Luja XIV poražena i podeljena između Falačke (Palatinata) i Austrije, a Maksimilijan Emanuel je morao da beži iz Bavarske. Francuzi trpe poraz za porazom, napuštaju Španiju, gube Undenard i Lil. Portugalija i Savoja su videvši kuda sve ide, prešli na stranu alijanse i Luj je 1709. godine bio prisiljen da moli za mir. Neprijatelj je marširao francuskom teritorijom i kralj je bio u stanju krajnjeg očaja, spreman da ponudi i teritorije dobijene Vestfalskim mirom, samo da bi se ratnu agoniju Francuske zaustavila. Protivnička strana mu je ponudila sramne i neprihvatljive uslove, da Filipa iz Španije izbaci francuska vojska. Luj je ove uslove odbio rečima:
Ako moram da se borim i dalje, biće to protiv mojih neprijatelja, a ne protiv moje dece!
Mnogi ugledni Francuzi, kao što su Voban, Sen Simon i drugi, kritikuju kraljevu politiku i osuđuju njegov apsolutizam. Dofen i vojvoda od Burgonje se zalažu za uvođenje korenitih reformi, jer ratni troškovi povećavaju rashode tri puta i uvode se novi porezi, a kao odgovor naroda izbijaju pobune. Ni meteorološke prilike nisu išle na ruku posustaloj Francuskoj, jer je zima 1709/1710. godine bila neobično oštra i nanela je velike gubitke među stanovništvom i donela masovnu glad.
U poslednju fazu rata za špansko nasleđe Francuska ulazi poneta pobedom u bici kod Almanse, pa odnosi dve velike pobede 1710. godine, kod Brivega i kod Viljavisose. U bici na Malplakeu saveznici su izvojevali Pirovu pobedu, izgubili su 25 000 vojnika, dvostruko više nego Francuzi i tada su postali svesni nedostatka snage za odlučujući udarac. Saveznici su 24. jula 1712. godine izgubili kontrolu nad središnjim španskim provincijama porazom Eugena Savojskog od vojvode Vilara u severnoj Francuskoj kod Denana, posle čega Francuzi donekle konsoliduju stanje u vojsci. Iako Austrija u prvo vreme odbija da pregovara, diplomatska pozicija Francuske se osetno popravila. Nizozemskoj je dosta rata, trpi trgovina i gomilaju se gubici, pa ona prihvata pregovore. Sazvana je konferencia u Utrehtu i na njoj su pored nizozemskih i francuskih pregovarača prisutne Portugalija, Pruska i Savoja. Pregovori se završavaju na zadovoljstvo Francuza ugovorima u kojim nema pobednika i poraženih. Cilj konferencije je obnavljanje mira i bezbednosti po principu ravnoteže sila. Engleska i Austrija potpisuju ugovor 1713, Sveto rimsko carstvo 1714, a Portugalija tek 1715. godine. Sve se svelo na podelu španskih teritorija.
Utrehtski mir je toliko izmešao tapije zemalja, da je jedan od učenika izjavio kako diplomatija pravi veće promene na geografskim kartama nego vojskovođe. Političke mape Evrope i Amerike na ovoj mirovnoj konferenciji su pretrpele velike promene kao nikada pre: Austrija je dobila Špansku Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju (koju će sa Savojom zameniti za Siciliju); Engleska dobija francuske kolonijalne posede, NJufaundlend, zaliv Hadson, Akadiju, Sv. Kristofer, a od Španije uzima Gibraltar i Minorku. Francuska prihvata hanoversku dinastiju kao engleske kraljeve; Engleskoj trgovinski ugovori sa Francuskom i Španijom obezbeđuje da svake godine u španske kolonije uvozi 4 800 crnih robova iz Afrike. Francuska zadržava Alzas, Franš Konte i granicu sa austrijskom Nizozemskom, ustanovljenu 1679. godine. Filip V se odriče prava na francuski presto, a zadržava Kataloniju i posede u Južnoj Americi. Nizozemska dobija skoro sva pogranična utvrđenja, a Pruska postaje kraljevina i dobija pokrajinu Guldervald u blizini njenih rajnskih poseda.
Utrehtski mir je razdelio španske teritorije evropskim silama, ali u suštini nije doneo ništa novo u međunarodnim odnosima. Evropa osamnaestog i devetnaestog veka je u dobroj meri politički proizvod rata za špansko nasleđe, ali u njoj nisu bili definisani politički i međudržavni odnose na duže vreme. Luj XIV je postavio člana svoje dinastije Burbona na tron Španije i svi potonji vladari iz ove dinastije su njegovi potomci, (i danas na španskom tronu je njegov potomak, kralj Huan Karlos Burbonski). Francuska, koja je u celini posmatrano bila bogata i napredna zemlja, ipak je propatila sve Lujeve skupe ratove koji su je dovodili do bankrota. Francuska je iz turbulentnih sedam decenija vladavine ovog egocentričnog vladara ipak izvukla velike materijalne, ali i kulturne, političke i diplomatske koristi i zauzela vidno mesto na kontinentu. Od Kralja Sunca Francuska je svoje prekomorske posede povećala za deset novih provincija, a time je proširila i svoj kulturni i jezički uticaj širom Evrope, Kariba, Kanade i delom na zapadnu, malabarsku obalu Indije. Zbog vojnih pobeda ratobornog i ambicioznog Luja, Francuska je širila svoje teritorije, kao i svoju državnu moć i uticaj. Evropa se divila Lujevoj Francuskoj, njenoj kulturi, hrani, odevanju, načinu života. Francuski jezik je Lujevom zaslugom postao jezik učenih Evropljana, jezik diplomatije, od krajnjeg zapada, sve do Rusije Petra Velikog. Svi bogati evropski vladari su nastojali da oponašaju Lujev raskošni versajski život. Kada je Prosvetiteljstvo raslo u Francuskoj i širilo se kontinentom, svi jezici u ovom procesu veličali su Lujevu vladavinu kao inspiratora prosvetiteljskih početaka. Lajbnic ga je nazvao jednim od najvećih kraljeva koji su ikada postojali. Volter ga je poredio sa Oktavijanom Avgustom, a njegovu vladavinu je nazvao doba koje će se večno pamtiti. Doba Luja Luja XIV su prosvetitelji nazvali Veliki vek, le grand siecle.
Smrt Luja XIV
Nekoliko meseci nakon što je Portugalija, poslednji potpisnik mira u Utrehtu zvanično potpisala mirovni ugovor, 1. septembra 1715. godine umro je Luj XIV, četiri dana pre svoga sedamdeset sedmog rođendana. Neposredni uzrok vladareve smrti je bila gangrena. Na francuski presto su stremila dva pretendenta. Sva Lujeva zakonita deca umrla su tokom detinjstva, jedini sin koji je doživeo da odraste bio je najstariji Lujev sin, Luj Veliki Dofen. Ni on nije imao sreće da nadživi svoga oca, umro je 1711. godine, ali je za sobom ostavio troje dece, od koje je najstarije bilo Luj Dofen, vojvoda od Burgundije. Najmlađi sin ovoga Luja rodio se 1710. godine i nadživeo svoja dva starija brata, da bi 1715. godine nasledio tron svog pradede Luja XIV i sa pet godina postao Luj XV. Kralj Sunce je pored zakonite dece imao i nekolicinu vanbračne, koje po zakonu nisu mogla da naslede presto svoga biološkog oca. Jedan od njih je bio Luj Avgust Burbon, sin kralja i njegove naložnice, madam de Montespan i njega je Luj XIV kao svog favorita i mezimca spremao za naslednika francuske krune. Obrazovao je regentsko veće koje je nadziralo obrazovanje mladog Luja Avgusta Burbona, a kada je ovaj stasao, postao je komandant kraljeve garde. Smetnja ovoj kraljevoj nakani bio je njegov nećak, Filip II, vojvoda od Orleana, koji je zastupao interese legitimnog naslednika prestola, Luja XV. Posle smrti Kralja Sunca, Filip II je kao najbliži prestolonaslednikov rođak postao regent do punoletstva mladog Luja XV.[1] Kako bi eliminisao Luja Avgusta Burbona kao nelegitimnog pretendenta, Filip je podmitio davno traženim povlasticama članove parlamenta, koji su bili čuvari kraljevog testamenta, u kome je ovaj presto ostavio svome nezakonitom sinu. Zauzvrat je parlament poništio testament Luja XIV i Luja Avgusta Burbona skinuli sa liste prinčeva kraljevske krvi i na taj način ga definitivno eliminisao sa prestola. Tako je Filip II sebi obezbedio sigurnu poziciju regenta i svom zakonitom rođaku Luju XV (1710 – 1774) krunu Francuske i Navare.
Napomene:
- Eku, ẻcu je bio zlatni francuski novac koga je ustanovio i prvi kovao Luj IX 1266. godine. Ime je dobio od latinskog scutum, što znači štit. Prvi eku jeu kružnom novčiću imao štit sa kraljevim insignijama. Od Vremena Luja XIII eku je kovan kao veliki srebrnjak, koji je vredeo tri livre tournois, merne jedinice novčane vrednosti u Francuskoj. Od 1690. godine eku gubi stabilnost svoje vrednosti zbog nekontrolisane emisije, pa 1726. godine vredi samo ¼ svoje inicijalne vrednosti.
- Devoluciono pravo (lat. ius devolutionis) je pravo prenošenja nasledstva, po kojem, ako umre jedan supružnik, celokupno imanje pripada samo naslednicima, dok drugi, živi supružnik ima samo pravo doživotnog uživanja imanja. (Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd 1996/97, str. 191)
Bibliografija
Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope (1450 – 1789), Novi Sad, Matica srpska 1985.
Enciklopedija Larus, tom 3, Beograd 1967.
Chinese Glayes, their Origin, Chemistry, and recreation, Nigel Wood, p. 240. (e-book)
Louis XIV, MNS Encarta, 2008, archived from the original. (e – encyclopedia)
Britannica online 2010, (english translation of Francois Bluche, Louis XIV, Paris 1986). (e-encyclopedia).
Elena Steigrad, www. lois-XIV.de 2000 – 112. (e-articles)
Microsoft Encyclopedia Encarta 2006. (e-encyclopedia)
John Oۥ Conor, Edmund Robertson, Blaise Pascal, School of Mathematics and Statistics Universitu of St. Andrews, Scotland 1996 (e-book)
3 Filip II Orleanski je bio večiti kraljev oponent. Kada je 26. avgusta 1715. godine, nekoliko dana pred svoju smrt, kralj sazvao dvor kako bi se pred njegovim članovima pomirio sa nećakom Filipom, izjavio je da ga posle njegove smrti svi slušaju kao njega samog, jer će Filip vladati kraljevstvom. Filip će posle smrti Luja iskoristiti ovu kraljevu izjavu za svoje postavljenje na položaj regenta i suprotno Lujevoj želji zastupaće interese legitimnog Luja XV.
Ostavi komentar