Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Februara meseca 2023. godine navršiće se godinu dana od otpočinjanja ruske specijalne vojne operacije, odnosno od eskalacije rata u Ukrajini. Pošto je do sada taj sukob po gotovo svim parametrima, osim direktno vojnim, poprimio globalni karakter i više je nego jasno da će se i njegove posledice, u većoj ili manjoj meri, manifestovati u svim delovima sveta. Najviše će ispaštati oni koji su u taj sukob najdublje involvirani, a to je na prvom mestu Ukrajina, zatim Rusija kao i celokupan evropski kontinent. Inače, kada govorimo o posledicama koje će rat u Ukrajini ostaviti po Rusiju, moramo prvo sagledati okolnosti u kojima tog 24. februara 2022. godine dolazi do eskalacije, kao i o ciljevima koje je ruska politika postavila u vezi sa ukrajinskim pitanjem.
Svakako da se prvo moramo vratiti na sam kraj osamdesetih godina prošlog veka kada se padom Berlinskog zida okončao višedecenijski Hladni rat. U tom sukobu dva međusobno suprotstavljena vojno-politička i ideološka bloka, Zapadni kapitalistički, odneo je pobedu nada Istočnim komunističkim, što je ostavilo dalekosežne posledice u međunarodnim odnosima. Ne samo što se raspao Varšavski pakt, savez komunističkih država, nego je početkom devedesetih godina prošlog veka došlo i do disolucije samog SSSR-a. Na zgarištu nekad moćne imperije, ranije carističke, a tada komunističke, nastao je niz novih država. Gubitak istorijskih teritorija za Rusiju je svakako predstavljao nacionalnu katastrofu epskih razmera, na koju su se samo nadovezali i drugi problemi. Produbljivanje ekonomske krize, lutanje u potrazi za novim ideološkim osnovama, koje su trebale popuniti vakum nastao odbacivanje komunizma, i potpuna defanziva na međunarodnom planu. Na sve to samo se nadovezala duboka moralna kriza kao posledica svih posrtanja ruske države i društva.
Boris Jeljcin, tadašnji ruski lider, nije imao adekvatan odgovor na izazove sa kojima su se njegova zemlja i društvo suočavali. Pljačkaška privatizacija svakako nije ispunila očekivanja i postavila rusku ekonomiju na zdrave noge, nego je omogućila da privredni resursi zemlje padnu u ruke uskog kruga ljudi, bliskih vlasti. Koristeći se političkim uticajem oni su pretvorili državu u plen, sredstvo ličnog bogaćenja. Samim tim, dok je bogatstvo oligarha raslo do neslućenih razmera, obično rusko stanovništvo se suočilo sa padom standarda i gubitkom kakve takve ekonomske sigurnosti koja je postojala u komunističko vreme. U državnom smislu Jeljcin je odlučio da zemlju vrati starim predkomunističkim vrednostima. Delovao je u pravcu jačanja pravoslavne Crkve i vraćanja simbola iz perioda carske Rusije. Međutim, u zemlji u kojoj je carizam decenijama satanizovan, takav zaokret nije bio moguć bez stvaranja svojevrsne konfuzije. Naravno da se taj sveukupan pad ruske države, ekonomski i politički, odrazio i na poziciju Rusije u međunarodnoj geopolitičkoj areni. Oslabljena, Rusija nije mogla adekvatno braniti svoje interese, što se najbolje očitovalo u prihvatanju zapadnog narativa, koji je podrazumevao da će se sovjeti povući iz Istočne Evrope, a da se NATO neće na tom prostoru proširiti. Zapad je na taj način dao svojevrsne usmene garancije ruskoj strani da njihov vojno-politički savez nema ekspanzionističke namere ka ruskim granicama, što je trebalo da predstavlja temelj bezbednosti Rusije i nove bezbednosne arhitekture na Starom kontinentu. Kao što znamo, NATO taj dogovor nije ispoštovao i narednih godina članice tog saveza postale su ne samo bivše zemlje Varšavskog pakta, već i one poput Litvanije, Estonije i Letonije, koje su bile deo Sovjetskog saveza.
Promena u ruskoj unutrašnjoj i spoljnjoj politici započinje sa dolaskom Vladimira Vladimiroviča Putina na čelo zemlje. Iskoristivši rast cene energenata, glavnog izvoznog artikla Rusije, uz stavljanje nafte i gasa pod državnu kontrolu, Putin je stvorio preduslove za ekonomsko jačanje Rusije. Na taj način udareni su temelji sveobuhvatnog razvoja ruske države. Praveći kompromis između sovjetskog i carističkog nasleđa Putin je radio na objedinjavanju svih unutrašnjih snaga. Patriotizma, nacionalizma i pravoslavne duhovnosti, predstavljali su principe na kojima će funkcionisati i razvijati se rusko društvo. Sledstveno tome, taj polet ruske države, u prvoj deceniji ovog veka, iskorišćen je i za vraćanje Rusije, kao velike sile, na međunarodnu scenu. Ključni test na tom planu bila je Sirija, gde je vlast u Kremlju, protivno interesima Zapada, otvoreno podržala predsednika Bašara el Asada. Rusija je ostvarila svoj naum. Oružjem je očuvala Asadov režim, a samim tim i svoj uticaj u tom delu sveta. Time je pokazala SAD-u da više nisu globalni hegemon koji može neograničeno da nameće svoju volju u bilo kom delu sveta.
Međutim, svoju snagu Rusija nije imala nameru da demonstrirala samo na Bliskom istoku, već posebno u svom dvorištu, tačnije na postsovjetskom prostoru. Za Putina je raspad SSSR-a uvek bio ništa dugo do raspad istorijske Rusije i nacionalna katastrofa epskih razmera. Samim tim, postao je pristalica „Ruskog sveta“, ideje koja podrazumeva ekonomsko, bezbednosno, ali i političko objedinjavanje zemalja bivšeg SSSR-a. Suštinski, bio je to pokušaj da se isprave greške iz prošlosti i definiše ruska zona dominantnog uticaja. Upravo u toj viziji „ruskog sveta“ Putin je video i Ukrajinu, naglašavajući da ta zemlja može biti suverena jedino kroz savezništvo sa Rusijom. Jedan od ključnih okidača, koji su naveli Putina da 24. februara 2022. započne svoju specijalnu vojnu operaciju (SVO) bilo je mišljenje da će Ukrajina, ukoliko se nešto ne preduzme, biti izgubljena za ideju „Ruskog sveta“. Naime, od 2014. godine i „revolucije“ na Majdanu u Kijevu se ustoličio prozapadni režim, izrazito rusofoban i dosledan u suzbijanju ruskog uticaja. Čak, ako je Putin i verovao, neposredno nakon 2014. godine, da do preokreta može doći i da se na vlast u Kijevu mogu vratiti proruske snage, a verovatno jeste, kako je vreme prolazilo postalo je sve jasnije da vladajuća struktura u Kijevu to neće dopustiti.
Sem tog političkog motiva, Putin se odlučio na akciju u Ukrajini i iz bezbednosnih razloga. Tačnije, usled strah od širenja NATO-a i na Ukrajinu. I to ne samo zbog eventualnog direktnog prijem te zemlje u članstvo, nego zbog realne mogućnosti da indirektno, pod okriljem zajedničkih vojnih vežbi, dođe do trajnog raspoređivanje NATO-snaga u Ukrajini. Naime, vlast u Kijevu faktički i nije morala formalno uvesti svoju zemlju u tu vojnu alijansu, a da NATO trupe na njenoj zemlji budu konstantno prisutne. Česti zajednički NATO-Ukrajina vojni manevri, davali su mogućnost neprekidnog prisustva i smenjivanja NATO snaga u toj zemlji. Sem toga, ekonomsko jačanje Rusije, sankcije koje je nisu slomile nakon aneksije Krima, uspeh u Siriji i Gruziji, bili su nešto što je ohrabrilo Putina da odlučno deluje povodom situacije u Ukrajini. Tačnije, Putin se opredelio da za svoju zemlju uzme ona prava koja uzimaju sve velike sile, a to je da sami odlučuju o svim aspektima svoje bezbednosti. Ruski predsednik se osetio dovoljno snažnim da ne mora praviti kompromise poput njegovih prethodnika, Jeljcina koji se povlačio ili Gorbačova koji je prihvatao čak i usmena obećanja sa Zapada o ne širenju NATO-a na istok. Već je odlučio da će silom odredite svoju zonu dominantnog političkog i bezbednosnog uticaja.
Danas je i više nego jasno da SVO nije ispunila očekivanja ruskog rukovodstva. Tačnije, da nije izvršena brza promena vladajućih struktura u Kijevu, već je sukob prerastao u otvoren i krvav rat kome se kraj još ni ne nazire. Presudnu ulogu u takvom scenariju odigrao je Zapad, koji svojom ogromnom materijalnom i vojnom podrškom daje ključan doprinos uspešnom pružanju otpora ukrajinskih oružanih snaga. Samim tim, kako se sukob produžava Rusija trpi brojne posledice, što u gubitku vojne opreme, a što u stradanju vojnika. Očigledno je da ovaj rat neplanirano iscrpljuje ruske vojne potencijale, i da će se to dešavati i u narednom periodu. Samim tim, od toga koliko će uspešno rusko rukovodstvo raditi na regrutovanju i mobilizaciji, kao i povećanju vojne proizvodnje, zavisiće ishod ovog rata, a samim tim i njegove posledice po Rusiju. Ukoliko bi bila vojno poražena, nema sumnje da bi to predstavljao okidač za unutrašnja previranja u Rusiji, što bi za tu zemlju moglo imati katastrofalne posledice. Ne samo po njen međunarodni ugled, već i po goli opstanak.
Pored vojnih očigledne su i ekonomske posledice, sa kojim se Rusija i te kako suočava. Gubitak evropskog tržišta i blokada komunikaciono-transportnih ruta, usled zapadnih sankcija, svakako nanosi ogromnu štetu ruskoj ekonomiji. Naročito kada govorimo o izvozu energenata. Kratkoročno, sada se već može zaključiti da je ruska ekonomija izdržala taj prvi udar Zapada i da plan brzog slamanja Rusije nije dao rezultate. Pokazalo se da slabost ruske privrede, koja je orijentisana na izvoz sirovina, a ne gotovih proizvoda u ovom slučaju i nije bila prevelik teret. Sirovine su potrebne širom sveta, naročito energenti, tako da ih se ni zapadne zemlje nisu mogle tako brzo odreći, a ostatak sveta ni ne planira. Kolektivni Zapad trenutno najviše nade polaže u sankcionisanje ruske nafte, koja je najvažnija stavka u budžetu te zemlje. Međutim, uspeh tih sankcija zavisiće od povećanja proizvodnje drugih zemalja, na prvom mestu Saudijske Arabije čija nafta bi trebala da zameni dobar deo ruske. Međutim, pitanje je koliko su Saudijci spremni da budu deo zapadne strategije slamanja Rusije, a koliko će iskoristiti celu situaciju da zarade kupujući jeftiniju rusku, a prodajući svoju skuplju naftu. Što inače trenutno rade zemlje širom sveta. Ukoliko Zapad pak uspe u svojoj nameri, time će prihodi ruskog budžeta biti manji, ali to svakako neće dovesti do kolapsa cele države. Naravno, ono na šta Zapad posebno računa su sankcija koje treba da liše Rusiju visokih tehnologija, a samim tim i da dugoročno uspore njen razvoj. Nema sumnje da će se Rusija dovijati na sve moguće načine kako bi došla do sofisticiranih tehnologija, slično kako to radi i Iran koji je godinama pod sankcijama Zapada. Međutim, činjenica je da će to pitanje u velikoj meri zavisiti od NR Kine. Tačnije od spremnosti Pekinga da se suprotstavi Zapadu zarad saradnje sa Rusijom. Takođe, zavisiće i od i kapaciteta same Rusije da menja svoju privredu i iskoristi potencijale koje sama ima kako bi sustigla razvijene zemlje Zapada i Dalekog istoka.
Na kraju, Rusija već trpi ne samo političke i ekonomske, već i kulturne i sportske barijere koje joj je nametnuo Zapad. Nesumnjivo da to tera Rusiju na okretanje istoku i to ne samo Kini u političkom smislu, nego Aziji generalno. I to politički, ekonomski, saobraćajno-transportno, pa čak i kulturno-sportski. Sama činjenica da postoje ograničenja za ruske sportiste u Evropi tera Rusiju da traži alternativu. Ekonomski, to je posebno izraženo, a od brzine i spremnosti ruske privrede da se preorijentiše ka azijskom tržištu zavisiće i uspeh Rusije u obračunu sa Zapadom. Samim tim, stvaranje tvrde granice prema Zapadu, koja će tek biti definisana u Ukrajini i jedan sveobuhvatan istorijski zaokret Rusije ka Istoku, deluje kao najočiglednije posledica ovog nesrećnog rata u Ukrajini. Biće to radikalan, sveobuhvatan i nimalo lak iskorak, ali neophodan zarad budućnosti Rusije.
IZVORI I LITERATURA
Roj Medvedev, Boris Jeljcin: Rusija na kraju XX veka: zapažanja jednog istoričara. Službeni glasnik: Beograd, 2009.
DŽon Luis Gedis, Hladni rat: mi danas znamo. Clio: Beograd, 2003.
Ostavi komentar