Autor: Đorđo Sladoje
Neko je lijepo i tačno rekao da u poeziji nema ničeg novog osim novog talenta. A taj novi i nesvakidašnji talenat Rajko Nogo je pokazao, da ne kažem demonstrirao, već u Zimomori, knjizi mladalačke, šezdesetosmaške pobune, ali i metafizičke jeze siročeta i suncokretne tuge i samoće. U Zverinjaku već čitamo smirenije strofe, uz ostalo, i o tome kako se pjesnik bolje osjeća među bremovskim zvjerima nego u ljudskom bestijarijumu. A u Bezakonju on se domogao soneta, stare i stroge forme dugog pamćenja, u koju će uz lične nemire sasuti ponešto od raskošnog „čovekolikog haosa” i pronaći način „da se naše reči ne razminu”. Lazareva subota je u najkraćem zapjevka nad razvalinama naše patrijarhalne kulture, nad pustim zavičajem i „kućištem punim zove”. U Nedremanom oku prelomiće se zemne i nebeske prilike u pjesmama koje su najbliže Dučićevskom idealu lirike kao najvišeg stupnja i izraza metafizike.
U knjizi Na kapijama raja, uz biblijske, vizantijske, slovenske i drevne srpske simbole, udjenuti su dragocjeni dokumentarni detalji o ovome zdes i dnes. U lirskom spjevu Ne tikaj u me propjevaće epitafi sa stećaka, iz dubine srednjovjekovne srpske kulture, razgrćući naslage našeg kobnog samozaborava.
Iz knjiga Preko pepela i Moždani udar sve češće se čuje neizbježna „fuga smrti”, što nije nikakvo čudo kad se zna da se ovaj pjesnik još kao desetogodišnjak sa smrću bližnjih suočio. I sa njom se do kraja života natpjevavao, prizivajući umrle roditelje.
Posljednji put će se oglasiti iz Postelje Bolanog Dojčina da poruči kako je poput čuvenog epskog dvojnika, utegnut platnom stiha, spreman da brani do posljednjeg daha i dom i „domovinu reči”, u kojoj je, u isti mah, bio i sluga i gospodar. Sve što mu je kao siročetu od djetinjstva bilo uskraćeno, a bilo je gotovo sve, nadoknadila je milost jezika i poezije.
Treba naročito istaći da niko u srpskoj poeziji nije kao Rajko tako uvjerljivo i sugestivno svoj slučaj prepleo sa kosovskom sudbinom srpskog naroda, ukrstivši sonet, kao pjesmu ljubavi i smrti, sa desetercem u kome bruji u mitskim dubinama svekolika naša istorija, kultura i tradicija. Za više od pet decenija Rajko Nogo je prešao put od jarosno buntovne i glasne poezije do molitvenog šapata, sve u razgovoru sa pjesničkim precima i savremenicima koje je po svojoj visokomoralnoj i strogoj artističkoj mjeri birao.
Osim prijateljske pomoći svake vrste, kad god mi je zatrebala, naročito važno bilo mi je to što me je pravi čas uvjerio da je i naš mali, ubogi zavičaj dostojan poezije. I da se od nemanja može napraviti kulačko imanje. A njemu su kao istinskom duhovnom i pjesničkom kulaku, koji nije davao pod arendu ni obraz ni talenat, ponekad čupali brkove, što je postalo, nažalost, dio našeg hudog običaja.
Od one kolibe kraj puta sagradio je dvorac, gdje se s nebesnicima večeralo, a sjećanjem pozlatio Vilov do u kome ječam i kaloper šapuću čas molitvu siročeta, čas kosovsku tugovanku. U nedostatku druge bogomolje, on je jeliku u crkvu preobrazio i u njoj, ikonopisao Stanu i Peša, a njenu portu raskrilio sve dolje do Humnine – do svoje ujčevine. A naše čuke i ćuvike upisao u visoke kote na mapi matične poezije.
I tako – iz Vilovoga dola, iz ugašenog doma, i gotovo zamrlog zavičaja, takoreći niotkuda, odakle sam i sam – preko sirotišta i internata kroz zvjerinjake i bezakonja dvadesetog vijeka, vazda na meti onih koji kubure sa karakterom, talentom i identitetom, Nogo je stigao do samih vrhova srpske poezije, pročišćen i vedar dubinom udesa. Ličnog i kolektivnog.
Jedino iz te udesne i zaumne vedrine mogao se roditi onaj zavjetni i utješni stih – „Nije sve propalo kad propalo sve je”. Niti će propasti sve dok bude onih koji će čitati njegove stihove.
Ostavi komentar