Autor: prof. Mirjana Grdinić
U poetskoj zbirci Uspravna zemlja, posle prvog ciklusa pesama Hodočašće, sledi drugi pesnički krug od osam pesama pod nazivom Savin izvor koji predstavlja poetsku anticipaciju značaja i važnosti Svetoga Save, kao našeg duhovnog pretka. Kao dvojnik pesnika – hodočasnika, po svojoj putničkoj funkciji Sava je, možemo slobodno reći, zapravo glavni junak cele Popine knjige jer će se on pojavljivati i u drugim ciklusima Uspravne zemlje. Vasko Popa prepliće mitološko i religijsko, spajajući dva upamćena lika Svetog Save – onaj hagiografski i onaj mitološki, iz narodnog predanja, tj. lik sveca i lik narodnog učitelja. Jedna od pesama koja na najbolji način oslikava ulogu i značaj lika i dela Svetog Save kroz vekove iskazana je u pesmi Putovanje Svetoga Save.
Putuje po mračnoj zemlji
Štapom pred sobom
Mrak na četvero seče
Hitne debele rukavice
Pretvorene u mačketine
Na sivu vojsku miševa
Odveže verige sred oluje
I zemlju od stare hrastovine
Za stajaće zvezde vezuje
Pere šape svojim vukovima
Da tragovi mračne zemlje
Na njima ne prežive
Putuje bez puta
I put se za njim rađa
Popa u licu svog lirskog junaka, „večitog putnika”, osvedočenog u mitološkom svojstvu „vučjeg pastira”, stvara jedinstveni lik putnika – lučonoše. Put, odnosno zemlja kojom se Sveti Sava kreće, jeste mračna, ali on štapom pred sobom / mrak na četvero seče, što se može tumačiti kao aluzija na znak krsta kojim svetac pred sobom mrak „seče”, kao da se radi o opipljivom, materijalizovanom mraku. Već od ovog stiha, može se pratiti način na koji Vasko Popa konstruiše lik Svetog Save na osnovu legendi o njemu. Primera radi, u legendi naslovljenoj Sveti Sava i Sveti Pavo, on zaista putuje u mračnu zemlju da sa nje skine prokletstvo. Štap, odnosno štaka, koja simbolizuje prosjaštvo – ovde Savino odricanje od zemaljskog bogatstva – ujedno je i oruđe kojim on stvara čuda na zemlji.
U trećoj strofi, Sveti Sava baca sa ruku rukavice, koje su pretvorene u mačketine, na sivu vojsku miševa – ovakav događaj je opisan i u legendi Sveti Sava, mačka i rijeka Sava, gde je svetac na konaku kod domaćina čiji dom, noću, opsedaju miševi. Pomolivši se Bogu, Sveti Sava sa ruku baca rukavice (koje su se u mačke pretvorile) na miševe, koji su istrebljeni do jutra. Ovakav tip čuda jasno povezuje lik Svetog Save sa starozavetnim svecima – primera radi, sa Mojsijem, čiji se štap pretvarao u zmiju, ali i u štap pomoću kojeg je on razdvajao more.
Postoji i legenda o Savinim verigama, koja u mnogo čemu podseća na novozavetnu priču o Isusu i siromašnoj udovici, gde je Hristos posramio bogataše koji su nipodaštavali njen prilog hramu koji je ostavila. Na sličan način, na poklonjenje Savinim moštima, dolazi siromašak koji nije imao da ostavi na oltaru ništa drugo do verige umotane u dronjke. Bogati su izbacili verige napolje, nakon čega je svetac učinio čudo: oglasio se, naredivši da verige budu vraćene u hram i da ih svi celivaju. S tim u vezi može se tumačiti i četvrta strofa pesme:
Odveže verige sred oluje
I zemlju od stare hrastovine
Za stajaće zvezde vezuje
Verige su, uopšte, snažno prisutne u narodnom verovanju i običajima još iz paganskog vremena. Kasnije, kada su Srbi primili hrišćanstvo, ostale su prisutne i u običajima vezanim za Božić. Na verigama koje su povezivale crkve sa zvonarama ljudi su se zaklinjali.
Olujno vreme može, u skladu sa navedenim, da simbolizuju haos, rušilačku silu koja je napala zemlju od stare hrastovine. Pri čemu pesnik aludira na drevno poreklo, na vreme starih predaka, pre prihvatanja hrišćanstva, s obzirom na to da je obeležava simbolom hrasta (drvo koje je za njih imalo magijska, tj. idolska svojstva). Na taj način, Popa verigama uspostavlja vertikalu, između zemaljskog, zahvaćenog olujom, i nebeskog – okarakterisanog stajaćim, mirnim zvezdama, tj. prostoru mraka suprotstavlja prostor duhovne svetlosti, koja je u znaku čistote i vanvremenog trajanja, pri čemu su zvezde naseobina predačkih duša.
Dalje nadovezivanje na „paganske” motive, ogleda se u predstavljanju Svetog Save kao „vučjeg pastira”. Smatra se, naime, da je ovaj atribut srpski svetitelj nasledio od starih, slovenskih paganskih božanstava, a što je još jedan od vidova nasleđa stare vere u narodnim običajima i verovanjima.
Putovanje Svetog Save je završeno svojevrsnim paradoksom: Putuje bez puta / i put se za njim rađa.
Na ovaj način, Sveti Sava je predstavljen ne samo kao vučji pastir, već i kao predvodnik srpskog naroda, čiji je najveći svetac i duhovni otac. Sama činjenica da Sava putuje bez puta vođen srcem, svojim unutrašnjim, duhovnim očima, snagom svoje nove vere. On je taj koji ide bespućem, sklanja korov, mrak bezverja i prvi otvara put svom narodu (put se za njim rađa). Pesnik jasno poručuje da svrha Savinog putovanja i jeste otkrivanje puta duhovnosti (vere), kojim će drugi za njim poći, kako bi se u svom postojanju utemeljio.
Popa u pesmi gradi jednu horizontalu – put, tj. bespuće kojim se svetac kreće, i jednu vertikalu – koja povezuje zemaljsko sa nebeskim, a koja je omogućena upravo delovanjem Svetog Save koji znakom krsta rasteruje mrak, koji tera mišju pošast. On posredstvom vere, smiruje „oluju” koja pustoši zemlju. U činu pranja šapa vučjem stadu, da na njemu ne ostanu tragovi „mračne zemlje”, ogleda se Savina briga za srpski narod koji, idući za njim izlazi iz „mračne”, olujom i miševima zahvaćene zemlje, što se metaforički može tumačiti kao izlaz iz paganske tame spram svetlosti hrišćanstva.
Vučji čopor, naspram stada ovaca, i Sveti Sava, kao vučji pastir, zapravo simbolizuju snagu pojedinaca povezanih u zajednicu, što se može dovesti u vezu sa osnovama pravoslavnog učenja koje insistira na snazi kolektiva. Pastir, na taj način, ne postaje zaštitnik bespomoćnog stada od zveri, već vođa snažnog čopora, kojeg izvodi na put svetlosti iz prostora jeze, kojeg okuplja i svojom žrtvom, dakle, svojim putovanjem kroz bespuće, potpomognut samo snagom vere (koja i svoja magijska svojstva ima u vidu Savinog štapa) i snagom ljubavi izvodi iz onih prostora koji, u pesmi Hilandar, opasuje hiljade magli i u kojima preti stradanje.
Primetne su paralele između likova Svetoga Save i Mojsija, odnosno Isusa Hrista. Naime, i starozavetni prorok i novozavetni mesija, mogu se posmatrati kao izbavitelji jevrejskog naroda; ukoliko se liku Svetoga Save pridaju njihova svojstva, Vasko Popa u Svetom Savi i njegovom učenju – svetosavlju vidi put izbavljenja srpskog naroda. Sveti Sava nam je podario i ostavio u amanet prostore koji bez njegovog delovanja ne bi ni postojali, jer on je kroz te prostore putovao bez puta, ali čistotom svoje duše i snagom svoje vere i ljubavi za svoj rod doživeo je da put se za njim rađa. Na nama je da sledimo njegov put i da nikada ne dozvolimo da taj put prekrije korov i da na njega padne prašina zaborava, jer kao narod izgubićemo svoj identitet i odreći se svog duhovnog pastira. Kako Ivan V. Lalić kaže: „Sveti Sava je, kao i praslike u sećanju, izvan vremena; on živi bez godina bez smrti / okružen svojim vukovima; on te vukove poji gustim kamenim mlekom i kuje im novu kičmu od mladoga gvožđa. On je personifikacija neke neuništive energije zajedničkog pamćenja i prepoznavanja u tom zajedničkom pamćenju; kao takav, on je vanvremenski, vanistorijski zatočenik mogućnosti nastavljanja jednog napora u bilo kojoj tački, zadanoj i poznatoj: on putuje bez puta / i put se za njim rađa. U pesničkom ciklusu „Savin izvor” Vasko Popa ogleda Svetog Savu u izvoru gde on vidi svoju vučju glavu / i na čelu ispisan znak / novog obećanog sazvežđa – u ovim stihovima oslikava se pesnikova kreacija, nastalu u najdubljem skladu sa jednom poetikom koja želi da ostvari venčanje nove osećajnosti sa najstarijom mudrošću i da se ta mudrost iz sećanja ne izbriše.
LITERATURA:
- Vasko Popa, Gradac, časopis za književnost, umetnost i kulturu, broj 128, 129, 130, Dom kulture Čačak i Umetničko društvo „Gradacˮ, 1998.
- Jovanović, A. (1993). Pesnici i preci, Srpska književna zadruga, Beograd
- Lalić, V. I. (1998). Uspravna zemlja u vučjem sazvežđu, u: Vasko Popa, Gradac, časopis za književnost, umetnost i kulturu, broj 128, 129, 130, Dom kulture Čačak i Umetničko društvo „Gradacˮ, str. 40–43
- Popa, V. (1998). „Uspravna zemljaˮ u: Izabrane pesme, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str.139–161.
- Tematski zbornik Poetski svetovi Vaska Pope, 2024, Matica srpska, Novi Sad
Komentari
Kada je profesor inspirativan, kao što je to Mirjana Grdinić, svako delo je poezija. Počastvovana sam što poznajem.
Ostavi komentar