Autorka: msr Emilija Popović
Složenost Nastasijevićeve poetike ogleda se u tome što je usmerena prema čoveku i njegovoj unutrašnjosti koja predstavlja izvor protivrečnosti, pa ne može biti svodljiva na samo opozitne moralne kategorije „dobra“ ili „zla“. Dela Momčila Nastasijevića obraćaju se čoveku i rade za njega. NJegovo stvaralaštvo ima u sebi elemente mitskog, ali i hrišćanskog učenja, kao i savremenih psihoanalitičkih teorija. Međutim, bilo bi pogrešno svrstati Momčila Nastasijevića u samo jedan od tih kalupa. On je svoju poetiku opisao sažeto kao umetnost radi ljudske duše (SDMN IV: 24).
NJegova drama Gospodar-Mladenova kći bavi se pitanjima duše, ispaštanja i otkriva jednu novu dimenziju Nastasijevićevog stvaralaštva. Ova drama je njegovo prvo delo u kojem se nazire put spasenja i izlazak iz tamnog vilajeta.
Gospodar-Mladen, gazda kuće, zelenaš koji je ojadio mnoge ljude. Danka, Mladenova kćer jedinica po svaku cenu svojom dobrotom pokušava da ispravi i iskupi očevo zlo. Ono što Danku bitno razlikuje od likova-prethodnika u dramama ovog pisca jeste njen aktivistički odnos prema sudbini koja joj je namenjena. Danka bez prestanka pokušava da se otrgne od očeve vlasti i da iskupi grehe koje je on tokom godina činio i još uvek čini.
Prvi čin ocrtava odnos Kaje i Danke, kao uvertiru za povezanost Mladena i Danke, suprotstavljenu potpunoj odvojenosti majke i kćeri. Majka Kaja stavljena je u kontekst iracionalnog, ona se uzda u višu silu, ne primećujući mnogo stvari oko sebe. S druge strane, pojava njene kćerke Danke simbolično je prikazana knjigom. Dok se njena majka moli ispod kandila, Danka pokušava da čita. Parodoksalni spoj hrišćanskog i paganskog vidljiv je u Gospodar-Mladenovoj kćerki. Ikone i kandilo, koji spadaju u hrišćansku tradciju, izmešani su sa kletvama i bajalicama koje izgovora majka Kaja, a koje predstavljaju ostatak starog, predhrišćanskog narodnog verovanja u magičnu moć reči. Kaja svoju kćerku nazova „naopakom“ (SDMN II: 160). Saznajemo da se Danka obrazovala u Beču:
E, govorim ja Gospodar-Mladenu, al’ njemu il’ kamenu svejedno, – ne šalji dete u tuđu veru, još u Beč tamo njin, gde se najgori legu, bunovno će ti se otud vratiti, neće se pustom roditelju odazvati!… (SDMN II: 161).
Dok Kaja negira knjigu, nauku, razum, Danka se ograđuje od iracionalnog:
Lako je tebi, mamo, iza te ikone, i onih grobova tamo, a ja moram!… (SDMN II: 160).
Ona „mora“ da ispravi nepravdu koju je njen otac činio i još uvek čini ljudima. Međutim, Kaja govori o kobi proizašloj iz Dankinog rođenja, te Mladena predstavlja kao njenu žrtvu:
Eto ti, njegova Danka!… I tu pod srcem, prosti me, žensko sam ja osećala; još onda se meni znalo, sve će on za nju! Kuma je taj podmitio da je u Danku krsti!… Ne pomaže, Gospodar-Mladene, opet će ti od nje smrknuti!… (SDMN II: 161).
Dakle, već u prvom činu naglašena je, posredstvom trećeg lica, Dankine majke i Mladenove supruge, Kaje, povezanost oca Mladena i kćerke Danke. Gospodar-Mladen bavi se zelenašenjem i u drami je na više mesta, replikama mnogih junaka, označen kao onaj ko je ojadio mnoge ljude:
Imam ja i suviše svoga, ubacivali mi tvoji dužnici u kolevku, da ti se odobre! (SDMN II: 165).
Mladen je svestan toga, ali opravdava sopstvenu prirodu:
A ko je, pitam ja tebe, ko je jagnjetu kriv te ga kurjačica ne ošteni? (SDMN II: 165).
Danka se, s druge strane, otkriva kao lik koji pokušava da sopstvenim dobročinstvom potre Mladenova nedela. Mladen i Danka jesu sušte suprotnosti:
Šta da radim, sazdalo me takvog, a ti se hvala Bogu našla, eto i ti, pitoma moja, pa da mi ne oprostiš! (SDMN II: 166).
Mladen i Danka bi se mogli sagledavati i kao oličenja suprotnih sila, sile zla i sile dobra. U tom ključu tumačio je ovu, ali i ostale Nastasijevićeve drame Petar Milosavljević (vidi: Milosavljević 1978: 215). U drami Gospodar-Mladenova kćer prvi put se javlja motiv svesnog ispaštanja za tuđe grehe. Svesna žrtva jedan je od osnovnih principa i vrednosti umetnika kao stavaraoca u poetici Momčila Nastasijevića.
Danka sopstvenom žrtvom pokušava da ispravi nedela koja je njen otac počinio, dovodeći ogromnom žrtvom i sebe i onog koga voli u neprilike. Sa stanovišta ovog motiva, veoma je važno to što je i Danka patološki vezana za svog oca, iako to nije očigledno. Iako smatra Mladena oličenjem zla, ona se svesno vezala upravo za njega kako bi to zlo poništila. Mladen je opsednut željom da Danka ostane zauvek u njegovoj vlasti, Danka željom da ispravi očeva nedela. Mladen je oličenje „patrijarhalnog gospodara“. Upravo on, čovek pred kojim drhti cela varoš, slab je u odnosu na svoju kćer, sve što ona traži, on ispunjava, povinujući se njenom zapovedničkom tonu:
Danka: Zabranjujem ti, oče!
Mladen (potmulo): Može ti se, vlast imaš!… (SDMN II: 182).
Susret Mladena i Danke prikazan je već u prvom činu, nakon susreta Kaje i Mladena, muža i žene. Ovako pozicioniran, on je prikazan kao odnos koji nadomešćuje povezanost supružnika. Prema Kaji Mladen se ponaša grubo i osiono: „Čudna mi čuda, žapčiće mi grana rodila, Gospodar-Mladenu vajne naslednike, klimale im glavurde!“ (SDMN II: 164). Nekoliko trenutaka kasnije, obraćajući se Danki, on potpuno menja način ophođenja i ton:
A gde je moja ćera? Poznam ja, još iz hodnika mi memljivo kad nje nema!… (Otvori vrata, viče u hodnik.) Dane!… Danka!… (SDMN II: 164).
Stranac, Major, komandant okupatorske austrijske vojske, koji je zaljubljen u Danku i živi u Gospodar-Mladenovoj kući jedini je koji može potencijalno odvojiti oca od kćerke. Preko njega Danka uspeva da spase mnoge građane s vešala, dovodeći tako i sebe i Majora u životnu opasnost. On je u popisu lica na početku drame označen kao „stranac“. Upravo ta karakteristika predstavlja njegovu stvarnu i simboličku vrednost. Major je, istovremeno, jedina „oaza slobode“ za Danku. Time što pripada Beču, on vezuje Danku za prostor slobode u kojem je nekad boravila:
Ne samo što obezbeđuje geografsku, fizičku distancu od oca, Beč je mesto koje je njoj omogućilo i izvesnu duhovnu i psihološku emancipaciju od kuće i svega onoga što ona znači (Cvetković 2017: 91).
Patološki odnos Mladena prema Danki otkriva se kroz njegovu netrpeljivost prema odnosu Majora i njegove kćerke jedinice:
Mladen: Ruku ću mu odseći, ko ti u čistotu dirne!
Danka (prebledi, stukne): A zar bi to?
Mladen: Hm, zar bi, zar bi? Dockan ćeš me poznati!… Dockan i ja samog sebe! (SDMN II: 165).
Mladenovom replikom „Dockan ćeš me poznati!“ (SDMN II: 165) najavljuje se rasplet drame: Mladen će prijaviti Majora okupatorskoj vlasti, i tako posredno naneti zlo vlastitoj kćerki (vidi: Milosavljević 1978: 215), odvajajući je potpuno od Majora. Ovaj odnos mogao bi se sagledati i iz drugačijeg ugla: Gospodar-Mladen, kao oličenje patrijarhalnog gospodara, mogao bi biti protiv kćerkine veridbe zato što je Major neko ko pripada okupatorskoj vlasti, neprijateljskoj sili. On, kroz dramu, svoje nepristajanje na veridbu motiviše upravo tim razlogom:
Može, može, he, he, bar ću pijan i ja onog tamo slađe izgaziti, bagru švapsku! (Pošao, trese se od besa.) (SDMN II: 167).
Kosara Cvetković piše o Mladenovoj tendenciji da koristi svoj položaj „patrijarhalnog gospodara“ u odnosu prema kćeri:
Lik Gospodar-Mladena uspostavlja se kao tipična figura patrijarhalnog gospodara, ali tu tradicionalnu matricu on zloupotrebljava, pojačava i prekoračuje, njome prikriva (naročito pred sobom) patlošku narav svoje brige za ćerku (Cvetković 2017: 85).
Ova opservacija da Gospodar-Mladen „naročito pred sobom“ skriva patološku vezanost za kćerku tumačenje skreće u psihoanalitičku ravan Edipovog kompleksa, od čega se sam pisac oštro ogradio:
Povodom imputiranja nekoga niskoga incesta kao osnovnog motiva moje drame samo ovoliko: G. Gligorić nema organa da jasno razlikuje spritualno od karnalnog (SDMN IV: 393).
Prvi put upravo u Gospodar-Mladenovoj kćerki motiv vezanosti oca za kćerku i kćerke za oca i zlodela i nesreće koji iz tih opsesija proizlaze, postaju metafora za oslobađanje i put umetnika, koji jeste put trpljenja i put ispaštanja. Taj motiv potpuno je razvijen tek u drami Kod večite slavine.
Danka je preuzela na sebe breme očevog zla i svojim trpljenjem iskupljuje sve ono što je Mladen, tokom godina, učinio nažao drugima. Ona se ipak koleba na koju će stranu prevagnuti, ali je jasno da vezanost koja kod Nastasijevića gotovo uvek ima mističnu vrednost mora pretegnuti. Ona pokušava da bude sa Majorom, ali je svesna da je ipak pod Mladenovom vlašću, upravo zbog sopstvene odluke da se žrtvuje:
Major: Nema mene žao, ja ne žao sebe!… Mene poslao car, da nema Srbija, da nema Srbin, ja tvoj govor naučio, da bolje volim!… Moj život ostane ovde!… (Prilazeći joj.) Jedan život, jedna Danka!…
Danka (povlačeći se): A Danka možda ne sme voleti čoveka!… Idi, Majore!
Major (otpaše naglo tesak, odbaci ga): Na!… Ja ne više oficir, ja tvoj čovek!…
Danka (utnrulo): Malo je to!… Kad bi moglo da ni čovek više nisi, pa opet, pa opet, krv mome ocu nasedne! (Odlučno.) Odlazite, ne poznajemo se više! (SDMN II: 172).
Danka je svesna da ne može biti ni sa jednim drugim čovekom u bilo kakvom odnosu iako pokušava da se odupre ocu. Prema shvatanju Kosare Cvetković, Danka je svojim dobročinstvima pokušala da izbegne sudbinu i kob porekla koja je natkriljuje, ali, posredstvom te „preventivne žrtve“, nju ta kob ipak stiže:
Idući putem iskupiteljskog dobra ona je baš stigla do one tačke koju je tim dobrom pokušala da izbegne (Cvetković 2017: 100).
Na kraju drame, sva tri lica objedinjena motivom patološke vezanosti, tj. opsesije Mladenove i Dankine jednog drugim, odnosno dobra zlim i zla dobrim, a majke Kaje umrlim sinovima – nalaze se svako u svom svetu, odvojeni u stvarnosti od predmeta svoje opsesije, a opet, spojeni duhovno, spojeni snagom sopstvenog uma.
Danka govori o „proćerdavanju očevog zla na dobrotu“ (SDMN II: 207), te da je „dobrotom zlo donela“ (SDMN II: 207). Dakle, iskupila se sobom, „sopstvenom mladošću“ (SDMN II: 207). Zar to nije put kojim, u Nastasijevićevoj viziji umetnosti, polazi umetnik čije stvaranje Nastasijević poredi sa „bolnim trzajima u porođaju bića“? (SDMN IV: 56). U radu Ontoteologija stvaralaštva u autopoetičkoj misli Momčila Nastasijevića Jana M. Aleksić ističe:
Umetnik, kako bi dostigao ideal apsolutne umetnosti, stvarne misli i povratka iskonskom prekulturnom stanju, neophodna je njegova žrtva, koja se zasniva na potpunom odricanju ove egzistencije. Tom nepocenjivom žrtvom, koja je ravna iskustvu svetaca i genija, umetnik je osposobljen da spozna istine nadstvarnosti i da je otelotvori u lepoti umetničkog stvaranja (Aleksić 2015: 67).
U drami Gospodar-Mladenova kćer dešavaju se stvarni slomovi. Major, u kojeg je Danka zaljubljena, izvršava samoubistvo. Gospodar-Mladen odlazi u potpuno ludilo živi u obmani, u kojoj metlu vidi kao sopstvenu kćer. Danka shvata da je njena patnja njena sudbina. Patološka vezanost članova ove porodice, njen sunovrat i stradanje proisteklo iz te vezanosti otvaraju ideju stradanja koja jeste jedini i pravi put izlečenja i stvaranja, u umetničkom smislu.
LITERATURA:
SDMN: Nastasijević, Momčilo (1991). Sabrana dela I, II, III, IV. Gornji Milanovac, Beograd: Dečje novine, Srpska književna zadruga.
Nastasijević, Momčilo (1991). Sabrana dela II. Drame. Gornji Milanovac, Beograd: Dečje novine, Srpska književna zadruga.
Nastasijević, Momčilo (1991). Sabrana dela IV. Eseji, beleške, misli. Gornji Milanovac, Beograd: Dečje novine, Srpska književna zadruga.
Aleksić M, Jana (2015). „Tačka belog usijanja: ontoteologija stvaralaštva u autopoetičkoj misli Momčila Nastasijevića“. Momčilo Nastasijević. Magnovenja i odjeci. Zbornik radova. Urednik Jovan Delić. Beograd, Gornji Milanovac: Institut za književnost i umetnost, Biblioteka „Braća Nastasijević“, 59 –81.
Vučković, Radovan (2014). Moderna drama. Beograd: Službeni glasnik.
Marjanović, Petar (1997). „Ispaštanje nasleđenog greha“. Srpski dramski pisci XX veka. Novi Sad, Beograd: Matica srpska, Akademija umetnosti, 123–139.
Cvetković, Kosara (2017). Čitanje (ne)sceničnosti dramskih tekstova Momčila Nastasijevića. Beograd: Univerzitet umetnosti, Fakultet dramskih umetnosti.
FOTO: privatna arhiva
Ostavi komentar