Autor: Jovanka Simić, novinarka
Godine 1922. u mesecu oktobru, u sremskom mestu Irigu, od oca Gojka – sveštenika, administratora eparhijskog i majke Vukosave (poreklom iz vinogradarske porodice Jeftić u Ledincima) rođen je Borislav Mihajlović Mihiz – književnik, kritičar, dramski pisac, jedan od najbritkijih umova srpske kulture, cinik i briljantni polemičar koji je nepotkupljivo pisao o svemu pa i autobiografije o drugima, koje su ujedno bile i štivo o njemu samom.
Počeo je kao pesnik, bio je veoma aktivan književni kritičar, poznat kao čovek „bez dlake na jeziku“. Autor je ili koautor više filmskih scenarija: „Orlovi rano lete“, „Ponoćna zvona“, „Vojnik i pas“, „Čovek i ptica“, „Zaseda“. Autor je dramskih tekstova: „Banović Strahinja“, „Komandant Sajler“, „Kraljević Marko“, „Optuženi Petar Todorović“…
Mada je proživeo samo tri četvrtine minulog veka, Borislav Mihajlović je ostavio delo o kojem će generacije promišljati i u ovom i u narednim stolećima te je sasvim razumljivo što je Matica srpska, ta košnica naše kulture, koja je u gotovo dvovekonom trajanju objavljivala isključivo naučna izdanja, načinila presedan pripremivši Mihizova sabrana dela. Izdavački poduhvat podržala je Srpska čitaonica iz Iriga, kao i Univerzitetska biblioteka iz Beograda.
NJegovu prvu knjigu „Poezija i antologija“ priredio je Selimir Radulović, zatim je „Kritike i ogledi u dva toma“ priredio Vladan Bajčeta, „Drame i dramatizacije“ priredila je LJiljana Pešikan-LJuštanović, „Autobiografija o drugima“ – priređivač Ivan Negrišorac, „Kazivanja i ukazivanja“ – Dragan Hamović. Sabrana dela sadržaće šest knjiga u devet tomova jer su Mihizove drame i dramatizacije „Autobiografija o drugima“ i „Kritike i ogledi“ – dvotomni.
U Irigu i u Sremskim Karlovcima Borislav Mihajlović ispoljio je izuzetnu intelektualnu radoznalost i rečitost. Kao đak Karlovačke gimnazije koju je pohađao od 1933. do 1938. napisao je svoju prvu pesmu i javno je izgovorio pred svojim školskim drugovima na sednici Đačkog književno-umetničkog udruženja „Stražilovo”.
Docnije, negodujući što se kod nas rečima „provincija“ i „provincijalac“ neopravdano pripisuje potcenjivačko značenje, isticao je da mala sredina često daje čoveku dobre osobine. O sebi je govorio da je provincijalac jer je rođen u jednoj sremskoj palanci, Irigu, a u osnovi se formirao u jednom drugom gradiću – Sremskim Karlovcima. Posle osnovne škole put ga je vodio pravo u Sremske Karlovce u kojima je gimnazija i bogoslovija koju su svršavali mnogi njegovi preci po očevoj liniji. Karlovačka gimnazija nije bila u srpskom narodu sam najstarija, već i najbolja.
„Karlovci su bili snažno okrenuti negovanju srpskih tradicija, a samim tim Gimnazija je imala nešto od kosmopolitizma i internacionalizma. U njoj sam naučio da je u umetnosti i u razmišljanju bitno spojiti dve stvari: reći ono što je tvoje i što najbolje poznaješ ali ga iskazati na takav način da može da korespondira i da bude u takim koordinatama da ga prihvate i drugi ljudi. To je ono što sam naučio o litaraturi kao najvažnije. Ne može se biti svetski pisac a da se istovremeno ne bude pisac svog sveta. Nema Sofokla bez Grčke, nema Dantea bez Firence, Bore Stankovića bez Vranja, nema Markesa bez Makonda. Tek u tom spoju posebnog i opšteg dobijaju se prave vrednosti. To sam naučio u Karlovačkoj gimnaziji.“ – govorio je mnogo godina docnije u tv emisiji „Zaostavština za budućnost“.
Po okončanju Drugog svetskog rata, Mihiz je u Beogradu upisao studije ekonomije, a zatim književnosti. Svoju generaciju opisao je kao „decu nove, nesrećno sklopljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. I dok smo bolovali svoje dečje bolesti, nismo znali da i ona boluje svoje“. NJegova generacija, govorio je, za nepunu deceniju, prošla je kroz kapitalizam, fašizam, okupaciju, građanski rat, revoluciju, vojni komunizam i staljinizam, „da bismo se onda i mi i zemlja, gotovo pola veka, lečili od svega toga, da se ne izlečimo do danas.”
Tokom studija stanovao je na čuvenoj adresi u centru Beograda , u Siminoj 9a. U Mihizovoj sobi provodili su dane Dejan Medaković, Dobrica Ćosić, Pavle Ivić, Petar Omčikus, Žika Stojković, Mihailo Đurić, Antonije Isaković… Slikar Mića Popović govorio je da su u to vreme postojala samo dva mišljenja: Mihizovo i pogrešno.
Ćosić se docnije prisećao da vrata na toj sobi nikad nisu zaključavana te da je u nju ulazio ko je hteo i kada je hteo. A kad se uđe, levo i desno pored zida, na parketu, umesto kreveta, zgnječene perine, na njima zgužvana nemačka ćebad, prljavi jorgani i od znoja i prašine žućkasti jastuci. Između tih ležaja beli ambulantni sto, na njemu razbacane knjige…
„Mihiz i ja smo zajedno stanovali u Siminoj ulici 9a. Postepeno, okolo naše sobe i u njoj okupilo se veoma mnogo mladih ljudi – budućih književnika, naučnika, slikara… Većina su danas, zvuči to malo neobično, članovi Srpske akademije nauka i umetnosti“ – govorio je Vojislav Đurić.
Mihiz je, kako su svedočili savremenici, poznavao svakoga. Bio je nekrunisani kralj realnog i salonskog antikomunizma, družio se i sa udbašima i generalima, glumcima i kaskaderima,… Mnogi pisci, među njima i Borislav Pekić, donosili su mu svoje rukopise na čitanje, pre nego što ih pošalju izdavaču. Na prigovare prijatelja da previše sagoreva za druge, Mihiz je skromno odgovarao: „Svi su moji prijatelji, čije sam neobjavljene rukopise čitao, već umetnički goreli, ja sam čitajući tuđe rukopise duvao u plamen da vatra bude veća i lepša. To je za svaku lenštinu ugodan posao”.
Sa gorkom setom Brana Crnčević je o ovoj Mihizovoj osobini pisao u svojoj „Knjizi zadušnica“: „Ne znam čoveka koji je kao Mihiz više uživao u uspehu svojih prijatelja i pleo najlepše reči u njihovu slavu. Mnogima je pomogao da stignu tamo gde on nije stigao, bio je delić svačije slave i kalauz za svačiji uspeh. Verovao je u tuđe darove, a sumnjao u svoj. Uzvratili su mu žestoko. I oni su verovali u svoj dar, a sumnjali u Mihizov. Oni koje je prehvaljivao zamerili su mu što prehvaljuje i druge. Nisu mu bili jedini, a to je bilo neoprostivo”.
Mnogi od njih docnije su stekli titulu akademika. Ne i Mihiz. Trostruki laureat Sterijine nagrade u dva navrata je odbijen. Jovan Ćirilov kazao je da Mihiza u SANU nisu hteli da prime oni koji su uradili i napisali deset puta manje. A on nije patio zbog sebe, nego zbog učmalosti Srpske akademije nauka i umetnosti. Govorio je da nije važno što on nije akademik već da je bitno da se „ta stara dama SANU probudi i kaže šta je videla kad se probudila”.
Jednostavnije bi bilo navesti šta sve Mihiz u svom životu nije bio, nego šta jeste. A bio je: umetnički direktor Avala filma, rukovodilac u Prosveti i u Ateljeu 212 koji je osmislio zajedno sa Mirom Trailović. Bio je i upravnik Vukovog i Dositejevog muzeja. Bibliotekom Matice srpske u Novom Sadu upravljao je od 1955. do 1960. godine. Polušapatom se nagađalo da je u Novi Sad poslat po kazni jer je u NIN-u preterano kritikovao vlast.
O danima provedenim na čelu BMS pisao je u drugom delu „Autobiografije o drugima“: Rešio sam da mi služba u Matičinoj biblioteci ne bude sinekura. Da budem dobar upravnik Biblioteke koja je tada bila u punom razvoju. Dovršavali su se novi savremeni magacini i valjalo je ceo ogroman fond od gotovo pola miliona primeraka pretresti, prekatalogizirati i preseliti na moderne metalne police, a takođe nove prostrane čitaonice opremiti i otvoriti za sve veći broj studenata novoosnovanih novosadskih fakulteta. Ažurirati stari azbučni katalog i uvesti predmetni. Obnoviti, posle Leskovčevog odlaska, gotovo zamrlu, nabavku strane knjige i razviti razmenu Matičinih izdanja sa stranim naučnim institucijama. Na ključna mesta dovesti mlade i sposobne ljude sa svršenim fakultetima i omogućiti im samostalnost u radu“.
U Mihizovom mandatu Biblioteka je pravno odvojena od Matice srpske, ustanovila je predmetni katalog i otkupila neke od apsolutnih unikata stare srpske knjige. Danas pod svojim okriljem čuva više od tri miliona dokumenata.
Borislav Mihajlović Mihiz umro je u Beogradu 15. decembra 1997. godine. Sutradan, u crkvi Svetog Marka, akademik Matija Bećković toplim rečima oprostio se od prijatelja i „čoveka sa zlatnim mozgom“ koji je „stigao u Beograd kao protin Bora a vraća se u Irig kao prva glava kulture srpskog naroda“. Po sopstvenoj želji Mihiz je sahranjen u „svojoj provinciji“. Počiva na iriškom groblju kraj oca Gojka i majke Vukosave.
U Irigu Srednja stručna škola nosi Mihizovo ime. Od 2005. godine nagradu za dramsko stvaralaštvo „Borislav Mihajlović Mihiz“, istoimeni fond i iriška Srpska čitaonica pod pokroviteljstvom Pokrajinske vlade i Ministarstva kulture Srbije, dodeljuju svakog 17. oktobra, na piščev rođendan. Pre tri godine obnovljen je Mihizov rodni dom i pretvoren u spomen kuću.
LITERATURA
Mihajlović Mihiz, Borislav: „Autobiografija o drugima I i II“, BIGZ, Beograd, 1990, 1993.
Bajčeta, Vladan: „Borislav Mihajlović Mihiz: kritičar i pisac“, Matica srpska, Novi Sad, 2021.
Stanojević, Nenad: „Borislav Mihajlović Mihiz (1922–1997) 100 godina od rođenja”, Elektronski katalog BMS, 2022.
Ostavi komentar