Autor: prof. dr LJubiša Despotović
Druga germanska carevina Austrougarska, iako multietnička i multikonfesionalna, sa starim oreolom velike sile, i skoro hiljadugodišnjim kontinuitetom postojanja, ni malo nije zaostajala u svojim rasističkim mržnjama prema Slovenima ( iako je dobar deo slovenskog življa činio korpus njenih državljana) a osobito prema Srbima. To rasističko divljanje po srpskoj zemlji dobilo je najekstremnije forme ispoljavanja. Ratni sukob bio je odlična prilika da se u konkretnim uslovima eksplicira sav nagomilani rasni bes i mržnja prema Srbima. O tome Anri Barbi svedoči: „Izgleda da je jedini objekat austrijske vojske bio – uništenje, i ona je počela svoj uništiteljski posao još od samog ulaska u Srbiju. Kakvim su se okrutnostima, kakvim su se paklenim orgijama vojnici predavali. Koliko sam samo puta ostao skamenjen od užasa pred rezultatom ubilačkog pijanstva, požarima ili sadizmom tih vojnika koji pripadaju jednoj velikoj zemlji, ponosnoj na svoju civilizovanost. Ono što je htela Austrija, velika i moćna nacija, koja se bacila na mali narod, bilo je to da uništi Srbiju obećavajući sebi da će to činiti sistematski, ognjem i mačem, zatiranjem i paljenjem gradova i sela, ali i tamanjenjem, masakrom nad srpskim narodom.“[1] Ovde nije bilo reči samo o običnom osvajačkom ratu za teritorije. Nije bilo reči ni o hladno proračunatoj geopolitičkoj igri koja donosi nove posede na Balkanu. Ovde je bilo pre svega reči o patološkoj i bolesnoj mržnji prema jednoj maloj naciji, jednoj velikoj hrišćanskoj konfesiji i sveukupnoj slovenskoj grupi naroda koja je u njihovim vizijama i planovima imala nestati sa lica zemlje. To se jasno vidi i u stavu austrougarskog ministra spoljnih poslova grofa Leopolda fon Berhtolda, koji je smatrao da njegova zemlja može opstati samo ako potpuno uništi Srbiju, vojno, politički, i državno. Plan je bio prost – Srbija više ne sme da postoji. „…On nije želeo (kako je želeo Kajzer) vazalnu Srbiju: želeo je da Srbije u opšte više ne bude.“
Paradoksalnost i aporičnost određenih istorijskih događaja ponekad dostižu svoju kulminaciju u nizu pogrešnih ili apsurdnih političkih poteza. Jedan od velikih apsurda je sve što se dešavalo u vezi sa ubistvom prestolonaslednika Franca Ferdinanda, ali i onim što je usledilo posle atentata. Uzet kao formalni povod i dobar izgovor za početak rata, ovaj atentat će na vrlo jasan način pokazati kako se tzv. sile istorije ponekad poigravaju sa ljudima i vremenima menjajući smisao i rezultat njihovih namera i akcija. Jedan od velikih apsurda svakako leži u činjenici što je ubistvo F. Ferdinada pokrenulo talase velikog oružanog nasilja, a da je on sam bio jedan o najgorljivijih zagovornika sprečavanja ratnih sukoba i zalaganja za mirno rešenje. „Austrijski ministar inostranih poslova, Berhtold, rekao je Konradu: Prestolonaslednik je u potpunosti za mir. (…) Za nerazumevanje Franca Ferdinanda, međutim, nije bilo razloga. On je i govorio i delao u pravcu postizanja mira.“
F. Ferdinand je bio prilično nepopularna ličnost u oba dela svoje države, u Austriji po mišljenju dvora zbog ženidbe pogrešnom osobom, a u Ugarskoj zbog otvorenog antiugarskog stava, što će kasnije u povodu ubistva neomiljenog bračnog para prouzrokovati prilično hladne reakcije kako visokih vojnih i političkih krugova tako i samog građanstva. Franc Ferdinand je, sticajem određenih okolnosti ( sumnja na namerno izlaganje atentatu od strane bezbedonosnih službi Nemačke i Austrije), u stvari postao prva žrtva ovog velikog sukoba uprkos otvorenom zalaganju za mir i izbegavanja ratnog rešenja sa Srbijom. F. Ferdinand se „…godinu za godinom suprotstavljao planovima za rat protiv Srbije i konfrontacije sa Rusijom,(…) čije je ubistvo Beč cinično zloupotrebio da bi započeo baš onaj rat kome se nadvojvoda tako vatreno protivio.“ Žrtva je, takođe, bio i naš Garvilo Princip, čije je svesno žrtvovanje za oslobođenje svoje zemlje od Austrougarske okupacije, iskorišćeno i zloupotrebljeno kao povod za otpočinjanje rata sa Srbijom. Principov herojski čin u njegovim planovima sigurno nije imao nikakvih drugih konotacija osim svesnog žrtvovanja za ciljeve nacionalnog oslobođenja. Princip nije mogao znati da će to biti izgovor za akte agresije na Srbiju i izazivanje velikog rata, koji su usledili. Potpuno apsurdno, na kraju je ispalo da su obojica učesnika ovog sudbonosnog istorijskog događaja bili zloupotrebljeni od strane agresivnih propagatora rata za postizanje svojih destruktivnih ciljeva i interesa. „Ali , isto tako, skoro svi se slažu i da ovo ubistvo nije bilo uzrok, nego samo povod da u prvi mah Balkan, za njim Evropa, a onda i čitav svet uzme oružje u ruke.“ To samo još jednom nedvosmileno potvrđuje svu besmislenost onih pokušaja revizije istorije ovoga perioda, koji bez ikakvog realnog utemeljenja krivicu za izbijanje Velikog rata pokušavaju da prebace na srpsku stranu. O tome svedoče i sledeće reči Dejvida Fromkina: „Svi su smatrali da je nemoguće da desetine miliona ljudi izgubi živote samo zato što su živote izgubili jedan muž i njegova žena, dvoje ljudi za koje većina sveta nikada nije čula.“Uzroci za ovaj rat, dakle, bili su u polju ličnih odluka i ambicija vojnih, političkih i vladarskih interesa dvaju germanskih imperija.
Sabirajući navedene činjenice, smatramo de je konačna ocena Dejvida Fromkina o stvarnim razlozima za izbijanje rata tog leta 1914. godine ležao pored svih drugi relevantnih faktora u činjenici da je nemački politički, a još više vojni, vrh želeo da iskoristi povoljni sticaj okolnosti koji je nastao posle sarajevskog atentata, za realizaciju njihovih planova da se dugo očekivani sukob sa Rusijom (i njenom saveznicom Francuskom) izvede u tom najpovoljnijem trenutku. Koristeći otvorenu nameru Austrougarske da se konačno vojno i politički razračuna sa Srbijom, nemačko vođstvo manipuliše ove namere u cilju preusmeravanja budućih ratnih događaja u pravcu sudbonosnog rata sa Rusijom i Francuskom u koji nije želela, a ni smela da pođe bez otvorene i jasne vojne podrške dvojne monarhije.
Fromkin, naime, smatra da zabunu istraživačima koji istražuju uzroke Prvog svetskog rata pravi činjenica koja se nije odmah dala nazreti u percepciji ovog epohalnog događaja. Možda je i njegova veličina i značaj doprinela da se u posleratnim recepcijama nije odmah jasno videla činjenica da je u njegovom početku bilo zapravo reči o dva rata koji će se kasnije stopiti u jedan i iz evropskih okvira prerasti u veliki svetski sukob. Fromkin ističe činjenicu de je reč o dva rata, jedan koji je Austrougarska vođena svojim interesima povela protiv Srbije u nameri da je potpuno uništi i drugi rat koji je Nemačka povela protiv Rusije i njene saveznice Francuske objavivši rat Rusiji, 1. avgusta 1914. godine. Ova će se dva rata kasnije, a naročito posle propasti ratne kampanje koju je dvojna monarhija povela protiv Srbije, praktično stopiti u jedan, jer je nemačko vojno vođstvo preuzelo potpunu kontrolu budućih ratnih događa smatrajući da je vojni vrh Austrougarske posle vojnog debakla u Srbiji nesposoban da dalje vodi ratna dejstva. Pokazalo se tako da su odluku o otpočinjanju ratnih sukoba doneli pre svega visoki vojni i politički faktori dve carevine motivisani osnovnom potrebom da sačuvaju svoj politički, ekonomski i vojni značaj a u slučaju povoljnih ratnih ishoda za njih da to iskoriste za dalja imperijalna proširenja svoje moći. Na sreću velikog dela čovečanstva njihovi ratni ciljevi nisu se ostvarili. Ali, nažalost, jesu planovi da se Srbija okupira i na njenoj teritoriji počine stravični masovni zločini kao izlivi nacionalne i rasne mržnje, i malignih geopolitičkih interesa imperije za teritorijalnim proširenjem na jugoistok. O tom stravičnom i zločinačkom bestijanju po Srbiji najbolji i najnepristrasniji svedok bio je dr Arčibald Rajs, švajcarski lekar i ferenzičar.
Očigledno evropskoj javnosti nije bilo pojmljivo da se vojska države, čiji se jedan deo smatrao centrom evropske kulture, a drugi zemljom kojom i dalje upravljaju stare aristokratske porodice i gde se vojnička čast naročito naglašava, može već u prvim danima rata predstaviti kao vojska pljačkaša i ubica žena i dece. Na srpske vapaje zbog ubijenih civila, javnost, pre svega neutralnih zemalja, ostala je skeptična. Mnogi su se i dalje sećali izveštaja Karnegijeve komisije koja je i pored mnogih manjkavosti, Srbe i Grke opružila za ratne zločine. Stoga je u Srbiji brzo doneta odluka da se pronađe ličnost u čiju se reč na Zapadu veruje i čija kompetentnost ne može biti dovedena u sumnju. Odluka je pala na Arčibalda Rajsa, profesora univerziteta, poznatog kriminologa i građanina neutralne Švajcarske. Koliko je vladalo dobro mišljenje o invazionoj vojsci i koliko su bile jake predrasude prema Srbiji svedoči nam i mišljenje samog Rajsa. I pored toga što je pozvan od strane srpske vlade da ispita zločine na njenoj teritoriji, on nije bio „uveren u opravdanost srpskih optužbi.”
Arčibald Rajs, kao profesor univerziteta, svoje naučno interesovanje ispoljio je za primenu fotografije u kriminalistici i sudstvu, pionirsku oblast koju je specijalizovao u Parizu. Upravo je iz te oblasti objavio knjigu „Sudska fotografija”, koja mu je u stručnim i naučnim krugovima donela veliki ugled. Pošto je u Lozani osnovao Institut za tehničku policiju i kriminalistiku, koji je otvoren 1909. godine, objavio je deo svog „Priručnika tehničke policije.” I naročito od tada, mnoge vlade ga pozivaju kao eksperta za kriminalistiku da pomogne u obezbeđenju banaka i da svojim stručnim savetima unapredi rad sudstva.
U prvom dopisu iz Srbije za „Gazette de Lausanne“ pod naslovom „Kod austrijskih zarobljenika” opisao je maksimalno korektan postupak srpskih vlasti prema austrijskim vojnicima i oficirima u Nišu. Pošto je Srbiju prikazao kao državu koja poštuje međunarodno ratno pravo, u drugom tekstu od 19. oktobra obrušio se na vojsku Dvojne monarhije. Naime, u maniru naučnika i forenzičara dokazao je da invazione trupe koriste eksplozivna zrna koja nisu dozvoljena pravilima rata, jer zadaju mnogo veće povrede od obične municije. Kao da je svoje čitaoce postepeno pripremao za mnogo šokantnije vesti iz Srbije. U tekstu od 24. novembra, navodi iscrpne statističke podatke o žrtvama austrijskih zločina u Mačvi: „Ni deca najmlađeg uzrasta nisu bila pošteđena. U grobnicama sam pronašao tela dece koja nisu imala više od 2 – 3 godine.“
Reč Arčibalda Rajsa je mnogo snažnije i jasnije odjekivala svetom od austrougarske i nemačke propagande koja je Srbe predstavljala kao balkanske varvare. Nakon direktnih optužbi koje je uverljivo dokazao i objavio u listu „Gazette de Lausanne”, Austrijanci više nisu mogli da poreknu masakre nad civilima, ali su se pravdali izjavom da je egzekucija civila postala neophodna zbog neprijateljskog držanja stanovništva, koje su optužili da je aktivno učestvovalo u vojnim operacijama. Rajs je odmah reagovao i ovo gnusno opravdanje obesmislio iznetim dokazima i logičnim argumentima. Naime, među žrtvama je bilo 82 dece mlađe od deset godina, samim tim, nije moguće pretpostaviti da su i oni mogli koristiti vatreno oružje. Zatim, pošto član 50 Haške konvencije zabranjuje kolektivno kažnjavanje zbog postupaka pojedinaca, masovne egzekucije civilnog stanovništva predstavljale su klasičan ratni zločin.
U nabrajanju zaslužnih ljudi za probijanje istine o Srbiji u Prvom svetskom ratu, a osobito u njegovim prvim mesecima, u svet, nikako ne smemo zaboraviti na holandskog hirurga Arijusa Van Tinhovena, koji je čak i pre samog doktora Rajsa, prvi kao značajni medicinski radnik i stručnjak posvedočio o ratnim zločinima i zlodelima austro-ugarskih okupacionih snaga. U svojoj knjizi „Strahote rata u Srbiji, dnevnik ratnog hirurga” Tinhoven nedvosmisleno jasno svedoči: „Austrijske trupe, uglavnom sastavljene od Hrvata, Mađara, Čeha i Poljaka, tokom povlačenja su na sve strane uništavale, ubijale, pljačkale i skrnavile žene i decu – užasno.” Dalje napominje: „Kasnije je u Srbiju došao R.A. Rajs, profesor Univerziteta u Lozani, da bi obavio podrobniju istragu o ovim strahotama.”
Mnogi istoričari smatraju da je Prvi svetski rat predstavljao samo uvod u mnogo žešći konflikt. „Taj se rat nije završio činom formalne kapitulacije Centralnih sila, već je na direktan način ekspliciran u svom drugom svetskom nastavku, koji će doći vrlo brzo, nepune tri decenije posle poslednjih plotuna Prvog velikog rata. I ne samo to, pojedini istoričari, poput Stivena E. Milera i Šon M. Lin DŽonsa, smatraju da period u međunarodnim odnosima koji mi danas tretiramo kao eru posthladnoratovskog poretka moći, mnogo bolje definiše pojam era posle Prvog svetskog rata.” I pored toga što je, kako kaže Hobsbaum, bio zajedno sa Drugim svetskim ratom epizoda u pokolju bez paralela, Prvi svetski rat imao je sopstvena obeležja, umnogome različita. Jedna od možda najvažnijih odlika jeste drugačiji, znatno humaniji odnos prema civilnom stanovništvu. Ipak, totalni rat koji je bio tako karakterističan za nacističku Nemačku, svoju premijeru doživeo je u prvoj godini Prvog svetskog rata u Srbiji. Tako da, „Izveštaj” Arčibalda Rajsa predstavlja veoma važan istorijski izveštaj za istoriju zločinačkog aspekta Velikog rata.
[1] Anri Barbi u zborniku Raspeće Srbije (2014) Itaka, Beograd, priredio, Damjanović R. , str.72.
[2] Fromkin D. str. 261
[3] isto. str. 95.
[4] isto. str 273.
[5] isto, str. 15.
[6][6] Milutin Tasić, Veliki prijatelji Srba, Beograd, 2001, 66
[7] Slađana Bojković, Umesto biografije Arčibalda Rajsa, Ogledalo Arčibalda Rajsa, Kragujevac, 2008, 120
[8] Arčibald Rajs, Ratni izveštaji iz Srbije i sa Solunskog fronta, Beograd, 2014, 15
[9] Isto
[10] Aečibald Rajs, Austrougarska zverstva, 146
[11] Arijus Van Tinhoven, Strahote rata u Srbiji, Utopija, Beograd, 2005, str. 15.
[12] Isto, str.17.
[13] LJubiša Despotović, Geopolitika destrukcije, Kairos, Sremski Karlovci, str.8.
[14] Erik Hobsbaum, Doba ekstrema, Beograd, 2002, 45
[15] Vidi: Zdenko Levental, (1993) R.A. Rajs – Švajcarac na Kajmakčalanu, Dečije novine, Gornji Milanovac
Ostavi komentar