Autor: dr Miroslav M Jovičin, istoričar
Mada ima izuzetan geografski položaj, Novi Sad dobija železnicu kasno, tek 1883. godine i ovaj detalj jasno upućuje na privrednu zapostavljenost grada u doba Druge industrijske revolucije. U pogledu industrijskog razvitka, Novi Sad je dugo kasnio za razvijenim evropskim, kao i za nešto manje razvijenim gradovima Monarhije. Usled sporog industrijskog razvitka dominantnu ulogu u prerađivačkoj radinosti Novog Sada imalo je i dalje zanatstvo, tradicionalno najzastupljenija delatnost iz prethodnog stoleća. Novi Sad je u doba Austro – Ugarske nagodbe imao 850 samostalnih majstora i 1 050 pomoćnih radnika u radionicama različitih zanata. Među razvijenijim zanatima bilo je štamparstvo, koje je prema tadašnjim standardima spadalo u zanate, ali se nezaustavno transformisalo u industriju. Koliko je štamparstvo bilo preovladajući zanat u Novom Sadu, toliko je Novi Sad u ovom delu monarhije prednjačio u štamparstvu.
Početkom sedamdesetih godina XIX veka u Novom Sadu borave i aktivni su prvi srpski socijalisti Svetozar Marković, Vasa Pelagić, Dragiša Stanojević, Mita Cenić, Đoka Mijatović. Oni su delovali u okviru ideološki heterogene ali napredne organizacije Ujedinjene omladine srpske (Omladinski pokret), koja je osnovana i delovala u Novom Sadu. Oko srpskih socijalista nije uspeo da se stvori stvarni socijalistički pokret iz dva razloga: prvi je bio taj što je Ujedinjena omladina srpska morala da prestane sa radom zbog pojave prvih socijalnih suprotnosti i antagonizama unutar samog pokreta, dok drugi razlog treba tražiti u progonu mađarskih vlasti kojem su bili izloženi srpski socijalisti kao podanici tuđih država. Progon i proterivanja usledila su kada je Svetozar Marković pozvao Srbe radnike na zajedničku klasnu akciju i saradnju sa mađarskim, nemačkim i drugim radnicima Austro – Ugarske Monarhije, protiv vladajućeg krupnog kapitala i veleposeda. Zbog ovakve propagande Marković i Pelagić su bili proterani iz Monarhije.
Privredni uspon Novog Sada
Industrija se u Novom Sadu javila vrlo kasno i posle pojave sporo se razvijala. Još 1817. godine gradski magistrat izveštava Namesničko veće da sem svilare i dve pivare, ovde ne postoji ni jedna druga fabrika. Država je stimulativnim merama pokušala da u ovim krajevima razvije i druge industrijske grane.
Tako je veliki dobrotvor Sava Vuković, na Kapetanovoj adi 1788. godine naselio 21 porodicu, ili 113 duša mađarskih duvandžija, kertisa, koji su za njegov račun počeli da gaje duvan. Listovi duvana su se sušili, sekli i uz pomoć raznih mirisa pretvarali u burmut u novosadskim radionicama italijanske porodice Soprano. Međutim, ova delatnost nije stigla da se ukoreni u Novom Sadu. Posle Vukovićeve smrti korisnici njegove zemlje su uvideli da od žita mogu više da zarade, pa su već posle nekoliko sezona svi napustili sadnju i proizvodnju duvana. Sopranovi su i dalje, sve do Bune, od uvezenog duvana pravili dobar burmut.
Prvo pravo industrijsko postrojenje u gradu bila je tekstilna fabrika na parni pogon. Fabriku je kod Solare, na obali Dunava podigao krojač grčkog porekla, Jovan Demetrović 1844. godine. Savremeni hroničari su zapisali kako je ,,sav svet bio inpresioniran klepetanjem svakojaki’ mašina i visokim dimnjakom iz kog crni dim preko varoši bljuje.” Iz Demetrovićevih pogona sa 26 engleska razboja koje je pokretala parna mašina, izlazile su razne tkanine, koje su delom izvožene, da delom pretvarane u razne odevne predmete u Jovanovoj krojačkoj radionici.
Na granici između zanata i industrije nalazi se i rad novosadskog zvonolivca Đorđa Petrovića. U svojoj zvonolivnici (koja se, izgleda, nalazila u Sr. Kamenici), Petrović je između 1852. i sredine sedamdesetih godina izlio zvona za pravoslavne hramove u Uzdinu, Silbašu, Golubincima, Čalmi i još nekim mestima. Sve ovo je bilo veoma daleko od prave industrije, koju će Novi Sad dobiti tek kada u njega stigne železnica.
Dolazak voza i železnička linija koja je prolazila kroz Novi Sad bila je od najvećeg međunarodnog značaja: dovela je u industriju u Novi Sad i čvršće ga povezala sa središtem monarhije, ali ga je povezala i sa dalekim tržištem Orijenta. Pruga je iz zapadne Evrope, preko Beča, Budimpešte i Subotice išla ka Beogradu, i dalje ka jugoistoku prema Istanbulu i Aziji. Konačno je sagrađen i stalni most preko Dunava, nazvan po tadašnjem suverenu Franji Josifu. Nedaleko od njega sagrađen je u ratnu zimu 1914–1915. godine, zbog povećanih potreba vojske Poćorekov most. Parobrodi su počeli redovno da plove Dunavom još 1831. godine i do izgradnje pruge bili su najvažnije saobraćajno sredstvo. Železnica ih nije sasvim istisnula pa se i docnije značajan promet ljudi i robe odvijao preko novosadskog pristaništa, jednog od većih na Dunavu. U vreme dok je avijacija još uvek bila u povoju, Novi Sad je 1914. godine ima aerodrom koji se koristio isključivo u vojne svrhe.
Tokom druge polovine XIX veka Novi Sad nema krupnog industrijskog, ni finansijskog kapitala. Do 1883. godine u Novom Sadu nije bilo značajnijih industrijskih postrojenja. Do Prvog svetskog rata na teritoriji grada bilo je samo dvadesetak industrijskih preduzeća, i to uglavnom malih. Značajnija su: Demetrovićeva fabrika tekstila sa 26 razboja, pokretanih parnom mašinom iz 1847. godine, Svilara (1884), fabrika vaga i poljoprivrednih mašina (1884), livnica i fabrika mašina (1884), Kudeljara (1908), fabrika sapuna, docnije nazvana Albus (1910). Tu su i tri parna mlina, jedna veća i nekoliko malih pivara, fabrika konjaka i sirćeta, sirćetana. U pogledu industrijskog razvoja, na području današnje Vojvodine u to vreme su ispred Novog Sada bili Subotica, Bečkerek, Senta i Vrbas.
Banke i štedionice u Novom Sadu obrazuju se po nacionalnoj osnovi. Najstarija je Novosadska štedionica, osnovana 1864. godine srpskim kapitalom, ali je docnije preuzimaju Mađari. Srbi formiraju Centralni kreditni zavod 1890. godine, zatim i Srpsku zadružnu banku. Postoje i Prva novosadska mađarska banka za predujmove, Novosadska štedionica, Slovačka banka d. d. U gradu će se do 1914. godine otvoriti 16 novčanih zavoda.
Do 1900. godine Novi Sad još uvek nema asfaltiranih ulica, one u centru popločane su četvrtastim kamenom, a one koje vode ka njemu turskom kaldrmom. U okolnim kvartovima još uvek se gacalo blatnjavim šorovima. O nekoj kanalizaciji nije bilo ni pomisli, sve kuće koje su bile blizu opkopa, kanala ili Bare, svoje otpadne vode su izbacivale u navedene ispuste, dok su udaljenije morale da imaju kolektore poput septičkih jama. Kakav li se samo smrad širio leti posle obilnih kiša, neprijatno je i zamisliti. Već tokom 1852. i 1853. godine obnovljeno je u Buni porušeno gradsko jezgro, koje je pored neizbežnih promena svoj osnovni izgled sačuvalo do danas. Prevladavale su uglavnom jednospratne i dvospratne zgrade, što je odražavalo privrednu razvijenost grada i imovno stanje vlasnika, sitnih trgovaca, zanatlija i činovnika. Građanski stanovi se ni tada nisu zidali po evropskim propisima, arhitektonskim, ni higijenskim. Sa lošom komunikacijom između etaža, slabim osvetljenjem, skučenim i vijugavim stepeništem, ove zgrade su se posle Bune gradile od solidnijih materijala, ali još uvek više škrto nego izdašno.
Električnu centralu i rasvetu grad takođe dobija relativno kasno, 1910. godine, posle Sente (prvi elektificiran grad u Vojvodini, 1895), Zrenjanina (1896), Subotice (1896), Vršca (1897), Kikinde (1906) i Sombora (1908). Do tada su novosadske ulice osvetljavane plinom. Od 1911. godine u Novom Sadu saobraća tramvaj i u tome ga je Subotica pretekla za dvanaest godina. Fijakeri koji su se pojavili još pre Bune, biće nezaobilazno prevozno sredstvo do osamdesetih godina HH veka. Vodovoda i prave kanalizacione mreže Novi Sad još uvek nema. Od početka 60-ih, do polovine 70-ih godina HIH veka, upravo u vreme kada je po mnogo čemu zaostajao za drugim gradovima u Južnoj Ugarskoj, Novi Sad je prolazio kroz jedno od najznačajnijih razdoblja u svojoj kulturnoj istoriji, kada je i zavredeo zvučni naziv Srpska Atina. Tome je bilo nagoveštaja i pre Bune, kada su u njemu prosvetni i književni život bili vrlo razvijeni. Mada po evropskim merilima skromnih materijalnih potencijala, Srbima, koji su još uvek većinom živeli na selu i tek stvarane urbane navike, Novi Sad je izgledao kao oličenje više građanske kulture. Otuda su svoj velegrad Srbi rado nazivali još i Rackim Parizom. Po mnogo čemu će Novi Sad u vreme Omladinskog pokreta biti avangardan, kada ga je na mala vrata pohodila socijalistička misao, čime će grad zaslužiti da bude avangarda i u radničkom pokretu kod Srba.
*
Pojava radničke klase i prva strukovna organizacija novosadskih štamparskih radnika Da bi dobili pravu sliku socijalno-ekonomskih prilika u Novom Sadu tokom druge polovine XIX veka, morali bismo ga, kao objekat svojih proučavanja, uporediti sa drugim, njemu sličnim gradovima u Ugarskoj, u kojima je bila razvijena industrija. Ako pokazatelje stanja u Novom Sadu stavimo naspram Pešte, Požuna, Pečuja, a naročito Temišvara i banatskih rudarskih naselja Rešice, Oravice, Anine, ustanovićemo da je Novi Sad tada bio na daleko nižem stepenu industrijskog razvoja od navedenih gradova i rudarskih mesta. Dok se u pomenutim mestima uveliko razvijala krupna industrija i industrijsko rudarstvo, u Novom Sadu u isto vreme imamo ovakvu socijalnu strukturu stanovništva:
Zemljoposednika i zakupaca 710, ratara (proletera) zaposlenih kod zemljoposednika 2 501, kućeposednika, rentijera 251, zanatlija 850, kod njih zaposlenih radnika 1 105, trgovaca, bankara, bankarskih činovnika i njihovih marketinških agenata 418, radnika i činovnika 374, slobodnih profesija 469, sluga 1 201, lica bez zaposlenja 4 911 i dece ispod 14 godina 6 239, ukupno stanovnika 19 119.
Iz priloženog podatka da se zaključiti da je novosadski proletarijat bio brojan, ali se on još uvek nije oformio kao društvena klasa koja bi se po Marksovoj definiciji mogla organizovano povesti u klasnu borbu. U Novom Sadu nema industrijske radničke klase, već uglavnom kalfi, zanatlijskih pomoćnika, slugu i neodređene flotantne mase nadničara. Ova masa radničkog sveta još uvek nije spadala pod kategoriju klasnosvesnog i samosvesnog proletarijata, iako se nalazila na visokom stepenu siromaštva. Među njima sudbinski najbliži proleterskoj kategoriji bila je četvrtina gradskog stanovništva, ili masa od 5 000 lica bez zaposlenja, sloj spreman da uskoro uđe u fabrike kao nakvalifikovana radna snaga. Kada bismo striktno sledili obrasce društvenog preobražaja koje su ustanovili tvorci i teoretičari naučnog socijalizma, u poslednje navedenoj grupaciji stanovništva naišli bismo na retko stanje u industrijskom svetu: procesi njihove pauperizacije i proletarizacije su nastupali brže nego procesi razvoja industrije.
Pošto je štamparstvo Novog Sada bilo prva delatnost koje se iz zanata transformisalo u industriju, jasno je da su prvi novosadski radnici pripadali ovoj branši. U pogledu broja radnika u prvim štamparijama pre šezdesetih godina XIX veka nema nikakvih podataka. Tek u periodu provizorije (1860–1867), kada je centralistički režim posvetio više pažnje evidenciji, dobijamo prve podatke o broju radnika u novosadskim štamparijama. List na nemačkom jeziku Vorwärts navodi prve brojke štamparskih radnika. Tako u štampariji Ignjata Fuksa navodi dva slagača, jedan mašinist i petnaest učenika, a u Karoljijevoj štampariji četiri slagača i šest učenika. U vezi sa osnivanjem tipografskog društva drugi izvor evidentira šestoricu slagača, poslovođu, dva mašiniste i dvadeset jednog slagača – kalfu. Triva Militar u svome članku Prve knjižare i štamparije u Novom Sadu, navodi broj radnika u još nekim štamparijama. Za Miletićevu štampariju Militar kaže da je zapošljavala preko dvadeset radnika, a za knjižare braću Popović navodi da je imala dvadeset i pet zaposlenih radnika.[1]
Radnički, ali i građanski listovi na svim jezicima koji su se govorili u gradu donosili su nemilosrdne podatke i sumorne priče iz radničkog života. Nedostaju podaci iz drugih izvora o životnim i radnim uslovima prvih novosadskih proletera, ali iz dostupnih da se zaključiti da su bili veoma loši, gotovo tragični. Štamparije su bile smeštene po nepodesnim dvorišnim zgradama i suterenskim prostorijama, gde je vladala velika i nezdrava vlaga. Prema pritužbama štamparskih radnika iz kasnijeg perioda, uslovi rada u ovim zagušljivim, vlažnim i slabo osvetljenim prostorijama bili su vrlo nepovoljni, a radno vreme je prema ondašnjoj praksi bio neograničeno. Zavisilo je od potreba i obima posla, ali i od volje poslodavca. Prosečna zarada štamparskog pomoćnika iznosila je 8 forinti i 60 krajcara nedeljno, što je bilo znatno više od plate bilo kojeg pomoćnog radnika u Novom Sadu, pa čak i više od ikojeg kalfe ostalih zemalja. Realna vrednost ovih nadnica je usled velike ekonomske krize opala 1873. godine, kada su cene svih industrijskih artikala i hrane porasle, a nadnice ostale na istom nivou, ili su čak opale.
Kada je u Pešti 1867. godine osnovano prvo Štamparsko prosvetno društvo, u Novom Sadu već postoji i radi Tipografsko udruženje Gutemberg. Udruženje je prvih meseci delovalo bez pisanih i potvrđenih pravila, na šta je reagovalo Ministarstvo unutrašnjih poslova dopisom od 24. decembra 1867. godine. Ministarstvo vraća nacrt Statuta Tipografskog udruženja Gutenberg na doradu i novu redakciju, po propisu preciznih pravila. Iz faksimila dopisa vidi se da je udruženje imalo i Putničku potpornu blagajnu Vijatikum, za radnike na proputovanju. Vijatikum predstavlja prvu strukovnu organizaciju novosadskih štamparskih radnika. O njegovom radu izveštava u svom broju 31/1868 bečki list Vorwärts:
Novi Sad, 22. jula 1868. U nedelju 19. juna održali su članovi Vijatikuma svoju godišnju skupštinu. Pozvani su i nečlanovi da bi ih pokrenuli da pristupe i da bi se uverili o jednogodišnjem delovanju malog broja vernih, koji su imajući u vidu opšte dobro, imali snage da prevaziđu sve prepreke.
U određeni čas otvorio je predsedavajući sednicu i naglasio dobru ulogu potporne kase, pozivajući drugove na slogu i bratsku ljubav. Zahvalio je osnivačima na istrajnosti i pozvao ih da rad društva i dalje razvijaju i jačaju. Na položenim temeljima treba da stasa nova građevina, jer je sada, pored putničke, neophodna čvrsta i bogata bolesnička kasa. Predsedavajući je iznenadio prisutne informacijom da je inicijalni fond za bolesničku kasu već utemeljen.
U daljem tekstu se navodi poziv predsedavajućeg da Vijatikum izabere novorukovodstvo, ne po nacionalnij razlici, već po znanju i savesti:
Pri glasanju postignut je ovaj rezultat: raniji predsednik gospodin C. A. Huber izabran je opet za predsednika. Za kontrolora pridošli član gospodin Jovan Lincer, a za odbornike gospoda: Miloš Malenčić, Jozef Krufa, Moja Letić i Mihail Plačac.
Po preuzimanju i podeli posla bilo je zaključeno da se do daljnjeg uplaćuje po 0,30 forinti nedeljno za potrebe novoustanovljene bolesničke kase. Dalje je donet zaključak da će se ovi štampari priključiti austrijskom Savezu, ako ih samo pozove.
Samo hrabro, moja gospodo kolege, pristupite Savezu. Poziv se odnosi na čitav kolektiv Vijatikuma. Oni koji se kolebaju, dovikujem samo jedno: Napred, da zajednički dohvatimo postavljeni cilj!
Postoje i drugi dokumenti koji potvrđuju formiranje novosadskog strukovnog udruženja grafičkih radnika tokom 1867. godine. U jednom dopisu peštanskog lista Typographia 1870. godine navodi se da u Novom Sadu postoji i više od dve godine radi organizacija tipografa. Možda je još značajnija tvrdnja Vorwärtsa, kako je novosadsko udruženje tipografskih radnika osnovano 1867. godine najstarija strukovna organizacija štamparskih radnika u monarhiji. Posle novosadskog udruženja slede mlađa štamparska društva iz LJubljane, Pečuja, Debrecina, Pešte, Arada i Zagreba.
*
Radničke organizacije u Novom Sadu 1873-1886. godine
Lagana industrijalizacija Novog Sada tokom osme decenije devetnaestoga veka dovela je do pojačane socijalne diferencijacije i postepenog raslojavanja među radnicima i zanatlijama Novog Sada. U članku koji je 10. novembra doneo list Vlast naroda daje se površna, ali realna slika tegobnog života novosadskog proletarijata. U članku sve odiše teškim životom i položajem radništva, navode se primeri bezobzirne eksploatacije od strane veleposednika. Radnici prema pitanju autora članka rade od jutra do sutra, svakoga dana, pa tako i nedeljom i praznikom. Međutim, za ovaj teški i neprestani rad trudbenici dobijaju mizernu nadnicu, zbog čega i o najvećim praznicima jedu posnu i laganu hranu, a njihova deca gladuju i boluju od bolesti koje su posledice neuhranjenosti i nedostatka vitamina. Radnički list na nemačkom jeziku Arbeiter Wochen Chronik daje 10. oktobra 1875. godine u svome napisu znatno slikovitiji prikaz radničke bede u Novom Sadu, kao i njenih uzroka:
Težak položaj radnog naroda, čini se da svakim danom postaje sve nesnošljivije. Već ih je skoro hiljadu na broju koji, dolazeći iz plodne ravnice nekada bogate Bačke, u grupama prolaze kroz naš grad odlazeći u sremske vinograde da na berbama pronađu posla. Posla, posla, viče beda, jer glad traži hleba. Ali kako se nagrađuje taj posao? Dok vodeća štampa uvek jadikuje na pomanjkanje radne snage, nailazimo ovde na radno tržište prepuno ljudske robe koja se nudi. Ali šta se plaća? Jedna beračica počinje s dnevnicom od 20 krajcara za rad od svanuća do zalaska sunca. Muškarac dobija 50 do 70 krajcara. Neko bi se zapitao, kako je to moguće u Ugarskoj, u kojoj vlada nestašica radne snage? I ne samo da je moguće, nego je žalosna činjenica da žitnica oskudeva u hlebu. Nekoliko loših godina i nesnosni porezi doveli su do takvog stanja. Siromašni su tako dospelu u ruke nemilosrdnim zelenašima koji su za neznatne pare oduzeli proizvođaču njegov proizvod. Sve na selima je zaduženo, nema gotovog novca, pa tako nema ni potrošnje. I pored toga što je otkupna cena žitaricama i vina niska, početna cena pšenice po bečkom metru ja 4 do 4½ forinti, a akov vina 2 forinte, otkup je očajno mali.
Naši mlinari pak naplaćuju za 1 funtu belog brašna 12 krajcara, pekar mora takođe nešto da zaradi, otuda proizilazi da je dnevnica jedne beračice u vinogradu od 20 krajcara jedva dovoljna za dnevni hleb. Dok se mlinari u većini voze u skupim karucama, sirotinja peške prelazi 6 do 8 milja bez odeće i bez hrane, samo da bi mogli da rade u nadnici za 20 krajcara, i smatraju se srećnim oni koji nailaze na milost kod hlebodavaca i smeju da rade. Logoruju u gomilama na gradskom pločniku i iščekuju onoga kome će iznajmiti svoju snagu, zajedno sa dušom. Lepo je stanje u blagoslovenoj zemlji našoj, u kojoj socijalizmu ne treba da ima mesta.
Posebno velika pošast je pretila od nasilnog ubiranja poreza, organizovano specijalno za najsiromašnije slojeve stanovništva. Munkas Heti kronika piše o nesnosnim metodima ubiranja poreza u Novom Sadu 9. avgusta 1874. godine:
U gradu borave tri čoveka koji su se prihvatili lepog poziva da i pored zastoja privrednih poslova i nezaposlenosti, ubiraju porez. Strašni su to ljudi! Teško onome koga oni usreće svojom posetom. Oni su vrlo učtivi ljudi, posebno novopeštanski poreski izvršitelj Šipoš, koji kod onih gde vrše egzekuciju, ljude nazivaju sa uvaženi gospodine, čak iako je to običan radnik koji se jedva bori sa bedom. Svako izvršenje staje 1 forintu i 30 krajcare, a oni izvrše po 8 do 10 plenidbi dnevno. Jedan manuelni radnik plaća 10% poreza na svoju nesigurnu zaradu, dok bolje plaćeni činovnik plaća samo 2% poreza. Čudna je to ravnopravnost!
Nesnosno življenje novosadskih radnika ipak se nije svrstavalo među najgore u monarhiji. Najteži život radničke klase bila je biološka egzistencija na ivici pakla koju su trpeli rudari iz erdeljskih i banatskih rudnika, ili livci iz predgrađa Budimpešte.[2]
Radnički pokret u Novom Sadu sedamdesetih godina XIX veka podjednako je bio predstavljen pokretima i organizacijama radnika i zanatlija. Ovo vreme je dalo novu garnituru socijalističkih ideologa, koji su stasavali uz istorijsko iskustvo prve komunističke revolucije u istoriji, Pariske komune, ali i na radu i iskustvu revolucionarnih likova Vase Pelagića i Svetozara Markovića. Socijalistički radnici pre pojave Svetozara Markovića u Novom Sadu svrstani su među utopističke teoretičare, imali su u vidu rad među zanatlijama, a ne među radnicima proleterskog tipa. Po Leblu se ni praksa novosadskog radničkog pokreta nije mnogo udaljila od utopističke teorije, jer ako su utopisti imali u vidu pokret zanatlija, oni se nalaze na liniji klasne saradnje, a na liniji klasne borbe. Iz periodike koja je u to vreme izlazila u Novom Sadu, vidi se da se zanatlije smatraju radnicima, jer pišu članke pod naslovima Naše je vreme doba radničko, Ko radi pravo je da i ima, Zantlije su radnici među prvima, ali istovremeno strepe od proletarizovanja i u jednom tekstu pišu:
Tu se daje jasno uvideti da ćemo sa obrta svetskog potisnuti biti i proletarijat postati, ako se brže – bolje za svoj opstanak i napredak sami za sebe ne postaramo…
Po zadocnelom uzoru na razvijenije zemlje ukidaju se esnafi i osnivaju udruženja zanatlija u cilju uzajamnog pomaganja, za osnivanje kase za bolesnike i za penzije, ali i da po zakonu o zanatstvu utvrdi i drži red među poslodavcima i radnicima. Radnici iz kategorije zanatlijskih i trgovačkih pomoćnika još uvek ne osnivaju svoja udruženja i ne udružuju se u zanatlijska i trgovačka radi klasne borbe protiv svojih poslodavaca koji su im bili cilj i uzor, već im se približavaju kako bi sarađivali sa njima i što pre ušli u isti klasni krug.
Novosadsko opšte radničko društvo
Primer prve humanitarne, potporne i kulturno-prosvetne organizacije nemačkih radnika u Novom Sadu daje Novosadsko opšte radničko društvo. Spram karakterističnih osobina ovom radničkom društvu bi se mogla dodeliti uloga prve sindikalne organizacije u Novom Sadu, iako ono to formalno nije bilo. Na idejnom i organizacionom planu Društvo je ličilo na sindikate trejd – junionskog tipa, ali najveća prepreka njegovom svrstavanju među sindikalne organizacije bile su dve karakteristične osobine: statutarno odsustvo klasne borbe i nacionalna uskogrudost. Stoga bismo trebali da ovo Društvo posmatramo prvenstveno kao humanitarno udruženje radnika, ali je njegovo mesto u radničkom pokretu Novog Sada od prvorazrednog značaja. Društvo je trajalo dovoljno dugo da u svesti novosadskog radnika, u prvo vreme Nemcu, a zatim Srbinu i Mađaru izgradi potrebu za udruživanjem i sindikalnim organizovanjem.
Novosadsko opšte radničko društvo je osnovano kao ogranak peštanskog Opšteg radničkog društva Ugarske. Inicijativa za osnivanje u Novom Sadu potekla je iz redova nemačkih radnika u proleće 1873. godine. Kada je 14. aprila grupa radnika nemačke narodnosti, na čelu sa Augustom Ciglerom, podnela gradskom magistratu statut svoga društva na nemačkom jeziku radi njegove dostave Ministarstvu unutrašnjih poslova na odobrenje, veliki župan novosadski je pred ministrom garantovao za društveno-političku podobnost članova društva, rečima da je jedno radničko društvo umerenih prohteva Novom Sadu čak potrebno.
O radu ovog društva prvi je pisao radnički list na nemačkom jeziku, Arbeiter Wochen Chronik. List je pisao da je Društvo odlučilo da svakom članu nekog radničke organizacije ili humanitarnog društva sa teritorije Dvojne monarhije, koji proputuje kroz Novi Sad isplati 40 krajcara pomoći na ime putnih troškova. Ako bi se takav radnik zaposlio u Novom Sadu, mogao bi da se učlani u Društvo bez uplate upisnine. Takođe je o Društvu pisao i list na mađarskom jeziku, Munkas Heti kronika 1874. godine u svom broju 28. Navodi se kako je Novosadsko opšte radničko društvo odmah po osnivanju pokrenulo rad nekoliko kurseva pevanja, crtanja, kao i niz popularnih predavanja, ali su svi tečajevi bili slabo posećivani. Dopisnik lista izveštava:
…da su ovdašnji radnici pokazali najmanje interesovanje za dobru stvar i nova saznanja. A još itekako bi crtanje bilo korisno stolarima, bravarima, limarima i zidarima, a od ovih poslednjih njih oko 300 su nastanjeni u mestu i od njih ni jedan nije pohaaađao časove crtanja. Neopisiva je neotesanost ovih ljudi! Stalno još obožavaju cehovski sistem, iako je po ovoj stvari policija intervenisala, raspustila ceh, zaplenila blagajnu i nepokretnine. Ma koliko ova vest bila žalosna, mi je primama sa najvećom radošću. Svaki pojedinac od ovih ljudi hoće da izigrava buržuja…
U daljem komentaru se iskazuje čuđenje, jer je Društvo u ovim aktivnostima obezbedilo saradnju intelektualaca, učitelja, profesora, lekara, pravnika i drugih, koji su predavanja vodili na maternjem jeziku radnika. Predavači su učinili da njihove reči budu shvatljive i privlačne neobrazovanim i u većini nepismenim radnicima. Novosadsko radničko društvo je do kraja sedamdesetih ostalo uglavnom u nemačkim okvirima, njegovi članovi su vrlo teško prihvatali internacionalne ideje socijalizma i ostajali su pod uticajem svoje sopstvene nacionalne buržoazije i malograđanštine. Pored ove karakteristike, Društvo je bilo bez osećaja za klasnu borbu i internacionalizam, tako da je u svoje redove teško prihvatalo Srbe i Mađare, koji ni sami nisu pokazivali interesovanje za članstvom u hermetizovanom nemačkom udruženju.
Prvi ispad neposlušnosti Društva prema vlastima dogodio se sredinom maja 1875. godine. Tada je izgleda članovima Novosadskom opštem radničkom društvu dosadilo da budu radnici koje su vlasti isticali kao primer lojalnosti i državnog patriotizma, pa su drsko poveli štrajk. Da čudo bude veće, članovi Društva nisu štrajkovali zbog svojih potreba, već u znak solidarnosti sa radnicima Zavoda za izradu konfekcije za vojnu opremu, koji su poveli štrajk zbog niskih cena njihovih proizvoda koje je propisala država, iz čega su kao negativna posledica lošeg poslovanja proizilazile niske nadnice zaposlenih. O njihovom kratkotrajnom štrajku i malom, gotovo simboličnom prilogu štrajkačima u visini od 1 forinte i 90 krajcara, izveštava Arbeiter Wochen Chronik 23. maja 1875. godine. Možda su u ovom izveštaju najzanimljivija imena članova drušva, koji su dali novčani prilog. Na tom spisku su sledeći kamarati: A. Helenberger, A. Cigler, I. Tiser, I. Fišer, I. Gašper, L. Mazurek, I. Vindager, Sv. Fišer, P. Šefer, M. Slavić, V. Opelfajm, St. Pavlović, F. Hipman, L. Binter i M. Benegin. Prema ovim imenima mogu da se zapaze i nekolicina nenemačkih imena, što navodi na zaključak da se Novosadsko opšte radničko društvo barem formalno trudilo da ostavi kosmopolitski utisak.
Arbeiter Wochen Chronik je 8. maja 1877. godine doneo izveštaj sa redovne godišnje skupštine Novosadskog opšteg radničkog društva održanog 29. aprila. Na skupštini je spram dnevnog reda utvrđen finansijski bilans za prethodnu godinu, uz konstataciju da je novcem iz kase Društva data pomoć mnogim drugovima. U kasi se u trenutku podnošenja izveštaja nalazilo 163 forinte i 72 krajcare. Posle blagajničkog izveštaja prešlo se na sledeće tačke, reizbor uprave i članova odbora, izmena statuta i razno. Za presednika jednoglasno je izabran August Cigler, potpredsednik je postao F. Kimer, na mestu blagajnika ostao je kao i prošle godine Štefan Dek, dok je za prvog sekretara imenovan Cajdler, za drugog Fišer. Od sedamnaestorice članova upravnog odbora nailazimo na dvojicu Srba (Stevan Svirčević i Jovan Simonović), dvojicu Mađara (Katona Maćaš i Enjedi Mihalj), jedan član je sa karakterističnim jevrejskim imenom, Salaman Grinbaum, dok su svi ostali Nemci. Predavanja na temu opravdanosti radničkog udruživanja održali su Cajdler, na nemačkom, i Katona na mađarskom jeziku. Kako bi Društvo svojim raznovrnim delovanjem opravdao svoje postojanje i unapredio radničku klasu, donesena je odluka da se u njegovim okvirima formira pevački hor. Na kraju ovoga godišnjeg zasedanja generalna skupština je proglasila šefa mlinarskog preduzeća Karl Hafner i sin svojim počasnim članom, s obzirom na njegov humani poklon od 100 forinti za radničko udruživanje.
U Arbeiter Wochen Chronik–y je 26. juna 1877. godine izašao članak o prvom javnom nastupu novoformiranog hora Novosadskog opšteg radničkog društva. U članku piše:
Naše Radničko društvo je priredilo prošle nedelje radničku svečanost u šumi kraj grada. Svečanost je naišla na živo interesovanje kod naših građana. Unutar Društva oformio se pevački hor od 20 članova kojim upravlja jedan sposoban horovođa. Za manje od dva meseca svoga postojanja, hor je već mnogo postigao. Materijalni i moralni uspesi našeg Društva su sve veći, i ako naši drugovi uvek budu imali pred očima naše uzvišene lozinke, U jedinstvu i snazi, Ti slobodno čovečanstvo, onda i samo onda naše društvo će doživeti radosnu budućnost, što iz sveg srca želim zarad interesa zajedničke stvari koja nas povezuje.
Sledeće, 1878. godine redovna godišnja skupština je održana u nedelju 28. aprila u prostorijama kafane Kod zelenog lovca. U personalnm i organizacionom pogledu Društvo nije pretrpelo nikakve promene u odnosu na prethodnu godinu, samo što je sada, i pored velikih izdataka, u kasi Društva bilo 408 forinti i 92 krajcare, što je preddstavljalo izuzetan finansijski napredak. Izveštaj sa ovgodišnje generalne skupštine javnosti je opet predstavio Arbeiter Wochen Chronik, sa zaključkom da je tokom generalne skupštine vladao najveći red.
Finansijska situacija Novosadskog opšteg radničkog društva bila je poslovično veoma dobra. NJeni članovi su bili uglavnom majstori i majstorski radnici, koji su posle tipografa bili sa daleko najvišim nadnicama u gradu. Pored toga, oni su bili veoma redovne platiše kada je u pitanju bila članarina. U članstvo ovog radničkog društva koje je postalo prestižno, ulazili su najbolji i najrenomiraniji majstori, kao što su bravari, limari, kovači, zidari i drugi. Svi oni su zarađivali znatno iznad majstorskog proseka, a neuporedivo više od nekvalifikovanih radnika u državnom preduzeću Svilari, recimo. Osim toga, rukovodstvo Društva je vodilo računa da bolesnička blagajna uvek bude puna, pa su radi toga veoma često organizovali dobrotvorne balove, večere i slična okupljanja, na kojima je po običaju, većina članova davala novčane priloge.
Avgusta 1879. godine list Ujvidek izveštava da je Novosadsko opšte radničko društvo organizovalo priredbu sa plesom u korist fonda svoje bolesničke blagajne. Radničko društvo je svake godine organizovalo slične priredbe i time je sve više doprinosilo kulturnom životu grada. Te godine program se po prvi put izvodio na sva tri jezika, nemačkom, srpskom i mađarskom. Ovo je uređeno zato da bi što više radnika učestvovalo u dobrotvornoj akciji, ali i da bi se radnici svih narodnosti opustili, zabavili i što bolje upoznali i zbližili. Prvi izveštaj o nekoj od aktivnosti Društva na srpskom jeziku donela je Zastava 22. januara 1881. godine. U kratkoj vesti pisalo je da je Novosadsko radničko društvo priredilo u pozorišnoj dvorani večernju zabavu s igrankom i da je prihod od ulaznica i poklona išao u korist bolesničke blagajne Društva. Priredbu je otvorio jedan radnički aktivista prigodnim govorom, radnički hor je otpevao Marseljezu, da bi se u zabavnom delu programa pevale popularne varoške pesme na nemačkom, srpskom i mađarskom jeziku.
Rukovodstvo Društva je nastojalo da prati svetske trendove u industriji, pa je članstvu putem prezentacija predstavljalo većinu novih tehničkih dostignuća. Od sredine 1883. godine Društvo je među svojim članovima, visoko cenjenim majstorima – zanatlijama, počelo sa promotivnom kampanjom za predstojeću zemaljsku izložbu. Da bi kampanja bila što masovnija, Društvo je 14. novembra 1883. godine poslalo izveštaj, više preporuku, Prvom zanatlijskom udruženju, u kome ga obaveštava o organizovanim predavanjima na temu Zemaljske izložbe industrijskog napretka i tehničkih dostignuća. Izložbu je organizovala ugarska vlada i njeno održavanje zakazala za 1885. godinu u Budimpešti. Naime, Društvo je preko svojih prestoničkih veza u Novi Sad pozvalo eminentnog i uglednog gosta, grofa Eugena Zičija,[3] promotera Zemaljske izložbe, sa ciljem da novosadsku zanatlijsko-tehničku javnost kroz nekoliko stručnih predavanja informiše i zainteresuje za Zemaljsku izložbu. Grof je pristao i potvrdio svoj dolazak za 18. novembar, pa je Novosadsko opšte radničko društvo užurbano prišlo organizaciji dočeka: osnovalo je odbor za doček, kvartir gde će grof odsesti, prevoz i mesto gde će grof održati predavanja. Radničko društvo je predložilo Zanatlijskom udruženju da i ono pošalje svoje predstavnike u zajedničku delegaciju, koja će prilikom dočeka biti prestavljena gostu.
Sve je bilo nemački besprekorno, grof Ziči je 18. novembra 1883. godine u predviđeno vreme, u 9 časova i 30 minuta pre podne svečano dočekan na železničkoj stanici. Posle zvaničnog dočeka, uzvišeni gost je odseo u iznajmljenom stanu župana novosadskog Feliksa Parčetića, u kući Marije Trandafil na Glavnoj ulici. Novosadsko opšte radničko društvo se potrudilo da privuče što više svojih članova, ali i članove Udruženja zanatlija, kako bi u što većem broju prisustvovali predavanju grofa Zičija. Na predavanju održanom u 10 časova u prepunoj dvorani Srpskog narodnog pozorišta, grof je Novosađanima prezentovao peštansku izložbu što je javnost svih narodnosti ocenila kao vrhunski događaj za grad. Ovom akcijom Društvo je želelo da se postavi kao lokomotiva progresa u ovom delu države, ali i da dobije lake poene kod javnosti i lokalnih vlasti.
Grof Eugen, ili Jeno Ziči (Jenő, Eugen Zichy) bio je izdanak plemenite mađarske porodice Vasonjko – Ziči. NJegov otac Edmund je bio poznat po svojim velikim zalaganjima za napredak nauke u funkciji industrije u Ugarskoj. Osnovao je Orijentalni muzej u Beču. Posle grofa Johana nepomuka, Edmund je bio drugi najveći finansijer austro-ugarske ekspedicije upućene na Severni pol 1872–1874. godine, koja nije dosegla sam pol, ali je pronašla ostrvo Zemlju Franca Jozefa. Eugen je rođen 1837. godine i od oca je, pored izuzetno vredne kolekcije inovacija i tehničkih pronalazaka, nasledio i sklonost ka nauci i industrijskom progresu. Bavio se i etnogenezom Mađara, pa je zbog istraživanja na tom polju tri puta odlazio u region Kavkaza. U Novi Sad je doputovao kako bi promovisao Zemaljsku izložbu tehničkih novina 1885. godine. (Encyclopaedia Britannica Ultimate Reference Suite 2012, item Zichu, Count Eugen).
Bez obzira na pretenzije da bude rednička avangarda, Novosadsko opšte radničko društvo je u prvoj polovini osamdesetih godina devetnaestog veka bilo smatrano za grupu građana, uglavnom Nemaca, koja se bavi humanitarnim radom, udaljeno od bilo kakvih oblika klasne borbe. Društvo je bilo nošeno elitizmom, mnoge članove odlikovao je snobizam. Međutim, Društvu se ne može osporiti želja za društvenim progresom, čime su članovi pravdali opsesiju Zemaljskom izložbom industrijskih inovacija. U svome broju 24, iz juna 1885. godine, Ujvidek piše kako je Novosadsko opšte radničko društvo poslalo više svojih članova na Zemaljsku izložbu industrije u Budimpeštu, u cilju stručnog usavršavanja i radnog obrazovanja svojih članova. Sve troškove ove višednevne ekskurzije snosila je kasa Društva.
Udruženja trgovačke omladine
Prvo udruženje mladih trgovačkih radnika koje je igralo vidnu ulogu u društvenom životu Novog Sada bilo je Bolnička zadruga trgovačke omladine u Novom Sadu. Prilikom osnivanja Udruženje je istaklo svoju potpornu ulogu među članstvom, o klasnom delovanju nije bilo pomena. Privremeni predsednik ove zadruge je februara 1875. godine izvestio Magistrat Novog Sada da su ovdašnji trgovački pomoćnici osnovali društvo čiji član može da bude svaki trgovački pomoćnik bez obzira na veru i narodnost, a društvo se osniva radi uzajamne pomoći u slučaju bolesti. Ovim putem privremeni predsednik moli da naslov priloženi statut dostavi Ministarstvu unutrašnjih poslova na odobrenje. Kada im je 25. jula naredne godine od Minisarstva unutrašnjih poslova prispela dozvola za rad, trgovački radnici i pomoćnici su i formalno osnovali svoju bolničku zadrugu. Prilikom osnivanja mladi trgovački pomoćnici su svome udruženju dali smisao u Pravilima:
Cel je zadruge da svima članovima trgovačke omladine koji se u Novom Sadu bave: u slučaju bolesti lekara, lekariju, a u nuždi i stan sa poslugom pribavi. To pravo uživaju članovi, bili u službi ili ne, samo ako odgovaraju članu 7 i 9 ovih pravila. Po članu 3 ovih pravila, laki bolesnici će dobijati samo lekarsku pomoć i lekariju, dok teži bolesnici i ležaj van gradske bolnice, a ako je bolesnik siromašan, i hranu. Po članu 4 redovni član zadruge može biti svaki trgovački pomoćnik, kontuarista, praktikant i šegrt, bez razlike vere i narodnosti, ali u zadrugu se mogu primati samo zdrave osobe. Potpomažući član može biti svaki građanin koji je prijatelj ovoj zadruzi.
Bolničko potporno društvo novosadske trgovačke omladine je svake godine održavala svoju redovnu godišnju skupštinu. Iz izveštaja Zastave sa skupštine za 1888. godine, održane 24. februara 1889. godine doznaje se da je ova dobrotvorna sekcija Novosadske trgovačke omladine u navedenoj godini imala 50 redovnih i 45 pomažućih članova. Biblioteka potpornog društva sadrži 136 knjiga i 15 svezaka popularne literature.
Zadruga Srba zanatlija
Slično je funkcionisala i Zadruga Srba zanatlija, koja je proistekla 1869. godine na inicijativu skupštine Srpskog društva za radinost. Stoga je svoju prvu skupštinu Zadruga Srba zanatlija održala 1870. godine u dvorani Srpskog društva za radinost. Interesantno je da je rad Zadruge odobren od mađarskog kraljevskog Ministarstva za poljoprivredu industriju i trgovinu tek 1874. godine, rešenjem br. 17275. NJeni pokretači i osnivači su bili inspirisani shvatanjima Svetozara Markovića o organizovanju Srba zanatlija u Novom Sadu. Oni su, međutim, suštinski odstupili od Markovićeve klasno-borbene koncepcije, jer su u prvom redu želeli da održe dominantnu i povlašćenu stalešku ulogu među zanatlijama Novog Sada i Šajkaške. Zadruga je preuzela funkcije poslodavca i sa tih pozicija snažila vezu i kontrolu nad masom neorganizovanih zanatskih radnika koji su u potrazi za poslom stizali iz provincije u Novi Sad. Namera Zadruge je bila da se u člantvo angažuju svi šegrti koji su se oslobodili majstorskog nadzora i nameravaju da pod boljim uslovima počnu svoj kalfeni staž. Na čelu Zadruge Srba zanatlija dugo godina bio je njen osnivač i prvi predsednik Mita Mihajlović, rodom iz Kovilja.
Zadruga ja imala svoj list, čiji je prvi broj izašao 28. maja 1872. godine pod imenom Glas zanatlija. Na stranicama lista izlazili su stručni članci, posvećeni isključivo problemima zanatlija i zanatstva uopšte. Formalni osnivač lista bio je Godišnji odbor Zadruge Srba zanatlija, a prvi glavni urednik i autor većine članaka, bio je Aleksandar Sandić. Rođen u Velikom Bečkereku 1836. godine, Sandić je studirao u Beču prava i slovensku filofogiju kod Miklošića. Kao student bio je kod Vuka čitač i pisar, a 1862. godine postaje pomoćnik publicisti Imbri Tkalcu na uređivanju lista Ost und West. Nekoliko godina kasnije, uz velika materijalna odricanja, sam izdaje svoj list, zbog čijih je nepodobnih članaka bio globljen i zatvaran. Godine 1870. pomagao je pokret Srba zanatlija, obavljanjem dunosti sekretara. U proglasu Zadruge, koji je Sandić osmislio i svojeručno napisao, između ostalog se kaže:
Zadruga Srba zanatlija teži za tim, da pokaže putanju k tome, kako će srpsko zanatlijsko napred poći. Srbi zanatlije u ovoj zadruzi na to idu, da sebe usavršavaju i drugima prilike za dadu; bilo da i drugi stupe u zadrugu, bilo da se idrugi na ovu ugledaju. To je naumila zadruga da čini podsticanjem, da se sklapaju zanatlijske zajednice, da se osnivaju i potpomažu zanatlijske škole nedeljne, da se šalju daroviti učenici zanatlijski u velike radionice na nauku i vedžbanje, da se javnim izložbama i tako velikim ovim prodavnicama na ruci bude Srbljem umešnijim radnikom itd. A sve ovo i tome podobno rada je zadruga da prepravi međusobnim dogovorom i obaveštavanjem, naročito živom reči i napisanom. U toj nameri naumio je godišnji odbor Zadruge Srba zanatlija da izdaje evo zanatlijski list, po imenu Glas Zanatlija.
U proglasu su donete i smernice lista, te se u nekoliko tačaka daju zadaci koji stoje pred urednikom i saradnicima lista. Kako je 1872. godine donet i Zakon o zanatima, uredništvo obećava čitalaštvu da će list tumačiti gde ustreba i odgovaraće na pitanja kad koji zanatlija zapita što odkud posebice. Istovremeno se obaveštavaju čitaoci da su saradnju u listu obećali Svetozar Marković i Đoka Mijatović, veliki prijatelji radnika i zanatlija. Kao urednici lista potpisivali su se Aleksa Aleksić, potpredsednik i Nikola Prodanović, odbornik Zadruge, međutim glavni saradnik i urednik, bio je Aleksandar Sandić.
Prvi broj Glasa zanatlija donosi zanimljiv članak pod nazivom Šta mi hoćemo? U njemu između ostalog piše i ovo:
U sretnijih naroda svaki se listovi u veliko već pišu i izdaju, te poučavaju zanatlije radnike o svemu i svačemu, što treba jednom il’ drugom zanatu. Sretni narodi imaju svojih škola i za zanatlije; i tamo je retko naći čoveka radnika da ne zna čitati i pisati. U školama večernjim, u školama nedeljnim, u školama gde se još nauke nastavljaju, posvećuje se iz malena i za mladosti svaki zanatlijski učenik, te posle bude od njega čovek, kao što se to u prosvećenom svetu iziskuje. U nas Srba ni jednoga od toga nema! Tome su krivi stradanija srpska, koja trajahu za toliko vekova i kriva su potonja vremena naša, gde se Srbin zanatlija jedva mogao hlebom da hrani.
Pisac ovog članka nastavlja svoja razmišljanja:
Mi imamo dosta Srba gospode, što neki sede i na visokim stolicama uz ministre i u veliki sudovi, pa velimo: ne pomogoše oni toliko narodu svome, koliko mogu pomoći i podići ga čestiti i vredni radnici, zanatlije i prometnici, što s narodom žive i umiru. I dosad smo imali dosta ljudi naučenih, a treba i u napredak da ih imamo, ali odjako treba i u narodu srpskom sve više i više vrednih radnika, naučenih i prosvećenih zanatlija, prometnika i ratara.
Pisac ovih redova, verovatno Aleksandar Sandić (primedba M. J.), jer je članak potpisao sa uredništvom, smatra da su prilike u Srba mogle biti i drugačije da su spahije malo manje išli za gospodstvom i gotovanstvom, a više gledali da unaprede radinost u svoga naroda. Ni kaluđeri nisu ništa učinili da unaprede prosvećivanje zanatlija i ratara, pa ih pisac prekoreva da novac nisu trošili u te svrhe, neg’ što su ih razmetljivo trošili na mule i kule.
Svetozar Marković je u Glasu zanatlija objavio dva napisa. U brojevima 9. i 10. štampan je pod naslovom Propadanje zanata i domaće industrije u Srbiji odlomak iz njegove knjige Srbija na Istoku, koja je te iste godine i izašla iz štampe. Uredništvo poziva sve Srbe zanatlije da kupe ovu knjigu kako bi se upoznali sa prilikama u Srbiji. U brojevima 17 i 18 pod naslovom Radničko poštenje štampan je odlomak iz još neobjavljenog dela Radničko pitanje u Srbiji.
Veći broj članaka u listu pisale su same zanatlije, tako da ćemo često ispod, ili ispred tekstova naići na potpise: Aca Mošorinski, krojač ženski, Andrija Lazić, ćurčija, Jovan Pecikozić, juvelir, Sima Milošević, krojač, Kosta Milinov, papudžija itd. List je ispunio obećanje dato čitaocima na početku izlaženja. Tu su stručni članci o pojedinim zanatima koji izlaze pod nazivom Zanat je zlatan, Pekari i mlinari, Zanat šeširdžijski, Zidari i kamenari, itd. O istoriji Zakona o zanatima u Ugarskoj saznaćemo iz članka Kakav je kad bio zanatima zakon u Ugarskoj. Veoma je zanimljiv članak pod nazivom Beočinska kaja, (Beočinska fabrika cementa, M. J.) u kome se daje pregled rada ove fabrike od njenog osnivanja, 1870. do 1872. godine.
No, i pored toga što je pretplatnika bilo dosta, što saznajemo iz spiska koji donosi list, uredništvo je bilo prinuđeno da obustavi dalje izlaženje lista. Verujemo da su materijalne teškoće bile tome razlog, jer u poslednjem broju od 25. decembra uredništvo moli pretplatnike da izmire svoja dugovanja. Dvadeset pet brojeva Glasa zanatlija izašlih u 1872. godini ostali su kao svedočanstvo o pokretu Srba zanatlija toga doba u Novom Sadu.
Pod okriljem i tutorstvom Zadruge, 11. septembra 1875. godine oformljeno je samostalno radničko društvo Sloga. Osvanivači ovog srpskog radničkog društva bili su Đorđe Pavlović i Gedeon Kosanović. Za razliku od Sloge, u kojoj su članovi mogli biti samo Srbi pravoslavne vere, trgovačka omladina je svojoj zadruzi dala kosmopolitski duh pravilom da redovan član može biti svaki častan i vredan čovek, bez obzira na veru i narodnost. Pored humanitarne uloge i staleške solidarnosti, Zadruga trgovačke omladine pružala je svojim članovima i zabavne sadržaje, o čemu su i posle više od pola veka, 1930. godine, pisale novine:
Omladina trgovačka okupljala su u tom društvu i priređivala lepe zabave u društvenu korist. Na te zabave, organizovane iz humanih razloga, dolazila je najotmenija publika i tu je omladina sticala uglađenost u ponašanju. To je u njoj budilo i staleški ponos.
U prvu upravu trgovačke zadruge 1876. godine biran je knjižar–poslodavac Đoka Popović, sin čuvenog Novosađanina grčkog porekla Marka Popovića i sestrić prebogate Marije Trandafil. Svi osnivači Zadruge bili su Srbi, ali već sledeće godine među članovima nalazimo i ugledne nesrbe, Alvirta i Fišera. Lekar zadruge bio je poznati književnik i publicista dr Ilija Ognjanivić Abukazem, koji je kao i Antonije Tona Hadžić, držao prigodne besede sa balkona zadruge u sali pozorišta, ili sa bine Granda, najotmenijeg hotela u gradu. Posle njihovih govora nastupao je hor koji je pevao srpske i mađarske pesme. Slično je i osamdesetih godina radilo ovo udruženje, samo što je tada izgubilo svoj, u socijalnom smislu univerzalni karakter, jer se pretvorio u klasno udruženje koje je godilo Braniku. Ovaj buržoaski list je već tada pisao članke protiv socijalizma i njegovog klasno-borbenog pokreta. Za razliku od mladih trgovačkih radnika koji su do početka XX veka ostali na liniji klasne saradnje sa svojim poslodavcima, zanatski radnici su već osamdesetih godina prešli na pozicije klasne borbe. Oni će se vremenom sroditi sa masom nezaposlene sirotinje i sa njome činti prvu generaciju gradskog industrijskog proletarijata.
Novosadsko zidarsko i tesarsko potporno društvo
Kada su ukinuti cehovi, radnici nekih zanata počeli su da organizuju svoja nova udruženja, po uzoru na nemačko Novosadsko opšte radničko društvo. Tako su i radnici mađarske narodnosti osnovali svoje nacionalno radničko udruženje Novosadsko zidarsko i tesarsko potporno društvo, koje je organizovalo i okupljalo zidare i tesare, majstore, kalfe i pomoćne radnike zanata što su tradicionalno pripadali novosadskim i temerinskim Mađarima. Društvo je dobilo dozvolu za rad 20. maja 1876. godine. Ono se u drugom članu svoga Ustava odreklo svakog učešća u politici, a proklamovani cilj postojanja i rada bio je, kao i kod ostalih novosadskih radničkih udruženja, finansijska podrška lečenju bolesnih i invalidnih članova, sahranjivanje umrlih i obezbeđivanje porodica umrlih.
Društvo se obavezalo da će svoje finansijsko delovanje uskladiti i bazirati isključivo na novčanoj masi iz doprinosa članova, od poklona dobrotvora i sličnih prihoda. Pristupom radnika ili kalfe iz zidarske ili tesarske struke u članstvo Društva počinjale su njihove obaveze plaćanja članarine i poštovanje statuta (Ustava) u trajanju od jedne godine. Upisnina je iznosila 50 krajcara, a članarina se plaćala svakog meseca po 25 krajcara. Ove obaveze svaki član se može osloboditi u toku članske godine, ako otkupi oslobođenje iz člastva u iznosu od 2 forinte. Zvaničnici Društva su bili predsednik, potpredsednik, sekretar, blagajnik i staratelj. Pravo da sazivju skupštine imaju samo zvaničnici, da vrše kontrolu blagajne svakog meseca, da plaćaju račune i jedino oni mogu da određuju visinu i vrstu novčane pomoći članovima. Prvi predsednik bio je Alajoš Čoček, staratelj Đerđ Horvat, a blagajnik Šebešćan Sotiš.
Prvobitni kapital od nekoliko stotina forinti Drušvo je nasledilo od bivšeg zajedničkog ceha zidara, tesara, grnčara, i kamenorezaca, čiji su članovi 15. juna 1873. godine doneli odluku da se pri cehu i pod njegovom kontrolom formira potporno društvo za zidarske i tesarske pomoćnike. Ova odluka tada nije mogla biti sprovedena u delo jer je Ministarstvo unutrašnjih poslova zatražilo da se za takvo društvo izrade posebna pravila.
[1] Triva Militar, Prve knjižare i štamparije u Novom Sadu, Vesti muzeja grada Novog Sada broj 9, 1975, 6.
Ostavi komentar