Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
U prvom mesecu rata Turci su doživeli teške poraze, manje-više na svim frontovima. Na zapadnom delu ratišta njihove glavne snage su bile tučene i razbijene na Kumanovu, i srpska vojska je početkom novembra krenula prema Bitolju. Time je bio otvoren put ka Solunu i sa severa. Razbijene su bile turske snage u Sandžaku i Metohiji, i stvorena je mogućnost za nastupanje srpske i crnogorske vojske u srednju i južnu Albaniju, prema obali Jadrana; razbijanjem snaga na pravcu Podgorice – Skadar, skadarska posada je bila izolovana i opsednuta. Grčka vojska je nastupala ka Solunu, prema kome su, dolinom Strume, nastupali i delovi bugarske vojske; janjinska tvrđava je takođe bila opsednuta, a grčka flota je držala prevlast na moru. Na istočnom ratištu turske glavne snage su bile tučene prvo kod Kirkilisa a zatim kod Lile Burgasa, i bugarska vojska je nastupala prema Čataldži, dok je jedrenska tvrđava bila opsednuta. U takvoj situaciji, turska Vrhovna komanda, ne raspolažući rezervama, nije ni na jednom pravcu mogla očekivati uspehe kojima bi izmenila lošu perspektivu ishoda rata. Zato je bila prinuđena da se početkom novembra obrati velikim silama za intervenciju radi okončanja neprijateljstava. S takvom se molbom veliki vezir Ćamil-paša 3. novembra obratio vladama Francuske, Engleske i Nemačke, a zatim i vladama ostalih velikih sila. On je tu molbu ponovio 7. novembra. Velike sile su odbile ovu tursku molbu s motivacijom da bi takav postupak bio u suprotnosti s njihovom neutralnošću, ali su se prihvatile posredništva (medijacije). Za taj korak trebalo im je vremena, da bi najpre ostvarile međusobnu saglasnost i, sem toga, ispitale da li balkanski saveznici prihvataju njihovo posredovanje. Turcima se takav put činio suviše dug. Stoga je Porta odlučila da se obrati direktno balkanskim saveznicima.
U skladu s ovakvom odlukom Porte, 11. novembra su se pojavila dva turska parlamentara pred frontom 1. bugarske armije. Bugari su ih vratili, našavši da im punomoćje nije dobro. Ali već sutradan, preko ruskog poslanika u Sofiji Nehljudova, bugarski kralj Ferdinand je dobio pismo turskog velikog vezira, koji ga je obavestio da se turska vlada odlučila da od velikih sila traži posredovanje za obustavljanje rata, ali da on, veliki vezir, smatra da će taj cilj lakše i pre postići ako se obrati direktno njemu, kralju Ferdinandu, pa ga, u ime turske vlade, moli za posredovanje da balkanski saveznici ovlaste svoje pregovarače koji će s glavnokomandujućim turske vojske sklopiti primirje. Bugarski kralj nije prihvatio ovu ponudu; štaviše, on je vladi izričito zabranio da preduzima bilo šta u vezi s tim, te ta ponuda nije smela biti saopštena saveznicima. Kralj Ferdinand je smatrao da je vrlo nezgodno zaustavljati vojsku koja je, po njegovom uverenju, stajala pred novim uspesima. Četrnaestog novembra, međutim, poslanici velikih sila u Sofiji obratili su se predsedniku bugarske vlade s pitanjem da li njegova vlada prihvata posredovanje velikih sila za sklapanje primirja s Turskom. S takvim pitanjem su se poslanici velikih sila istog dana obratili srpskoj i crnogorskoj vladi. U takvoj situaciji kralj Ferdinand je bio prinuđen da izmeni raniji stav. Bugarska vlada je odgovorila predstavnicima velikih sila da se o tome mora konsultovati sa saveznicima; takav odgovor su dale i srpska i crnogorska vlada. Bugarska vlada je tek sada odgovorila velikom veziru da se o njegovoj ponudi vode pregovori sa saveznicima, a istovremeno je o svemu obavestila srpsku, crnogorsku i grčku vladu i tražila njihovo mišljenje o uslovima za primirje. Sedamnaestog novembra su saveznici dostavili tražene uslove bugarskoj vladi. Srbija je zahtevala da joj se predaju Bitolj, Debar i Drač; Grčka je, pošto su njene trupe 9. novembra zauzele Solun, tražila da održi u blokadi sva mesta protiv kojih je ta blokada bila objavljena, da joj se preda Janjina i da se Bitolj preda grčkoj i srpskoj vojsci; Crna Gora je kao svoj uslov postavila da joj se preda Skadar s okolinom. Sem toga, Srbija i Crna Gora su tom prilikom ovlastile Bugarsku da u njihovo ime vodi pregovore o zaključenju primirja. Grčka je, međutim, najavila da će na pregovore poslati svoje punomoćnike. Uslovima ostalih saveznika Bugarska je dodala svoje: da joj se predaju Jedrene i utvrđeni položaji na Čataldži; kao i neke opšte uslove koji su se odnosili na povlačenje turske vojske i stvaranje demarkacione linije. Bugarska vlada je odugovlačila s početkom pregovora o primirju u želji da njene trupe pre toga zauzmu bar položaje na Čataldži. Međutim napad bugarske vojske na ove položaje završio se neuspehom, uz teške gubitke, a u vojsci se pojavila epidemija kolere. Iako je i u turskoj vojsci stanje bilo veoma loše, kako zbog epidemije kolere, tako i zbog velikih gubitaka i brojnih poraza u dotadašnjim borbama, ipak je ovaj uspeh u rejonu Čataldže u izvesnoj meri ohrabrio tursku vladu. Na nju je ohrabrujuće delovalo i uverenje da će velike sile, naročito Nemačka i Austrougarska, intervenisati i neće dozvoliti proširenje Bugarske ka Carigradu, niti Crne Gore u severnoj Albaniji. To njihovo uverenje imalo je realnog osnova. Jer, još dok su Bugari nastupali ka Čataldži, ruska vlada se plašila da eventualna pojava bugarskih snaga u Carigradu ne izazove intervenciju velikih evropskih sila i pojavu flote tih sila u Bosforu i Dardanelima, te je, u želji da u ovim tesnacima ima što slabijeg protivnika (tj. Tursku), savetovala bugarskoj vladi da obustavi dalja dejstva. Austrougarska je, pak, sve više isticala da neće dozvoliti izlazak Srbije na Jadransko more, niti širenje Crne Gore u severnoj Albaniji.
Tako je, u stvari, neuspeh Bugarske kod Čataldže bitno izmenio stav bugarske i turske vlade prema primirju: turska vlada je, naime, počela da odugovlači početak pregovora u nadi da će kasnije moći da sklopi primirje pod povoljnim uslovima; dok je bugarska vlada sada nastojala da se primirje što pre zaključi, pa je, u tom smislu, bila spremna i da ublaži već postavljene uslove primirja. Čak i posle 24. novembra, kada su, uz vrlo aktivno posredovanje ruskog poslanika u Carigradu, Girsa, pregovori o primirju počeli, turska vlada je oklevala, tako da je protokol o primirju potpisan tek 3. decembra 1912. Pošto je turska delegacija na pregovorima odbila zahtev grčke delegacije za predaju Janjine, Grci su napustili pregovore. Stoga je primirje zaključeno između Turske, s jedne, i Bugarske, koja je zastupala i Srbiju i Crnu Goru, s druge strane. Protokol o primirju, u ime Bugarske, Srbije i Crne Gore, potpisala je bugarska delegacija sastava: dr Danev, predsednik bugarske Narodne skupštine, general Savov, pomoćnik glavnokomandujućeg bugarske vojske, i general Fičev, načelnik generalštaba bugarske vojske, a u ime Turske general Nazim-paša, ministar vojske i pomoćnik glavnokomandujućeg turske vojske, Mustafa Rešid-paša, ministar trgovine i poljoprivrede, i pukovnik Ali Riza-bej. Protokolom je bilo predviđeno da primirje traje za čitavo vreme dok traju pregovori o miru, koji treba da počnu u Londonu deset dana posle potpisivanja protokola. Ukoliko pregovori ne bi bili održani ili ne bi bili uspešno završeni, svaka ratujuća strana je bila dužna da četiri dana unapred najavi nastavljanje operacija. Vojske ratujućih strana trebalo je da se zadrže na dostignutim linijama. Turska vlada se, sem toga, obavezala da skine blokadu crnomorskih pristaništa i omogući Bugarima da preko Crnog Mora i železnicom preko Jedrena snabdevaju svoje trupe u Trakiji, dok se turske opsednute tvrđave nisu smele snabdevati hranom i municijom. Prema tome, protokolom o primirju Turska nije primila nikakve obaveze u pogledu navedenih zahteva saveznika koji su se, pošto je Srbija pobedom u bici kod Bitolja i izbijanjem njenih trupa na Jadransko more ostvarila svoje zahteve, svodili na pitanje Skadra, Janjine i Jedrena i bugarskih zahteva u Trakiji.
Bugarska vlada je, dakle, potpuno odustala od navedenih savezničkih zahteva. U vezi s tim, predsednik vlade je obavestio svoga poslanika u Cetinju da Bugarska neće insistirati na predaji Jedrena, ali da neće dozvoliti ni da se vojska u njemu snabdeva hranom, niti će mir potpisati bez Jedrena, pa je savetovao da tako isto postupi i crnogorska vlada u odnosu na Skadar. Kralj Nikola je, međutim, odmah odgovorio da ne pristaje na primirje bez Skadra, ali je njegov odgovor stigao tek pošto je protokol o primirju bio potpisan. Dvadeset devetog novembra, još dok su vođeni pregovori o primirju između Bugarske i Turske, engleski ministar inostranih poslova, Edvard Grej, predložio je da se u Parizu sazove konferencija predstavnika velikih sila, na nivou ambasadora, koja bi imala za cilj da doprinese zaključenju mira na Balkanu. Grej se plašio da spor Austrougarske sa Srbijom oko izlaza na Jadransko more ne izazove sukob između Austrougarske i Rusije, što bi svetski rat moglo učiniti neizbežnim. Zato je težio da se okonča rat na Balkanu i da se opasnost od svetskog rata predupredi. Austrougarska i Nemačka su se spočetka odupirale ovom predlogu, ali su ga kasnije prihvatile. Ipak su, za svoje učešće na konferenciji, postavile uslov da konferencija donosi samo preporuke svojim vladama, a nikako gotova rešenja. Dalje su zahtevale da se konferencija održava u Londonu, a ne u Parizu. Tako je, iako s rezervama i ogradama sila Trojnog saveza, koje su, izgleda, prihvatile ostale sile, rešeno da se sazove konferencija ambasadora u Londonu, gde je prema protokolu o primirju trebalo da otpočne rad i mirovna konferencija zaraćenih strana. Tako je trebalo da obe konferencije zasedaju uporedo. Međutim, početkom decembra, pre početka rada konferencije ambasadora, Austrougarska i Nemačka su izjavile da na konferenciji neće diskutovati o izlasku Srbije na more. Nešto kasnije (11. decembra) pridružila im se i Italija, koja je s početka oklevala da se izjasni, tražeći isti stav prema Grčkoj, kao i prema Srbiji i Crnoj Gori u njihovim zahtevima u Albaniji. S takvim stavom sila Trojnog saveza otpočela je rad ova konferencija.
Mirovna konferencija je otpočela 16. decembra. Predstavnici Srbije na ovoj konferenciji bili su: Stojan Novaković, Andra Nikolić i Milenko Vesnić; Crne Gore: Lazar Mijušković, Jovo Popović i Lujo Vojnović; Grčke: Venizelos; Bugarske: Stojan Danev; Turske: Rešid-paša. Još na početku mirovne konferencije ispoljile su se ozbiljne razlike u stavovima Turske i savezničkih delegacija. Turska delegacija je zahtevala da Jedrene ostane Turskoj; da se u Makedoniji obrazuje autonomna kneževina pod turskim suverenitetom, sa sedištem u Solunu, s knezom protestantom, koga bi izabrali vladaoci neutralnih država, a imenovao sultan; za Albaniju je predlagala da bude autonomna kneževina pod suverenitetom kneza iz otomanske dinastije za pet godina. Ovako nepopustljiv stav Turci su, izgleda, zauzeli na direktan podsticaj centralnih sila. Saveznici su, međutim, zahtevali da im se ustupi sva teritorija zapadno od linije Midija na Crnom Moru – Rodosto na Mramornom moru i dalje obalom Egejskog mora, kao i sva egejska ostrva i Krit. Pošto su se svi saveznički pretstavnici izjasnili protiv turskih predloga, koji nisu mogli poslužiti ni kao baza za diskusiju, ni turska delegacija na njima nije insistirala, već je izjavila da čeka instrukcije iz Carigrada. Prva sednica konferencije ambasadora održana je 17. decembra, pod predsedništvom Edvarda Greja. Pošto je zaključeno da sednice treba da budu tajne, bez ikakvih saopštenja za štampu, prešlo se na diskusiju o Albanskom pitanju. Na predlog austrougarskog poslanika Mensdorfa, odlučeno je da se vladama sila preporuči obrazovanje autonomne Albanije, koja bi se na severu graničila Crnom Gorom, a na jugu Grčkom. Time je, u stvari, trebalo da se Srbiji onemogući izlaz na Jadransko more. Međutim, na predlog ruskog delegata, ipak je odlučeno da se Srbiji obezbedi pristup u jedno neutralno pristanište na albanskom primorju, do koga bi bila izgrađena železnička pruga pod međunarodnom kontrolom. Prvi spor na sednici je izbio između austrougarskog i ruskog poslanika oko crnogorsko-albanske granice. Austrougarski predstavnik je, naime, predlagao da ta granica ostane kao i dotada, kako se od Albanije ne bi odvojilo ništa što je nastanjeno Albancima, dok je ruski ambasador Bekendorf, predlagao da se rešenje tog pitanja prepusti Crnoj Gori i Turskoj. Pretpostavljajući da bi kao rezultat takvog rešenja moglo doći do pripajanja Skadra Crnoj Gori, Mensdorf se odlučno suprotstavio ovom ruskom predlogu. Austrougarska je u stvari smatrala da će preko Skadra, kao centra albanskih katolika, moći najbolje da obezbedi uticaj u budućoj autonomnoj Albaniji. Otuda takva njena upornost i rešenost da ne prepusti Skadar Crnoj Gori. Predstavnici ostalih sila, međutim, nisu se izjasnili o ovom pitanju.
Uviđajući da će pod pritiskom velikih sila biti prinuđena da napusti albansko primorje, srpska vlada je već 18. decembra preko svog otpravnika poslova u Londonu, Grujića, obavestila Edvarda Greja da će napustiti borbu za izlaz na Jadransko more ako sile donesu takvu odluku, ali bi, radi njenog opravdanja pred javnim mnjenjem, a naročito pred vojskom, bilo neophodno da se konferencija ambasadora o tome javno i izričito izjasni. Jedan od razloga koji su srpsku vladu prinudili na ovu odluku bila je i bojazan da će Austrougarska zahtevati, kako je još ranije nagovestila, da se Albaniji pripoje znatni delovi bivšeg Kosovskog i Bitoljskog vilajeta. Zbog toga je Pašić s pravom računao da će popuštanjem u pogledu albanskog primorja obezbediti podršku sila Trojnog sporazuma i time onemogućiti Austrougarskoj da ostvari i te zahteve. Grej je ovim saopštenjem srpske vlade bio veoma zadovoljan i obećao je da će se zalagati za slobodan pristup Srbije u jednu neutralnu luku. Narednih dana su vlade svih sila zastupljenih na konferenciji ambasadora u principu prihvatile preporuku konferencije o Albaniji i o sprečavanju izlaska Srbije na more, te je Edvard Grej bio ovlašćen da u tom smislu 20. decembra izda zvanično saopštenje. Istoga dana on je o ovoj odluci obavestio i srpskog otpravnika poslova. Srpska vlada je, takođe 20. decembra, izjavila da „će se potčiniti volji Velikih sila i da će u svoje vreme, po zaključenju mira i rešenju pitanja s njim skopčanih, povući sa primorja svoju vojsku“. Ona je istovremeno naglasila kako očekuje da će sile dostojno oceniti ovu žrtvu i neće tražiti nove. Pritom je, svakako, aludirala na pomenute austrougarske zahteve. Pošto je donesena odluka o stvaranju autonomne Albanije, sva pitanja u vezi s tim, pre svega pitanje granica Albanije, prenesena su na rešavanje konferencije ambasadora. Tako su iz nadležnosti mirovne konferencije bila izuzeta upravo ona pitanja koja su predstavljala suštinu pregovora zaraćenih strana o miru, naročito što se tiče teritorijalnih zahteva Srbije i Crne Gore, odnosno pokušaja predstavnika Turske da sačuvaju kakav-takav suverenitet Porte nad Makedonijom i Albanijom. Predstavnicima Srbije i Crne Gore ostalo je samo da idu od jednog ambasadora do drugog, odnosno do ministra Greja, ili njegovog pomoćnika Nikolsona, i moljakaju, gotovo bez ikakvog izgleda da se njihovi zahtevi uzmu u obzir. Ambasadori ih, kako je javljao Stojan Novaković, nisu smatrali sebi ravnim i gotovo nikad ih ni o jednom pitanju nisu konsultovali, već im jednostavno saopštavali gotova rešenja, kao presude. Mirovnoj konferenciji je na taj način bilo ostavljeno jedino da raspravlja i rešava o razgraničenju Turske s Bugarskom i Grčkom. Srpski i crnogorski delegati su, prema tome, jedino iz savezničke solidarnosti branili stavove grčke i bugarske delegacije. Turski predstavnici su i u ovom pitanju svim silama nastojali da odugovlače pregovore, i, po mogućnosti, da izazovu razdor među saveznicima. Da bi se, nasuprot ovim turskim namerama, i formalno predstavili što jedinstveniji, šefovi savezničkih delegacija su se već 17. decembra sporazumeli da u ime svih njih na sednicama konferencije govori samo po jedan, i to onaj koji po redu bude predsedavao sednici.
Turski predstavnici, i kada su dobili nove instrukcije iz Carigrada, veoma uporno su odbijali da ustupe Jedrene i Egejska ostrva, ističući da ostrva pripadaju Turskoj imperiji, a da se rat vodi samo protiv turskih poseda na Balkanu. Pošto ni među velikim silama nije bilo saglasnosti oko ovih ostrva, Turskoj je bilo olakšano da čitavu stvar o razgraničenju odugovlači, i pored toga što su velike sile vršile pritisak na Portu da preda Jedrene Bugarskoj. Tako je nepopustljivost i Austrougarske u pomenutim zahtevima uveliko otežavala i odugovlačila rad obe konferencije. Vladama balkanskih saveznika je tek tada postalo jasno koliko su odredbe protokola o primirju bile loše, tj. kako je pri zaključenju primirja propušteno da se utvrde osnove za ostvarenje njihovih zahteva i za uspostavljanje mira. Pošto je bio potpisan protokol o primirju, zaraćene strane bile su obavezne da odmah obaveste svoje trupe o uslovima primirja, da bi ih se pridržavale. Međutim tek 8. decembra, tj. pet dana posle potpisivanja protokola, komandi srpskih Primorskih trupa javio se jedan generalštabni turski kapetan, koji je, u pratnji tri oficira i 16 konjanika, bio upućen iz Berata da izvesti komandanta Skadarskog korpusa o zaključenju primirja. Komandant Primorskih trupa je o ovome izvestio srpskog poslanika u Cetinju, a pomenutom turskom kapetanu saopštio da u Skadar može poći samo s još jednim oficirom. Ostali članovi njegove pratnje bili su vraćeni preko r. Škumbe. Pre nego su turski parlamentari uspeli da dođu do Skadra, srpski poslanik u Cetinju javio je komandantu Primorskih trupa da crnogorska vlada ne dozvoljava turskim oficirima da ulaze u Skadar, već da će ona preko svojih organa obavestiti tursku komandu o primirju. Zato se turski parlamentar morao vratiti u Berat. Ali kada je parlamentar Rako Đurković koga je uputila crnogorska Vrhovna komanda, stigao u Skadar s obaveštenjem o primirju, komandant Skadarskog korpusa, Hasan Riza-bej, odbio je da ga primi. Kako crnogorska vlada ni posle toga nije htela da dozvoli ulazak turskih oficira u Skadar, to turski Skadarski korpus nije ni prihvatio primirje, niti se njegovih odredaba uopšte pridržavao.
Tako je skadarska posada ostala u povlašćenom položaju. Nevezana nikakvim obavezama, ona je mogla stalno da vrši ispade i uznemirava crnogorske snage. Poštujući primirje, crnogorske trupe su, međutim, sve vreme trajanja primirja morale ostati na svojim položajima, i biti uvek spremne da odbiju eventualne turske napade. Sem mogućnosti da ispadima uznemirava crnogorsku vojsku, skadarska posada je iskoristila vreme trajanja primirja i za dovršenje fortifikacijskih radova i utvrđenja svojih položaja. Što je, razume se, u znatnoj meri poboljšalo uslove i mogućnosti za njen dalji otpor. Pošto komandant Skadarskog korpusa nije prihvatio niti priznao primirje, Crna Gora ni sama nije bila moralno obavezna da ga se pridržava. Međutim, iako su Turci i dalje utvrđivali svoje položaje, zbog čega je bilo jasno da će biti sve teže ovladati utvrđenim rejonom Skadra, crnogorska Vrhovna komanda je držala svoje snage potpuno pasivne. Tek u svetlosti događaja u vezi sa zasedanjem ambasadorske i mirovne konferencije u Londonu moglo se videti šta je za Crnu Goru značilo odugovlačenje i odlaganje napada na Skadar. Skadar nije bio zauzet, a primirjem je ponovni napad bio odgođen na neodređeno vreme, što je samo išlo u račun Turaka. Turska je, s jedne strane, koristila primirje da konsoliduje svoje snage, a s druge, ona je, upravo zahvaljujući tome što je uspela da održi Skadar, kao i ostale opsednute tvrđave, u svojim rukama, mogla na mirovnoj konferenciji, uz podsticaj i podršku Nemačke i Austrougarske, biti tako nepopustljiva prema zahtevima saveznika. Okolnost, pak, što crnogorska vojska još nije bila zauzela Skadar omogućila je Austrougarskoj da na konferenciji ambasadora prvo proturi odluku o sprečavanju izlaska Srbije na Jadransko more, a zatim da ostane nepopustljiva i u zahtevu da se Skadar pripoji autonomnoj Albaniji. Jedan od argumenata zbog kojih je toliko insistirala na tome da se Skadar ne prepusti Crnoj Gori, bez obzira da li će ga crnogorska vojska zauzeti ili neće, bio je i taj što je uz Skadar trebalo da ide i Medova, koju bi Crna Gora kasnije mogla da ustupi Srbiji i tako izigra već doneseno rešenje kojim se Srbiji sprečava izlaz na Jadransko more. U vezi sa tim, jasno je da je Crna Gora od primirja, takvog kakvo je bilo potpisano, imala samo štetu. Bugarska diplomatija, kojoj je bilo povereno da vodi pregovore o primirju, pokazala se krajnje nesposobna. Naime, Bugarska je propustila priliku da Turskoj, dok je ova molila za primirje, nametne uslove kojima bi maksimalno osigurala zahteve saveznika. Kasnije, međutim, Bugarska se, zbog neuspeha na Čataldži, našla u nepovoljnijem položaju pa je svojim popuštanjem dovela u pitanje zahteve i interese saveznika, poglavito Crne Gore u pogledu Skadra, a u vezi sa tim i pitanje izlaska Srbije na Jadransko more.
Međutim, i pored toga što su već prve sednice obe konferencije u Londonu pokazale jake tendencije Turske i Austrougarske da se spreče crnogorski uspesi u severnoj Albaniji, kralj Nikola je ipak sve do kraja decembra bio uveren da će mir biti zaključen i da će crnogorski zahtevi biti zadovoljeni. On je smatrao da pitanje Skadra zavisi jedino od držanja Turske, iako ga je šef crnogorske delegacije na mirovnoj konferenciji, Mijušković, izveštavao da u pitanju Skadra ne vidi drugog neprijatelja osim Austrije i Gizla. Kralj Nikola je, naime, mnogo polagao na svoju odluku da mir ne potpiše do predaje Skadra. On je smatrao da ukoliko su velike sile zainteresovane da se mir što pre zaključi, i ukoliko se Jedrene ustupi Bugarskoj, moraće se, u interesu mira, udovoljiti i njegovom zahtevu. Mijušković je, međutim, izveštavao da situacija više omogućava nastavljanje rata nego nastavljanje rada konferencije. A 1. januara je javio: „Nagovijestilo nam se sa svih strana, da smo trebali tražiti od Srbije artiljerijsku pomoć za opsadu i napad na Skadar“. U takvoj situaciji morala je i crnogorska Vrhovna komanda pomišljati na nastavljanje rata. Kralj Nikola je već 5. januara upozorio Mijuškovića da saopšti Greju i poslanicima Rusije, Francuske i Italije da su Crnogorci rešeni da za Skadar ginu do poslednjega. „Mi smo se riješili, pisao je on tom prilikom, da sve prevrnemo ako nam se on ospori“. Međutim je i to već bilo kasno. Grej je, doduše, 18. decembra 1912. godine u razgovoru s nemačkim ambasadorom istakao da će biti uz Rusiju ukoliko između nje i Austrougarske dođe do razlike u stavu prema Skadru, i preporučivao da Nemačka i Italija ne prave teškoće u tom pogledu, pošto ni Engleska i njeni saveznici (Rusija i Francuska) nisu pravile teškoće u pogledu izlaska Srbije na more; ali je već 4. januara 1913. godine engleski poslanik u Moskvi, Bukanan, izvestio ruskog ministra inostranih poslova Sazonova da je engleska vlada uverena da Rusija neće ići suviše daleko u pitanju Skadra, jer ne bi bio red da se time izaziva evropski rat. Engleska više ne bi mogla da podržava Rusiju u tom pitanju, izjavio je, dalje, Bukanan. Silama se očigledno žurilo sa zaključenjem mira, prvenstveno zbog bojazni od širih komplikacija. A pošto su one preuzele da rešavaju albansko pitanje, glavnu smetnju zaključenju mira predstavljala je nepopustljivost Turske u pogledu Jedrena i egejskih ostrva. Stoga je 7. januara, na konferenciji ambasadora, odlučeno da se Porti uputi jedna kolektivna nota sila, s ciljem da se prinudi na popuštanje. Dva dana kasnije pokrenuto je i pitanje jedne pomorske demonstracije sila, kako bi pritisak na Tursku bio što efikasniji, ali je ova ideja kasnije napuštena, jer bi, kako je izjavila nemačka vlada, demonstracija predstavljala flagrantnu povredu neutralnosti. Pošto su se sve sile saglasile s odlukom o kolektivnoj noti, ova nota je uručena Turskoj vladi 17. januara. NJome je Porti skrenuta pažnja na odgovornost koju prima ukoliko ne prihvati savete velikih sila za sklapanje mira, jer bi produženje rata dovelo u pitanje sudbinu Carigrada, a ne bi bilo isključeno ni proširenje rata na Aziju. U tom slučaju, pak, Turska bi mogla da računa samo na sopstvene snage, koje ne bi bile dovoljne da odbrane zemlju izloženu ovakvoj opasnosti. Sem toga, sile su istakle da će Turskoj biti potrebna njihova pomoć da bi se konsolidovala posle rata i unapredila svoje azijske teritorije, od čega će zavisiti njena budućnost. Na takvu pomoć, međutim, ona može računati samo ako prihvati njihove savete, tj. ako Jedrene preda saveznicima, a velikim silama prepusti da reše pitanje statusa Egejskih ostrva. Velike sile su se pritom obavezivale da će štititi interese muslimana, džamije i dr. verske i istorijske spomenike u Jedrenu i da će budući status ostrva garantovati bezbednost Turske.
Porta je 20. januara, posle dužeg većanja, odlučila da prihvati savete sila. Držanje Nemačke za nju je u ovom slučaju bilo presudno. Međutim, pre nego bi odgovorila na notu, odlučila je da sazove konferenciju političkih prvaka, i to ne da bi od njih tražila saglasnost, već da im iznese razloge koji je upućuju na ovakav korak. Konferencija je održana 22. januara, ali na njoj nisu prisustvovali predstavnici mladoturskog kluba „Progres i ujedinjenje”. Ministri vojske, finansija i spoljnih poslova su izjavili da zemlja nije u stanju da produži rat, stoga je konferencija odobrila odluku vlade da prihvati savete velikih sila. Međutim, 23. januara mladoturci su izvršili državni udar, zbacili Ćamil-pašu i obrazovali novu vladu s Mahmud Šefket-pašom na čelu. Saveznici su ocenili da nova turska vlada nije voljna da prihvati mir. Stoga su svoje delegate u Londonu ovlastili da 30. januara uruče turskoj delegaciji notu o prekidu pregovora o miru, pre nego je stigao odgovor nove turske vlade na kolektivnu notu sila. Savezničke delegacije su tada ostavile u Londonu samo po jednog svog predstavnika, da prate rad konferencije ambasadora. Od crnogorskih predstavnika ostao je Jovo Popović, a od srpskih Vesnić. Odgovor Porte, koji je dostavljen silama 31. januara, potvrdio je ova predviđanja saveznika. Porta je, naime, izjavila da uviđa potrebu da se što pre okonča borba, koju ona nije izazvala, ali je odbila sve zahteve sila. Ona je smatrala da bi čak i pomisao da se Jedrene, kao isključivo muslimanski grad, ustupi saveznicima izazvala negodovanje u čitavoj zemlji, i da su takva uzbuđenja i dovela do ostavke prethodne vlade. Ali, da bi dala najviši znak svoje pomirljivosti, ipak bi bila spremna da ustupi deo grada na desnoj obali Marice, zadržavajući za sebe levu obalu ove reke i deo grada na njoj. Porta je, dalje, podsećala sile da su Egejska ostrva u blizini Dardanela neophodna Turskoj za odbranu Carigrada, dok druga ostrva čine integralni deo carevine u Aziji i neophodno su potrebna za sigurnost Male Azije. Stoga je dozvoljavala samo mogućnost da sile odrede status već zauzetih ostrva, ali da vode računa o statusu Dardanela, što je važno za čitavu Evropu. Prvog februara, na konferenciji ambasadora povodom Portinog odgovora, svi su, izuzev nemačkog pretstavnika, zaključili da taj odgovor ne zadovoljava. Pošto je još 29. januara Grej bio izjavio da sile neće ništa preduzeti da spreče produženje neprijateljstava ukoliko ne dobiju povoljan odgovor na notu, ovakva ocena note na konferenciji ambasadora bila je siguran znak da će se neprijateljstva nastaviti.
IZVORI I LITERATURA
Jagodić, Miloš (2009). Srpsko-albanski odnosi u Kosovskom vilajetu (1878—1912). Beograd: Zavod za udžbenike.
Jagodić, Miloš (2010). Uređenje oslobođenih oblasti Srbije 1912—1914: Pravni okvir. Beograd: Istorijski institut.
Jagodić, Miloš (2013). Novi krajevi Srbije (1912—1915). Beograd: Filozofski fakultet.
Ostavi komentar