PRASKOZORJE

Autor: Đorđo Sladoje

U jednoj anketi koja je nedavno provedena na reprezentativnom uzorku, mladi Srbije su imali zadatak da iz bogatog srpskog rječnika izaberu najljepšu riječ. Rezultati ankete su veoma zanimljivi i iznenađujući, jer ta najljepša riječ nije ni ljubav, ni nada, ni vjera, ni majka, ni kuća, ni lastavica, bosiljak, povratić, ni sunce, ni suncokret, ni vidikovac, ni zrenik; nije ni mladost, ni zdravlje, sreća, budućnost, ni sloboda, ni demokratija, ni novac, ni bogatstvo, ni sestra, ni ujak, ni ujčevina, ni otac, ni otadžbi-na, ni vrabac, kos, ni Kosovo. Nisu ni tako lijepe riječi kao što su trešnja, dunja, jabuka, pšenica, pčela, postojbina, zavičaj, pričest, pogača, pobrežje, predvečerje. Učesnici ankete, od kojih se mnogi bude u podne, bunovni i neumiveni, proglasili su praskozorje za najljepšu srpsku riječ. Nema sumnje da je to lijepa i zvučna riječ, i kad je u sebi kažeš ili šapneš, ili pak glasno izgovoriš, podesnija je za lirsku nego za svakodnevnu upotrebu. Približni sinonimi su osvit, rasvit, razdanje, svanuće, doba kada se zapretena sunčeva svjetlost odvaja od tame, kao na Početku svijeta.To je ono doba koje svojim lepetom i pojem nepogrešivo najavljuju pijetlovi, a tamo gdje ih nema (a sve ih je manje) navijeni raznovrsni budilnici.

I zaista, taj prasak zore, to ponovno buđenje svijeta iz noćne tame, ti spasonosni nagovještaji još jednog dana, kao božijeg dara, znaju biti i lijepi i uzbudljivi, pogotovo tamo gdje je mrak gust i gotovo opipljiv, pa se ponekad čini da ga ništa ne može razgrnuti. Tu radost praskozorja ne poznaju oni koji su odrasli u preosvijetlje-nom svijetu u kojem se neonska svjetlost preliva u dnevnu, sunčevu. Začuđujuće je to da su upravo oni koji žive u takvom svijetu danonoćnog osvjetljenja naslutili svekoliku mističnu  ljepotu i simboličko bogatstvo ove riječi i uopšte ohrabruje jezički osjećaj mladih ljudi koje olako optužujemo da im je rječnik osiromašen i sveden na oskudnu elektronsku komunikaciju.

I pored nesumnjive njene ljepote, potpisnik ovih redova nosi izvjesna traumatična iskustva iz djetinjstva kad je u praskozorje, još sanjiv i zbunjen ranim buđenjem morao da čuva jagnjad i poneko jare da popasu rosne trave dok majka ne pomuze ovce i ovim nestašnim stvorenjima ostavi zagarantovano sledovanje mlijeka, a nama šta pretekne.

U praskozorje sam svakoga dana, čak i subotom, gaveljao do daleke škole po kiši, lapavici i snijegu, mrazu i mećavi i to stazom koju su znali proprtiti vuci i divlje svinje. Ta praskozorja nisu bila nimalo idilična. Naprotiv, često su znala utjerati led u kosti i strah u dječiju dušu i sad ne bih znao koliko se svojom ljepotom ova riječ uspjela iskupiti. I kasnije u gimnaziji, ustajao sam u praskozorje da bih stigao na jutarnji, jedini šinobus kojim smo stizali do škole. Drugog načina nije bilo.

U praskozorje, skoro po mjesečini, kosio sam ljutu planinsku travu, koja čim sunce grane i rosa opadne, otvrdne kao žica i tada ne pomažu mnogo ni posebne kose koje je otac naručivao iz Mrkonjić Grada. I tako svakog ljeta, skoro trideset godina.

Da ne pominjem vojnička ustajanja, gimnastiku, strojevi korak na tašte, dok se još nisi sa sobom sastavio i sve to da bismo odbranili ondašnju otadžbinu. No uzalud, odbranili je nismo.

Ta i takva praskozorja, ma koliko tegobna i mučna, znala su ponekad biti i lijepa i uzbudljiva, jer sam bio mlad baš kao ovi koji su praskozorje izabrali za najljepšu srpsku riječ. Ova riječ bi bila još ljepša kad bi se njeni obožavaoci, umjesto u podne, budili u praskozorje, te mu se radovali, kao i danu koji nagovještava.

I na samom kraju, moram ponoviti da me je prijatno iznenadio, pa ako hoćete i ohrabrio osjećaj mladih ljudi za jezičku ljepotu i fine jezičke nijanse. To posredno znači da ima nade za srpski jezik i ćirilicu, koji su zaista ugroženi sa svih strana, a ponajviše od nas samih, odnosno onih koji ne mare previše za vrijednosti sopstvene kulture. A jezik je, svakako, jedna od najznačajnijih kulturnih vrijednosti jednog naroda.