Autorka: Jovanka Simić, novinarka
Jedan od datuma koje smo obeležili u odlazećoj 2021. godini, bio je posvećen navršenoj četvrtoj deceniji od smrti Milana Kašanina (1895—1981) grandioznog istoričara umetnosti, likovnog kritičara, književnika, romansijera, prvog i poslednjeg direktora Muzeja savremene umetnosti i Muzeja kneza Pavla (današnji Narodni muzej) a docnije i upravnika Galerije fresaka SANU.
Reč je o jednom od najumnijih Srba 20. veka i po mnogima prvom i poslednjem aristokrati srpske inteligencije, ali i on je, poput nemalog broja velikana, u našem nacionalnom sećanju bio prepušten zaboravu. To sagrešenje ispravila je u velikoj meri Matica srpska avgusta ove godine objavljivanjem Kašaninovih pisama a zatim je u septembru Pedagoški muzej u Beogradu priredio izložbu dokumenata posvećenih ovom izvanrednom izdanku našeg naroda.
Matica, naša najstarija književna, kulturna i naučna institucija, objavila je trilogiju u pet knjiga „Milan Kašanin – pisma, susreti, tragovi“ koju je na ukupno 3.000 stranica priredila prof. dr Zorica Hadžić, upravnica Matičinog Rukopisnog odeljenja i profesorka na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Iznedrila je Matica najkompletnije delo o Kašaninu koje sadrži prepisku od ukupno 1.623 pisma, kao i dokumente u najznačajnijim našim institucijama, uključujući i SANU. Ovu dragocenu dokumentaciju,čuvanu u porodičnoj arhivi, Matici je poverila Kašaninova kćerka Marina Bojić koja je zajedno sa profesorkom Hadžić autorka i gore pomenute beogradske postavke u pedagoškom muzeju.
Prepiska u Matičinoj ediciji obuhvata period od 67 godina. Najstarije pismo je iz 1914. godine a poslednje, u kojem analizira srpsku književnost u srednjem veku, 20. novembra 1981. uputio je Ilija Mamuzić ali Kašanin nije stigao da ga pročita. Preminuo je 21. novembra 1981. godine, dan pošto je pismo napisano.
Dugi niz godina Kašanin se dopisivao sa knezom Pavlom, Tihomirom Ostojićem, Vasom Stajićem, Anicom Savić Rebac, Vladimirom Ćorovićem, Milošem Crnjanskim, Ivom Andrićem, Jovanom Dučićem, Isidorom Sekulić, Svetislavom Stefanovićem… Razmenjivao je pisma i sa Miroslavom Krležom, Gustavom Krklecom, Desankom Maksimović, Boškom Petrovićem, Aleksandrom Tišmom, Savom Šumanovićem, Ignjatom Jobom, Petrom Dobrovićem, Milanom Konjovićem, Pavlom Beljanskim, Aleksandrom Derokom, Ivanom Meštrovićem, Markom Muratom, Peđom Milosavljevićem…
Prepiska je obogaćena i razmenom pogleda na umetnost sa slikarima i istoričarima umetnosti kao što su: Floran Fels, Moris Vlamenk, Dinoaje Segonzak, Žorž Grap, Andre Deren, Pol Rozenberg, Savelij Sorin, Anri Fosijon, Nikolaj Tol, George Opresku, Bernard Berenson…
U prvoj od ukupno pet knjiga Matičinog izdavačkog poduhvata, uz ostalo, prvi put se objavljuje i dokument koji svedoči da je 17. oktobra 1944. u Savezničkom bombardovanju spaljen stan porodice Kašanin. U tom dokumentu Kašanin pokušava da rekonstruiše koje sve knjige je imao u svojoj bogatoj biblioteci. Pravim čudom preživela je jedna kutija s njegovim pismima. Deo te prepiske on je još za života poverio Matici srpskoj, a drugi deo sačuvala je njegova kćerka Marina.
Druga knjiga sastoji se iz dva dela i u njoj je osvetljen njegov obiman opus u književnosti, istoriji umetnosti, književnoj i likovnoj kritici, prevodilaštvu i uređivanju časopisa. Treća knjiga, takođe dvodelna, svedoči o Kašaninovom doprinosu u istoriji umetnosti, ali i njegovo ogromno zalaganje u osnivanju Muzeja savremene umetnosti, Muzeja kneza Pavla i Galerije fresaka SANU.
Iz ovih pisama vidljivo je koliko je Kašanin bio značajna i temeljna ličnost. Knez Pavle bio je pokretač osnivanja tog muzeja, a kada je postao namesnik, nije imao dovoljno vremena da se njime bavi. Imao je ogromno poverenje u svog najbližeg saradnika Kašanina.
Sačuvana i objavljena pisma svedoče da je Kašanin značajno odredio karijere mnogih poznatih umetnika, prvenstveno slikara, ali mnogi od njih prekinuli su prepisku sa njim 1944. godine kada je smenjen sa mesta direktora Muzeja kneza Pavla. Na čelo muzeja došao je njegov veliki prijatelj Veljko Petrović. Taj događaj označio je kraj njihove prepiske.
Upravo tih godina Kašanin je pao u nemilost novog režima, a taj događaj ugrozio je njegovu ličnu i porodičnu egzistenciju. Sa nenavršenih 50 godina života poslat je u penziju. Slikar Milan Konjović bio je jedan od retkih koji zbog toga nije kidao prijateljstvo sa Kašaninom. Nastavili su prepisku i prijateljstvo. Konjović je u svom somborskom ateljeu naslikao Kašaninov portret dok mu je on strpljivo pozirao.
I sa knezom Pavlom Kašanin je ostao u komunikaciji. Sreli su se posle Drugog svetskog rata u Parizu. Nekoliko pisama iz sedamdesetih godina, uoči smrti kneza Pavla, svedoče o njihovom dubokom prijateljstvu i međusobnom poštovanju.
Kada je reč o Muzeju kneza Pavla, trebalo bi imati u vidu da je Kašanin bio direktor tog muzeja za vreme Drugog svetskog rata, a to nije bio nimalo lagodan ni zavidan položaj. No, on je i u ratnim okolnostima uspeo da taj muzej sačuva, a da mu kao nacija i država nikada nismo bili dovoljno zahvalni.
Isticao je da srpska kultura možda ima početak, ali kraja nema, te da svako treba da se drži svog nasleđa, Srbin srpskog, odnosno vizantijsko-pravoslavnog.
„Ako počne da se zanosi tuđim i njegovoj duši stranim uticajima, može samo da napravi zbrku u svojoj glavi, neki nebulozni eklekticizam, ako ne i nešto gore…”, vizionarski je upozoravao na nadolazeću alu globalizacije, pogubnu prevashodno po male nacije.
Kašanin je rođen 21. februara 1895. godine u Belom Manastiru (tadašnja Austrougarska) u porodici koja je vodila poreklo iz Hercegovine. Zanimljivo je da njegovi roditelji, otac Nikola Popović i majka Anka Kašanin, nisu bili venčani, te su Milan i njegov stariji brat Radivoj u matičnim knjigama zavedeni pod majčinim prezimenom.
Porodica je preživljavala od malog vinograda i nedovoljne očeve nadnice. Milan je bio petogodišnjak kada mu je majka umrla od tuberkuloze, te je njega i brata prigrlila njena sestra Latinka. Kada je Milan 1901. godine upisao prvi razred Srpske narodne osnovne škole u Belom Manastiru, učitelj Jovan Slavković iz Sombora uočio je da braća Kašanin poseduju zavidan potencijal i preporučio ih svom rođaku i dugogodišnjem direktoru Srpske velike pravoslavne gimnazije u Novom Sadu, Vasi Pušibrku. Ne samo da im je Pušibrk omogućio dalje školovanje, nego im je i stipendije izdejstvovao.
Milan je gimnaziju u Novom Sadu završio 1914. godine. Želeo je da upiše studije filozofije u Zagrebu, ali mu to nije bilo omogućeno zbog političke nepodobnosti. Bio je, naime, pod istragom zbog učešća u demonstracijama u Kosovskoj Mitrovici organizovanim povodom ubistva prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu. Na tom događaju zatekao se tokom đačke ekskurzije. Zbog učešća u demonstracijama dospeo je pred Vojni sud u Segedinu, ali nije bio osuđen. Godine 1915. u Pešti je započeo studije romanske i slovenske filologije, ali je već na kraju prvog semestra mobilisan u 28. osječku domobransku regimentu.
Ne birajući načine izbegao je odlazak na front jer nije želeo da učestvuje u ratu na strani koja se bori protiv srpskog naroda i srpske države.Tri godine proveo je po vojnim bolnicama u Novom Sadu, Slavonskoj Požegi, Sarajevu i Zagrebu. U zagrebačkoj Bolnici milosrdnih sestara upoznao je srpske i jugoslovenske mlade intelektualce, a među njima Ivu Andrića i Vladimira Ćorovića.
Studije filozofije završio je u Zagrebu, a posle sloma Austrougarske u Velikom ratu vratio se u Novi Sad. Postavljen je za pomoćnika šefa presbiroa Narodne uprave za Banat, Bačku i Baranju. Radio je i u redakciji „Srpskog lista“, glasila Srpskog narodnog odbora, a 1919. godine pomogao je kompozitoru i političaru Petru Konjoviću da zaživi list „Jedinstvo“. Bio je dopisnik ovog lista iz Pariza gde se otisnuo da na Sorboni studira istoriju umetnosti, komparativnu istoriju književnosti i ruski jezik i književnost.
Tokom pariskih godina oženio se LJaljom Martinović, kćerkom ruskih emigranata. Živeli su u skladnom braku blagoslovenom sa četvoro dece. Brak i odgovornost za porodicu naterali su ga da što pre okonča studije te je 1923. diplomirao estetiku i istoriju umetnosti.
Po povratku u Beograd 1924. godine zaposlio se kao pisar u Umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete ali nastavio je da se profesionalno usavršava. Doktorsku tezu „Bela crkva Karanska, njena istorija, arhitektura i životopis“ 1928. godine odbranio je na Univerzitetu u Beogradu.
Svih tih godina neumorno je radio na otkrivanju i prezentovanju javnosti srpske kulture. Tokom 1927. godine nastala je i prva knjiga njegovog kapitalnog dela „Srpska umetnost u Vojvodini“, u kojoj se bavi umetnošću na ovim prostorima tokom prve polovine XVIII veka. Za tu monografiju 1928. godine nagradila ga je Matica srpska. Iste godine postao je upravnik Muzeja savremene umetnosti u Beogradu.
Zaslugom Kašanina i Pavla Karađorđevića, dvojica vrhunskih srpskih intelektualaca, otvoren je Muzej savremene umetnosti. Kašanin je za muzej 1930. godine na aukcijama u Parizu i u tamošnjim galerijama kupio dela Šagala, Difija, Modiljanija… Naredne godine uprava Grada Amsterdama poklonila je beogradskom novootvorenom muzeju kolekciju slika iz 19. i 20. veka među kojima su bile i slike Van Goga, kao i drugih velikih slikara. Do 1933. godine u svom vlasništvu Muzej savremene umetnosti imao je kolekciju od 443 slike i 58 skulptura izuzetne vrednosti.
U narednim godinama Kašanin je nastavio da obogađuje muzejsku zbirku. Uz postavke savremenih domaćih i stranih umetnika, muzej je posedovao i najvrednije eksponate iz antičkog perioda koji su pronađeni na našim prostorima poput predmeta vinčanske kulture, a naročita pažnja posvećivana je srpskom srednjem veku. Ovaj muzej krasili su najdragoceniji eksponati iz tog perioda, poput Miroslavljevog jevanđelja, prstena cara Dušana i nakita kraljice Teodore. U svojstvu direktora muzeja, Kašanin je priredio prve velike evropske izložbe u srpskom prestonom gradu. Zaslužan je takođe i za organizacije izložbi jugoslovenske umetnosti u Amsterdamu kao i holandske umetnosti u Beogradu.
Na mestu direktora Muzeja kneza Pavla, Kašanin je ostao do 1945. godine kada su ga novopridošle komunističke vlasti označile ideološki nepodobnim. Smenjen je i penzionisan, a ime Muzeja Kneza Pavla promenili su još 1944. godine u Umetnički muzej, da bi 1945. godine bilo vraćeno njegovo staro ime – Narodni muzej u Beogradu.
U jednom od osvrta na svoj burni životni put, Kašanin je jednom prilikom kazao: „Od detinjstva, kroz sav život, svega mi malo bilo – malo prostora i vremena, malo ljubavi i radosti, malo znanja, gledanja, slušanja, malo osećanja sigurnosti na zemlji i malo vere u život na ovome svetu. Šta sve nisam radio! Vodio državne ustanove, uređivao časopise, organizovao izložbe, predavao po muzejskim, univerzitetskim dvoranama, držao zborove po selima. I šta sve nisam pisao!“
Ovaj velikan ostavio nam je nacionalne institucije kao i izuzetno plodan književni opus koji obuhvata romane: „Pijana zemlja“ i „Trokošuljnik“, zbirke pripovedaka „Jutrenja i bdenja“ i „Zaljubljenici“, zbirku eseja „Sudbine i ljudi“, posvećenu najznačajnijim srpskim pesnicima i pripovedačima iz 19. i 20. veka – Branku Radičeviću, Zmaju, Lazi Kostiću, Simi Matavulju, Jakovu Ignjatoviću…
Bio je i ostao jedan od najvećih poznavalaca srpskog srednjeg veka. Prepoznao je njegovu veliku vrednost i autentičnost u oblasti umetnosti i kulture, a zatim te vrednosti prezentovao svom narodu i svetskoj stručnoj javnosti. Objasnio je da su srpski svetovni gospodari, vladari iz svetorodne dinastije Nemanjića i ondašnje srpsko plemstvo, bili inicijatori umetničkog stvaralaštva u tadašnjoj Srbiji. Smatrao je da je srpska umetnost srednjeg veka izuzetno vredna i dragocena i da ne zaostaje za najvećim kulturnim dostignućima Evrope.
Kašanin je savršeno razumeo da je kultura početak svega i da predstavlja temelj svake nacije te da počiva na tradiciji, temelju kojeg ni po koju cenu ni u jednom nadolazećem vremenu, ne smemo da se odreknemo.
Ostavi komentar