Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Adam Smit rođen je 5. juna 1723. godine u škotskom gradiću Kirkaldiju. Otac mu je bio advokat, međutim, Smit nije imao sreću da ga upamti, jer je umro svega nekoliko meseci posle njegovog rođenja. Osnovnu školu završava u rodnom gradu. Hroničari tvrde da se tokom školovanja Smit odlikovao izuzetnom marljivošću, neverovatnom radnom etikom i dobrim pamćenjem. Posebno je bio dobar u matematici i klasičnim jezicima. Koledž je završio u Glazgovu, gde je među profesorima bilo rasprostranjeno verovanje u političke i verske slobode. U Glazgovu stiče i prva znanja iz oblasti ekonomije. Posle koledža u Glazgovu, nastavlja studije na Oksfordu, gde proučava grčke i rimske klasične pisce, ali i italijansko pesništvo i francusku književnost. Bio je, dakle, enciklopedijski obrazovan čovek tog doba.
Iako je u istoriji poznat kao osnivač ekonomije kao posebne nauke, malo je poznato da je Smit jednako bio dobar i kao moralni i kao pravni filozof, ali i kao vrhunski teoretičar književnosti. Sa 27 godina počeo je da drži predavanja, u početku o engleskoj književnosti, a potom i iz oblasti ekonomije, gde zastupa načela slobodne trgovine. Nakon 13 godina biva izabran za profesora moralne filozofije u Edinburgu, tada prestonici škotskog prosvetiteljstva. U tom periodu piše i svoje filozofsko delo Teorija moralnih osećanja. U 45. godini (1776) Smit piše svoje životno delo Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda, koje je kasnije postalo svetski slavno pod skraćenim naslovom Bogatstvo naroda. Bogatstvo naroda predstavlja revolucionarno delo koje je svojim tumačenjima otvorilo put modernom shvatanju proizvodnje i ekonomije. Do kraja života Smit je živeo u Edinburgu. Bio je član Kraljevskog društva (tj. Britanske akademije nauka) i družio se i dopisivao sa tada najvećim umovima u Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj.
Biografski podaci o njemu kazuju da je celog života bio lošeg i krhkog zdravlja. Takođe, slovio je za veoma lošeg govornika, međutim, bio je vrlo oštrouman, dobar stilista, karakteran i veoma dobrodušan. Adam Smit umire 31. jula 1790. godine kao relativno siromašan profesor. Iako često optuživan kao zagovornik ekstremnog samoljublja, tek kad je umro sa skromnom ostavštinom, saznalo se da je celog života tajno davao ogromne sume u dobrotvorne svrhe.
Osnovni cilj Smitovih istraživanja bio je da pokaže da ono što mi danas zovemo sistemom slobodnog tržišta, a što je on zvao sistemom „očigledne i jednostavne prirodne slobode“, nastaje spontano i da nije posledica bilo kakvog svesnog i unapred razrađenog političkog plana, nego je nenameravan rezultat prirodne sklonosti pojedinca ka „trgovanju, pogađanju i razmenjivanju“. Upravo taj i takav sistem vodi postepenom uvećanju nacionalnog bogatstva. Najbolji način za dostizanje blagostanja i veličine nacije jeste očuvanje prirodnog poretka stvari, bez uplitanja države i političara, dopuštajući svakom čoveku da sve dok poštuje pravila pravde, ostvaruje sopstveni interes kako sam izabere. Samo na taj način, ako ostvaruje sopstveni interes, svaki pojedinac će svoju radinost i kapital dovoditi u konkurenciju sa drugima i tako doprinositi opštoj dobrobiti društva.
Međutim, kako ne bi došlo do sveopšteg rasula u društvu, jer su sebični interesi pojedinaca često u sukobu, postoje neka pravila ponašanja koja to sprečavaju. Tako, ako se poštuje tuđi život, imovina drugih pojedinaca i ako se poštuju ugovori na osnovu kojih ljudi međusobno razmenjuju dobra koja proizvode, obezbeđen je osnovni mehanizam dobrovoljnog usklađivanja ovih različitih interesa – tržište. Iz tog razloga, nema potrebe da se bilo ko sa strane meša u tržišne razmene pojedinaca i govori im šta će da proizvode, u kojim količinama i po kojim cenama. Sledeći svoj interes, ljudi će sami znati šta se može prodati i to će proizvoditi, te im ne treba država da bi usklađivala njihova ponašanja na tržištu, osim da pazi da neko ne naruši nečiji život, imovinu i da prekrši ugovor. No, da bismo na celovit način razumeli Smitovu ekonomsku teoriju, moramo se osvrnuti i na njegovu socijalnu filozofiju.
Smitova socijalna filozofija kao jedinstvo morala , prava i ekonomije
Smitovu ekonomsku teoriju, u stvari, možemo posmatrati i kao deo njegove opšte socijalne teorije, u kojoj se moralni, socijalni i ekonomski sistem opisuje kao prirodni proces koji sadrži mehanizme koji sami vode unutrašnjoj ravnoteži, tako da sklad u ekonomiji i socijalnim odnosima nije proizvod razuma, niti plana, već automatskih unutrašnjih podsticaja. Eventualni nesklad u ovim samoregulišućim porecima morala i ekonomije Smit pripisuje pogubnom delovanju spoljne intervencije.
Kao pokretače čoveka u njegovim, kako moralnim i socijalnim, tako i u ekonomskim odnosima, Smit navodi: sujetu, samoljublje, potrebu za priznavanjem i uvažavanjem od strane drugih, a sve sa ciljem da se ostvari neki (lični) interes. Na ovaj način se nebrojeni interesi pojedinaca kao nekom „nevidljivom rukom“ usklađuju međusobno. Zato samoljublje i vođenje računa o sopstvenom interesu, za Smita, ne samo da nisu mana i moralno zlo, već zaslužuju moralnu pohvalu jer unapređuju interese društva u celini. Smit smatra da, idući za sopstvenim svrhama, ljudi nisu svesni da učestvuju u jednom širem sistemu čiji mehanizmi dovode u vezu njihovo trenutno instinktivno ponašanje sa nepredvidivim koristima za njih, za druge i za poredak, stabilnost i prosperitet društva u celini.
Uloga države u ekonomiji
Kako se već iz svega prethodnog da zaključiti, Smit je pripadao onoj grupi liberalnih autora koji su princip ljudske individualnosti podizali na najviši pijedestal. Za razliku od onih koji su slobodu pojedinca promišljali kroz prizmu filozofije politike, Smit je upravo taj individualizam na jedan radikalan način inkorporirao u ekonomsku teoriju. Otuda ni država, prema Smitu, nije imala mnogo toga da traži u ekonomskim odnosima. Prema Smitu, osnovna funkcija države sastoji se u tome da osigura uslove ekonomske slobode, odnosno, garantuje vladavinu pravila. Smit smatra da su jedine smislene oblasti u kojima bi država trebalo da učestvuje deljenje pravde, odbrana i javni radovi. Međutim, čak i u oblasti javnih radova, Smit ne vidi državu kao direktnog preduzimača već više kao posrednika između privatnih interesa. On je, dakle, bio jedan od prvih zagovornika koncepta „minimalne države“.
Dakle, Smit je svojom revolucionarnom teorijom odredio minimalne zahteve za funkcionisanje tržišta: sprečavanje nasilja i prevare, zaštitu svojine, poštovanje ugovora i priznanje jednakih prava svih posednika da proizvode u količinama i po cenama koje odaberu. Smitov uticaj na kasnije liberalne mislioce bio je nemerljiv. Međutim, države su vremenom sve više počele da se mešaju u privredno-ekonomske tokove. Narastanjem koncepta tzv. „države blagostanja“ u 20. veku i sve većim gušenjem slobodnog tržišta i korektivnom ulogom države, možda se ponovo javlja potreba za reafirmacijom klasičnih liberalnih ideja, među kojima Smitove zauzimaju jedno od vodećih mesta.
Ostavi komentar