Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
PAVLE TRIFUNAC de Bátfa
Velika Kikinda, 1796. godine – Velika Kikinda, 26. april 1882. godine
Predsednik Matice srpske, pravnik, sudija, ministarski savetnik
Rođen je u okviru bogate, odnosno materijalno dobro situirane banatske porodice koja je posedovala baronski status u Kraljevini Ugarskoj, kao i plemićku titulu ot Batfe (de Bátfa). Batfa (sada Derevci) je mesto u okolini Ungvara (sada Užgoroda), u tadašnjoj Ugarskoj (današnjoj Ukrajini). Porodica Trifunac pripadala je delu veoma ugledne zajednice srpske etničke provenijencije, čiji su članovi, uglavnom postavljani ili birani na izuzetno odgovorne položaje u ondašnjem ugarskom društvu u Banatu. Pored njihovog obrazovanja i kompetentnosti u obavljanju dužnosti, razloge za „preporučenost“ prilikom postavljanja pripadnika porodice na određene položaje u državnom aparatu Habzburške monarhije pronalazimo i u činjenici da su Trifunci posedovali i impozantan zemljišni fond. Nekoliko intelektualaca iz različitih generacija pripadalo je porodici Trifunac.
Pavle Trifunac[1] došao je na svet u Velikoj Kikindi gde je njegov otac obavljao dužnost podbeležnika u varmeđi (županija), ali Trifunčev zavičaj pronalazimo i u Melencima, iz razloga što je u ovom banatskom mestu proveo veliki deo svoje mladosti. Roditelji Pavla Trifunca, Dimitrije (1764 – 1838) i Melanija (rođena Čokrljan) u braku su imali osmoro dece, sinove – Arsenija, Luku, Jovana, Pavla i Danila, i tri ćerke. Predak, a najverovatnije Pavlov otac, Dimitrije, trideset i dve godine obavljao je dužnost birova Velikokikindskog dištrikta, te je za svoje zasluge dobio i plemićku titulu. Majka Pavla Trifunca, Melanija, bavila se humanitarnim aktivnostima i ostala je upamćena po svom dobrotvornom radu u Kikindi.
Uspešno je završio gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a potom je upisao studije prava u Pešti, gde je i diplomirao. Kao uspešan pravnik, uskoro je bio imenovan za sudije, a kasnije i sekretara Pridvorne komore (1837 – 1846) u Budimu. Pre stupanja na položaj sekretara, bio je kocepista u navedenoj ustanovi (1827 – 1831). U narednim godinama obavljao je i dužnost savetnika u pomenutoj instituciji. Stupio je u brak sa ženom iz izuzetno bogate dalmatinske porodice. Odlikovao se svestranim obrazovanjem, sposobnostima i veštinama i njegov dom ubrzo je postao mesto okupljanja znamenitih predstavnika ondašnje intelektualne i političke elite srpskog naroda iz „prečanskih krajeva“ (Teodor Pavlović, Arkadije Varađanin, Sergije Birimac, Atanasije Udicki, Lazar Kirić, Georgije Stanković, i drugi). Posebno je negovao prisne i prijteljske veze sa Teodorom Pavlovićem, prvim sekretarom Matice srpske. Saradnik Serbska letopis, potonjeg Letopisa Matice srpske, postao je 1832. godine, a 1838. godine i Serbskog narodnog lista.
Pavle Trifunac bio je jedan od prvih članova Matice srpske. Uplatio je ne samo obavezni članski ulog, već i pozamašnu sumu od 200 forinti srebra 1842. godine, a prema odluci Glavne skupštine društva od 11. jula 1839. godine postao je i počasni član Matice srpske. Obavezao se da će redovno plaćati lihvu na dan Svete Melanije, kada je upokojena njegova majka Melanija. Obavljao je i dužnost člana komisije kojoj je stavljeno u zadatak da pronađe najpogodniji način da pozove rodoljubive građane da podrže aktivnosti dobrovoljnog prilaganja sredstava za rad Matice srpske. Nalazio se i u stalnoj komisiji za učene predmete.
Na položaj vtorog predsedatelja, odnosno drugog predsednika, tj. zamenika predsednika Matice srpske Platona Atanackovića, Pavle Trifunac je izabran na osnovu odluke Glavne skupštine Društva od 30. novembra 1842. godine. U vreme dok je na položaju predsednika Matice srpske bio Sava Popović pl. Tekelija, Tanacković koji je bio vtorij predsedatelj, zajedno sa predsednikom je predsedavao na sednicima organa Društva. Međutim, na položaju zamenika, Trifunac nikada nije predsedavao sednicima organa Društva zajedno sa Atanackovićem (koji je bio predsednik Matice srpske posle Tekelije), nego je obavljao dužnosti predsednika samo u odsustvu Platona Atanackovića.
Nakon povlačenja vladike Platona Atanackovića sa položaja predsednika Matice srpske, njen drugi predsednik Pavle Trifunac putem aklamacije izabran je za predsednika Društva na osnovu odluke Glavne skupštine, koja je održana 6. avgusta 1844. godine. Kao predsednik Matice srpske odlučno se zalagao za implementaciju odredaba iz testamenta Save Tekelije, na osnovu kojeg je Društvo polagalo pravo vlasništva nad kompletnom Tekelijinom imovinom, a što je osporavala udovica plemenitog dobrotvora i doživotnog predsednika Matice srpske, Amalija Bezeg. Nakon smrti Save Tekelije, u društvu sa Pavlom Kojićem radio je na selidbi Tekelijine biblioteke iz Arada u Tekelijanum u Pešti. Zbog čestog službenog odsustvovanja iz Pešte, posebno u periodu posle 1845. godine, za vršioca dužnosti predsednika Matice srpske, 23. avgusta navedene godine izabran je potonji predsednik Matice srpske, Pavle Kojić. Na mestu predsednika Matice srpske Trifunac je ostao do 1853. godine.
Pavle Trifunac, udovac, ministarski savetnik u penziji, preminuo je u 86. godini.
MILOŠ DIMITRIJEVIĆ
Kanjiža, 22. maj 1824. godine – Novi Sad, 3. mart 1896. godine
Predsednik Matice srpske, pravnik, sudija, kraljevski savetnik, političar
Rođen je u Kanjiži (ondašnjoj Staroj Kanjiži) u porodici Severa i Sofije Dimitrijević. NJegova majka rođena je u porodici Čakić u Kuli. Osnovno školovanje završio je u rodnoj Kanjiži, a prema očevim preporukama, nižu gimanziju u nekoliko verskih škola protestantske konfesionalne provenijencije. U Gimnaziji u Karlovcima, Miloš Dimitrijević pohađao je peti i šesti razred, dok je sedmi i osmi razred uspešno završio u Sarvašu 1841. godine. Prema sopstvenom svedočenju, u toku svojih „karlovačkih godina“ sprijateljio se sa školskim kolegama i kasnijim eminentnim predstavnicima srpske i regionalne inteligencije – Julijem Radišićem, Brankom Radičevićem, Savom Popadićem, Stevanom Nikolajevićem, i drugima. Studije prava upisao je u Prešovu (Eperješu), u ondašnjoj Ugarskoj, a danas u Slovačkoj, gde je i diplomirao 1844. godine. Savladao je, a kasnije se i služio latinskim jezikom.
U statusu pripravnika, radio je u magistratu u Starom Bečeju, a kasnije i kod advokata Adolfa Tomekovića u Iloku. Advokatski ispit položio je 1845. godine, da bi potom postao javni beležnik u Sreskom sudu u Iloku. Iz razloga što mu je roditeljski dom bio zapaljen u Srpsko-mađarskom ratu, u vreme revolucije 1848/49. godine često je menjao mesto boravka. Takođe, smrt oca Severa 1849. godine duboko je potresla Miloša Dimitrijevića. Iste godine imenovan je na položaj sreskog sudije u Odžacima. Aktivno se angažovao na uređivanju postrevolucionarnih prilika u navednoj sredini, te uspostavljanju reda u svakodnevnom životu zajednice kojoj je pripadao. Po nalogu carskog komesara Isidora pl. Nikolića Srbogradskog (DŽavera) obavljao je i veoma poverljive poslove u korist austrijskih vlasti. Perovođa sreske vlasti u Senti postao je 1854. godine. Već naredne godine premešten je u Temišvar, tadašnje administrativno-političko središte Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata, gde je prvo obavljao dužnosti u okviru sreske, a potom u okvirima okružne sudske organizacije vlasti.
Od 1857. godine do 1861. godine radio je kao državni činovnik u sreskoj administraciji u Novom Sadu, a posle 1861. godine obavljao je dužnosti na položaju samostalnog sreskog sudije u pomenutom gradu, čiji će stanovnik ostati sve do smrti. Penzionisan je 1867. godine, a reaktiviran je 1869. godine, kada je izabran za glavnog varoškog sudiju. Upravo, 1869. godine, Ministarstvo prosvete ugarske vlade imenovalo je Miloša Dimitrijevića na položaj glavnog školskog nadzornika za Bačko-bodrošku županiju, a tom prilikom dobio je i titulu kraljevskog savetnika. Na navedenom položaju ostao je do 1875. godine, kada se iz zdravstvenih razloga penzionisao. Postoje tvrdnje da je ugarska vlada imenovala Miloša Dimitrijevića na pomenuti važan položaj nadzornika, kako bi izazvala političku štetu Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci Svetozara Miletića koja se tada nalazila na oštrom opozcionom političkom polu.
Naime, Miloš Dimitrijević nije bio član Miletićeve stranke, niti je pokazivao naklonost Ujedinjenoj omladini srpskoj. Dimitrijević je bio član ugarske Slobodoumne partije, koja je nastala fuzijom između liberalnih levičara Kalmana Tise i Deakove partije, čiji je čuveni lider bio Ferenc Deak. Pokazivao je otvoreno i neograničeno oduševljenje prema idejama i političkim platformama Ferenca Deaka i Đule Andrašija. Građani u srpskim etničkim sredinima, odnosno u prečanskim krajevima u Austrougarskoj, pristalice Deakove, a potom Slobodoumne partije iz redova srpskog nacionalnog korpusa, nazivali su (često i u pežorativnom smislu) vladinovcima. Međutim, Miloš Dimitrijević nije se nalazio na meti toliko oštrih i zapaljivih optužbi od strane miletićevaca. Bio je višegodišnji narodni poslanik u Ugarskom saboru na listi Deakove i Slobodoumne partije 25 godina. Prvi put je učestvovao na izborima 1865. godine, kada je pobedio svog protivnika u izbornoj jedinici, dok je sledeće izbore 1869. godine izgubio od kandidata Miletićeve partije. Međutim, tri godine kasnije trijumfovao je nad kandidatom miletićevaca, zbog čega je izgubio veliki deo nacionalne podrške u političkom pokretu srpskog naroda u Dvojnoj monarhiji.
Na mesto poslanika biran je i u narednim izbornim ciklusima – 1875, 1878, 1881, 1884. i 1887. godine. Već prilikom izbora za Ugarski sabor 1875. godine, Srbi vladinovci, pristalice vladine Slobodoumne stranke su u dva mesta uspeli da poraze miletićevce. Samog Svetozara Miletića je porazio Dimitrije Bibić Jenopoljski u Bašaidu, dok je Miloš Dimitrijević osvojio više glasova od Pala Mudronje, inače slovačkog kandidata, koga je Miletićeva stranka svesrdno pomogala u svom stranačkom glasilu. Uz obrazloženje da partija želi da podmladi stranački kadar, Tisina Slobodoumna partija nije kandidovala Miloša Dimitrijevića na izborima iz 1890. godine, što je kod tada već bivšeg poslanika izazvalo duboko razočarenje u politički život u Ugarskoj. Kao kandidat vladinovaca nije uživao poverenje, niti popularnost u širokim slojevima srpske populacije u prečanskim krajevima, ali zbog svojih političkih uverenja nije ni napadan od strane srpske nacionalne opozicije. Biračima je obećavao da će zastupati ideju o ravnopravnosti svih narodnosti u Ugarskoj, kao i stav o zaštiti crkveno-školske autonomije srpskog naroda u Mađarskoj. Iako je pripadao vladajućoj mađarskoj stranci, istupao je zajedno sa srpskim poslanicima u Ugarskom saboru ukoliko je bilo potrebno pružiti podršku opravdanim zahtevima srpskog naciona u vezi sa autonomijom u Kraljevini Ugarskoj.
Središnji odbor Ugarskog sabora je 12. novembra 1868. godine prihvatio Etvešov zakonski predlog o pravu na jednakost za sve građane Ugarske, a nemađarskim nacijama je ostavljena mogućnost slobodne upotrebe sopstvenog jezika u crkvenim opštinama, školama, gradskim i županijskim samoupravama, opštinskim sudovima i udruženjima. Sličan zakonski predlog je Saboru podneo i Ferenc Deak. NJegov predlog od Etveševog razlikovao se donekle u struktruri, kao i u tome da je u jednom delu istaknuto da svi građani Ugarske čine jednu nedeljivu ugarsku (mađarsku) političku naciju. Pored Etveševog i Deakovog predloga, nemađarski poslanici su 25. juna 1867. godine predali Ugarskom saboru, odnosno njegovoj Komisiji za pitanja narodnosti sopstveni zakonski nacrt, koji su potpisali sedam srpskih, šesnaest rumunskih i jedan rusinski poslanik. Među potpisnicima bili su i Miloš Dimitrijević, kao i PavleTrifunac mlađi, koji su se kasnije istakli kao pristalice ugarske vlade. NJihov predlog je kao ravnopravne nacije u Ugarskoj istakao Mađare, Rumune, Srbe, Slovake, Rusine i Nemce, kojima je potrebno da se obezbedi, ne samo slobodna upotreba jezika, već i da se županije arondiraju po nacionalnom principu kako bi svaka nacija imala svoju sopstvenu oblast. Takođe, zahtevana je srazmerna reprezentacija svih nacija u Ugarskom saboru, vladi i drugim organima vlasti.
Zakonski nacrt srpskih i rumunskih poslanika najenergičnije branili su Aleksandar Močonji, Miloš Dimitrijević, Svetozar Miletić, Adolf Dobrzanski i Vince Babeš. Prilikom glasanja o Zakonu o narodnostima iz 1868. godine Aleksandar Stojačković i Dimitrijević jasno su izneli svoje neslaganje sa njegovim odredbama. Saborski period od 1884. godine do 1887. godine bio je poslednji sve do 1905. godine u kojem je u radu Ugarskog sabora učestvovao barem jedan srpski poslanik koji je zastupao opozicioni Bečkerečki program. Stoga su srpske nacionalne interese u Saboru mogli da zastupaju isključivo Srbi iz vladine stranke. U datom periodu srpski poslanici sa programom Tisine Slobodoumne stranke bili su: baron Miloš Bajić od Varadije, Miloš Dimitrijević, Milan Isaković, Petar Lupa, Jovan Mihailović, baron Fedor Nikolić od Rudne, Vasa Popović i Aleksandar Stojačković. U političkoj krizi „Crveno barjače“ u Kneževini Srbiji 1876. godine, u Kragujevcu branio je optužene u procesima koje su vlasti pokrenule protiv njih.
U svojim nastupima u Saboru, Miloš Dimitrijević štitio je i interese Matice srpske, čiji je redovni član postao 1864. godine. Na Glavnoj skupštini 1868. godine izabran je na položaj potpredsednika Matice srpske. Na njegovu inicijativu, izvršio je pregled računa svih zadužbinskih fondova Matice srpske i o njihovom lošem stanju izvestio je Upravni odbor društva. Bio je član Književnog odeljenja. Na izborima u Matici srpskoj 1872. godine nije izabran za njenog potpredsednika. Kada je Matici srpskoj pretila opasnost da bude ukinuta od strane ugarske vlade, Ilija Vučetić, kao ugledni miletićevac predložio je Miloša Dimitrijevića za izbor na položaj predsednika Matice srpske. Jednoglasno je izabran na položaj predsednika Matice srpske 1888. godine. Dimitrijeviću su bili poznati razlozi političke prirode koji su opredelili članove Matice srpske da podrže njegov izbor za predsednika Društva u datom povesnom trenutku. Nije uspeo da vrati Tekelijanum pod upravu Društva, niti da obezbedi podršku za usvajanje novog Matičinog ustava. Međutim, u periodu mandata Miloša Dimitrijevića na položaju predsednika, Matica srpska nije bila uznemiravana kao u prethodnim periodima, a prema njenim potrebama ugarske vlasti su se odnosile sa više obzira. Takođe, broj članova Matice srpske znatno je uvećan. U vreme mandata Miloša Dimitrijevića, Matica srpska u svojoj delatničkoj ulozi priklonila se ideji koju bismo mogli da opišemo kao sposobnost Društva da se prilagodi trenutnoj političkoj situaciji. Do kraja života osam puta je biran na položaj predsednika Matice srpske.
Nalazio se i na čelu Patronata Srpske pravoslavne velike gimnazije u Novom Sadu od 1874. godine do 1894. godine. Za svoje zasluge odlikovan je ordenom Svetog Save II reda i Danilovim orednom III stepena. Miloš Dimitrijević bio je oženjen Marijom, ćerkom starobečejskog poslanika Josima Gavanskog, koja je umrla dve godine posle supruga. Matici srpskoj zaveštala je kuću, a za potrebe srpskog književnog izdavaštva i finansiranja srpskih đaka i studenata ustanovila je Zadužbinu Miloša i Marije Dimitrijević, koja je nakon Drugog svetskog rata nacionalizovana. Pred smrt, 1895. godine Miloš Dimitrijević počeo je da piše memoarsko delo, odnosno Uspomene, koja je posthumno objavila njegova supruga pod naslovom Uspomene iz moga života.
LITERATURA
Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, Novi Sad 1937.
Dimitrijević, Miloš, Uspomene iz moga života, Novi Sad, 1896.
Enciklopedija Novog Sada. Knjiga 29, Tre-Flu. Novi Sad: Novosadski klub „Dobra vest“. 2008. str. 41—4.
Milisavac, Živan, Istorija Matice srpske. Deo 2, 1864–1880 : vreme izneverenih nada i borbe za opstanak, Matica srpska, Novi Sad, 1992.
Milisavac, Živan, Istorija Matice srpske. Deo 1, Vreme nacionalnog buđenja i kulturnog preporoda : 1826–1864, Matica srpska, Novi Sad, 1986.
[1] Potrebno je da razlikujemo ličnost Pavla Trifunca, predsednika Matice srpske od ličnosti Pavla Trifunca mlađeg (1825-1889), takođe pravnika iz Melenaca i političara, poslanika u Ugarskom parlamentu iz redova Deakove partije (Deák Párt)
Ostavi komentar