Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
U prethodnom periodu smo predstavili nekoliko zanimljivih mislilaca helenske epohe koji su, svaki na svoj način, umnogome doprineli razvoju duha Helade. Heraklit, potom sofisti Protagora i Gorgija, te Epikur, sigurno nisu nivo Sokrata, Platona i Aristotela, međutim, i njihova učenja su od velike važnosti, kako bismo duh helenske i helenističko-rimske epohe mogli sagledati u jednom potpunijem svetlu.
Ovaj tekst ima za cilj da prikazujući poslednje razdoblje antičke filozofije kroz prizmu neoplatonovske škole, te njenog glavnog predstavnika Protina, zaokruži jednu epohu dugog trajanja, istorijske turbulentnosti i ogromnog duhovnog benefita za celokupnu ljudsku kulturu, naročito za evropsku kulturnu baštinu.
Konačnu tačku na prikaz antičkog istorijsko-filozofskog trajanja, stavićemo u narednom tekstu, u kome ćemo „portretisati“ Aleksandra Velikog kao van svake sumnje centralnu istorijsku figuru, koja svojom pojavom, delovanjem i istorijskim značajem, ne samo da helensku epohu deli od helenističko-rimske (u istorijskom smislu) već i obe ove epohe spaja i povezuje (u kulturološkom smislu) otvarajući staroj kulturi nove prostore širenja i uticaja.
Vratićemo se sada osnovnoj temi našeg prikaza, dakle, neoplatonističkoj filozofiji, koja je nesumnjivo stavila tačku na celokupnu antičku filozofiju, ali, ujedno i otvorila put i postavila neke od postulata nadolazeće hrišćanske epohe.
Neoplatonizam
Kao što rekosmo, neoplatonizam predstavlja poslednje razdoblje helenističko-rimske pa samim tim i celokupne antičke filozofije. Neoplatonizam predstavlja dovršavanje izvornih principa sveukupnosti antičke filozofije, ali i kopču sa nadolazećom epohom hrišćanstva, te duhom i principom koje nova epoha donosi.
U neoplatonizmu filozofija stoji na onom stanovištu u kome samosvest samu sebe razume kao ono što je apsolutno.
Neoplatonizam postavlja ono što smatra istinitim u jedan izgrađeni inteligibilni svet, ali na taj način što izlazi iz stava subjektivnosti – u ono objektivno. To objektivno nije svet pojedinačnih spoljašnjih stvari, nego je apsolutna objektivnost koju mišljenje pokušava spoznati kroz sebe samo, jer sebe počinje razumevati kao duh. Dakle, samosvest čoveka sebe razume kao apsolutnu bit, duhovnu bit. Ta apsolutna bit je ono večno, koje je sebi jednako, ali koje prelazi u nešto drugo (svet) i vraća se iz njega u sebe kao samosvest.
Ova ideja jednog (kao Boga) koja prelazi u drugo (svet), da bi se iz njega vratilo u sebe (samosvest, apsolutni duh) jeste ideja koja se prvo javlja u hrišćanskoj religiji. U filozofskom obliku se ova ideja javlja kod jevrejskog platonovca Filona: bog nije subjekat nego kretanje prelaženja u Logos, kretanje koje je njegova bit i večna nužnost. Neoplatonizam razvija tu ideju koristeći elemente ranijih filozofija u kojima je mišljen identitet i razlika Jednog i Mnoštva: pitagorejsku ideju razlike kao trias (tri), Platonovu ideju mišljenja jedne nedeljive supstancije i deljive, raznolike supstancije i mešanja kao njihovog vraćanja u jedinstvo, te konačno, Aristotelovu ideju energeia (mišljenje koje misli samo sebe, kao ono konkretno i božansko).
Temelj neoplatoničarske filozofije stoga počiva na ideji da se suprotno helenističko-rimskom „gubljenju sveta“ i suprotstavljanju objektivitetu sveta, razvije jedan svet ideja u kome će biti pomireni spoljašnji i unutrašnji svet. Taj svet ideje jeste Bog, ali ne kao apstraktna ideja, već kao konkretni živi duh, delotvornost koja je ono jedno, ali koje isto tako prelazi u Drugo, te se iz toga drugog vraća u vlastito jedinstvo. Bog je razlika u sebi koja se u sebe vraća, on je manifestacija, ono posebno (koje se takođe zna u svojoj božanskoj apsolutnosti i idealnosti). Svet i čovek su jedan momenat samoga boga, njegova uposebljenost koja nije panteistički gubitak boga u posebnim stvarima, već njegovo stalno živo vraćanje u sebe.
Neoplatoničari su kao osnovu svoje filozofije uzeli Platonovu ideju „suština u svesti je suština svesti“, tj. ono opšte koje se nalazi u mišljenju dobija značenje apsolutne biti svega. Sledeći takođe i Aristotela, oni ovu ideju produbljuju: apsolutno biće oni shvataju kao samosvest koja se nalazi i u pojedinačnoj ljudskoj svesti.
Plotin
Začetnik neoplatonističke filozofije je Plotin iz Likopolja u Egiptu. Rođen je 203/204. g.p.n.e., a umro je 269/270. g.p.n.e. u Kampaniji. Prva filozofska znanja stiče u Aleksandriji, a potom kod Amonija Saksa. Sa četrdeset godina dolazi u Rim, gde stiče naklonost cara Galijena koga ubeđuje da u Kampaniji osnuje grad Platonopolis u kome bi realizovao Platonove političke ideje. Usled dvorskih spletki, plan nije doživeo realizaciju. Poštujući dugo želju svoga učitelja Amonija da svoje misli ne beleži, Plotin relativno kasno počinje da piše. Plotinov učenik Porfirije uređuje njegove spise podelivši ih u šest knjiga, svaku sa po devet glava. Zato se njegovi spisi nazivaju Eneade (devetice).
Početni stav Plotinove filozofije jeste saglasnost duše sa samom sobom ili čisto mišljenje. To je ekstaza u kojoj se duša oslobađa lične, pojedinačne svesti da bi se okrenula spoznaji apsolutnog bića, tj. vlastitom pojmu apsolutne biti svega. Bit boga predstavlja samomišljenje i ta je bit prisutna u mišljenju, tj. samo mišljenje jeste ono božansko. Misaona sadržina koja se spoznaje u ekstazi jesu tri principa: Jedno, nous i duša.
To Jedno kao prvo ili bog za Plotina jeste čisti bitak, osnov i uzrok svega pojavnog bića, apsolutna stvarnost koja se nalazi u njemu. Bog je jedinstvo kao suština svih suština, tj. bitak. Jedno je samom sebi dovoljno, mera je i granica svega, jer iz njega potiču nous i supstancija, duša i život, delatnost uma. Ono samo nije ništa od onoga čemu je ono princip. Ono se ne može spoznati, jer ostaje u samome sebi. Jedno (bog) nadilazi svako biće i pre je svakog bića. On je čvrsta veza svih bića, ali uvek ostaje jednak sebi.
Prva emanacija boga jeste um, kao čisto dvojstvo, dias. Postojanje uma nije promena boga, nego njegov neposredni odsjaj (isijavanje). Um je umno posmatranje sebe samog i boga. NJegovu sadržinu čine ideje: mišljenje ima za predmet samo sebe.
U umu Plotin razlikuje samo mišljenje (nous), ono što se zamišlja (noeton), i misao (noesis). Stvari koje egzistiraju jesu pojmovi koje um zamišlja, te se u tom zamišljanju sastoji njihova egzistencija.
Druga emanacija Jednog jeste duša. Plotinova ideja duše slaže se sa Platonovom idejom kosmičke duše. Ona predstavlja spoj između misaonog i čulnog sveta. Zbog tog dvojstva, Plotin deli dušu na višu i nižu dušu. Prva je bliža umu, dok je druga duša pojavnog sveta. Iz kosmičke duše potiče i ljudska duša, koja je takođe podeljena na deo koji pripada nousu i deo koji pripada telu.
Plotin zagovara stanovište besmrtnosti duše.
Poslednja emanacije jeste materija. Plotin materiju shvata kao potamnjenje isijavanja svetlosti Jednog, kao nedostatak svetlosti. Plotin materiju shvata kao princip zla.
Cilj duše jeste uzdizanje iz njene zajednice sa telom, tj. materijom.
- Prvi stepen uzdizanja duše jeste njeno očišćenje (katharzis), čime čovek stiče političku vrlinu.
- Drugi stepen uzdizanja jeste oslobađanje duše od čulne spoznaje i okretanje ka umu (bavljenje filozofijom i naukom).
- Treći stepen vodi dušu ka sjedinjavanju sa umom.
- Četvrti i vrhovni stepen uzdizanja jeste postizanje mističkog jedinstva s bogom, u ekstazi.
To ne znači da duša izlazi negde napolje kako bi se sjedinila s bogom, jer bog je sveprisutan. Sjedinjavanje je najveće udubljivanje duše u samu sebe.
Najviši cilj života po Plotinu postaje, dakle, mističko iskustvo sjedinjavanja s bogom.
Kada je reč o drugim predstavnicima neoplatoničarske škole, ovde ćemo pomenuti još dvojicu.
Porfirije (232/3-301) rodom iz Tira. Poznat je kao neposredni Plotinov učenik. Porfirije sistematizuje Plotinove spise i piše njegovu biografiju. Poznat je i po tome što je napisao 15 knjiga protiv hrišćana, smatrajući hrišćanstvo prostačkom i nelogičnom religijom.
Proklo (410-485) je bio najznačajniji predstavnik atinske neoplatoničarske škole. Autor je spisa „Elementi teologije“ i komentator Platonovih dela. Za razliku od Plotina, Proklo materiju ne smatra principom zla jer i ona je od boga, kao nužni uslov nastojanja sveta. Bog je po njemu nedostižan za ljudska čula i razum.
Zato Proklo razvija učenje o mističkom stapanju čoveka s bogom. To je proces suprotan procesu božanske emanacije. Proklova trijada mističkog stapanja s bogom ide sledećim redom: eros – istina – vera. Eros priprema čoveka za ekstatičko stanje, istina ga približava božanskom načelu, a vera ostvaruje stapanje s bogom u mističkoj ekstazi.
Posle odluke cara Justinijana iz 529. g. da zabrani izučavanje filozofije u Atini, neoplatoničari prelaze u Persiju. Iako su se nedugo potom i vratili, to je bilo vreme definitivnog kraja filozofije u Atini, ali ujedno i kraj celokupne antičke filozofije.
Ostavi komentar