Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Da bismo na valjan način razumeli filozofske tokove i učenja, nastale na tlu helenskog kulturnog prostora, a posle Aristotela, neophodno je da se u kratkim crtama pozabavimo duhom i načelima epohe u kojoj te filozofije nastaju. Imajući u vidu da je Aleksandrovim ratnim pohodima stara Helada izgubila bitku sa istorijom, te da je na istorijsku scenu u sve većoj meri stupao Rim, usložnjavajući tako samu situaciju sa starom Grčkom, prinuđeni smo da ovaj novonastali momenat razložimo i pojasnimo, kako bi na jedan jasan način mogli razumeti duh novonastale epohe, kao i ona filozofska učenja koja su taj duh stvarala i oblikovala, ili pak, bila njegov produkt.
Epoha o kojoj govorimo, označava se kao helenističko-rimska epoha ili jednostavno – helenizam.
Nije na odmet skrenuti pažnju da sam pojam helenizam niti je postojao niti se na bilo koji drugi način koristio u tom periodu. Pojam helenizam prvi put u kulturološki diskurs uvodi istoričar Drojzen 30-ih godina 19. veka, kao pokušaj da njime sublimira stanje duha Helade toga doba. On pojam helenizam izvodi iz grčkih pojmova hellenizo (govoriti grčki, helenizovati, činiti helenskim), te hellenismos (oponašati sve što je grčko).
U početku, pojam helenizam je uziman u strogo kulturološkom ključu, da bi veoma brzo bio prihvaćen kao naziv one istorijske epohe koja je uspostavljena makedonskom vlašću u Heladi, tj. makedonskom pobedom nad Helenima u bici kod Heroneje 338. g.p.n.e.
Kada je reč o kraju helenističke epohe, postoje dve škole mišljenja koje taj kraj određuju na dosta međusobno suprotstavljen način.
Po prvoj verziji, helenizam traje od kraja 4. v.p.n.e., pa sve do raspada Rimske imperije. Druga verzija ograničava helenističku epohu na sam kraj 1. v.p.n.e.
Dakle, helenistička epoha se uspostavlja makedonsko-grčkim, tj. Aleksandrovim prodiranjem na istok, osvajanjem Persije, Indije i Severne Afrike. Plod ovih osvajanja je država kakva do tada niti je viđena, niti je bila zamisliva. Stvoren je, dakle, jedan ogroman konglomerat različitih naroda i plemena.
Helenski polisi su propali uspostavljanjem takve ogromne vojno-administrativne celine, utemeljene na vojno-monarhističkoj organizaciji, krupnom robovlasništvu, ogromnim tržištima, razvijenim novčanim prometom…
Međutim, uprkos opadanju vojne i političke moći Helade, helenska kultura se širi u novoosvojenim teritorijama kao vodeća kulturna paradigma.
Ni Aleksandrova smrt, te raspad i deoba carstva među njegovim vojskovođama, nisu usporili prodiranje i širenje helenske kulture na istok.
Kada su Rimljani pokorili Heladu i pretvorili je u svoju provinciju, helenistička kulturna ekspanzija se okrenula i prema zapadu.
Još od rimskog osvajanja Velike Grčke (druga polovina 3. v.p.n.e.) helenska kultura prodire u Rim, potiskujući do tada dominantnu etrursku kulturu.
Rimljani uspevaju da pokore zemlje Helena vojno i politički, međutim, sami bivaju pokoreni helenskom kulturom. Štaviše, jedan poseban kulturni obrazac koji možemo nazvati helenističko-rimskim, Rimljani šire zapadnim Sredozemljem.
Niču novi veliki kulturni centri: Aleksandrija, Pergam, Antiohija i Rim, sa veličanstvenim bibliotekama u Aleksandriji i Pergamu.
Na tom području razvija se jedinstveni helenski jezik, kao normativ literarnog jezika.
Zamajac u razvoju dobijaju sve sfere duha, od filologije i nauke, pa do tehnike, filozofije i umetnosti.
Karakter helenističko – rimske filozofije
Nastankom nove, velike i složene države, koncept tradicionalnog helenskog polisa izgubio je istorijsku bitku. Običajnosni svet Helena je u filozofijama Platona i Aristotela ispunio svoju istorijsku svrhu.
Razaranjem jedinstvene supstancije života u polisu, nastaju posebne, međusobno suprotstavljene sfere političkog, pravnog, ekonomskog, religijskog, umetničkog i moralnog bića čoveka i njegove zajednice.
Helenistički čovek je sada razapet između univerzalističkog i kosmopolitskog „građanina sveta“, na jednoj strani, te sabijenosti u sferu privatnosti na drugoj.
Tegoba koju takva razapetost stvara, nagoni helenističkog čoveka da traga za novim idejnim paradigmama, koje će mu pružiti oslonac i smisao u novim okolnostima.
Sama priroda državno-pravnog i političkog okvira u kome se našao helenistički čovek, usmerava ga ka sferi praktičkog, tj. filozofsko-etičkim učenjima.
Peripatetička filozofija se uglavnom bavi interpretacijom Aristotelovih filozofsko-logičkih stanovišta, bez želje za dubljim samostalnim istraživanjem.
Stoička, Epikurejska i Skeptička filozofija, utemeljene na razumu, pokušavaju da iznađu opšta načela kao kriterijume istine svega postojećeg.
Epikur i epikurejstvo
Epikur je sin Neokla i rodio se 341. g.p.n.e. u Atini, a odrastao je na Samosu.
Posle prvog boravka u Atini, pa u Kalofonu, kao tridesetdvogodišnjak osniva sopstvenu školu, najpre u Mitileni i Lampsaku, da bi 306. g.p.n.e.prešao u Atinu, gde kupuje kuću i vrt, odakle dolazi i prvi naziv njegove škole: „Vrt Epikurov“.
Umro je 271/270. g.p.n.e.
Epikur je za sebe tvrdio da je sam svoj učenik, tj. da je autodidakt. To svakako ne znači da nije slušao predavanja drugih filozofa ili da nije izučavao njihove spise. Pretpostavlja se da je u Atini slušao Ksenokrata, te da je bio upoznat sa Demokritovim spisima.
Epikur je mnogo pisao, a najznačajnija dela su mu: „O prirodi“, „O atomima i o praznini“, „O ljubavi“… Većina tih knjiga je izgubljena.
Zahvaljujući Diogenu Laertiju, sačuvana su tri Epikurova pisma: Herodotu (tematika prirode), Pitoklu (o nebeskim pojavama) i Menekeju (o načinu života). Diogen im pridodaje i „Osnovne misli“, sačinjene od 40 aforizama.
Za izučavanje epikurejstva, od velikog je značaja i sačuvan rad „O prirodi stvari“ Epikurovog rimskog sledbenika Lukrecija Kara.
Epikurejska škola se održava 270−44. g.p.n.e.
Epikur svoju filozofiju deli na tri dela: Kanoniku (Logiku), Fiziku (filozofija prirode) i Etiku.
Kanonika je po Epikuru učenje o kriterijumima istine i pravilima (kanonima) spoznaje. Tri su osnovna stepena spoznaje: osećaj, predstava (prolepsis, slutnja, pojam, anticipacija) i mnenje (doxa), a njima se pridružuju i afekti, kao kriterijum za praktički život.
Osnova svega što držimo za istinu, po Epikuru jeste osećaj, tj. sposobnost za osećaj kao osećajnost.
Epikurova fizika u svojim temeljnim pravcima sledi Demokritov atomistički sistem. Okrenuta je protiv proizvoljnog izmišljanja prirodnih uzroka i protiv praznoverja.
Osnovni principi Epikurove fizike su:
- Ništa ne nastaje iz ničega, niti se nešto pretvara
- Kosmos je uvek bio ovakav kakav je, i nema ničega u šta bi se mogao pretvoriti.
- Kosmos se sastoji iz tela i praznine.
- Tela su nepromenljiva i nedeljiva, tj. tela su atomi.
- Kosmos je bezgraničan i po veličini praznog prostora i po broju tela, a beskonačan je i po broju svetova u njemu.
Epikurova etika predstavlja najznačajniji deo njegove filozofije, ali ujedno i najviše osporavan, jer ga protivnici optužuju da svrhu života svodi na puko telesno zadovoljstvo. Međutim, svako biće teži zadovoljstvu, ali zadovoljstvo kao svrha života i dobro kod Epikura nije shvaćeno kao raskalašnost nerazumnog života koji bi se provodio u neumerenim uživanjima. Zadovoljstvo je sadržano u izbegavanju bola i neugodnosti, što i jeste pretpostavka za traženi ideal nepomućenosti duše. Za taj ideal, potrebna je određena razboritost (phronesis) dakle, povezanost principa dobra kao zadovoljstva sa mišljenjem, tj. sa logosom.
Za Epikura „nije moguće živeti u zadovoljstvu, a ne živeti razborito, voljeno i pravedno“. Međutim, isto tako nije moguće živeti razborito, a da to bude bez zadovoljstva.
U tom pogledu, za Epikura je razboritost poistovećena sa moralnošću, sa sposobnošću valjane ravnoteže uživanja i bolova, dakle, sa uravnoteživanjem stanja ljudske težnje za zadovoljstvom.
Upravo zbog ovakvog pristupa, Epikurovu etiku ne možemo prosto odrediti kao hedonističku i egocentričnu, kako to često rade njegovi kritičari.
Idealom mudraca, kao idealom trajne jednakosti čoveka sa samim sobom u vlastitoj duševnoj mirnoći i nepomućenosti, Epikur je video ideal oslobođenosti čoveka od straha pred činjenicom smrti, socijalnim i božanskim silama, ali i oslobođenosti i od puke požude.
Dakle, epoha helenizma je postavila velike izazove duhovnosti, ali i duhovnost je u manjoj ili većoj meri iznalazila odgovore na taj izazov.
Epikurova filozofija i etika, bili su jedan od tih odgovora.
Pomoćna literatura:
- Perović, A.M.: Istorija filozofije, N.S.1997.
Ostavi komentar