Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Srpske političke programe na području Vojvodine, odnosno Ugarske, možemo grubo podeliti na dve grupe. U prvu grupu bi ušli oni koje su proklamovali Srpski crkveno-narodni sabori, poput Temišvarskog 1790, Blagoveštenskog 1861. i Majske skupštine 1848. Ovde je bitno prepoznati razliku između dva sabora koji su redovno uz carsko odobrenje održani, te Majske skupštine do koje je došlo usred revolucionarnog previranja. U drugu grupu spadaju programi političkih stranaka, odnosno pojedinaca i grupa koje su putem svojih programa pokušale da ih organizuju. U ovoj grupi najznačajniji je svakako Bečkerečki program Svetozara Miletića i njegove Srpske narodne slobodoumne stranke, dok je većina drugih nastala kao reakcija ili posledica ovog programa. Mnogi od političkih programa su ostali mrtvo slovo na papiru, imajući pre svega idejni i ideološki značaj, bez većeg uticaja u političkom praksisu datog trenutka. Posle Bečkerečkog programa, ozbiljniju mogućnost artikulacije na ugarskom saboru je imao program Srpske narodne radikalne stranke iz 1904. godine, međutim ta mogućnost je prestala čak i teorijski da postoji 1912. godine, ukidanjem srpskih autonomnih institucija. Moramo priznati i da su programi srpskih demokrata i mladoradikala, doneti 1908, odnosno 1910. godine bili nezavisni od Bečkerečkog programa, usklađeniji sa političkim trenutkom koji je nastupio četiri decenije nakon zbora u Bečkereku, ali oni nisu imali dovoljno istorijskog prostora da stvore veću homogenu grupu svojih sledbenika, te rezultiraju bilo kakvom političkom posledicom.
Srbi predvođeni mitropolitom Mojsijem Putnikom su od cara Leopolda II zatražili da im odobri održavanje jednog srpskog narodno-crkvenog sabora, raspravnog karaktera, na kome bi mogli da formulišu svoje političke zahteve. Iako je mitropolit Mojsije u međuvremenu preminuo, car je dozvolio sazivanje sabora i do toga je došlo 1790. godine u Temišvaru. Srbi su na Temišvarskom saboru zatražili da im se na području Banata da posebna teritorijalna autonomija, odnosno Vojvodina. Iako su postojali i predlozi da se na području Srema ili istočne Slavonije zatraži posebna srpska autonomna teritorija, srpski prvaci su se opredelili za Banat, pošto on nakon oslobođenja od osmanske okupacije, nije formalno vraćen, odnosno inkorporiran u Ugarsku. Proglašenjem autonomne Vojvodine u Banatu, sprečilo bi eventualno trvenje između Srba i Mađara. Na istom saboru za novog karlovačkog mitropolita izabran je dotadašnji budimski vladika Stevan Stratimirović. Zahteve za formiranjem autonomne srpske teritorije Leopold II je načelno prihvatio, ali do formiranja Vojvodine nije ni došlo.
Kao nastavak Francuske buržoaske revolucije iz 1789. godine, Zapadnu i Srednju Evropu je krajem februara 1848. obuhvatila antifeudalna, građansko-demokratska revolucija, koja će dovesti do značajnih socijalnih i kulturnih promena. Ovaj revolucionarni zamah se naziva Proleće nacija ili Buđenje naroda. U Beču je svrgnut kancelar Meternih, probudile su se Severna Italija i Češka koje su se nalazile u okviru Austrije. Na vojvođanskom prostoru došlo je do socijalnih i agrarnih pobuna. Revolucionarne težnje Srba i Mađara su se u početku potpuno podudarale. Međutim, mađarski revolucionari su nakon preuzimanja vlasti, odbili da priznaju ista prava Srbima, smatarajući da u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj, postoji samo jedan politički narod – Mađari. Raskol između mađarskog i srpskog pokreta ubrzo je prerastao u krvavi srpsko-mađarski rat. Na čelo srpskog pokreta je gotovo samoinicijativno stao mladi plemić Đorđe Stratimirović, koji je ubrzo zadobio podršku građanstva i nižih komandnih krugova među Srbima u vojnoj granici. Srpski mitropolit Josif Rajačić, krupni feudalac, odan dvoru, pod pritiskom brojnih narodnih delegacija i peticija je pristao da zakaže Srpsku skupštinu. Kako bi se izbegla mogućnost da se mitropolit predomisli, između 10 i 15 hiljada ljudi se okupilo u Sremskim Karlovcima gde je od 13. do 15. maja održana Majska skupština koja je proglasila Srpsku Vojvodinu. Po odluci, Vojvodina je, kao posebna autonomna teritorija obuhvatila: Srem sa Granicom, Baranju, Bačku sa Potiskim distriktom i Šajkaškim bataljonom, te Banat sa Granicom i Kikindskim distriktom. Mitropolit je proglašen za patrijarha, a za vojvodu je izabran pukovnik iz Ogulinske regimente, iskusni carski vojnik, Stevan Šupljikac. Skupština je proglasila ravnopravni, politički savez Vojvodine sa Hrvatskom, što je potvrdio i Hrvatski sabor, priznavši da je Srem deo Vojvodine. Skupština je proglasila da je srpski narod slobodan i nezavisan u okviru Austrijskog carstva i ugarske krune. Izabran je Glavni odbor, kao izvršni organ, tj. vlada Vojvodine, čijim radom je dominirao Đorđe Stratimirović. Kako se Šupljikac prvi put u Vojvodini pojavio 6. oktobra, Stratimirović je rukovodio i vojskom. Glavni odbor je u Vojvodini organizovao potpuno nezavisnu državno-pravnu i ekonomsku vlast. Nakon krvavih sukoba, srpski pokret je prerastao u deo carske antirevolucionarne vojske, koja se borila za slamanje Ugarske. Kako bi se zahvalio Srbima, austrijski car je 15. decembra 1849. godine doneo patent o osnivanju Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata, Vojvodina je suštinski predstavljala samo jednu upravnu jedinicu, bez ikakvih narodnih ili autonomnih srpskih odlika. Vojvodina je izuzeta iz Ugarske i poverena austrijskom ministarstvu policije na upravu, a zvanični jezik je bio isključivo nemački. Austrijski car je sebe proglasio za velikog vojvodu Vojvodine Srbije. Period postojanja Vojvodine Srbije se u potpunosti poklopio sa apsolutističkim režimom austrijskog ministra Aleksandra Baha, pa se odomaćio naziv Bahova Vojvodina. Agresivna germanizacija, policijski režim, centralizacija i austrijski državni unitarizam su glavne odlike Bahovog apsolutizma.
Procenivši da mu Srbi više nisu potrebni, u nameri da za svoju spoljnu politiku zadobije Mađare, car je 27. decembra 1860. godine lično napisao odluku kojom je Vojvodina ukinuta i potpuno prisajedinjena Ugarskoj, izuzev Rumskog i Iločkog sreza koji su pripojeni Hrvatskoj. Nakon ukidanja Vojvodine dolazi do postepenog formiranja i prve organizovane Srpske liberalno-opozicione stranke na čelu sa Svetozarem Miletićem, koji je izabran za gradonačelnika Novog Sada. Politički program Srpske liberalno-opozicione stranke, poznate pod nazivom Srpska narodna slobodoumna stranka, će se sve do 1869. godine bazirati na Miletićevom članku iz „Srpskog dnevnika“, objavljenog početkom januara 1861. godine pod nazivom „Na Tucindan”. U tucindanskom članku Miletić predlaže potpuni raskid vojvođanskih Srba sa Bečom, te političku borbu za priznanje autonomne Srpske Vojvodine od strane Mađara. Miletić je formulisao princip mi smo i Srbi i građani, ističući jednak značaj nacionalne autonomije, demokratije i građanskog društva. Miletić je smatrao da ustavnim sredstvima putem Ugarskog sabora treba organizovati Vojvodinu kao jednu autonomnu županiju u delimično federalizovanoj ili regionalizovanoj Ugarskoj, gde bi i drugi narodi poput Slovaka i Rumuna imali pravo na svoju teritorijalnu autonomiju. Za ostvarenje ovakve ideje je bila neophodna saradnja Srba i drugih narodnosti Ugarske sa naprednim, demokratskim krugovima mađarskog društva. Miletić je smatrao da bi samo Srpska Vojvodina, priznata od strane Mađara, mogla da bude održiva i dugovečna.
Srpska pozicija se, naizgled, promenila kada je došlo do nesporazuma između austrijskih i mađarskih vladajućih krugova, bečki dvor rešio da ispoštuje zahteve Srba, ali samo formalno, kako bi zaplašio mađarske merodavne krugove i ublažio srpsko negodovanje. Austrijski car je dozvolio Srbima da održe Blagoveštanski sabor u Sremskim Karlovcima aprila 1861. godine. Odlučeno je da ovaj sabor bude raspravno-političkog, a ne crkveno školskog karaktera. Carevim ukazom učešće u saboru je predviđeno samo za Srbe iz bivše Vojvodine, bez Vojne granice, Slavonije, Hrvatske i drugih delova Ugarske. Po pravilniku koji je sastavio Đorđe Stojaković, a prihvatio dvor, Sabor je pored patrijarha (predsednika sabora) i tri vladike, trebalo da broji još 75 delegata – od čega 25 iz monaško-svešteničkih redova, a preostalih 50 iz građanskog staleža. Izbori za sabor su bili elektorskog tipa, naime prvo su izabrani birači, koji su izglasali poslanike. Ipak ove izbore je karakterisala velika demokratičnost i široko biračko pravo. Kako se zbog brzine nije precizno mogao izvesti i sprovesti imovinski i strukovni cenzus, ispostavilo se da su pravo da biraju i da budu birani imali skoro svi punoletni Srbi sa područja ukinute Vojvodine. Za poslanika je mogao da se kandiduje svaki Srbin, austrijski državljanin koji je imao minimium 30 godina i sva građanska prava. To je bio jedini srpski sabor na području Habzburške monarhije na kome se iskristalisala prava elita srpske inteligencije svog vremena. Uvažavajući činjenicu da je na saboru za najviši kler, monaštvo i sveštenstvo unapred bilo rezervisano 29 mesta, sabor je zadržao konzervativno-klerikalni karakter. Pošto je sabor svečano otpočeo sa radom 2. aprila, u njemu su se odmah iskristalisale dve dominantne grupe. Prvu su činili Đorđe Stojaković, Josif Rajačić, Đorđe Stratimirović, Petar Čarnojević, Jovan Hadžić, Jovan Subotić, Nikanor Grujić, Platon Atanacković i njihovi sledbenici. Ova grupa se može smatrati konzervativnom. Liberalnu grupu sa Miletićem na čelu činili su, Đorđe Radak, Jovan Đorđević, Jovan Živković, Đorđe Branković (kasnije će postati patrijarh Georgije) i drugi. Navedene grupe ne možemo sagledavati jednobrazno kasnijem poimanju političkih partija, s obzirom na to da su se poslanici isključivo na bazi sopstvenih uverenja opredeljivali za saborske rasprave i odluke. Bez obzira na idejna i ideološka razmimoilaženja, sve grupe na saboru su se zalagale za to da se Srbima mora obezbediti jedna posebna autonomna Vojvodina na području južne Ugarske, kao politička i teritorijalna autonomija. Dominantni konzervativci i klerikalci su smatrali da se autonomna Srpska Vojvodina može ostvariti isključivo oslanjanjem na austrijskog cara i bečku kamarilu, pozivajući se na stare srpske privilegije i carska obećanja, koja su nebrojeno puta do tada bila izigrana i pogažena. Blagoveštanski sabor je u svojim zaključcima u okviru 16 tačaka izneo maksimalističke zahteve za garancije srpske autonomnosti i nacionalnog razvoja u okviru austrijskog carstava. Zahtevana je posebna teritorija za Srpsku Vojvodinu u koju bi ušli ceo Srem, Bačka, Banat i pripadajuća Vojna Granica. Zahtevane su posebna politička i sudska uprava i skupština Vojvodine. Na čelu Vojvodine, u kojoj bi bio zvaničan srpski jezik, koja bi imala svoju zastavu i grb, prvostepeni i apelacioni sud, stajao bi vojvoda. Po okončanju sabora njegovi zaključci su putem delegacije odneti caru u Beč. Car je delegaciji preneo da je zadovoljan radom Blagoveštenskog sabora i obećao da će ispuniti sve njegove zahteve. Na ovaj način austrijski car je zapretio mađarskim političkim krugovima, kako bi ublažio njihove političke zahteve, a do ispunjenja obećanja datog Srbima, naravno, nikada nije došlo.
Bečka aristokratija, oslabljena zbog rata sa Pruskom, pa je umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva, Austrougarskom nagodbom, 1867. godine, stvorena dualistička Austrougarska. Celokupan srpski klero-konzervativni politički milje, koji je do tada bio neraskidivo vezan za Beč, preko noći se stavio u službu Ugarske vlade. Ugarski sabor je 1868. godine doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon iako na oko liberalan za sva prava data narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, propisivao je obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Zakonom je predviđeno postojanje jedne, nedeljive, političke mađarske, nacije, kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona je činjenica da ga je upravo ugarska vlada neprekidno kršila, na štetu narodnosti. Usvajanjem Miletićeve Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, na konferenciji u Bečkereku, početkom 1869. godine, dat je politički odgovor na novonastalu situaciju. Bečkerečki program, sa izmenama iz 1872. godine, je postao osnova srpskog opozicionog delovanja na Ugarskom saboru u narednim decenijama. Bečkerečki program je obavezivao poslanike srpskih liberala da na Ugarskom saboru insistiraju na ravnopravnosti svih naroda Ugarske sa mađarskim narodom, na većim građanskim i demokratskim slobodama i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno nagodbom. Po pitanju autonomije Vojvodine, program je tražio pokretanje parlamentarne debate na Ugarskom saboru o zahtevu Blagoveštanskog sabora, da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program je propagirao i specijalne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom. Pored navedenog, program je insistirao na panslavizmu i pravednom rešenju istočnog pitanja, optimalnom za srpske nacionalne interese na Balkanu.
U trenutku najveće snage i uticaja Srpske narodne slobodoumne stranke na čelu sa Svetozarem Miletićem i njenog prerastanja u oduševljeni masovni nacionalni pokret Srba u Vojvodini 1872. godine, u Novi Sad dolazi i u njemu živi i deluje socijalista Svetozar Marković. Marković dolazi u Novi Sad kao politički emigrant iz Srbije, uprkos tome on aktivno širi socijalističke ideje među Srbima u Vojvodini. Novootkriveni istorijski izvori, pre svega prepiske Stevana Maleševića, istaknutog liberala, upućuju na mogućnost da su određene bezbednosne strukture Kneževine Srbije postigle neku vrstu kompromisa sa Markovićem da se privremeno izmesti u Novi Sad, a da širenjem socijalističkih ideja bude opozicija Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci utemeljenoj na ideologoijama građanskog liberalizma i srpskog nacionalizma. Naravno, ove ideje je nemoguće apsolutno potvrditi, ali ih treba ostaviti kao mogućnost, koju treba na celovit i sveobuhvatan, naučno verifikovan način potvrditi ili odbaciti. Jedan od vodećih Markovićevih saradnika u Novom Sadu je bio dr Đorđe Mijatović. Mijatović je po svom zanimljivom životu jedna veoma markantna persona. Otac Gavra mu je bio nepismeni zemljoradnik, graničar, koji je svojim spekulativnim sposobnostima, postao bogataš, finansijski investitor i prilično živopisna ličnost. Kako je dostigao viši društveni status, a u dobu nacionalnog romantizma, svom dotadašnjem prezimenu Mijatov je dodao nastavak –ić, te postao Mijatović. Sinovima je otkupio vojnu obavezu i obezbedio im bezbrižno i kvalitetno školovanje. Đorđe Mijatović, češće nazivan Đoka, je bio član Miletićeve stranke i dopisnik „Zastave“, ali veoma sklon levičarskim idejama, zbog čega je ušao u polemiku sa Ilijom Vučetićem. Mijatović je studirao medicinu u Švajcarskoj i Francuskoj, pored toga apsolvirao je i pravo. Prema dostupnim izvorima, koji nisu do kraja dokazani, Mijatović je bio lekar na prekookeanskom brodu, te u britanskoj misiji u Indiji. Bolovao je od indijske groznice, a umro od antraksa 1878. godine u tridesetoj godini. Pod uticajem Markovića, Đoka Mijatović je u Novom Sadu osnovao časopis „Jednakost“. Smatrajući da Bečkerečki program nije u potpunosti odgovorio na sve narodne zahteve, na stranicama „Jednakosti“ 1872. godine je izneo svoj politički program pod nazivom „Jednaka prava, jednake dužnosti i jednaka slobode za sve“. Mijatovićev politički program je insistirao na opštem pravu glasa za sve stanovnike Ugarske. Zahtevao je decentralizaciju i jačanje opštinskih samouprava. Tražio je da se svi zakoni usvajaju na referendumu. Zahtevao je racionalizaciju državne uprave, drastično smanjenje činovnika, te smanjenje plata visokih činovnika. Program je predviđao ukidanje stajaće vojske i naoružavanje naroda, koji bi sam sebi starešine birao. Smatrao je da svaki građanin ima pravo da predlaže zakone. Insistirao je na progresivnom oporezivanju, ali i ukidanju bilo kakvog oporezivanja za one čiji je godišnji prihod bio 400 forinti i manji. Tražio je ograničenje rada, kako u fabrikama, tako i na poljima, na osam sati. Protivio se prodaji i plenidbi imovine koja bi garantovala prihod od pomenutih 400 forinti. Zalagao se za obavezno besplatno obrazovanje, obavezno državno staranje o invalidima i nemoćnima. Tkođe, Mijatovićev program je propagirao i najšire građanske slobode. Ipak, ovaj program je donekle ostao mrtvo slovo na papiru, pošto nije formirana politička stranka, koja bi se zalagala za njega ozbiljnije. Svakako da su vršački socijalisti, potonji radikali, bili bliski ovom program, ali su oni od 1887. do 1902. godine bili na pozicijama Bečkerečkog programa, dopunjenog socijalnim zahtevima.
Desnica, koju su činili određeni bogataški krugovi, klerikalci konzervativci, pomognuti od strane ugarske vlade, okupili su se oko Đorđa Stratimirovića, koji je proklamovao svoj program 1872. godine, sa ciljem da preuzme Miletićeve birače. U uvodu u svoj program Stratimirović ističe: „Nije ništa po narod opasnije, nego kad mu politične vođe, ne poznavajući onih moralnih i materijalnih sredstava koja su za postiženje izvestnih celi nuždna, njegovu najbolju snagu u bezplodnoj borbi troše – snagu koja bi celishodno i blagovremeno upotrebljena kadra bila narodu vek blagostanja stvoriti.“ Stratimirovićev program je bio znatno umereniji od Bečkerečkog, ali ne i potpuno pomirljiv. Zakon o Austrougarskoj nagodbi i Zakon o narodnostima, ovaj dokument nije u potpunosti ni osporavao, ali ni prihvatao. Biranim rečima, Stratimirović ih je proglašavao kao političku realnost, pod uslovom da se isprave, dopune i slično. Stratimirović je izneo i zahteve da se spoljnopolitički austrougarski usklade sa francuskim i ruskim interesima, te da se na Balkanu doprinese oslobođenju hrišćanstva od „polumeseca”. U svom program Stratimirović vidi najvećeg neprijatelja srpskim interesima, geopolitiče pretenzije nemačkog carstva, i podložnost Austrougarske njima. Iako umeren, ovaj program je čvršće stajao u odbrani srpskih interesa nego mnogi kasniji programi, a pre svega Velikokikindski. U zamisli da formira stranku baziranu na svom programu, nekadašnji vožd Srpske Vojvodine, doživeo je fijasko. Uprkos svim iskušenjima tada je bilo nemoguće oponirati među Srbima oduševljenom masovnom pokretu, kao što je bila Srpska narodna slobodoumna stranka.
Nakon što su propali pokušaji da se stvori konkurencija Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci, sve snage su preusmerene na stvaranje raskola unutar stranke formiranjem tzv. notabiliteta. Suštinu onoga što možemo nazvati notabilitetskom politikom u Vojvodini, predstavlja politika somborskog poslanika i prvaka Srpske narodne slobodoumne stranke, Nike Maksimovića. Početak njegovog notabilitetstva datira upravo iz iste 1873. godine. Svestan da je stranka u naponu snage, Maksimović je nije napustio, već je delovao unutar protivno njenom programu i Svetozaru Miletiću. Nakon oporavka od višegodišnje robije, ali i prvih simptoma progresivne paralize, odnosno sušenja mozga, Miletić je u Novom Sadu, aprila 1881. godine sazvao veliki zbor birača stranke, sa namerom da se obračuna sa notabilitetima. Iskusni notabiliteti, međutim, procenjujući da je to poslednji Miletićev politički korak, nisu se isticali na skupu. Umesto očekivanog, došlo je do sukoba između Miletića i radikala Jaše Tomića koji je zahtevao dopunu Bečkerečkog programa socijalnim pitanjima. Tomićevom zahtevu se suprotstavio lično Svetozar Miletić, objašnjenjem da se materijalni interesi podrazumevaju u demokratskom programu Narodne stranke, a da Tomiću kao socijalisti, nema mesta na zboru ove stranke. U avgustu 1882. godine. Svetozar Miletić je potonuo u najteži oblik bolesti, što je dovelo do njegovog konačnog odlaska iz društveno-političkog života. Notabiliteti su 13. aprila 1884. godine održali impozantan zbor sa preko hiljadu birača Srpske narodne slobodoumne stranke iz 52 mesta. Ovaj skup je bojkotovala grupa liberalnog centra okupljena oko Miše Dimitrijevića. Na ovom zboru notabiliteti su usvojili umereni Kikindski program. Suština ovog programa, koji je sadržao svega četiri tačke je bila odustajanje od opozicione politike prema vladi, prihvatanje Austrougarske nagodbe, zalaganje za što jači razvoj Ugarske i borba za srpska prava u doslednoj primeni Zakona o narodnostima i u okvirima Srpske crkveno-školske autonomije.
Još na Miletićevom novosadskom zboru su se iskristalisale tri frakcije u srpskom opozicionom pokretu – liberali, notabiliteti i radikali/socijalisti. Do ozbiljne konfrontacije između radikala i liberala će doći nakon izbora za srpski narodno-crkveni Sabor 1885. godine, a funkcionisaće preko sopstvenih organa tj. glasila – liberalnog „Branika“ Miše Dimitrijevića i „Zastave“ koja je pala u radikalske ruke, a nakon izvesnog vremena sklopljen je i brak između Jaše Tomića i Milice Miletić. Izbori za crkvene opštine i eparhijske skupštine su pokazali veliki rivalitet između liberala i radikala u okviru još uvek formalno nepocepane stranke. Do formalizacije postojanja dve odvojene stranke doći će tek 1887. godine, kada će Tomić formirati Celokupnu srpsku narodnu slobodoumnu stranku, koja će ubrzo nakon toga promeniti naziv u Srpska narodna radikalna stranka, a Miša Dimitrijević će svoj liberalni deo konstituisati kao partiju kontinuiteta pod istim nazivom Srpska narodna slobodoumna stranka, odnosno Srpska liberalna stranka. Radikali su 1887. godine, konstituisanjem stranke usvojili svoj program, odnosno dopunili Bečkerečki program socijalnim zahtevima. Međutim, oni nisu dopunili poslednju verziju Bečkerečkog programa iz 1872. godine socijalnim zahtevima, već izvornu verziju iz 1868, udaljivši se na taj način dodatno od Miletćeve politike, mada će se do kraja na njega pozivati. Krajem 1889. godine kulminirao je liberalsko-radikalski sukob koji se žestoko vodio polemikom između „Zastave“ i „Branika“. Ova epizoda odnosa između dve srpske opozicione partije rezultirala je 4. januara 1890. godine (na Tucindan) ubistvom Miše Dimitrijevića koje je lovačkim nožem, sa predumišljajem, izvršio Jaša Tomić na novosadskoj železničkoj stanici pred očima Dimitrijevićeve supruge i najbližeg prijatelja Nikole Joksimovića, urednika „Branika“. Jaša Tomić je nakon ovoga prvostepeno osuđen na doživotnu robiju, što je viša instanca preinačila u šestogodišnju zatvorsku kaznu koju je 1890 – 1896. odrobijao u zatvoru u Vacu, pod veoma povoljnim uslovima, radeći u stolarskoj radionici. Tomićevi radikali, ne samo u Saboru već i generalno, ostvaruju potpunu dominaciju među srpskim biračima i dobijaju čak 37 mandata, spram 5 liberala, 11 vladinovaca i 19 samostalaca iz Hrvatske. Sve ostale stranke postaju samo nemoćni svedoci radikalske politike. Upravo ovaj saziv Sabora učvršću je nas u uvernju da je postojao dogovor radikala sa ugarskim strukturama. Naime, u ranijim situacijama kada je srpska opozicija pobeđivala na izborima za Sabor, spregom klera i vladinog komesara nije omogućeno funkcionisanje sabora. Ovaj put, međutim, srpska veroispovedna autonomija je servirana radikalima bez ikakvih prepreka. Veoma je izvesno da je do ovako povoljne situacije po radikale došlo na osnovu tajnog dogovora između radikala i određenih državnih struktura Ugarske, a posledica toga je bilo i njegovo ranije puštanje iz zatvora. Kada su preuzeli institucije srpske autonomije, radikali su zatekli sve izmirene troškove i višak od 800.000 kruna u kasi. Nakon odlaska sa vlasti iz autonomnih organa 1910, radikali su drastično umanjili imovinu Srpske crkve te ostavili dug od 800.000 kruna. Došavši na ovaj način na neku vrstu vlati, radikali su usvojili svoj novi program 1904. godine. Novi radikalski program je bio na tragu Bečkerečkog, ali njegovo usvajanje možemo smatrati za odustajanje od istog. Novi program je bio napisan i za Vojvodinu, odnosno Ugarsku, kao i za Hrvatsku i Slavoniju. Ovaj program počinje uvodom u kom se navodi sledeće: „Država je radi državljana i to radi sviju podjednako. Državljani su dužni sve činiti, što je potrebno za održanje i napredak države, ali je i država dužna osigurati pravo na opstanak i pravo na svestrani mirni razvitak svima državljanima i svima svojim narodima. Državni stroj treba položiti na široke osnove demokratizma, a misao vodilja mora biti sloboda i pravda, bratstvo i jednakost.“ Pored navedenog on je sadržao i deo programa koji se odnosio na Srpsku crkveno-školsku autonomiju, čiji je cilj ograničavanje uticaja klera na sve poslove osim veroispovednih, veronaučkih i dogmatskih. U Ekonomskom delu programa radikali se zalažu za zadrugarstvo.
Kada govorimo o Srpskoj demokratskoj stranci u Vojvodini, primarno moramo obratiti pažnju na njen intelektualni kapacitet i idejno-politički značaj. Ova politička platforma je uspela da poveže vrhunske vojvođanske intelektualce tog doba, kao na primer Milutina Jakšića, Miletu Jakšića, Isidoru Sekulić, Veljka Petrovića, Ignjata Pavlasa, Tihomira Ostojića i mnoge druge. Pokretanje „Srpskog glasa“, možemo smatrati kao osnivanje Srpske demokratske stranke u Vojvodini, pošto su ovaj list gotovo sve demokratske grupe u Vojvodini prihvatile kao svoj organ. Iste godine je u Ugarskom saboru na snagu stupio Aponjijev zakon, koji je putem obrazovnog sistema imao za cilj da intenzivira mađarizaciju nemađarskih naroda Ugarske. Cela atmosfera nakon stupanja ovog zakona, postala je teška za narodnosti, posebno za Srbe. Jula 1908. održana je konferencija u Novom Bečeju na kojoj je usvojen Nacrt programa Srpske demokratske stranke. Program se sastojao iz dva dela, nacionalnog i građansko-demokratskog. Prevaga je data drugom delu programa, s obzirom da je u datom periodu jedini suštinski nacionalni cilj bio opstanak i očuvanje srpskog identiteta. Ta 1908, je bila godina aneksije Bosne, i prilično pojačane srbofobije od strane habzburških krugova. Ni gotovo dvodecenijska propast srpske opozicije usled međusobnih razmirica, nije ostavljala preveliku mogućnost demokratama za velike nacionane ciljeve. U navedenim okolnostima na Novobečejskoj konferenciji najviše je insistirano na političkim pravima Srba, na demokratiji i socijalnoj pravdi. Međutim, ova konferencija nije u potpunosti urodila plodom, s obzirom da su demokratske grupe iz Vojvodine bile raznorodne. Primera radi somborske demokrate, okupljene oko lista „Sloga“,koje je reprezentovao Jovan Joca Lalošević su bile značajno konzervativnijih stavova, više su ostavljali utisak da se radi o novoj generaciji somborskih notabiliteta, nego o pravim demokratama. Somborcima nisu na srcu bile ideje o socijalnim reformama, a ni jednakost biračkog prava im nije bila draga. Ipak glavni faktor koji je omeo izgradnju čvršće struktuirane Srpske demokratske stranke nije bio determinisan međusobnim odnosima među srpskim demokratama u Vojvodini. Naime, 1908. Austrougarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo ogromno nezadovoljstvo među Srbima širom monarhije. Habzburška država je počela da javno iskazuje otvorenu srbofobiju, što se posebno reflektovalo putem sudskog i policijskog sistema.
Oko dr Miladina Svinjareva, mladog lekara, najvećeg stručnjaka za akušerstvo, sina skromnih roditelja, krajem prve decenije dvadesetog veka okupila se grupa mlađih školovanijih radikala koji su bili duboko razočarani Jašom Tomićem i tadašnjim radikalskim rukovodstvom, pre svega njihovim zloupotrebama i korupciji. Svinjarev lečenje naroda nije doživljavao kao karijeru već kao svoju životnu misiju, pa je stekao veliku popularnost. Mladoradikali su takođe bili zainteresovani za saradnju sa mađarskim strankama, ali iz razloga sprečavanja zloupotreba. Upravo u periodu mladoradikalskog zenita osnovana je Nacionalna stranka rada na čelu sa Ištvanom Tisom. Mladoradikali su želeli da sarađuju upravo sa Nacionalnom strankom rada, pošto se njen program zalagao za radikalne reforme i uvođenje opšteg i jednakog prava glasa za sve punoletne građane. Ključna ličnost za osnivanje Nacionalne stranke rada u Novom Sadu bio je veliki župan Bela Matković. On je mladoradikalima obezbedio sredstva za pokretanje političkog lista „Srpstvo“ koji je ugledao svetlo dana 16. marta 1910. godine. Nedugo zatim, Ugarska vlada je odlučila da subvencioniše izlaženje mladoradikalskog lista. Srpstvašima kao mladim i obrazovanim ljudima je na prvom mestu bila izvorna ideja radikalizma, a ne klijentelistički odnos prema vladi, pa su nakon podrobnije analize događaja odustali od fuzije sa Strankom rada, te samoinicijativno odbili da primaju dalje subvencije od vlade. Bez direktnog vezivanja podržavali su isključivo reformske poteze Nacionalne stranke rada. Na zboru u Žablju aprila 1910. godine mladoradikali su formirali Srpsku narodnu stranku u Ugarskoj čiji je zvanični organ postao list „Srpstvo“. Nasuprot bivšoj stranci, udaljenoj od ideoloških osnova, mladoradikali su ideološki bili levi radikali bliski socijalistima. NJihov cilj je bio ostvarenje prava na opšte, tajno glasanje. Isticali su neophodnost korenitog poboljšanja materijalnog stanja najširih slojeva društva, nasuprot oligarhičnoj mađarskoj džentiji i džinovskom latifundijskom posedu, koji je pokušavao da konzervira relikte feudalizma. Zalagali su se za opšte pravo na besplatno lečenje, vaspitanje i suđenje. Među srpstvašima najpoznatiji su bili dr Đorđe Tapavica, sveštenik Toša Milić, inženjer Milivoj Matić, profesor Marko Vilić (posleratni urednik „Zastave“).
Ostavi komentar