Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Iako je naš čuveni istoričar istoričar Vasa Bogdanov u svojim dragocenim istraživanjima posvetio dosta pažnje liku i delu Ignjata Martinovića, ipak se ličnost takvog naučnog i društveno-političkog značaja malo spominje kada je u pitanju istorija poznog HVIII veka.
Jedan od mogućih razloga slabe zastupljenosti leži u njegovoj nejasnoj etničkoj identifikaciji. Mogao se smatrati i srpsko-hrvatskim(ilirskim) i mađarskim i habzburškim naučnikom i političkim misliocem. Ignjat Martinović je izdanak srpske vojničke porodice koja svoje korene vuče iz Stare Srbije, odakle se 1690. u seobi predvođenoj patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, doselila na područje današnje Vojvodine. Tu su njegovi preci stupili u vojnu službu, dok je sam Ignjatov otac, Matija Martinović, bio austrijski oficir koji se zbog želje za napretkom u službi pokatoličio, pa su samim tim i njegova deca postala katolici. Prelazak Matije Martinovića u katoličanstvo nije rezultovao višim činom, pa se on ubrzo penzionisao i prešao sa porodicom u Peštu, gde se Ignjat i rodio 20. jula 1755. godine. Zaista se retko može sresti tako brojčana porodica, a da su opet svi članovi bili baš tako uspešni u svojim zanimanjima. Najstariji Ignjatov brat, Ivan, bio je kotarski činovnik u Virovitičkoj županiji. Drugi brat, Vice, istakao se kao austrijski oficir u Sedmogodišnjem ratu, ali ni on, poput oca nije uspeo da dostigne viši čin od kapetana. Treći brat, Toma, bio je sveštenik u Srpskom Miletiću, dok je najmlađi, Marko, bio glavni lekar u Bačkoj županiji i poznat po „dobrom glasu zbog svoje obrazovanosti i sposobnosti“. Zbog toga ne treba da čudi činjenica da je ovakva porodica iznedrila jednog od najumnijih ljudi tog doba, čije će rezultate potvrditi najznačajniji univerziteti i intelektualni krugovi.
Ignjat je u detinjstvu rano ostao bez oca, a majka ga je nakon veoma uspešnog pohađanja gimnazije u Pešti, predala franjevcima radi daljeg obrazovanja. Franjevci su odmah primetili o kakvom se intelektualnom potencijalu radi, pa je Ignjat primljen i zaređen kako bi se njegova inteligencija iskoristila u interesu teologije i franjevačkog reda. U trenutku polaganja redovničke zakletve u aprilu 1773. godine, Ignjatu je bilo svega sedamnaest godina. Svoje prve redovničke godine proveo je u franjevačkom samostanu u Baču, da bi ubrzo prešao u Baju, gde je završio filozofiju. Međutim, ubrzo će zaobilaženje njegove volje prilikom zaređivanja izbiti na površinu i doći će u sukob sa crkvom i redovništvom. Kada je leta 1774. u Baju došao izaslanik rimskog poglavara franjevačkog reda kako bi pregledao tamošnji samostan, devetnaestogodišnji Ignjat je pismeno zatražio da ga otpuste iz reda, objašnjavajući da je njegova zakletva položena pod prisilom, te kao takva nema nikakvu vrednost. U ovom pismu je navodno izjavio da nauku priznaje pre religije, mada za tako nešto nema potvrde. U jednom svom pismu iz 1792. godine, Martinović jasno i precizno aludira na nemoralnost i lenjost franjevačkih redovnika, veličajući istovremeno prosvećenog cara Josifa II.
Međutim, njegovo pismeno obraćanje je bilo uzaludno jer franjevačke starešine nikako nisu htele da ispuste ovakav intelektualni potencijal. Martinović ipak napušta Baju, ali odlazi u Budim gde je na tamošnjem sveučilištu završio bogosloviju. Nakon toga je počeo da predaje filozofiju i matematiku učenicima franjevačkog reda. Međutim, ubrzo će doći u novi sukob sa višim klerom i dobiće premeštaj u Slavonski Brod, da bi 1781. godine prešao u Osijek. Tamo će štampati svoje prvo delo, praktikum iz filozofije. Jula te godine, graničarska jedinica u kojoj su kao oficiri služili Ignjatovi ujak i brat, odlazila je na zadatak u Bukovinu, u današnjoj Ukrajini. Sa velikom radošću prihvata poziv i bez odobrenja nadređenih odlazi sa njima kako bi postao vojni sveštenik i nastavnik matematike pripadnicima vojne inženjerije.
Boravak u Bukovini je izuzetno važan za formiranje Ignjata Martinovića kao političkog mislioca. U Černovicu je upoznao grofa Adama Potockog, koji će u nadolazećim godinama postati jedan od vođa poljske revolucije, njen ideolog i ministar spoljnih poslova. Sa njim Martinović stupa u intelektualne polemike i dolazi do njihovog zbližavanja. Potocki je tada planirao put širom Evrope, pa je Martinovića pozvao da pođe sa njim, najverovatnije iz razloga što je Martinović tada govorio maternji „ilirski“, latinski, mađarski, nemački, engleski, francuski i italijanski jezik. To govori o kakvoj se intelektualnoj gromadi radilo. Uputili su se na putovanje po Švajcarskoj, Francuskoj, Holandiji, Belgiji, Nemačkoj i Rusiji, gde je u svakoj od ovih zemalja upoznao visoke intelektualne i političke krugove. U Parizu je upoznao pojedine ličnosti koje će imati zapažene uloge u budućoj revoluciji, a sa Potockim je pristupio društvu iluminata, čiji je cilj bilo prosvećivanje i borba protiv nasleđa srednjeg veka. Na osnovu ovoga se Ignjat Martinović može uporediti sa Dositejom Obradovićem: obojica su bili zamonašeni i potom razočarani u crkvu, da bi potom postali prosvetitelji i stupali u kontakt sa iluminatima. Nakon Francuske, Martinović i Potocki prelaze u Englesku, gde su se povezali sa DŽozefom Prislijem, hemičarem i nosiocem revolucionarne misli koji će kasnije, od strane francuskih revolucionara biti proglašen počasnim građaninom Francuske.
Nakon putovanja, Ignjat Martinović 1782. odlazi u Lavov, koji do današnjih dana neguje tradiciju univerzitetskog centra. U ovom gradu objavljuje možda i najznačajniju naučnu publikaciju, odnosno raspravu o prirodi duge i svetlosnih zraka. Na osnovu toga je postao član Harlemske akademije, da bi sledeće godine postao profesor prirodnih nauka na Lavovskoj akademiji, ukazom cara Josifa II, o kom je Martinović govorio u superlativu zbog njegove prosvetiteljske prirode. Već sledeće 1784. godine se Lavovska akademija pretvara u univerzitet, a Martinović postaje dekan Filozofskog fakulteta sa svega dvadeset i devet godina. Pri njegovom izboru je zanemaren princip da se za dekana svakog fakulteta postavi najstariji profesor, zbog izuzetne sposobnosti da više nauka poveže i usmeri ih ka opštem cilju. Ubrzo je patentirao mikrometar, spravu koja je liniju dužine jednog palca delila na tri miliona tačaka, čime postaje priznat u naučnim krugovima na evropskom nivou. Uslediće mnogi naučni radovi i patenti kao što su sprava za merenje visine atmosfere, vršalica, mašina za rezanje duvana i neka vrsta aeroplana. Na osnovu svojih naučnih dostignuća, izabran je za člana hesenske, minhenske, stokholmske i petrogradske akademije.
Međutim, Ignjata Martinovića krajem osamdesetih godina XVIII veka sve više okupiraju društveno-političke teme. Martinović, kao etablirani naučnik, u svojim delima koje naziva katekizmima, naročito udara na crkvu, samostane i jezuite. Smatrao je da crkva zloupotrebljava religiju kako bi uticala na narod u skladu sa svojim interesima, zbog čega ga neki smatraju ne samo ateistom, nego i antiteistom. Pored prosvećivanja, isticao je veoma radikalne pojmove za ono vreme: antifeudalizam i republikanstvo. Ovakvo delovanje je izazvalo gnev konzervativnih i klerikalnih krugova na univerzitetu u Lavovu, a koji je bio sve opasniji po Martinovića nakon smrti cara Josifa II. Iz Lavova odlazi 1791. godine u Peštu, kako bi se na tamošnjem univerzitetu kandidovao za mesto profesora fizike. Takođe, Pešta je više odgovarala njegovom političkom delovanju, za razliku od Lavova koji je mogao biti nesigurna sredina zbog upitne budućnosti poljskog revolucionarnog pokreta, kao i sudara habzburških i ruskih interesa na tom području. Međutim, u komisiji nadležnoj za to pitanje dominantni su bili pripadnici klera, pa Martinović ne biva izabran kao „nedovoljno dobar hrišćanin“ i umesto toga odlazi u Beč. Na habzburški presto je stupio prosvećeni apsolutista Leopold II, kom je Martinović postao jedan od savetnika i pomoćnika u borbi protiv reakcionarnog pokreta svetovnih i crkvenih feudalaca u Ugarskoj. Iste godine ga car postavlja za dvorskog hemičara, ali će već sledeće 1792. doći do promene na prestolu. Ignjat Martinović je pokušao da u antiklerikalnom i antifeudalnom pravcu utiče na novog cara, Franca. Međutim, sam car je bio jedna rigidna i kruta ličnost, koja je zazirala od revolucionarnih događanja u Francuskoj, te je u savezu sa feudalcima i katoličkim klerom poveo jednu krajnje konzervativnu spoljnu i unutrašnju politiku. Nezadovoljan Martinovićevim ponašanjem, car Franc ga udaljava sa dvora i pokušava da ga potpuno eleminiše iz javnog života.
Prognan sa dvora, Martinović stupa u organizovanje revolucionarnog delovanja. U tom cilju on organizuje dva revolucionarna tajna društva: Društvo reformatora i Društvo slobode i jednakosti. Prvo društvo je uključilo mali broj plemića i siromašnijih magnata, da bi počelo sa radom leta 1793. godine pod vođstvom Đura Đurkovića, profesora finansijskih nauka. Imalo je za cilj da Ugarsku pretvori u republiku, kojom bi se upravljalo preko dve komore. Drugo društvo je počelo sa radom sledeće godine i njime je rukovodio Martinović lično. Nakon smrti Đurkovića, Martinović će preuzeti vođstvo i nad Društvom reformatora. NJegov plan je bio da preko ovih društava privuče oko 200.000 ljudi, među njima i sposobne pojedince za vođenje plitičkih i vojničkih poslova. Povrh toga, moglo se računati i na patriote iz građanskog i vojničkog staleža koje je revolucionarni žar privlačio. Martinović je smatrao da je ovakvom brojnošću moguće srušiti feudalni sistem u Ugarskoj. Takođe, smatrao je da se ugarska vlastela mahom sastoji od ljudi lažnog patriotizma i lojalnosti caru radi očuvanja svog položaja, a da se prema nižim slojevima društva ponašaju tlačiteljski, te je zbog toga Ugarska bila najzgodnija za sprovođenje građanske revolucije. Po njegovoj zamisli, Ugarska bi bila federalna republika sastavljena od Mađarske u užem smislu, Ilirije(Dalmacija, Slavonija i Hrvatska), Slovačke(županije Arva, Trenčin, Nitra, Šariš i Turčin) i Vlaške(Banat i deo Erdelja). Svaka federalna jedinica bi imala svoj zasebni sabor, gde bi na svom jeziku raspravljala o svojim probelemima. Zanimljivo, on ne spominje Bačku, a Banat daje Rumunima, iako u njemu velikim delom žive Srbi, koje je trebalo formirati kao građansku klasu s obzirom da nisu podlegali ugarskom feudalnom sistemu i iskoristiti ih kao probni balon u revolucionarnoj borbi. Prema tome, Banat je predviđan kao začetnik razvoja ideja slobode, bratstva i jednakosti na nivou Ugarske.
Za svoju nameru, Martinović je uspeo da okupi dobar broj intelektualaca visokog ranga, koji su svojim shvatanjima i sposobnostima mogli da anticipiraju šta je moguće postići reformom društva, odnosno revolucijom. Ignjat Martinović je preveo najznačajnija dela francuskih revolucionara i napisao veliki broj političkih spisa, od kojih je deo sačuvan u arhivima, dok je jedan deo spaljen nakon propasti njegovog plana. Trenutak u kom francuska vojska s jeseni 1793. izbija na Rajnu, smatrao je idealnim momentom da se krene u realizaciju revolucionarnih planova, odnosno izdvajanja Ugarske iz okvira, kako je smatrao, nemačke hegemonije. Međutim njegov pokret nije uspeo da okupi željenu cifru od 200.000 pristalica, pa je ambicija o revolucionarnom pokretu ostala svedena na nivo jakobinske zavere. Ubrzo je sa grupom saradnika otkriven i uhapšen tokom 1794. godine. Osuđeni su potom kao jakobinci i pogubljeni 20. maja 1795. na Krvavoj poljani u Pešti. NJegovu smrt je pratilo spaljivanje njegovih zaplenjenih spisa, blaćenje kroz versku istoriografiju i optužbe da je zapravo bio carska marioneta koja je trebala da privuče i otkrije značajne ljude revolucionarnih pogleda. Međutim, istorijske činjenice skrivane u brojnim arhivima, takve navode demantuju i daju verodostojnu sliku o liku i delu Ignjata Martinovića.
Iako njegovi revolucionarni planovi nisu imali konkretnih rezultata, izvršen je veliki ideološki uticaj na buduće generacije liberalno-demokratskih političara na ovim prostorima. Zahvaljujući pismenim pojedincima iz redova njegovih pristalica, punktacije i katekizmi su prepisivani i sačuvani od uništenja. Mnoge buduće političke opciije, među njima i stranka Svetozara Miletića, preuzele su i baštinile određene segmente i formulacije Ignjata Martinovića. Pored toga, svojim naučnim značajem stoji u istom redu sa drugim značajnim naučnim imenima, poput Mihaila Pupina i Milutina Milankovića.
Ostavi komentar