Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Srbi u Ugarskoj su oduvek sebe smatrali za poseban narod u političkom i etničkom smislu, kome pripada poseban politički položaj u državi. Svest o tome oni su najbolje manifestovali u stalnoj borbi za svoja prava i u tome su vodeću ulogu igrali Srbi iz Vojvodine. Prvobitna politička i, prevashodno, vojnička važnost koju su Srbi uživali u Habzburškoj monarhiji, u drugoj polovini 19. veka je zamenjena nadmoćnošću Mađara.
Unutar samog srpskog naroda vladalo je oštro trvenje između visoke crkvene hijerarhije i svetovnih predstavnika naroda. U srpskom političkom životu posle Miletića, liberalna i radikalna stranka pobijale su visokom kleru pravo na jači uticaj u autonomiji izvan čisto verskih stvari i osporavale episkopatu ispravnost onog stanovišta po kome je napredak srpskog naroda u Austrougarskoj državi bio moguć jedino uz oslonac na vladinu stranku. Ovakva politička situacija među Srbima u Ugarskoj, nepovoljno se odrazila na sve ostale aspekte života. Vlasti su konstantno smanjivale, ograničavale i na svaki način ometale Srbe u uživanju autonomije. S druge strane, Srbi sami su bili više zaslepljeni međusobnim političkim borbama, mesto da su više prionuli na rad oko svog kulturnoekonomskog podizanja. Bilo je očigledno da je srpski narod u Vojvodini počeo gubiti orijentaciju u sve težim nacionalnim, kulturnim i ekonomskim prilikama. Sukobi radikala i liberala, dve najuticajnije stranke, su se intenzivirali i poprimili obeležje besomučnih klevetničkih napada na stupcima stranačkih glasila. Radikali i njihov list Zastava su optuživani da su socijalisti i komunisti, da su za vlast „svetine“ i „taloga“, dok su Liberali i njihov list Branik trpeli optužbe da se zalažu za slobodu „gospode“ i „inteligencije“. Vremenom su radikali postajali sve moćniji i mnogobrojniji. Ubrzo će doći do diferencijacije dela radikala i do formiranja nezavisnih radikale i mladoradikala. Među radikalskim disidentima ističe se dr Miladin Svinjarev.
Miladin Svinjarev spada u grupu mlađih političara s početka 20. veka. Rodom je iz siromašne bečejske porodice. Školovao se u Novom Sadu, a potom na Medicinskom fakultetu u Budimpešti, da bi specijalističko usavršavanje završio kod vodećih lekara u Austriji. Bio je stručnjak za akušerstvo i ginekologiju. Svoju političku karijeru nastavio je i u međuratnom periodu. Svinjarev je bio izabran za poslanika na Velikoj narodnoj skupštini koja je ocepila Vojvodinu od Mađarske, te član Narodnog veća, prvog privremenog organa izvršne vlasti u Vojvodini. Po okončanju Velikog rata, Svinjarev je postao upravnik ginekološko-akušerskog odeljenja novosadske Državne bolnice. Napisao je veliki broj naučnih radova, ali i drama i novinskih članaka. Svinjarev 1923. godine dodaje prezime Veličković, koje su po predanju nosili njegovi preci. Bio je osnivač i starešina Sokolskog društva u Novom Sadu. Svinjarev 1926. godine stupa u masonske redove – u ložu Mitropolit Stratimirović. Umro je vršeći svoj poziv, prilikom nestanka struje u operacionoj sali novosadske Betanije, 1929. godine. Lekarski poziv nije izabrao isključivo radi karijere, već je lečenje naroda doživljavao kao uzvišenu misiju.
Oko dr Miladina Svinjareva krajem prve decenije dvadesetog veka okupila se grupa mlađih školovanijih radikala koji su bili duboko razočarani Jašom Tomićem i tadašnjim radikalskim rukovodstvom. Ova grupa je poznata pod nazivom mladoradikali ili srpstvaši po političkom listu Srpstvo koji su pokrenuli. Novosadski politički listovi Straža i Srpstvo će nastati upravo iz radikalskog miljea, a njihov nastanak je direktno prouzrokovan neslaganjima sa uređivačkom politikom Zastave i političkim delovanjem radikalne stranke. Inače, u kulturnom životu srpskog naroda u gotovo celom 19. veku jedna stvar je vrlo karakteristična: ne samo politički, no i književni rad koncentriše se oko političkih listova, i publiciti daju pravac javnom mnjenju u političkim i nacionalnim pitanjima, ali i književnosti.
List Srpstvo, organ radikalskih disidenata, izlazio je u Novom Sadu, od 1910. do 1914. godine. Bio je ovo poslednji list na srpskom jeziku koji je pomagan novcem mađarske vlade. Vlasnik ovog lista bio je dr Miladin Svinjarev, a urednik Đorđe Popović, do 1910. kada ga je zamenio Svinjarev, potom LJubomir Apić 1911. godine. Prvi broj pojavio se 16. marta 1910. godine. List Srpstvo bio je organ Srpske narodne stranke u Ugarskoj. Ova stranka je formalno osnovana posle pokretanja lista, na zboru u Žablju 9. aprila 1910. godine, od nekadašnjih pripadnika Radikalne stranke. Pripadnici novoosnovane stranke nazvani su Srpstvašima i zalagali su se za radikalnu izbornu reformu, korenite ekonomske, socijalne, političke i administrativne promene ugarskog društva, na kapitalističkim osnovama. Bili su bliski mađarkoj vladi i zato su podrugljivo nazivani podrepaši i Tisini mali kaplari.
Između Srpstva i Zastave vadao je pravi rat. U listu Radikalna reč sledbenici Jaše Tomića borili su se protiv radikalnih disidenata, objašnjavajući zbog čega su oni napustili Radikalnu stranku i suzbijajući njihove napade. Ona je Srpstvo nazivala “čedom bluda”, tvrdeći da se ne zna ko mu je otac, čime se aludira na povezanost lista sa mađarskom vladom. Srpstvo je izlazilo dva puta, potom pet puta nedeljno i tokom 1911. godine list je izlazio u 1.000 primeraka. Na smer ovog lista nije uticala novčana pomoć mađarske vlade, koliko prelazak uredništva u ruke Milana L. Popovića, 1912. godine. Ovaj mađarofil, oportunist i konzervativac je protiv sebe izazvao čitavo srpsko javno mnenje i pristalice Srpstva dobile su podrugljiv naziv “Podrepaša”. Novosadsko Srpstvo je tokom svog celokupnog postojanja igralo dvoličnu ulogu, imalo je i faze “otežavanja” kad nije primal državne subvencije, pravilo je kompromise, dodvoravalo se vlastima, ali je nastojalo da se predstavi i kao zastupnik srpskih interesa. Posle Prvog svetskog rata Srpstvo je objavljivalo samo vesti od Ugarske telegrafske agencije i poslednji broj se pojavio 12. avgusta 1914. godine.
Po rečima Jovana Skerlića ovaj list je pre početka Prvog balkanskog rata o Srbiji pisao ružnije od pojedinih bečkih i peštanskih novina. Kada je počeo rat Srpstvo je osudilo imperijalističku politiku velikih sila, pružilo bezrezervnu podršku ratnim naporima Srbije, a vlasnik lista dr Miladin Svinjarev je kao lekar-dobrovoljac stupio u srpsku vojsku. Za svoj list je, kada je bio u mogućnosti, slao izveštaje sa fronta. Za svoje zasluge odlikovan je Ordenom Svetog Save. Oslobodilački rat na Balkanu je uslov opstanka i progresa balkanskih naroda, pisalo je Srpstvo nakon svog preobražaja, a za Srbiju je taj rat i životna potreba i moralna obaveza prema porobljenoj braći. Srpstvo je isticalo da vojvođanski Srbi simpatišu i podržavaju Srbiju u borbi za slobodu. Srpstvo se putem svojih tekstova obračunalo i sa delom mađarske javnosti koji je ružio četiri hrišćanske zemlje, a navijao za Tursku u balkanskim ratovima. U vreme stalne antisemitske propagande u austrougarskoj, Srpstvo je pisalo o patriotizmu Jevreja u Srbiji, koji su svojim materijalnim prilozima, te kao dobrovoljci učestvovali u borbi. Srpstvo je posebno apelovalo na Novosađane da šalju pomoć beogradskom crvenom krstu.
Inače, srpska narodna radikalna stranka u Vojvodini je prošla zanimljiv razvojni put. Iz grupe vršačkih socijalista, predstavnika nove omladine motivisane istupanjem Svetozara Markovića na skupštini Ujedinjene omladine srpske, vremenom je nastala radikalna stranka. Zamena socijalističkih stavova, idejama građanskog radikalizma, odnosno korenitih reformi, opšteg biračkog prava i antiklerikalizma, kristališe formiranje radikalne stranke među Srbima Ugarske i Hrvatske. Od kritičara Bečkerečkog programa i politike Svetozara Miletića, radikali kao već organizovana grupa, 1884. godine staju u odbranu istih, uz želju da dođe do dopune programa socijalnim pitanjima. Do Zastave kao najuticajnijeg spskog političkog lista u Ugarskoj radikali na čelu sa Jašom Tomićem dolaze 1885. godine, a nešto kasnije ćerka Svetozara Miletića Milica, vlasnica Zastave, se udaje za Tomića. Do formiranja radikala kao posebne političke partije dolazi 1887. godine kroz sukob sa Liberalima. U narednih nekoliko godina, Radikalna stranka ubrzano raste i jača. Nakon što je početkom 1890. godine Jaša Tomić, unapred planirano, sa predumišljajem, na prepunoj novosadskoj železničkoj stanici zaklao svog dugogodišnjeg rivala, predvodnika liberale stranke Mišu Dimitrijevića, te njegovog hapšenja, došlo je do gubitka kursa Zastave i stagnacije radikalne stranke. U ovom periodu počinju i prva disonantna mišljenja i vidljivi politički sukobi unutar stranke. Jaša Tomić nikada nije bio formalni predsednik stranke, bili su to Đura Cvejić i Đura Krasojević, ali je kao urednik Zastave bio suštiniski lider ove organizacije.
Kada govorimo o radikalskim disidentima moramo, na prvom mestu istaći političko delovanje Stevana Jovića, dr LJube Pavlovića i dr Miladina Svinjareva. Takođe je neophodno istaći i disonantne glasove Emila Gavrile i Milana Božeskog. Od posebnih političkih stranaka nastalih diferencijacom dela radikala, bitno je navesti nezavisne radikale i mladoradikale.
Pred izbore za Ugarski sabor 1901. godine, nastala je specifična situacija. Naime, još od 1887. godine kada je istekao poslednji mandat Miše Dimitrijevića, i kada je došlo do zvanične podele na radikale i liberale, nijedan srpski opozicioni poslanik nije izabran na izborima za Ugarski sabor. Do dogovora između srpske opozicije nije moglo da dođe što je umanjivalo šansu za ulazak u parlament. Liberalna stranka je i pored disonantnog mišljenja Tihomira Ostojića, rešila da ipak treba izaći na izbore, za razliku od njih radikali su se opredeli za bojkot. Kako radikalski bojkot ne bi pomogao liberalima da se dignu iz političkog i organizacionog pepela, radikalna stranka je najstrožije zabranila svojim članovima da na bilo koji način učestvuju u izbornim radnjama. Svi kandidati liberalne stranke su izgubili izbore, međutim na izborima u novobečejskom srezu je ubedljivo pobedio dr LJuba Pavlović, radikal koji je odlučio da se ogluši o stranačku disciplinu. Pavlović je postao prvi srpski opozicioni poslanik posle 14 godina, i prvi u dvadesetom veku. Pavlović je bio dobar lekar, humanista i dobrotvor i bio je ubeđen u svoju pobedu, a pitanje je da li bi ga njegova radikalna stranka uopšte kandidovala za poslanika, da nije bojkotovala izbore. Pavlović nije pristajao ni na kakvu saradnju sa mađarskim vladajućim krugovima, a uskoro će se pokazati da stranka koja ga je isključila iz svojih redova nije bila toliko dosledna po istom pitanju. Pavlović je dobio podršku srpskih liberala, ali je pored zbližavanja sa njima, insistirao da je on srpski opozicionar bez stranačkih obeležja. Pavlović se zajedno sa slovačkim poslanikom Veselovskim i rumunskim poslanikom Valdom, žestoko protivio mađarizaciji i zalagao za potpunu ravnopravnost svih narodnosti Ugarske.
Izbore januara 1905. godine srpski liberali su dočekali potpuno nespremni, te su se opredelili za pasivnost. Za razliku od njih, radikali, koji su već tri godine vladali srpskim autonomnim organima, u izbornu kampanju su ušli žestoko i organizovano, ističući čak sedam kandidata za poslanike. Međutim, od svih srpskih opozicionih kandidata, pobedu je ponovo odneo samo nezavisni srpski opozicioni kandidat u Novom Bečeju lekar LJuba Pavlović. Pored kandidata mađarske vlade, Pavlović je u svom srezu potukao i najistaknutijeg kandidata radikalne stranke Mitu Mušickog. Pavlović je pobedio kao vanpartijski kandidat, za njega su glasali svi liberalski glasači i značajan deo lokalnih radikalskih glasača. Jaša Tomić nije mogao da prihvati Pavlovićev uspeh, uprkos tome što se Pavlović na Ugarskom saboru junački borio za srpska prava. Tomić je orkestrirao do tada neviđeno blaćenje i vređanje Pavlovića, putem Zastave i radikalne stranke. Pavlović je to teško podnosio, i potonuo je u stanje duboke rezigniranosti i razočarenja. Na sledećim, vanrednim izborima godinu dana kasnije nije se ni kandidovao. Po još uvek nedokumentovanoj priči, doktor LJuba Pavlović je zapao u određene dugove prema srpskim finansijskim zavodima, kojima su u to vreme počeli da rukovode radikali, koji su pokušavali i da mu na taj način zagorčaju život. Takoće, po ovoj tezi, našavši se u bezizlaznoj situaciji, javno osramoćen od strane radikala, Pavlović je izvršio samoubistvo.
Ostvarivši apsolutnu pobedu na izborima za Srpski crkveno-narodni sabor radikali su od 1902. do 1910. godine, imali potpunu kontrolu nad srpskim autonomnim institucijama, a mađarske vlasti su im tolerisale razne zloupotrebe. Mladoradikali su takođe bili zainteresovani za saradnju sa mađarskim strankama, ali iz razloga sprečavanja zloupotreba. Upravo u periodu mladoradikalskog zenita osnovana je Nacionalna stranka rada na čelu sa Ištvanom Tisom, na koju se oslanjao Dragutin Kuen Hedervari, predsednik mađarske vlade i nekadašnji hrvatski ban. Mladoradikali su želeli da deluju upravo kroz okvire Nacionalne stranke rada, pošto se njen program zalagao za radikalne reforme i uvođenje opšteg i jednakog prava glasa za sve punoletne građane. Ključna ličnost za osnivanje Nacionalne stranke rada u Novom Sadu bio je veliki župan Bela Matković. On je mladoradikalima obezbedio sredstva za pokretanje političkog lista Srpstvo. Nedugo zatim, Ugarska vlada je odlučila da subvencioniše izlaženje mladoradikalskog lista. Srpstvašima kao mladim i obrazovanim ljudima, je na prvom mestu bila izvorna ideja radikalizma, a ne klijentelistički odnos prema vladi, pa su nakon podrobnije analize događaja odustali od fuzije sa Strankom rada, te samoinicijativno odbili da primaju dalje subvencije od vlade. Bez direktnog vezivanja podržavali su isključivo reformske poteze Nacionalne stranke rada. Među Srpstvašima najpoznatiji su bili dr Đorđe Tapavica, sveštenik Toša Milić, inženjer Milivoj Matić, profesor Marko Vilić (posleratni urednik Zastave). Tomićevi radikali su ih pežorativno okarakterisali kao „podrepaše“ i „Tisine male kaplare“.
Na zboru u Žablju aprila 1910. godine mladoradikali su formirali Srpsku narodnu stranku u Ugarskoj čiji je zvanični organ postao list Srpstvo. Nasuprot bivšoj stranci, udaljenoj od ideoloških osnova, mladoradikali su ideološki bili levi radikali bliski socijalistima. NJihov cilj je bio ostvarenje prava na opšte, tajno glasanje. Isticali su neophodnost korenitog poboljšanja materijalnog stanja najširih slojeva društva, nasuprot oligarhičnoj mađarskoj džentiji i džinovskom latifundijskom posedu, koji je pokušavao da konzervira relikte feudalizma. Zalagali su se za opšte pravo na besplatno lečenje, vaspitanje i suđenje. Zdravstveno prosvećivanje naroda, putem članaka dr Svinjareva je bila neizostavna stavka Srpstva. Mladoradikali su zahtevali da Mađarska bez izuzetka poštuje načela pravne države i vladavine prava. Socijalne teme su bile dominantne u odnosu na dnevnu politiku u sadržaju lista Srpstvo. Politički, Srpstvo je raskrinkavalo radikale i ukazivalo na njihove brojne zloupotrebe, dok je na Srpskom narodno-crkvenom saboru podržavalo rad srpskih samostalaca iz Hrvatske. Srpstvo je propagiralo srpsko-hrvatsku koaliciju u kojoj su učestvovali samostalci, a kritikovalo radikale koji su se tome protivili. List je izlazio dva puta sedmično, a štampan je u hiljadu primeraka, čime je ozbiljno konkurisao Zastavi i Braniku. U želji da list izlazi četiri puta nedeljno i da postane finansijski stabilniji, Srpstvaši 1911. godine putem župana Matkovića su izdejstvovali da ponovo dobiju subvenciju mađarskih vlasti, što su radikalska Zastava i Srpski glas kikindskih demokrata, dočekali na nož. Od Đorđa Popovića, uredništvo nad Srpstvom je lično preuzeo dr Miladin Svinjarev. List ništa u svom pisanju nije promenio, a ostao je beskompromisan i kada na uredničkoj poziciji Svinjareva nasledio LJubomir Apić. Tek kada je uredništvo 1912. godine preuzeo kontroverzni, neokonzervativac Milan L. Popović promenilo se političko usmerenje lista. Popović se trudio da list prednjači nezameranju zvaničnoj mađarskoj politici. Popović je delovao sa pozicija srpskog nacionalizma i mađarskog patriotizma, pa je shodno smatrao da do oslobađanja i ujedinjenja celog srpskog nacionalnog prostora na Balkanu može i treba da dođe samo politikom srpskog oslanjanja na mađarske političke činioce. Kritikovao je način na koji se vodi politika u Kraljevini Srbiji ocenjujući ga kao „strašan i sraman“, a narod u Srbiji kao „neprosvećen i nepoverljiv“. Kada je došlo do Prvog balkanskog rata, Srpstvo menja svoj kurs i u potpunosti i bez rezerve staje na stranu Kraljevine Srbije. Dr Miladin Svinjarev odlazi kao dobrovoljac u Srbiju, gde će kasnije biti odlikovan ordenom Svetog Save. Popović je zbog zalaganja za interese Srbije u ratu, više puta novčano kažnjavan i zatvaran.
Ostavi komentar