Autor: Miroslav Jovičin, istoričar
Eminentni izdanak loze Polita, Mihailo Polit Desančić je u svojim memoarima 1896. godine napisao da su njegovi preci došli iz Konstantinopolja, ali da nisu bili Cincari. To je sve što na osnovu porodične tradicije i Mihajlovog iskaza znamo o njihovom poreklu. Na osnovu daljeg razmatranja ovog pitanja dalo bi se osnovano pretpostaviti da su Politi bili Grci. U Konstantinopolju je sredinom osamnaestog veka, u vreme kada ga je Michael Anastas alias Polit napustio i došao u Novi Sad, živelo nekoliko stotina hiljada pravoslavnih hrišćana. Oni su uglavnom bili Grci ali je među njima živelo i Cincara, Arbanasa, Jermena, Bugara, Južnih Slovena, Kopta, pa su Politi mogli da budu izdanak iz bilo kojeg od ovih naroda.
Da bismo Politima tačnije odredili etnicitet, poslužiće nam jezik kojim su se služili. Prvi Politi su se u Novom Sadu držali sa Grcima, govorili grčkim jezikom i aktivno učestvovali u radu grčko-cincarskog opštestva, posebno Grčke škole. Navedene aktivnosti su starije članove ove porodice odredile kao Grke, dok su se mlađi Politi druge, a posebno treće generacije smatrali Srbima grčkog porekla. Kada se Mihailo Polit doselio, prezivao se Anastas ili Anastasiju, ali su ga novosadski Grci nazvali Politis, što je on u skraćenom obliku Polit prihvatio kao svoje zvanično prezime. Politis na grčkom označava čoveka iz polisa, grada, iz Konstantinopolja, rečju Carigrađanina. Sve do tragičnog razaranja Novog Sada krajem proleća 1849. godine, Politi su čuvali zvaničnu tapiju od poseda nad porodičnom kućom u Konstantinopolju, ali je 12. juna s gradom izgorela i kuća i sa njom ovaj dokument.
Pored Mihaila Polita, spisi novosadskog Magistrata pominju još Dimitrija Pulita koji 1794. godine moli Magistrat za dozvolu da za svoje potrebe ispeče cigle, za šta je platio porez. Ovaj Pulit se spominje samo u tom dokumentu, ali se može zaključiti da je bio stalni stanovnik, jer ko za sebe peče cigle, taj sebi zida kuću, što nije bilo isplativo onome ko nije bio građanin. Drugi akt iz 1796. godine govori o Grku platnaru Pulitu, susedu Pavla Popovića Pecija. Možda je ovde u pitanju jedan te isti ili dvojica različitih Pulita, koji su takođe bili iz Carigrada, ali bez rodbinskih veza među sobom. Od ovih Pulita, Pulitisa, bio je i Petar Anastasijević, koji se u gradskoj dokumentaciji pominjao 1807. godine, kada je kao dvanaestogodšnji dečak bio žrtva fizičkog nasilja srpskih učitelja.
Desančićevi Politi su držali trgovinu bakaluka na novosadskoj pijaci, za koju on u svojim tekstovima tvrdi da ju je otvorio Mihailo Polit 1775. godine. To govori da je nešto pre toga ovaj njegov predak morao da prihvati austrijsko podanstvo, kako bi dobio status građanina Novog Sada, bez čega nije mogao da prijavi i legalno vodi trgovačku radnju. Mihailo se oblačio po turski, govorio je grčki, turski i srpski, pušio je čibuk i praktikovao orijentalne običaje. Bio je oženjen Dafinom Panaotović, za koju Stajić kaže da je po ocu Dimitriju bila Grkinja iz Banoštora. Mihailo (stariji) se u spisima pozivao na svoju mnogobrojnu porodicu i Jovana nazivao starijim sinom. O njemu znamo još i to da se u ovom braku, pored Jovan, rodila i Marija.
Mihailu je 1813. godine nesrećnim slučajem izgorela kuća i magazin pun robe u Dunavskoj ulici, a njega je kao posledica velikog stresa udarila kap. U magistratskim spisima on se poslednji put pominje 1819. godine. Posle požara i obnove, dućan vodi sin Jovan koga gradska administracija prima za građanina 1814. godine. Iste godine on pravi svoj prvi veliki posao i snabdeva vešom novosadske regrute mobilisane za poslednji rat protiv Napoleona. Međutim, pošto tada ni otac ni sin Politi nisu bili članovi kupečeske kompanije (trgovačkog udruženja), imali su nesporazum s gradskom vlašću, pošto im nije bilo dozvoljeno da renoviraju svoju kuću sa dućanom i magazinom. Povrh toga, senator Georgije Konstantinović je zabranio Jovanu da trguje lanenom tkaninom na merenje i gotovom robom od iste tkanine. Mihailo je najverovatnije umro 1826. godine, jer su se tada razdelili njegovi naslednici, žena Dafina i sin Jovan, koji je testamentom uveden u posed roditeljske kuće. Politi su se kao i svi novosadski Grci posle Mihailove smrti strasno parničili, u čemu je prednjačila Dafina koja nije volela snahu, pa je htela da joj napakosti. Dafina je sahranjena na Uspenskom groblju u porodičnoj grobnici u kojoj je pre nje sahranjen Mihailo, a posle nje sin Gavra.
Jovan Polit je bio ugledan građanin, ali nije prezao od kafanske borbenosti kada bi mu ugled u tom ambijentu bio ugrožen. Ugarsko Namesničko veće 1832. godine traži da Magistrat Novog Sada savesno pokrene istragu povodom ekscesa koji je 21. juna, na Duhove, izbio u krčmi „Kod zelenog venca“, između policijskog poručnika Karla Isekuca s jedne, i pravoslavnih građana Jovana Polita, knjižara Konstantina Kaulicija, Konstantina Nikolića, Joakima Dimitrijevića, Aleksandra Kostića i advokata Andrije Pečenovića, sa druge strane. Učesnici incidenta, inače mirni građani, izjavili su da su bili izazvani od strane pijanog poručnika Isekuca, dok su mirno sa suprugama sedeli za stolom i više puta pevali Mnogaja ljeta. Gosti su se branili da je, isprovociran pravoslavnim svetkovanjem, pijani i osioni Švaba naredio da odmah prekinu sa pesmom, na šta je Jovan, nošen emocijama, najburnije reagovao i dohvatio se za gušu sa poručnikom. Tuču su sprečili ostali iz Jovanovog društva, ali je vest o incidentu doprla do Namesničkog veća.
Da ni 1835. godine navedeni slučaj još uvek nije bio rešen, kazuje molba advokata Andrije Pečenovića i Jovana Polita, člana Opštestva, kojom nastoje da se oslobode optužbe policijskog poručnika Isekuca. Prema njegovoj optužbi oni su na praznik slušali muziku Cigana, na taj dan zabranjenu, a na poziv Isekuca da se sa zabavom prekine, Polit se pobunio, napao ga i iscepao mu uniformu. Pečenović kao pravni zastupnik i Polit kao optuženi protestuju što je poručnik, jamačno zbog njihovih rodbinskih veza sa članovima Magistrata, parnicu preneo u sud Bačke županije. Optuženi i njegov branilac tvrde da su optužbe lažne i neosnovane i zahtevaju da se skine zabrana sa njihove imovine, kao i da se čitava stvar nepristrasno ispita.
Jovan je vodio radnju i imao prilične muke sa šegrtima. Jednoga je tukao pa je zbog toga globljen, drugi ga je potkradao pa se sa njime sudio, treći je neovlašćeno pobegao sa posla, te ga je vraćao policijskom poterom i sa njime je išao na sud. Kao svaki tipični novosadski Grk, vodio je bezbroj iracionlnih parnica, kao tuženi ili kao tužitelj, i u tim parnicama dočekao je Bunu. Interesantan primer njegovih bespotrebnih parničenja vidimo s markantnim gradskim likom, čuvenim kavgadžijom Markom Popovićem. Marko je takođe bio novosadski Grk, rođeni brat čuvene dobrotvorke Marije Trandafil i spadao je među uglednije Novosađane. Jovan i Marko su bili komšije u Pijačnoj ulici (od današnjeg Trga slobode pa duž Zmaj Jovine ulice) i u javnosti se znalo da se nisu podnosili. Dobra prilika da se ogledaju na sudu ukazala im se kada je Politov kalfa Ćira pobio nekoliko Markovih mačaka puškom na kapisle, za osvetu što su mačke, navodno, pojele nekoliko gazdinih golubova. Novosađani su zbijali šale na ovu temu jer je na sudu u komičnim okolnostima utvrđivana cena mačaka i golubova i sudija je doneo presudu o poravnanju po kojoj niko nije zaradio ni forinte. Zarada svakako nije bila cilj ni jednog od parničara ‒ jednostavno sud je bio druga kuća mnogim novosadskim Grcima.
Nije tu bio kraj sukoba Politovih sa hirovitim i plahim Markom Popovićem. Kada su deceniju posle Bune potomci novosadskih Grka ustanovili da od dvadesetak srpskih porodica grčkog porekla u Novom Sadu nije ostalo nikog ko se istinski osećao Grkom, rešili su da i zvanično zatvore tu priču. Grčko opštestvo je postojalo osamdesetak godina i došlo je vreme da se pravnim postupkom ugasi. Tada su predstavnici grčkih potomaka iz porodica Koda, Trifković, Dera, Polita, Popovića, Georgijevića, Kondorošija i drugih za poslednjeg predsedavajućeg svoga opštestva izabrali Gavru Polita. Sujeta Marka Popovića je bila silno povređena pa je novog predsednika javno vređao, izazivao na pesničenje i više se nije pojavljivao na sastancima opštestva.
Jovan je bio prvi Polit koji je primljen u trgovačku kompaniju, pa je kao njen član 1840. godine dobio diplomu na mađarskom jeziku koja glasi:
Mi, veliki sudija, gradonačelnik i magistrat slobodnog kraljevskog Novog Sada, (Mi, szabad királyi Ujvidék, Városi Fő Birája Polgármestére és Tonácsa),
Dajemo na znanje svakome da se Jovan Polit, (Polith János), trgovac metražnom robom na veliko i na parče, obratio naslovu za uvođenje u Udruženje trgovaca kako bi se ozakonila njegova delatnost. Kako je red udovoljiti ovoj opravdanoj molbi, tim pre što protiv ove odluke ne postoji nikakva zakonita prepreka, po članu 16 ubeležen je kao trgovac. Odluka je doneta na sednici Trgovačke kompanije i overena pečatom našeg kraljevskog grada.
- dana meseca Božića (decembra, prim. aut.) 1840. godine. Čitao i predstavio Hubert Žigmond, gradski beležnik .
U trgovini je Jovan Polit po oprobanom grčkom modelu poslovanja bio uspešan i prilično se obogatio. Poznata nam je njegova špekulacija prilikom nabavke hartije za Magistrat. Novosadski trgovci su se žalili na njega kao prevaranta nekoliko puta, ali to je bio uobičajeni vid taktike u borbi sa konkurentima. Zarađeni novac je ulagao u nepokretnosti: pored kuće u Dunavskoj ulici, Jovan je kupio i kuću na pijaci, a nekoliko godina pred Bunu, Jovan kupuje još jednu kuću u Petrovaradinu. U tu kuću je on 1848. godine, u strahu od nemira i rata, sklonio svoju najbolju robu, ali ga je inspekcija Magistrata koju je predvodio Miletić primorala da je prema propisima vrati u gradski dućan. Tako mu je u velikom požaru 1849. godine izgorela sva roba, a šteta je procenjena na velikih 65.000 forinti. Jovan je pokazao poslovnu vitalnost i borbenost za svaki respekt, jer je gubitak dosta brzo nadoknadio i kuće popravio, pa je još i 65 jutara dobre bečejske zemlje kupio. NJegov salaš na Sajlovu, sa krasnim stanom, voćnjakom i vinogradom, bio je pred Bunu mesto gde su se družile i gostile patricijske porodice Novog Sada. U smutnim vremenima Bune, mađarski buntovnik Ferenc Til je „…najmio honvede, koi su salaš Joanna Polita, novosadskog graždanina i kupca, kao vernog caru i narodu, popalili i do osnovanija uničtožili…“ Tamo su se i posle Bune, kada je salaš obnovljen, često nalazile vesele družine Jovanovih sinova.
Na početku revolucionarnih dešavanja 1848. videli smo da je Jovan sklonio pa odmah zatim morao da vrati robu u dućan, da bi već juna meseca sa delom porodice izbegao u Beč. Uznemirio ga je dolazak 800 mađarskih vojnika u grad, koje su stanovnici Novog Sada imali da ukvartire i snose sve troškove njihovog boravka. Sa mađarskim vlastima imali su Politi problema, jer Jovanovog najstarijeg sina Petra kako Stajić kaže „Mađari nisu hapsili 1849. zbog vernosti prema caru, nego kao naročitog srpskog nacionalistu“. U Beču je Jovan sa Hadžićem – Svetićem dočekao deputaciju Novog Sada, kada su Marko Popović, Josif Mačvanski, Jovan Teodorović, Marko Nikolić i dvojica koja su ih dočekala bili opunomoćenici Magistrata da traže zajam za obnovu grada od finansijsko-bankarskih krugova u državi.
Sa suprugom Julijanom, rođenom Desančić, za čije se Desančiće tvrdilo da su navodno bili nosioci srpskog srednjovekovnog plemstva još iz XIV veka, Jovan je imao petoro dece: sinove Petra, Mihajla i Gavru i kćeri Jelisavetu, Savku, (verovatno najlepšu Novosađanku onoga vremena, koja se udala za Jovana Subotića) i Desanku, ženu Jovana plemenitog Bajića. Jovan je proveo starost kao jedan od vodećih patricija Novog Sada, retko je bio viđan u javnosti, ali je sa Julijanom često učestvovao u svakoj dobrotvornoj akciji koju su organizovali Novosađani. Prvi veći dobrotvorni nastup Jovan je imao koju godinu posle Bune. Od Nikolajevske crkve su posle velikog stradanja ostale samo nagorele razvaline sve do 1852. godine. Tada su novosadski Grci, prvo Trandafili a posle njih i Jovan Polit i Ananije Dera, uložili velika sredstva i obnovili hram.
Srbski Dnevnik je 5. februara 1861. godne doneo sledeću vest:
„…rodoljubivi Jovan i Julijana Polit, ovdašnji građani, priložiše litografisanij lik svetitelja Save, prvog arhiepiskopa i prosvetitelja srpskog, ovdašnjoj prvoj ženskoj klasi na dar, za uspomenu, što tamo njihova mila kći Desanka prvu klicu vospitanja prima i uspešno napreduje. Na ovom krasnom prilogu velika im hvala!“
Kada je 16/28. januara 1861. godine u Sabornoj crkvi bila osveštana zastava pravoslavne gimnazije, novosadske gospođe iz svih uglednih porodica davale su priloge. Julijana Politova je priložila 10 forinti, dok je njena kći Jelisaveta Savka Subotić dala 8 forinti. U leto 1862. godine Odbor za pomoć braći u Crnoj Gori i Hecegovini, u organizaciji rodoljubivih Novosađanki, prikupljao je priloge a Julijana je opet priložila 10 forinti.
Jovan Polit je umro 28. aprila 1875. godine kao udovac, šest godina posle svoje Julijane. Ovde ćemo se posebno posvetiti srednjem sinu Mihajlu, koji je ugled porodičnog imena izdigao iznad nivoa uspešnog novosadskog trgovca.
Najveći političar i nosilac ideja liberalizma među vojvođanskim Srbima u XIX veku, pravnik, književnik, istoričar i novinar Mihajlo Polit Desančić rođen je u Novom Sadu 4/16. juna 1833. godine. Ostavio je za sobom mnoštvo podataka o svom životu u četiri knjige Beseda, novinskim člancima i pre svega u memoarskim delima Kako sam vek svoj proveo, Pokojnici, Putne uspomene; bavio se istorijskom dramom, od kojih su najuspešnije Verenica Crnogorka i Branivoj knez Zahumski; u istorijskoj hronici Kako je to bilo u nas Srba u buni godine 1848, ostavio je svedočanstva o patnjama Novosađana u krvavim vremenima Bune. Osim navedenih dela, ostavio je Polit za sobom veliki pisani materijal različitog žanra. Živopisni Novi Sad pre Bune, rad Grčke škole, dečački dani provedeni u školi sa Zmajem i Jovanom Boškovićem i još mnoge druge slike prošlosti dočarali su nam opisi u njegovim memoarima. Tokom mladosti stekao je najviše obrazovanje koje je moglo da se dobije u Evropi toga doba: prava je slušao u Parizu i Beču, gde je 6. marta 1861. godine promovisan u doktora prava i državnih nauka. O tom događaju Srbski Dnevnik (list u kom je Polit često objavljivao svoje političke komentare) izvestio je svoje čitalaštvo:
„Ovog je dana vrstni mladi Srbin, Mih. Polit iz Novog Sada, položio u Beču i 4. strogi ispit doktorat prava. Mi se tome i s time više radujemo, što će prestati smetnja, koja je dosad istog mladog diplomatično izobraženog Srbina s polja publicistike uklonila; on je onaj isti, koji je g. 1858. bosanskim Srbima spomenicu na francuskom jeziku na osmansko poslanstvo sačinio, i tumač njihovih želja kod poslanstva bio; onaj isti, koji je u glavnoj zagraničnoj nemačkoj i francuskoj presi interese Srbalja zastupao, i koji je za sekretara kneza Danila pozvan bio. Od njega u važnom ovom vremenu očekujemo sad, kad je vreme dobio, vešto zastupanje naši narodni interesa u presi nemačkoj i francuskoj.“
Svoje prve radne angažmane Polit-Desančić je imao u Beču i Zagrebu, gde je i započeo političku karijeru: na izborima održanim 1864. godine u Irigu bio je izabran za poslanika u Hrvatskom saboru. Tamo je svoju političku ideju usmerio ka zbližavanju i saradnji Srba i Hrvata. Iz Zagreba se 1865. godine učlanio u Maticu srpsku, a iste godine biva uveden u članstvo Matičinog Književnog odeljenja. Kada u Zagrebu nije dobio dozvolu da se bavi advokturom, vratio se u Novi Sad i već septembra 1868. godine bio je izabran za predsednika Književnog odeljenja Matice srpske. Kao pravnik, Mihajlo Polit-Desančić važio je za najboljeg srpskog advokata u oblastima građanskog i krivičnog prava. Ugled vrsnog pravnika potvrdio je na briljantan način braneći Miletića pred Državnim sudom u Pešti, kada je srpski tribun bio optužen za veleizdaju. Svoju odbranu Miletića Polit je postavio na klasičnim osnovama antičkog besedništva i etike. NJegov pravnički istup na pomenutom procesu dugo je u Ugarskoj bio smatran vrhuncem pravničkog oratorstva.
Iako je Polit-Desančić potekao iz građanske porodice, kao intelektualac je stasao na idejama evropskog liberalizma. U njegovom duhovnom ustrojstvu vladale su plemenite kontroverze: u duši je bio veliki srpski rodoljub, ali je istovremeno pokazao i sklonosti ka socijalnoj pravdi. Dok je prvi srpski socijalista Svetozar Marković boravio u Novom Sadu, među svojim velikim projektima započeo je akciju rešenja srpskog pitanja kroz rešavanje nacionalnog problema Južnih Slovena. Naime, Marković započinje realizaciju ideje čiji bi cilj bio da se podizanjem ustanka na Balkanu zbaci turska vlast i obrazuje južnoslovenska federacija, koja bi vremenom prerasla u balkansku federaciju. Rešeno je da Novi Sad bude centar ilegalnog oslobodilačkog pokreta u kojem su bili angažovani i nekolicina bugarskih revolucionara sa LJubenom Karavelovim na čelu. Na realizaciji ovog plana aktivno su, pored socijalista Svetozara Markovića i Vase Pelagića, učestvovali i srpski nacionalni političari Svetozar Miletić, Mihajlo Polit-Desančić, Miša Dimitrijević, kao i neke istaknute ličnosti iz Bosne, Srbije i Crne Gore.
Kada je decembra 1872. godine Vasa Pelagić zbog socijalističkih ideja bio uhapšen u Vukovaru i zatočen u Novom Sadu, odakle je po nalogu kraljevskog komesara barona Majtenjija bio proteran u Bosnu, Polit je januara 1873. uputio interpelaciju (zvaničan prigovor, protest) gradonačelniku Novog Sada, Pavlu Mačvanskom. U aktu se protestuje što gradonačelnik bespogovorno izvršava naredbe kraljevskog komesara o proterivanju srpskog arhimandrita (Pelagić je bio srpski pravoslavni sveštenik) i tako učestvuje u nelegalnom uplitanju državnih organa u kadrovsku politiku Srpske pravoslavne crkve. Mačvanski se tim povodom pred gradskom skupštinom izjasnio da nije dužan da se za državno-policajne stvari javnosti izjašnjava. Ipak je radi svoje savesti javno zamolio ministarstvo unutrašnjih dela za konačno razjašnjenje ovog problema. Ovde se bez vidnog rezultata završava spor Polita s gradskim vlastima po pitanju Pelagićeve ekstradicije.
Politova interesovanja su prevazilazila oblast pravnih nauka, uspešno se ogledao u istoriografiji, a u starijim godinama i u književnosti. Istorijske rasprave za nemačku javnost pisao je još kao student, 1856. i 1857. godine. Tada su nastali članci Saopštenja iz Srbije, Vojvodina i Srbija, u kojima je Polit objektivno informisao nemačku intelektualnu javnost o prošlosti i istorijskom značenju srpskog naroda s obe strane Save i Dunava. Aprila 1861. godine Polit je u Srbskom dnevniku objavio veoma zreo članak o političkim pozicijama Srba u monarhiji, pod naslovom Načelo narodnosti i naše privilegije; svoje opservacije o političkim aktuelnostima u Ugarskoj nastavlja 1862. godine u tri značajna članka: Mađarska i nacionalni princip, Integritet Ugarske i nacionaliteta i Mađarski pogledi narodnosnog pitanja; 1862. godine objavio je studiju Istočno pitanje i njegovo organsko rešenje, koja je imala velikog uticaja i na samog Miletića i njegovo žurnalističko bavljenje Istočnim pitanjem 1863. godine. Pre pisanja autobiografije kroz uspomene, Polit je objavio zapaženu istorijsku studiju Srbija od 1858. do 1875. godine. Politovi manji članci u Srbskom dnevniku, njegove razne studije i nekrolozi nemaju tojnbijevsku veličinu, ali mogu da posluže kao ozbiljan oslonac za pogled na politička shvatanja i da pomognu prilikom proučavanja društveno-političkih tokova toga doba.
Pored Svetozara Miletića, u Ugarski sabor su posle Austrougarske nagodbe ušli Mihailo Polit Desančić i Laza Kostić. Sve do početka Velike istočne krize 1875. godine delovanje ovog malog srpskog poslaničkog kluba bilo je fokusirano na žestoku kritiku državnih vlasti, njenih zakona, a naročito na školsko pitanje i sve veći pritisak da se ukinu konfesionalne škole. Interpelacije, pisana reč i stalni govori na sednicama ugarskog Sabora u Pešti „proslavili su ovaj nacionalni triumvirat širom Srpstva“. Polit-Desančić je zajedno sa Miletićem podneo odgovor na prestonu besedu, za koju je u svome odgovoru Kalman Tisa rekao da je njihovo istupanje uvreda mađarskom narodu, državi i vladaocu. Dvojica Novosađana pred pretnjama ne odstupaju, već upućuju novu interpelaciju Tisi zbog nezakonitog ukidanja Matice slovačke u Turčanskom Svetom Martinu. U Saboru još iznose svoj predlog za rešenje Istočne krize i politike prema Turskoj, tako što bi Ugarska trebala da podrži pripajanje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori. Ovi predlozi su bili dočekani neprijateljskim reakcijama mađarskih poslanika, u čemu je prednjačila grupa oko Tise, uzvicima da nema izmirenja između mađarske državne misli i Srba.
Na isteku poslaničkog mandata, Polit-Desančić i Miletić se 1976. godine vraćaju u Novi Sad, koristeći zadnji tren pred veliku poplavu. Dobra je prilika da spomenem veliku poplavu koja je tog proleća zadesila Novi Sad i aktivnosti Novosađana u odbrani grada od velike vode. Zima 1875/76. bila je duga i izuzetno oštra, Dunav se rano zaledio. Reka se cele zime bezbedno prelazila kolima, sve dok 22. februara 1876. godine nije naglo otoplilo. Za nekoliko dana led je počeo da puca i krenuo za maticom. Iz Beča su stizale vesti da voda u gornjem toku Dunava narasta velikom brzinom i da je opasnost od poplave velika. Kod Požuna (Bratislava) se stvorio ledeni čep, što je kritično stanje činilo još gorim. Kada se ledena brana usled otopljenja vazduha otopila, ogroman vodeni talas je početkom marta velikom brzinom jurnuo na jug. Do sredine marta Dunav je između Pešte i Novog Sada još uvek bio plovan, što doznajemo iz izveštaja u Zastavi od 15. marta o dolasku Polita i Miletića parobrodom iz Pešte. Dvojica visokih političara se odmah stavljaju na raspolaganje Štabu za odbranu grada i aktivno uključuju u borbu protiv poplave.
Krajem sedamdesetih Polit-Desančić, koliko mu poslaničke obaveze dopuštaju, honorarno predstavlja grad Novi Sad kao advokat. Postaje ugledan pravnik u gradu pošto je rešio naizgled nerešiv spor između porodice Koda i grada. Posao između navedenih strana počinje neku godinu posle Bune, kada su Kode (takođe novosadska porodica grčkog porekla) sa još nekoliko partnera zakupili gradsku zemlju. Ugovor je narušen pošto su arendatori odmah po prijemu premerili zemlju i utvrdili da obradive zemlje nema 1. 223, već samo 828 jutara. Grad je izašao u susret zakupcima izdavši im vrlo povoljno novih 115 jutara na Kasapskoj adi, Vlajkovoj gredi i u Baštinama. Međutim, do definitivnog kraha posla došlo je s proleća 1860. godine, kada je Dunav provalio slabašnu ustavu i poplavio svu zakupljenu zemlju. Zakupci odmah potražuju od grada odštetu u iznosu od skoro 42.000 forinti i tako je počela dugogodišnja parnica. Završena je početkom 1879. godine, kada je umesto ostarelog starog Kode predmet vodio mladi sin Dimitrije, i kada je gradski fiskal bio Kosta Trifković a grad zastupao advokat ad hoc Mihailo Polit-Desančić. Pošto je i grad potraživao neplaćenu arendu u iznosu od basnoslovnih 452.910 forinti, došlo je do poravnanja koje je Polit predložio s motivacijom da „i kada bi grad ovu parnicu dobio, ne bi se mogla namiriti, pošto Koda imanja ne pritežava“.
Iako je zvanično bio drugi čovek Miletićeve Srpske napredne slobodoumne stranke i njegov lični prijatelj, Polit je sledio Niku Maksimovića u kritikovanju lidera stranke zbog navodnog despotskog vođenja SNSS. Zbog svojih političkih članaka u Subotićevom časopisu Narod i u Braniku, Polit-Desančić je više puta bio tužen, ali je umeo izvanredno da se brani i izbegne osuđivanja. Najveća kriza u odnosu dvojice bliskih prijatelja i saboraca izbila je kada je Polit, očigledno vođen sujetom, u časopisu Narod napisao nekoliko satirično-kritizerskih tekstova o nepogrešivosti pape, što je bila jasna aluzija na Miletićevo liderstvo u stranci. Nesporazum sa Miletićem bio je donekle izglađen pa je Polit učestvovao na izborima za Sabor 1878. godine. Kao član SNSS, Polit je sa Antonijem Tonom Hadžićem i Nikom Maksimovićem bio poslanik Ugarskog sabora do 1881. godine, kao i u sledećem sazivu, posle izbora 1881. godine. Kako je u to vreme mađarizacija širom Ugarske bila u najjačem zamahu, srpski poslanici su često podnosili interpelacije, ali mađarska vlast nije odstupila ni za pedalj. Izlaskom Miletića iz politike 1882. godine došlo je do raskola u Narodnoj stranci i formiranja Maksimovićevih srpskih notabiliteta, a Polit je stao na stranu Miše Dimitrijevića i njegovog liberalnog pokreta. Pošto je ovaj 4. januara 1890. godine (po novom kalendaru) bio ubijen, prirodno se Polit nametnuo za vođu srpskih liberala u Vojvodini, te je bio predsednik Liberalne stranke do početka Prvog svetskog rata.
Kada je 1881. godine izbila druga oružana pobuna Srba protiv austrougarske regrutacije u Krivošijama, koja će zahvatiti čitavu istočnu Hercegovinu i pretvoriti se u ustanak širih razmera, Polit-Desančić je maja 1882. godine u novosadskoj Zastavi napisao dva povezana članka. Osvedočeni protivnik austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Polit je rekao da je „ogorčenje u Bosni i Hercegovini takvo da će se ustanici dati pre istrebiti nego pokoriti“. Naglašavao je da Austrija pokušava da zavadi Ugarsku sa Slovenima svojom osvajačkom politikom na Istoku, i da je najbolje da se od te politike što pre odustane. Naglasio je da nije u pitanju ustanak, već pravi rat koji traje šest meseci i u kome je Austrougarska angažovala više od 70. 000 vojnika. Polit je tražio pojašnjenje krajnjeg cilja akcija, pitajući se ako se anektira Bosna i Hercegovina, da li je sledeća Makedonija? On je smatrao da se u tom slučaju rizikuje rat velikih razmera. Politika Austrougarske u kojoj se laska Turcima, a doslovno proganja i zabranjuje srpsko ime, ne može da se završi na dobar način. Energično je pozvao da se prekine sa surovim napadima na civilno stanovništvo, jer je tokom ustanka za odmazdu pobijeno više od tri stotine srpske dece i žena. Uz tvrdnju da je austrijska uprava lošija od turske, Polit je insistirao na predlogu da se mađarska politika mora bazirati na temelju prijateljstva sa slovenskim narodima u spoljnoj politici i svojim narodnostima u unutrašnjoj politici.
Mihailo Polit-Desančić je bio izvanredna ličnost, čovek visokih intelektualnih sposobnosti, ogromnog fonda opšteg znanja, pravnik velikog formata, mudar političar, glasoviti političko-pravni besednik, književnik i novinar jakog pera i iznad svega zavodljivim šarmom obdaren čovek. Pored Miletića bio je najveća politička figura srpske Vojvodine. Lično je poznavao i imao korektne odnose sa svim značajnim političarima Austrije, Ugarske i Hrvatske s kraja XIX veka: Đulom Andrašijem, Kalmanom Tisom, Ferencom Deakom i drugima. Polit-Desančić je čitao, pisao, govorio i prevodio sa i na nemački, mađarski, francuski, ruski, engleski i italijanski, služio se rumunskim i slovačkim jezikom. Bio je znalac i klasičnih jezika, starogrčkog i latinskog.
Mihajlo Polit-Desančić je stanovao u nasleđenoj porodičnoj kući u Dunavskoj ulici, a zatim u Grčkoškolskoj ulici broj 7, dve kuće dalje od Grčke škole i bio prvi komšija Miše Dimitrijevića. Iako je u to vreme bio u dubokoj starosti, mađarske vlasti su ga tokom Prvog svetskog rata stalno držale na oku i internirale u Budimpeštu. Tamo je živeo samotno i u strahu je skrivao mnoge svoje patriotske spise, kako žbiri ne bi pronašli kompromitujući materijal i poslali ga u neki od logora za Srbe. Na volšeban način, verovatno koristeći tokom života stečena visoka poznanstva, Polit-Desančić je uspeo da se izbavi iz Budimpešte i skloni na imanje svoje ćerke kod Temišvara.
Kada je 18. novembra 1918. godine srpska vojska ušla u Temišvar, Narodno veće ovoga grada joj je pripremilo svečani doček i pozvalo Mihajla Polit-Desančića da održi govor dobrodošlice. U istorijskom trenutku o kome je sanjao čitav svoj vek, ostareli Polit je prepun snažnih emocija, od silnog uzbuđenja dobio moždani udar koji je jedva preživeo. Dok je ležao u bolesničkoj postelji, kao najznamenitijeg Srbina u Temišvaru posetila su ga dva srpska oficira, pukovnik Colović i konjički pukovnik Savatić. Bio je to dirljiv susret: Polit je sa velikim naporom ustao iz kreveta i suznih očiju pozdravio oslobodioce i zahvalio im na svojoj najvećoj radosti. Srećan i zahvalan sudbini na ostvarenim snovima, Mihailo Polit-Desančić je umro 30. matra 1920. godine na imanju svoje kćeri u Žombolju kraj Temišvara. NJegovi posmrtni ostaci biće kasnije preneti i sahranjeni na Uspenskom groblju u Novom Sadu.
O sudbini Politovog sina Ivana pisao je novosadski list Dan. O njemu je 15. novembra 1935. godine izašao tekst sledeće sadržine:
Noćas je u bolnici na Vencu, posle duže i teške bolesti, u 48. godini života umro Ivan, Ivica Polit, sin našeg velikog narodnog borca i publiciste dr Mihaila Polit-Desančića. Pokojni Ivan bio je istaknuti strelac i lovac, i kao takav u mnogo mahova na javnim streljačkim utakmicama odnosio je prve nagrade. Po prirodi vedar i veseljak, uz to retko dobar drug pok. Ivica imao je mnogobrojne prijatelje. Poslednjih godina živeo je povučeno kao šumar u državnoj šumi Kamarište kod Bogojeva, gde je u poslednje vreme počeo poboljevati, te je potražio leka na fruškogorskom Vencu, gde se počeo i oporavljati. Pred povratak na dužnost, međutim, ponovo je smalaksao i noćas, oko ponoći, preminuo je.
Ivica je sahranjen u porodičnu grobnicu svoga oca.
Na Uspenskom groblju, pored dva navedena grobna mesta porodice Polit, u trećem počiva Đorđe i njegova sestra Desanka, na čijoj skromnoj nadgrobnoj ploči piše:
Đorđe Polit (1873‒1931), komandir gradske požarne čete;
Desanka Dimović rođ. Polit (1871‒1931).
Desanka je bila udata za Nikolu Dimovića, čuvenog novosadskog trgovca luksuznom kolonijalnom robom, južnim voćem i ekskluzivnim pićem. Nikola je kao i svi drugi novosadski Dimovići bio cincarskog porekla. NJihova kći LJubica se 1919. godine u Novom Sadu udala za mladog avijatičara-potporučnika Srpske kraljevske avijacije Jovana Lazareva Plamenca, bliskoh rođaka Jovana Simonova Plamenca, jednog od pokretača Božićnog ustanka u Crnoj Gori i predsednika crnogorske vlade u egzilu.
Jelisaveta Savka Subotić (1834‒1918), rođena Polit, sestra Mihajla Polit-Desančića i supruga dr Jovana Subotića, bila je jedna od najlepših, ali i kulturno najnaprednijih Novosađanki svoga vremena. Doktor Subotić se venčao sa šesnaestogodišnjom Savkom kao udovac 1. maja 1851. godine u grčkoj pravoslavnoj crkvi u Beču. U crkvenom protokolu venčanih stoji da im je kum bio Pavle Trifunac, a stari svat Jovan Vladislav.
Pored izuzetne lepote, među viđenije novosadske Srpkinje Jelisavetu je svrstavalo i njeno angažovanje u društvenom životu grada i drugih prostora Ugarske na kojima je živeo srpski narod. Kao javna radnica počela je borbu za emancipaciju žena, tako što je u oblastima današnje Vojvodine osnivala i finansirala podizanje prvih škola za srpske devojke. Preko ovih škola propagirala je kult narodne proizvodnje tekstila i srpski narodni vez. Za kulturni život Srba u Novom Sadu je od najvećeg značaja bila Izložba ženskog ručnog rada 1887. godine koju je Savka osmislila i o svom trošku organizovala.
Na velikim svetskim izložbama u Budimpešti i Beču, Savka je široj evropskoj publici prikazivala srpske ženske rukotvorine i o tome napisala tekst u Letopisu Matice srpske. Mnogo vremena i energije utrošila je na podizanje kulture svakodnevnog života kod mladih Srpkinja po Sremu i Banatu i kao putujuća učiteljica održala je mnoga predavanja o higijeni domaćinstva i domaćice. Za predano i plodonosno proučavanje srpske i slovenske etnologije dobila je zvanična priznanja srpske vlade i ruskog carskog dvora. Pored ovih priznanja Savka Subotićeva je dobila još mnoga odlikovanja i priznanja, od kojih joj je prema sopstvenom priznanju najdraža bila Spomenica koju su joj posvetili Irižani. Lepa Savka je rodila sedmoro dece: Dejana, Žarka, Vidu, Vericu, Vojislava, Branislava i Ozrena. Žarko i Vida su pomrli kao deca, dok je Vojislav krajem XIX veka bio vodeći srpski hirurg i saosnivač Medicinskog fakulteta u Beogradu.
O sadržajnom životu punom pustolovina Politovog unuka Dejana Subotića koju reč više…
Dejan J. Subotić je kao prvo dete Subotićevih rođen u Beču 7/19. maja 1852. godine. Gimnazijsko obrazovanje stekao je u Austriji, a 1867. godine prelazi u Rusiju, gde je upisao Vojnu akademiju. Po okončanju dvogodišnjeg školovanja u Konstantinovskoj artiljerijskoj školi stekao je čin potporučnika i bio prekomandovan u gardu, da bi brzim napredovanjem u čin poručnika bio unapređen 13. aprila 1875. godine. Sledeće godine kao ruski dobrovoljac odlazi u zaraćenu Srbiju, u štab Timočko-moravske vojske pod komandom generala Mihaila Grigorijeviča Černjajeva. Pod Černjajevljevom komandom učestvovao je na Moravskom frontu u više bitaka sa Turcima, da bi 5. februara 1877. godine bio unapređen u čin kapetana. Koji mesec kasnije Subotić je prekomandovan u Kijevski vojni okrug. Potom, septembra 1885. godine postaje načelnik štaba 15. pešadijske divizije u Odesi, a od 6. marta 1889. do 11. januara 1893. godine nalazi se ponovo na dužnosti u Kavkaskoj grenadirskoj diviziji u Tiflisu (danas Tbilisi).
Pošto je bio unapređen u čin general-majora, poslat je marta 1894. godine na nemirni Daleki istok. Godine 1897. i 1898. nalazi se na dužnosti vojnog gubernatora Primorske oblasti. U isto vreme Dejan Subotić je ukazni ataman Usurijske kozačke vojske. Uspešno učestvuje u borbama sa bokserskim ustanicima u Mandžuriji, gde stavlja pod svoju zaštitu pravoslavne Kineze. Za zasluge u Kineskom pohodu Subotić je 22. decembra 1900. godine postao kavaljer Ordena svetog Đorđa IV stepena. Nakon Kineskog pohoda, Subotić je do 1902. godine službovao u Turkestanu, gde je komandovao Drugim turkestanskim armijskim korpusom i bio načelnik Zakaspijske oblasti. Tokom godina 1902. i 1903. obavljao je zadatke generalnog gubernatora Priamurske oblasti, komandanta Priamurskog vojnog okruga i bio ukazni ataman tamošnjih kozačkih trupa. U isto vreme, 1903. godine postaje član Vojnog saveta Ministarstva vojske. Dve godine kasnije Subotić komanduje Turkestanskim vojnim okrugom, nalazi se na mestu generalnog gubernatora Turkestana i ukazni je ataman tamošnje Semiričenske kozačke vojske.
Iako je ceo svoj vek bio odan caru i interesima Rusije, oklevetan je od strane zavidnih konkurenata da je pristalica liberalizma, te je bio primoran da podnese ostavku na vojnu službu. Povukao se na svoje imanje i mirno živeo daleko od javnih zbivanja, ali je posle revolucionarnih dešavanja 1917. godine postao počasni konzul Kraljevine Srbije kod kontrarevolucionarnih vlasti na Jalti. Pred boljševičkom opasnošću u proleće 1919. godine dolazi u Novi Sad, što je zabeleženo u listu Zastava. Nije se dugo zadržao u rodnom gradu svoje majke, već prelazi u Zagreb, gde umire 1920. godine.
Ostavi komentar