Pokušaji satanizacije SPC

06/08/2022

Autor: Željko Injac, novinar

Na svim prostorima gde žive Srbi jedina institucija koja ih je okupljala, rukovodila i očuvala njihov identitet, vekovima unazad, i kad nije postojala srpska država, bila je Srpska crkva. Ovo je sasvim dovoljan razlog svima onima koji mrze Srbe ili žele da njihov značaj i uticaj na Balkanu umanje do neprepoznatljivosti, da upravo SPC označe kao svoju glavnu metu.

Od Otomanske imperije, preko Austrougarske, do NDH i u novije vreme susednih nam državica koje su izvršile masovno proterivanje i pogrom srpskog naroda, a inače su iste baštinici Drezdenskog komunističkog kongresa i satanskog plana tada nastalog, koga se i danas čvrsto drže, Srpska crkva je bila i ostala glavni teret.

Suštinski ništa bitno se nije promenilo od 1928. i odluka jugoslovenskih komunista, koji su dali vetar u leđa ustaškom pokretu, i svim antisrpskim pokretima, u odnosu prema SPC koji danas imaju drugosrbijanci, mediji koji su pod njihovim dominantnim uticajem i mediji na srpskom koje drže stranci u Srbiji.

Cilj ove satanizacije je da se Srbi odvoje od svoje crkve i na taj način obezglave.

Bilo da su Srbi liturgijski vernici, tradicionalni ili običajni pravoslavci, ili ateisti, niko ne može da zanemari doprinos Srpske crkve u očuvanju naroda kroz vekove, njegovog identiteta i konačno u stvaranju dve srpske države – Crne Gore i Srbije.

Proporcionalno smanjenju Srba na prostoru zapadnog Balkana, smanjio se i progon Srpske crkve na tim prostorima. Sada je glavni udar na SPC u Srbiji i Crnoj Gori. Ne primenjuju se stare, brutalne i monstruozne metode ubijanja sveštenika, i vernog naroda, rušenja hramova, mada ovo poslednje nije izostalo na Kosovu i Metohiji u martovskom pogromu 2014. godine, ali se primenjuju druge metode slične po monstruoznosti. Baš kao i u ustaškom režimu za vreme NDH, prvo se ide na dehumanizaciju klirika i vernika. Mediji pod uticajem stranaca i drugosrbijanaca, vrte već godinama iste mantre o „popovima lopovima”, pedofilima, nemoralnim, zatucanim, kako bi se u periodu nakon Drugog svetstskog rata reklo „reakcionarnim” elementima. Sve te etikete, i neobjektivne kritike imaju samo jedan cilj, dehumanizovati sveštenstvo i vernike SPC, prikazati ih kao primitivne, zaostale, nepismene, agresivne, militantne pojedince i celu SPC kao jedan bolestan i retrogradan kolektiv.

„Litije” koje predvode raščinjeni monasi ili pripadnici raskolnika, koji nisu deo crkve, kvazi liberalni mediji zlonamerno prikazuju kao samu crkvu. Kada biste poslušali šta ti isti raskolnici govore o SPC, shvatili biste da ne postoji bitna razlika između njihove patološke mržnje prema SPC i ovih predstavnika kvazi liberalnih medija.

Reči pokojnog mitropolita Amfilohija na odru ubijenog i nikad do kraja rasvetljenog ubistva, premijera Đinđića da „ko se mača lati, od mača strada”, inače citat Hristovih reči iz Jevanđelja, koje ne mogu ama baš nikako drugačije da se tumače osim da će i ubica premijera proći slično, namerno su izvrnute i napravljen je spin, koji se i dan danas koristi protiv crke. Mitropolitu Amfilohiju je pripisano da je na odru pokojnog premijera poručio da je Đinđić zasluženo ubijen. Takav bolestan spin je nebrojeno puta demantovan od strane crkve i ništa. DŽaba sve jer mediji i pojedinci koji plasiraju ovakve laži, zapravo i ne žele da čuju istinu.

Još jedna jaka mantra u službi dehumanizacije klirika i vernika SPC je priča o Kačavendi i Pahomiju.

Zaista ne mogu da ulazim u ičiji privatni život, niti imam dokaze ni da jesu ni da nisu ono što su godinama ti mediji plasirali za ovu dvojicu episkopa, takođe ne sporim ni da SPC čine ljudi, a ljudi su grešni i nisu savršeni, te kao što ima pojedinaca u medicini koji kaljaju svojim postupcima tu struku, tako ih ima i u svakoj drugoj društvenoj deltnosti, profesiji ili pozivu, jer kao što rekoh, ljudi su grešni, samim tim ih ima i u crkvi.

Izvesni Bojan Jovanović, raspop, koji nosi mantiju iako više nije sveštenik, to je isto kao kada bi bivši policajac obukao uniformu i stao na neku raskrsnicu da reguliše saobraćaj i naplaćuje kazne, i učestvuje u brojnim tv emisijama optužujući crkvu, je jedan od glavnih napadača SPC.

Bojan je pre nekih 7 godina pokrenuo tužbu protiv SPC u Londonu za seksualno nasilje i pedofiliju ali je ceo proces propao pre svega zbog proceduralnih propusta. London je odbacio ovu parnicu ali to nije zaustavilo Bojana da nastavi svoje ludovanje. Par godina kasnije pokrenuo je nešto slično protiv sadašnjeg mitropolita Joanikija, za koga čak i oni koji ga ne vole znaju i tvrde da je častan čovek.

Bojan je svojevremeno imao tviter profil na kome je držao hrvatsku šahovnicu, valjda da se dodvori svojim finansijerima, a podršku u tviter diskusijama je dobijao direktno iz Zagreba od najekstremnijih hrvatskih desničara. Mržnja koju su njegovi hrvatski botovi i on sam odašiljali prema SPC je bila tolika da u odnosu na njih Daško Milinović sa svojim ideološkim šitpostingom na tviteru dođe maltene kao pristojan sagovornik s kojim vredi povesti diskusiju argumentima.

Što se tiče Kačavende, sada je već poznato da je video koji je bio plasiran preko Sarajevskih medija, zapravo fejk i montiran, a sve optužbe na račun penzionisanog episkopa nikad nisu dokazane, niti je bilo ikakvih ozbiljnijih sudskih postupaka. Da je postojao bilo kakav dokaz, teško da bi Bojan propustio da svog nekadašnjeg dobrotvora i finansijera ne provuče kroz živo blato.

Najčudnije u priči oko Kačavende je to što je ovaj episkop celu svoju karijeru važio kao ženskaroš.

Slučaj Pahomija je još čudniji. Nekoliko požara u vreme nakon 5. oktobra, kada su dokumenti o stradanju Srba u Jasenovcu i NDH bili čuvani upravo u njegovoj eparhiji, a potom kad na taj način nije „rešen problem” dokaza o srpskom Holokaustu, rasplamsala se kampanja o episkopu vranjskom kao pedofilu.

Inače je veoma zgodno nekog dehumanizovati i uništiti etiketiranjem da je pedofil, svejedno da li će se kasnije ispostaviti da nije. Jednom tako dehumanizovan čovek je bukvalno izbačen iz društva, trajno označen kao neprihvatljiv i ne samo što je njegova karijera završena, nego mu je i život uništen. Živ čovek sahranjen. Ako je nevin, to je nepravda koja vapije do neba.

Da li je ili nije episkop Pahomije imao ovakvih sklonosti, nikakav sud nikad nije dokazao. To naravno ne smeta medijima da i danas vrte istu mantru o njemu, a o dokumentaciji iz Jasenovca obično niko ne govori.

No, da pogledamo širu sliku. Uzmimo da su zaista ova dva episkopa kriva za to što ih optužuje čovek sumnjivog morala i namera, Bojan Jovanović, koji se rado snima u emisijama hrvatskih desničara, koji ne zaziru od toga da za sebe tvrde da su ustaše.

Inače, Bojan je uspešno promovisao svoju knjigu u medijima, i redovno je i dalje reklamira, a verujem da ima i bogatu apanažu od srbomrzitelja i crkvoboraca počevši od Zagreba, preko Sarajeva do Podgorice.

Da li zbog dvojice ljudi treba celu Srpsku crkvu dehumanizovati i izbaciti iz društva? Da li bismo isto uradili sa zdravstvenim sistemom ako se dokaže za dvojicu uticajnih lekara da su gejevi ili pedofili ili da su prigrabili za sebe nekakvu materijalnu korist mimo zakona? Da li ćemo se odreći policije, vojske, ili bilo koje druge državne i nacionalne institucije zato što u tim institucijama verovatno ima ljudi koji su dekadentini ili nemoralni?

Pa naravno da nećemo jer je to debilizam. Zašto se onda podrazumeva da crkvu treba izolovati i izbaciti iz društva ukoliko svi njeni članovi nisu sveci, pa čak i ako jesu ali se povede negativna medijska hajka i ti sveci se prikažu u mas medijima kao grešnici?

Jednostavno, zato što je to nečiji plan i program.

Crkva je inače podjednako uvažavana kod Srba kao i vojska. U te dve institucije narod ima najviše poverenja, pa tek potom u pojedine kulturne institucije, političke partije i pojedine političare.

Što se tiče ove teme Kačavenda – Pahomije, takav medijski konsenzus je postignut, gotovo kod svih domaćih medija i sve je dovedeno pred svršen čin, da se više uopšte ne sme ni postaviti pitanje preispitivanje ovog spina o dvojici episkopa. Bojim se da ni sama crkva nema snagu, pa ni hrabrosti, da izađe sa argumentima i činjenicama i pokuša ovu podvalu da demaskira.

Pored urušavanja ugleda crkve i dehumanizacije klirika i vernika, istovremeno se radi i na tome da se uticaj Srpske crkve krajnje marginalizuje. Sve u službi potiskivanja u potpunosti njenog glasa iz javnosti.

Iza ideje za ukidanje veronauke, kao tobož zbog principijelnosti odvojenosti države od crkve, iako sve evropske države izuzev Albanije i Crne Gore imaju neki oblik veronauke u školama pa im ništa ne smeta da i dalje budu sekularne, se zapravo krije nastojanje da se cela Srpska crkva potisne, ne na marginu društvenih dešavanja, nego bukvalno da se istisne, da je nema, da se ograniči samo na dešavanja u crkvenom dvorištu, pa i to bi povremeno neki od kvazi liberalnih medija proveravali, kao što je bilo za vreme korona pandemije, kada su upadali u hramove i crkvena dvorišta i bez pitanja snimali vernike koji tu stoje i mole se a potom ih medijski razapinjali i satanizovali govoreći da su upravo oni izvor zaraze. Niko drugi nego vernici SPC. Celo društvo nam je inače na veoma visokom higijenskom nivou, pa su eto samo zatucani srednjovekovni vernici ti koji će da šire zarazu.

Prethodnih godina je iz istih krugova dolazila još sumanutija ideja, naime, da se Pravoslavni bogoslovski fakultet izuzme iz nadležnosti crkve, jer Bože njihov u koga ne veruju „sekularna država“. Fakultet kome je jedina svrha da školuje kadar za buduće veroučitelje i sveštenike da se izuzme iz nadležnosti crkve, odnosno da se crkva više ne pita oko nastavnog programa i da se njen blagoslov za školovanje ili rad na tom fakultetu ukine jer, pitaju se potomci Drezdenskog komunističkog kongresa, kako uopšte može da postoji obrazovna institucija u kojoj se dele i primaju nekakvi blagoslovi. Pobogu, nije ovo srednji vek. Naravno, teško je da isti nisu čuli za takve institucije širom zapada, gde tradicija nije nasilno prekidana, gde nisu jahani popovi, i gde su crkvene procesije i dalje glavni imidž pojedinih gradova. Da ne govorimo o kontinuitetu tradicije u Velikoj Britaniji gde je vladar ujedno i patrijarh Anglikanske crkve.

O logici drugosrbijanaca i njihovim metodama, najbolji komentar je dao čtec Vedran Gagić, analizirajući nedavnu emisiju kod Olje Bećković u kojoj su gostovali Bazdulj, bivši veroučitelj Veljković i Kisićka:

„Svojevremeno je bivši profesor Pravoslavnog Bogoslovskog Fakulteta (PBF) u Beogradu, R. Kubat u više navrata davao izjave kako PBF treba odvojiti od crkve. Predlagao je i modele kako bi to moglo da izgleda, koji su bili prilično neracionalni. Međutim, koliko god to zvučalo bizarno, suština njegovog predloga je bila da Crkva ne treba da ima udeo u obrazovanju svojih kadrova!

Moram priznati da, iako je ova ideja notorna glupost, a gluposti se lako smišljaju, ja ipak nisam ubeđen da je bivši profesor nju sam smislio. Kako god bilo, poslednji Utisak nedelje (od 27. sep. 2022) pokazuje da je pomenuta ideja metastazirala u ideju kako i veronauka u školama treba da se predaje bez uticaja crkve (nekonfesionalno). Drugim rečima, da se veronauka oduzme Crkvi kad već ne može da se potpuno ukine. Na kraju emisije bivši veroučitelj, iako između redova, pomalo stidljivo i podosta smušeno, dao je obrise novog zamišljenog modela. To bi bio „nekonfesionalni” model nastave u kojem bi teolozi „koji moraju nešto da rade” predavali, a koji bi po svemu sudeći bili diplomci „pravoslavnog” fakulteta izuzetog iz pravoslavne Crkve, kako je i zaželeo Kubat. Bivši veroučitelj se još zalaže za „vrednosno neutralnu”, „pluralističku” veronauku i želi da se crkva kloni indoktrinacije i uvođenja u doktrinu. Šta god to značilo?

U delu koji se tiče nekonfesionalnosti, sa veroučiteljem je u emisiji saglasna i predstavnica „Helsinškog odbora”, s tim što ona otvoreno kaže da „veronauku” treba da predaju sociolizi, antropolozi, kulturolozi, zoolozi… Dobro, ipak nije rekla zoolozi, ali slobodno je mogla da kaže jer se savim uklapa u njen „logički” niz. Jer ako sociolozi mogu da predaju veronauku zašto zoolozi ne mogu da predaju antropologiju, ili teolozi da predaju sociologiju?

Sledujući logiku izvršnog direktora Helsinškog odbora, ja bih čak možda delimično i podržao tu ideju kada bi se poštovao makar princip reciprociteta po kojem bi Helsinškim odborom mogao da rukovodi, na primer, jedan od vikara Patrijarha srpskog. Zar to ne bi bilo zanimljivo? Izabela strašno lamentira nad činjenicom da „niko nema nikakvog udela u …. kreiranju tih programa (za veronauku) ko nije iz Crkve”. Zamislite kako je to strašno! Ja isto lamentiram nad činjenicom da Crkva nema nikakvog udela u kreiranju programa rada Helsinškog odbora. Dakle, saosećam sa Izabelom.

U jednoj drugoj stvari ne saosećam. Izabeli metodologija istraživanja ali i logika izgleda da nisu jača strana. U jednom delu emisije se odvija sledeći razgovor:

– Izabela iznosi podatke: Preko 40% srednjoškolaca ispitanika smatra da je abortus greh.

– Izabela zaključuje: Znamo da je crkva za to kriva.

– Pitanje voditeljke: Da li ti ispitanici pohađaju veronauku?

– Izabela odgovara: Te podatke nemamo.

– Izabela zaključuje: Ali to jeste uticaj crkve jer, crkva određuje kakva će biti veronauka.

Dakle, crkva preko veronauke, čiji program sama kreira (ne konsultujući Helsinški odbor, oh kakav propust!), utiče na decu. Za tu decu uopšte ne znamo da li su pohađali veronauku preko koje je crkva izvršila uticaj na njih. Šta nije jasno?

Donosimo sledeći zaključak, koji je potpuno u skladu sa Izabelinom naučnom metodologijom. Jedno američko istraživanje pokazuje da je godišnja potrošnja piletine u SAD-u u visokoj korelaciji sa uvozom nafte. Kada bi Izabela bila funkcioner EU ona bi na osnovu toga istraživanja, istom metodologijom kakvu primenjuje i za „istraživanja” oko veronauke, verovatno zaključila da je pronašla rešenje za evropsku energetsku krizu. Rešenje bi glasilo: jedite više piletine pa će se povećati uvoz energenata.“ – Vedran Gagić, Facebook, 28. septembar 2022.

Satanizacija Srpske crkve ne dolazi samo iz krugova te samozvane elite krugdvojkaša, na žalost dolazi i iz redova onih koji sebe vide kao baštinike srpske tradicije, ali koji su zapravo dušom i dalje u SFRJ, vaspitani da je drug Tito u pravu i da je Jugoslavija bila nešto najbolje što nam se ikad dogodilo u istoriji. Mnogi od njih možda i preziru komunizam i Jugoslaviju ali su po pitanju odnosa prema Srpskoj crkvi dosledni naslednici svojih predaka.

Tako postoji čitava lepeza na desnici crkvomrzitelja, katastrofičara, i pseudo zilota, koji zapravo nikad suštinski nisu ni bili deo pravoslavne kulture i etosa, a da ne govorimo o njihovom crkvenom životu, koji su po poimanju vere bliži američkim puritancima i protestantima, ili pak islamistima, nego svetogorskim monasima.

Za njih je sve što crkva uradi izdaja, ekumenizam, jeres, propast i apokalipsa. Taman da patrijarh srpski pogine za veru, oni će naći da to nije učinio dostojno i proglasiće takvo mučeništvo nevažećim. Od takvog pseudozilotizma do paganizma je mali korak. Mnogi od tih „revnitelja” su na kraju završili u paganizmu, ili u neonacizmu, antisemitizmu, ili kakvom drugom ekstremizmu. I da, oni nisu crkva, i mrze Srpsku crkvu isto i možda i više od levo-liberalnih ekstremista. Dok ovima levima crkva smeta što uopšte postoji, ovima desnima smeta što postoji takva kakva jeste, svetosavska i pravoslavna. NJima bi više odgovarala nekakva militantna sekta, koja zagovara terorističke akcije, nego crkva u kojoj jedan Sv. Sava uspostavlja dobre odnose sa Bugarima i Mađarima, na korist svih naroda Balkana.

Možda su namere tih desničara u početku i dobre, vođeni patriotskim pobudama, ogorčeni na stanje u kome se nalazi nacija, sve je to lepo ali „po delima njihovim poznaćete ih” kaže se u javenđelju, a dela njihova su takva da se slobodno mogu nazvati korisnim idiotima neprijatelja Srba i Srpske crkve.

Da li to znači da se Srpska crkva uopšte ne sme kritikovati?

Naravno da ne. Kritike postoji i previše. Problem je što je u većini ta kritika na štetu i Srba i crkve i što nije ni utemeljena u realnosti, ni istoriji, ni objektivna ni konstruktivna. Naravno da i crkva ima svoje mane, kao što ima i vrline i potrebna je konstruktivna kritika crkve. No u momentu kada je Srpska crkva zasipana isključivo negativnom i neutemeljenom kritikom, svaka objektivna kritika je još samo jedna kamenica u procesu linčovanja te nacionalne institucije. Zato se mora biti oprezan kod takve objektivne kritike, da se ne upotrebi na štetu crkve i naroda. Ne treba ni sve pravdati i po svaku cenu, prosto svugde ima budala, pa i u crkvi.

Ipak, značaj Srpske crkve za srpski narod je nemerljiv. Državu ćemo možda u jednom istorijskom momentu opet izgubiti ali ako izgubimo i crkvu, nas više nema.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja