Autor: dr Aleksandra Kolaković
U literaturi postoji veći broj pokušaja da se definiše pojam „intelektualac“. Problem određenja dodatno otežava i činjenica da je u današnje vreme došlo i do ispraznosti govora, što često i u stručnim krugovima stvara zabune i otežava uspostavljanje saglasnosti oko definisanja. Termin „intelektualac“ ušao je u javnu upotrebu kada se tokom Drajfusove afere jedna grupa visoko obrazovanih građana oglasila i stala iza teksta Emila Zole „Optužujem“. Pomenuti tekst Emila Zole objavljen je u časopisu L’Aurore, 13. janaura 1898. godine i uneo je velike promene, ne samo u francuskom društvu. Potpisi koji su se pojavili ispod pomenutog teksta, kako je to primetio Žilijen Benda, označili su da je reč o društvenoj grupi koja nema stvarnu moć, ali ima moralnu snagu, odnosno da je reč o kulturnoj i političkoj avangardi, koja se u ime univerzalnih i humanih vrednosti suprotstavlja nametnutim i etabliranim vrednostima. Taj njihov istup nazvan je „protestima intelektualaca“, a sam termin je velikom brzinom ušao u javnu upotrebu. Istovremeno, njihova delatnost krajem 19. i početkom 20. veka, pre svega, javni angažmani i svrstavanje uz različite ideologije, doprineli su da se pojam vezuje najvećim delom samo za stvaraoce čija delatnost ima i politički odjek.
Političnosti sadržaja pojma „intelektualac“ posebno je doprinela grupa nastala među ruskim studentima šezdesetih godina 19. veka, koji su bili pod snažnim uticajem nihilista i narodnjaka i koji su se zalagali za slobodu štampe i ukidanje cenzure („Inteligencija, termin prvi put upotrebljen u Rusiji šezdesetih godina 19. veka. Danas označava poseban društveni sloj koji je u nacionalnim državama i kulturama evr. društava 19. veka preuzeo ulogu sveštenstva iz prethodnog perioda. Kao tvorac reprezentativnih tvorevina kulture, i. nosi i naziv „tradicionalna“ ili „kulturna“). U domaćoj sociološkoj literaturi, kako sugeriše M. Nemanjić u članku „Intelektualac“ („Enciklopedija srpskog naroda“, Beograd 2008, 419) – koristi se i termin „stvaralačka i.“, kako bi se razlikovala od intelektualaca, u smislu sloja obrazovanih ljudi u celini“.
Po Kristofu Šarlu (Les intellectuals en Europe au XIX esiècle. Essai d’histoire comparée, Paris 1996), pojam se već sedamdesetih godina 19. veka još više suzio i većinom se odnosio na one koji su zagovarali revoluciju i socijalizam. Pomenutoj grupi nisu pripadali svi visokoobrazovani, već samo oni koji su zauzimali radikalne političke stavove. Tako je pre pojma „intelektualac“, ušao u upotrebu pojam „inteligencija“. Tokom 20. veka pojam „intelektualac“ preneo se i na druge sredine van Evrope i narode, kao i na druge istorijske epohe. Žak le Gof bavio se izučavanjem onih „kojim je zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge“ izučavao u periodu srednjeg veka (Ž.Le Gof, Intelektualci u srednjem vijeku, Zagreb 1982; J. Le Goff, Les intellectuelsau Moyen Age, Paris 1957). Kristof Šarl, u svojoj knjizi Rađanje intelektualaca (1880–1900) (Naissance des“ intellectuals“ 1880–1900), sve mislioce koji su delovali pre ulaska u širu upotrebu pojma „intelektualac“ naziva „intelektualci pre intelektualaca“. U sovjetskoj teriminologiji reč „intelektualac“ označava sve koji stvaraju umom, što podrazumeva sve sa visokim obrazovanjem. Ovim je politički kriterijum zanemaren na račun isticanja načina rada, a ovakva terminologija preneta je i na većinu zemalja istočnog bloka, pa i na socijalističku Jugoslaviju.
Poreklo modernih „intelektualaca“ najčešće se vezuje za srednjovekovne evropske univerzitete (The Problem of the Intelligentsia, K. Mannheim, u: Essays on the Sociology of Culture, London 1956). Porast broja univerziteta vezan za širenje doveo je do formiranja intelektualne klase. Intelektualna klasa nije bila regrutovana iz svešteničkih kasta već iz različitih društvenih sredina i koji su u izvesnoj meri bili odvojeni od vladajućih klasa i vladajućih doktrina feudalnog društva (T. Botomor, Elite i društvo, Novi Sad 2008, 75). Ova intelektualna klasa, po britanskom sociologu Tomasu Botomoru, dala je mislioce prosvećenosti. Posebno u Francuskoj, intelektualci su se učvrstili kao kritičari društva svojom opozicijom prema vladajućoj klasi i prema crkvi ancienrégime.
Moderni „intelektualci“ upravo se i posmatraju u ovoj ulozi kritičara društva, a njihova uloga u revolucionarnim pokretima, radničkom pokretu, kao i u transformaciji zemalja u razvoju, naglašavana je veoma često. U kontekstu kritike Marksove teorije proleterske revolucije, poljski revolucionar Vaclav Mačajski u knjizi „Intelektualni radnik“ iz 1905. godine, izložio je teoriju po kojoj socijalistički pokret izražava ideologiju nezadovoljnih intelektualaca. Rezultat je ne besklasno društvo, već stvaranje nove vladajuće klase intelektualaca povezane sa novom srednjom klasom u tipu društva koje je nazvao „državni kapitalizam“. Pored samog terimna i uloga „intelektualaca“ shvatana je na veoma različite načine. Moska je smatrao da su intelektualci jedna manje-više nezavisna grupa, koja se postavlja izmeću buržoazije i proletarijata i koja može da postane jezgro jedne nove i bolje elite. Botomor kao primer svog mišljenja navodi tekst koji je Moska ispisao na završnim stranicama svoje knjige Teorica dei governiegover no parlamentare: „Ako postoji neka društvena klasa koja je spremna da makar i za kratko vreme ostavi po strani privatni interes, koja je sposobna da shvati opšte dobro sa potrebnom nepristrasnošću, to je sigurno ona koja, zahvaljujući svom intelektualnom obrazovanju, poseduje ono što daje otmenost karaktera, široke horizonte i povećane sposobnosti… Ta klasa, i jedino ta klasa, žrtvovaće voljno sadašnje dobro da bi izbegla buduće zlo“. Sličnu koncepciju izložio je nekoliko godina kasnije Karl Manhajm, navodeći da je „društveno lebdeća inteligencija“, odnosno sloj društva koji se regrutuje iz sve širih oblasti društvenog života i koji je povezan obrazovanjem pri čemu spaja sve one interese kojima je prožet društveni život. Upravo zbog ovih karakteristika „intelektualci“, prema Manhajmu, sposobni su da ostvare jedan relativno potpun i objektivni pogled na društvo, a da pri tome deluju na liniji opštih društvenih interesa.
Među savremenim zapadnim istraživačima postoje određena slaganja shvatanja pojma „intelektualac“, tako da se u savremenoj literaturi izdvaja jedna od najšire prihvaćenih definicija. Po pomenutom shvatanju, „intelektualci“ su društvena grupa ili sloj, koji to nije po statusu ili funkciji u društvu već po tome kako deluje u javnosti, odnosno da to nisu samo ljudi koji misle, nego je reč o ljudima koji komuniciraju pomoću mišljenja, bilo ličnim odnosom ili javnim delovanjem (P. Ory, .J. F. Sirinelli, Les Intellectuels en France de l’Affaire Dreyfus à nos jours, Paris 1986, 9). „Intelektualci“ su, dakle, ličnosti iz oblasti kulture, koji se svojim delovanjem u javnosti, kao izrazom želje za javnim angažmanom, stavljaju u ulogu političara ili tvoraca ili pobornika ideologija. Šarl Kristof njihovu ulogu definiše kao odbranu univerzalnih vrednosti svojim javnim angažovanjem.
Međutim, najširu definiciju pojma „intelektualac“ daje Žilijen Benda (1867–1956) francuski esejist, filozof, kritičar, romanopisac i pamfletist na pozicijama nepomirljivog racionalizma, protivnik Bergsona i neoromantičnih struja, zalagao se za slobodu umetnosti i nauke i odbranu demokratije, čija su najznačajnija dela: Le Bergsonisme (1912), Belphégor (1918) Le Trahison des Clercs u srpskom prevodu: „Izdaja intelektualaca“ (1928) i Le France byzantine (1945). U delu „Izdaja intelektualaca“ pod pojmom „intelektualac“ podrazumeva sve one čija aktivnost suštinski nije težnja ka praktičnim ciljevima, koji svoju radost traže u bavljenju umetnošću, naukom ili metafizičkim spekulacijama, ukratko u posedovanju nematerijalnih preimućstava. Benda je primetio da su tokom 19. veka „intelektualci“ preuzeli na sebe ulogu izvršioca apstraktne pravde, čime su se izložili ne samo humanističkim već i političkim kriterijumima.
Tomas Botomor, pak, ističe da je od svih delova elite najteže definisati „intelektualce“, ali i odrediti njihov društveni uticaj. Pre svega, treba napraviti razliku između dva pojma: „intelektualaca“ i „inteligencije“. Brojni autori su proširili značenje pojma „inteligencija“ i na sve one koji se bave nemanuelnim poslovima. Botomor smatra da je u tom smislu ovaj pojam ekvivalentan „novim srednjim klasama“, gde se razlikuju dva sloja: viši (obuhvata one koji se bave profesionalnim zanimanjima) i niži (obuhvata one koji se bave rutinskim činovničkim i administrativnim poslovima). Intelektualce čini mnogo manja grupa onih koji direktno doprinose stvaranju, transmisiji i kritici ideja. Pod ovim pojmom ubrajaju se: pisci, umetnici, naučnici, filozofi, religiozni mislioci, teoretičari, društveni i politički komentatori. Po Botomoru, granica između ove dve grupe unutar inteligencije teško se može precizirati. Ako se ima u vidu da se donji slojevi intelektualaca mešaju sa zanimanjima srednje klase, kao što su prosveta i novinarstvo, karakteristična crta intelektualaca je njena direktna vezanost za društvenu kulturu. Botomor smatra da se intektualci mogu pronaći skoro u svakome društvu od nepismenih (kao vračevi i sveštenici, poete i guslari, rodoslovci) do pismenih (kao filozofi, poete, dramaturzi, funkcioneri ili advokati), pri čemu se njihova funkcija ili njihov društveni značaj znatno razlikuju. U nekim društvima intelektualci su skoro postali vladajuća elita. Kao primer mogu se navesti literati u Kini, koji su, po Veberu, izrasli iz obrazovanog laičkog plemstva. (The Chinese Literati, M. Weber, u: H. H. Gerth, C. Wright Mills (ur.), From Max Webe: Essays in Sociology, London 1946; R. M. Marsh, The Mandarins: The Circulation of Elites in China, 1600–1900, Glencoe 1961).
Kako što je napred izloženo, za pojam „intelektualac“ ne postoji jedna opšteprihvaćena definicija, pa je otuda neophodno prilikom upotrebe pojma poći od kriterijum upotrebljenih prilikom definisanja pojma „intelektualac“ kroz istoriju ne gubeći iz vida i aktuelni kontekst. Afera „Drajfus“ je unela u društveni život Francuske, a potom i drugih zemalja, pojam koji je postao i izvor realne moći. Intelektualci su uticali na događaje i procese, koji su vodili promenama. Tokom 20. veka, kao što smo u eseju naglasili, menjao se i samo značenje pojma, mada je pitanje uloge intelektualaca u društvu, i pored istoričnosti pojma, ostalo večito prisutno.
Ostavi komentar