Autor: Đorđo Sladoje
Ko nije, zagrcnut suzama, proslavljao Jablanovu pobjedu, tako da odjekuju brda i planine, baš kao od njegove trijumfalne rike, taj je nepovratno oguglao na poraze.
Ko nije krišom, da mu se ne rugaju, pustio suzu na Grobu slatke duše, taj ni za bližnjima neće zažaliti.
Ko nije strepio od Mračajskog prote, za koga je svako žensko DŽibukarda, a muško Šikucija, taj će ostati ravnodušan prema snazi umjetničke imaginacije i uskraćen za moć pjesničke riječi da izrazi ono lijepo, ali i strašno, opasno i ružno – riječju biće na velikom duhovnom gubitku. Ko se, dakle, nije plašio Mračajskog prote, badava mu se pred nama junačiti.
Ko se nije smijao Davidu Štrpcu i njegovom jazavcu, makar i gorko, znajući da je posrijedi ozbiljnija i opasnija igra sa „suvim zulumomˮ, taj je sigurno agelast, kako su stari Grci zvali onoga ko ne zna da se smije, takvi po pravilu zagorčavaju život i sebi i drugima.
Ko nije slušao Jauke sa Zmijanja, s Planine i ispod planine, taj ne zna za ljudsku muku i nevolju, kao što za uzvišenost slobode, kojom se mjere svi naši napori, ne zna onaj ko nije čuo i razabrao šta svojim šumom govore borovi i jele.
Ko se nije trgnuo za novčanik nad njegovim pismima ocu da mu pošalje „nešto šolada e da nekako okonča študije”, taj je zaboravio, ili nikada nije ni saznao, kako strašna zna biti samoća u tuđem svijetu, a ponekad i među svojima.
Ko se nije nikad, duboko zamislio nad sudbinom Petra Kočića koji je prerano skončao u beogradskoj duševnoj bolnici, poražen u borbi za bolji i dostojanstveniji život i raspamećen od bližnjih, daljih i dalekih; ko se nije zapitao šta bi ovaj neobično daroviti čovjek, ali i mnogi drugi pisci, šta bi, velim, napisao da se tako dramatično nije upleo u narodne i političke poslove i koliko je od toga književnost izgubila i šta je politika, eventualno dobila; ko se, dakle, nije rastužio nad Kočićevom sudbinom, teško da će mu pomoći i odgovori na tzv. egzistencijalna pitanja – o kruhu i ruhu i taj je dostojan sažaljenja.
Ko nije pio sa Simeunom Đakom, jedinstvenim i neponovljivim likom naše književnosti, i nošen njegovim zanosima, podgrijanim rakijom, učestvovao sa epskim junacima u čudesnim podvizima, koji su otporni i na ironične primjedbe onoga iza kace, ko, dakle, nije povjerovao u sva ta čuda onoga kome je daleki predak Don Kihot, a ujak Marko Kraljević, taj je zaboravio da sanja i da mašta, da se nada i u nemoguće vjeruje. Tome su zarđali prijemnici za moć priče da simbolički osmisli život i boravak na zemlji učini podnošljivijim.
Ko, dakle, nije „đakovao” kraj kazana, taj se dobrovoljno odrekao slobode.
Ko se nije do posljednjeg daha odazivao iz mećave na pitanje: – Ideš li rode? – koje se može postaviti i postavlja se svakom od nas i svima zajedno – i ko nije u sebi šaputao – Idem, idem… – još dugo nakon što je Lujo ostao u smetu, kao što su mnogi u smetovima istorije ostali zapretani, taj i takav ne zna šta znači neravnopravna i teška borba čovjekova sa slijepim silama prirode i zulumima istorije i patnje koju donosi svakodnevica, pod prijetnjom opstanka. Ako je u to uključeno još i dijete, sve odjednom postaje potresnije i dramatičnije. Ko prema tome ostane ravnodušan, njemu su ključna čula nepopravljivo zakržljala.
Riječju, ko nije čitao, i to od djetinjstva, Petra Kočića, taj je ostao duhovno oskudan i pust u duši.
Zato, ako hoćete da vam siva i bezoblična svakodnevica ne isisa svaki životni smisao i sve svede na preharmbeni napor, čitajte Petra Kočića.
Budući da je Petar Kočić veliki pisac, ako meni ne vjerujete, eno Andrića koji ga je, među rijetkima, odabrao za svog duhovnog i književnog pretka.
Petru Kočiću se ne može naći zamjena i zato ga nemojte izbacivati iz lektire.
Samo Petar Kočić i njemu slični pisci mogu, snagom duha i talenta, razgrnuti sve one silne tričarije kojima su naša djeca zatrpana, ali i njihovi roditelji koji se batrgaju u mećavama i smetovima tranzicije.
Otuda, čini mi se, ima dovoljno razloga i smisla da povremeno, usred srpske mećave koja ne prestaje, razmijenimo one vječite šifre i lozinke:
– Ideš li rode?
– Idem, idem…
Ostavi komentar