Autor: dr Aleksandra Kolaković
Svetska izložba je manifestacija koja se od 1851. godine, kada je održana u Londonu, opstala do danas kao relevantan i važan međunarodni događaj. Henri Kol, arhivista i pisac iz Engleske, posle posete Nacionalnoj izložbi proizvoda poljoprivredne i proizvodne industrije 1849. godine i Izložbi francuskih industrijskih proizvoda, koja se održavala u Parizu od 1798. godine, došao je na ideju organizovanja manifestacije koja ne bi bila lokalnog ni regionalnog karaktera već evropskog i svetskog. Stvorene da bi se prikazala industrijska dostignuća različitih nacija, svetske izložbe su pre svega, u prvo vreme bile svedočanstvo napretka tokom industrijske revolucije. Francuska je to uvidela veoma rano i od 1855. godine, kada je održana prva izložba u Parizu, manifestacija je održana još pet puta. Pored neupitnog impulsa koji je za značaj razvoja ove manifestacije omogućila Francuska, mora se naglasiti da je učestvovala i u institucionalizaciji tela koje bi se bavilo izložbama. Stoga, danas manifestacijom rukovodi Biro za međunarodne izložbe (Bureau International des Expositions, skraćeno BIE), sa sedištem u Parizu.
Francuska je imala tradiciju nacionalnih izložbi, koja je kulminirala Francuskom industrijskom izložbom 1844. godine u Parizu. Ovaj sajam pratile su i druge nacionalne izložbe u Evropi. Postalo je jasno da izložbe pored pozicioniranja država u međunarodnim odnosima utiču na obrazovanje o umetnosti i dizajnu, međunarodnu trgovinu i turizam. Prva era „industrijalizacije“ od 1850. do 1938. godine uticala je da svetske izložbe, a posebno one u su bile uglavnom fokusirane na trgovinu i prikazivale su tehnološka dostignuća i izume. Svetske izložbe bile su platforme za najsavremeniju nauku i tehnologiju iz celog sveta. Svetske izložbe u Londonu (1851), NJujorku (1853), Londonu (1862), Filadelfiji (1876), Parizu (1878), Barseloni (1888), Parizu (1889), Pragu (1891), Čikagu (1893), Briselu (1897) i Parizu (1900) najbolji su primeri ove prakse i ostavili su impresivni utisak na posetioce u ovom pogledu. Ipak, u pogledu uloge Francuske u razvoju ideje održavanja svetskih izložbi, značajno je osvrnuti se na prve izložbe koje su se organizovale na njenom tlu.
Prva Svetska izložba u Parizu održana je od 15. maja do 15. novembra 1855. godine. Proklamovana tema je bila Poljoprivreda, industrija i umetnost. Ovaj veliki događaj bio je pod patronatom cara Napoleona III, a prvi cilj je bio da manifestacija nadmaši uspeh Svetske izložbe u Londonu 1851. godine i dokaže superiornost Francuza. Tada je i počeo preobražaj Pariza. Car nije mogao da dozvoli da ceo svet priča o Kristalnoj palati, stoga je želeo spektakl u Parizu i Palata industrije je dobila posebno mesto u pripremi i organizovanju izložbe. Zvanični podaci ukazuju da je izložbu posetilo nešto više od 5,1 milion posetilaca, a da je većina (4,2 miliona) posetila industrijski deo, a 900 hiljada deo gde je predstavljena umetnost. Za izložbu je potrošeno pet miliona dinara, a prihod od izložbe je iznosio negde oko 500 hiljada. Učesnici su dolazili iz trideset četiri zemlje, a izložbeni prostor je bio površine šesnaest hektara. Ako se ovo poredi sa kasnijim izložbama, kao što su one iz 1889. i 1900. godine, pa i iz 1937. godine, jasno je da su se broj posetilaca i površina izložbenog prostora uvećavali, a da su prihodi varirali.
Palata industrije iz 1855. godine bila je smeštena između reke Sene i Jelisejskih polja. NJena izgradnja je završena na dan otvaranja izložbe i postojala je do 1897. godine, kada je srušena kako bi se podigla Velika palata za potrebe Svetske izložbe 1900. godine. Projektovali su je Žan-Mari-Viktor Viel, arhitekta i Aleksi Baro, inženjer, koji su dobili posao na konkursu održanom 1852. godine. Iako su troškovi bili ograničeni i smanjeni, a planovi za izgradnju preuređeni, ipak je zgrada duga dvesta šezdeset metara i široka sto pet metara dobila monumentalni i upečatljiv izgled. Izgrađene su i još dve privremene zgrade u kojima su se smestili eksponati za koje nije bilo mesta u Palati industrije. Savremenici su kritikovali gotičke elemente zgrade, gvozdene konstrukcije i stakla sa kamenim kućištima. Oktav Mirabo je rekao da je Palata industrije „vo koji gazi kroz ružičnjak“, a posetioci su se žalili na ventilaciju i nesnosnu vrućinu. Pažnju je privlačio ulaz u Palatu industrije sa skulpturom Francuska kruniše umetnost i industriju.
Kada je reč o delu poljoprivrednih proizvoda koji su izloženi u Parizu 1855. godine naglasak je bio na vinima. Francuski vladar je insistirao na sistemu zvanične klasifikacije za najbolja vina iz regije Bordoa, što je izvršeno prema ugledu imanja i zamka i ceni proizvoda koja je označavala i kvalitet. Izložba umetnosti bila je organizovana u posebnom paviljonu na Aveniji Montenj, gde su izloženi radova umetnika iz četrdeset tri zemlje. Među delima umetnosti bili su poznati francuski umetnici kao na primer Fransoa Rud i Anri Lemana. Interesantno je da je Gistav Kurbe jedan od najvećih predstavnika realizma, izostavljen sa ove izložbe, a on je iz protesta jer su njegove slike odbijene, izložio dela u Paviljonu realizma paralelno sa zvaničnim prostorom manifestacije. Neke od zgrada u kojima je održana izložba korišćeni su i kasnije, sve do kraja veka. Za izložbe i društvene događaje korišćena je Palata industrija do 1897. godine. Palata industrije je i pored kritika, jednim delom poslužila i kao inspiracija za izložbe u Londonu i Čikagu, pa čak i arhitektonskim zdanjima koja su izgrađena na njenim ruševinama za Svetsku izložbu 1900. godine u Parizu – Velika i Mala palata.
Da će koncept svetskih izložbi u Parizu zaživeti i imati presudan uticaj na dalji razvoj manifestacije bilo je jasno po sveobuhvatnosti druge izložbe organizovane u Francuskoj. Od 1864. godine kada je Drugo carstvo bilo na vrhuncu postojanja, a Pariz ušao u okvire novih urbanističkih promena, car Napoleon III je rešio da se organizuje Svetska izložba u Parizu od 1. aprila do 3. novembra 1867. godine. Komisijom, koja je rukovodila organizovanjem izložbe upravljao je princ Žerom Napoleon. Kao mesto za izložbene zgrade, centralnu i više pomoćnih, kao i dodatne izložbene postavke, izabrana su Marsova polja, površina od 119 hektara i ostrvo Bilankur od pedeset dva hektara. Teme su bile iste kao i kod prve – poljoprivreda, industrija i umetnost. Pored glavne zgrade, bilo je blizu sto manjih zgrada u kojima su izloženi eksponati. Francuski vladar je posebno insistirao na promociji izložbe. Angažovani su Viktor Igo, Aleksandar Dima, Ernest Renan i Teofil Gotje da pišu publikacije i tekstove o događajima koji uključuju održavanje izložbe 1867. godine.
Izložbu je posetilo 9.238.967 osoba, uključujući izlagače i zaposlene. Bateaux Mouches čamci su prevozili posetioce, a izgrađena je i nova železnička linija za prevoz putnika oko spoljne ivice Pariza do Marsovih polja.
Uvećao se i prostor i broj posetilaca Svetske izložbe u odnosu na ranije. Posebno, jer su među posetiocima bili i najuticajniji vladari toga doba. U Parizu su te 1867. godine bili ruski car Aleksandar II, brat pruskog kralja Vilijama i Ota fon Bizmarka, princ Meternih i Franc Jozef od Austrije i osmanski sultan Abdulaziz I. Uvećan je i broj izlagača, ukupno ih je bilo 50.226 izlagača. Najveći deo od 15.055 bio je iz Francuske i njenih kolonija, a potom iz Velike Britanije i Irske, kao i iz Sjedinjenih Američkih Država. Napoleon III je, pored spoljnopolitičkog značaja manifestacije, uvideo i njen mogući uticaj za unutrašnje političke probleme. Jedan deo izložbe stoga je bio posvećen radu, a posebno poboljšanju položaja radnika. Tada je na obodu Pariza, u blizini ulice Montesuri, izgrađen blok od četiri zgrade kako bi se pokazalo da radnici mogu stanovati u pristojnim stanovima, kao i da graditelji mogu ostvariti profit.
Snimci sa ove izložbe postali su deo uspomena posetilaca zahvaljujući Nadaru i korišćenjem balona u koje je stajalo do dvanaest putnika. Pažnju na Svetskoj izložbi privukli su izumi telegrafske tehnologije (Fild i Morz), drveni egipatski spomenici, hidrohronomeri, kao i čelični top od pedeset tona koji je proizveo nemački Krup. Interesantno je prisustvo Kompanije Sueckog kanala, koja je imala izložbu u okviru egipatske postavke u čak dve prostorije. Mogle su se kupiti i obveznice za finansiranje radova ove kompanije. Japanska umetnost koja je prvi put predstavljena u Parizu bila je inspiracija umetnicima, među kojima je bio i Van Gog. Žil Vern je nakon posete Svetskoj izložbi 1867. godine bio inspirisan za nastanak Dvadeset hiljada milja pod morem. Jedna od ulica u blizini Marskovih polja dobila je ime po izložbi, a održane su po prvi put i prateće manifestacije na reci Seni kao što je Svetsko prvenstvo u veslanju.
Ukupni troškovi organizacije bili su 5.883.400, ali su prihodi procenjeni na 2.822.900 dolara. Finalni izveštaj je pokazao dobit, ali su stvarne vrednosti održavanja Svetske izložbe u Parizu 1867. godine bile u arhitektonskom doprinosu, kao i postavljanju tradicije za buduće manifestacije i njenu institucionalizaciju. Kako je zemlja domaćin u prvom periodu imala pravo da osmisli temu izložbe i naglasi njen cilj i domet, za Francusku je bilo od značaja da organizuje svetske izložbe. Prvobitno je svaka zemlja imala i posebno rezervisan prostor u centralnom paviljonu za svoju promociju, a od Svetske izložbe 1867. godine pojavljuju se nacionalni paviljoni. U početku, nacionalni paviljoni su bili potreba jer je bilo predmeta koji nisu mogli da stanu u centralni izložbeni paviljon, ali su kasnije postali simbol napretka i prestiža države i nosili su poruku ostalim državama učesnicama. Obično su bili izraz arhitekture tipične za državu, ali su nosile i karakter nacionalnih reprezenata. Paviljoni su kao i eksponati ulazili u takmičarski program izložbe.
Prelomna tačka u načinu organizovanja savremenih izložbi bila je 1928. godina. Stoga se svetske izložbe moraju razlikovati u kontekstu organizovanja na osnovu pravila i standarda za organizovanje manifestacije koji je propisao Biro za međunarodne izložbe 1931. godine. Dakle, 22. novembra 1928. godine, na sastanku predstavnika trideset i jedne države, koji su se okupili u Parizu, potpisan je prvi međunarodni ugovor koji je regulisao dalji način održavanja manifestacije međunarodne izložbe. Pariskom konvencijom iz 1928. godine, koja je stupila na snagu 17. januara 1931. godine, mada je više puta menjana, određen je i aktuelni regulatorni okvir za sve međunarodne izložbe. Poslednja svetska izložba po starim pravilima održana je u Parizu 1937. godine. Imala je specifičan karakter u napetoj atmosferi međunarodnih odnosa. Interesantno, bila je to i poslednja svetska izložba koja je održana u Parizu.
Biro za međunarodne izložbe, koji broji devedeset osam država-članica, pruža organizacionu i logističku podršku za Svetske izložbe (EXPO). Prema pravilima ove institucije Svetske izložbe su danas podeljene u dve kategorije. Prvu čine međunarodne prijavljene izložbe, koje se održavaju na pet godina, traju do šest meseci i mogu imati neograničenu površinu izložbe. Drugu kategoriju čine izložbe koje se održavaju u intervalu između dve međunarodne prijavljene izložbe. Traju najviše do tri meseca na izložbenoj površini od dvadeset pet hektara. Države, kao i pre više od jednog veka, koriste svetske izložbe da bi kroz nacionalne paviljone predstavile svoj razvoj i uspostavile kontakte. Osnovne ideje, kojima su izložbe u Parizu 1855, 1867, 1878, 1889, 1900. i 1927. godine dale značajan pečat, su se zadržale. Ostale su važan alat kulturne diplomatije, ali su strukturni i organizacioni unapređene, o čemu svedoči istorijat ove manifestacije, u okviru koga važno mesto ima Francuska.
Ostavi komentar