Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
Pariz s kraja XIX i početka XX veka bio je centar svega zabranjenog i svega dozvoljenog u isto vreme. Godine 1889. s radom počinje i čuveni kabare Mulen ruž, koji će zaintrigirane turiste i dalje privlačiti centru glavnog grada Francuske. Misao o Parizu u srpskom narodu oslikana je kroz dela domaćih autora, poput Dragutina Ilića, Sime Matavulja, Aleksandra Deroka i mnogih drugih. Interesantno je to što je godina nastanka poznatog kabarea na Monmartru i godina završetka gradnje najreprezentativnijeg simbola Pariza – Ajfelove kule, takođe i godina objavljivanja prve naučno-fantastične drame na svetu, koju potpisuje srpski pisac Dragutin Ilić, a smešta je upravo u Pariz. Drama Posle milijon godina jeste „jedna od prvih autentičnih antiutopijskih vizija u svetskim razmerama (primera radi, paradigma ovog podžanra, Velsov Vremeplov, objavljena je tek šest godina kasnije, 1895)“ (Živković 2010: 181). Ilić svoje junake, one koji su preživeli kataklizmu, smešta na mesto gde se pre milion godina nalazio glavni grad Francuske:
„Na ovom divljem mestu uzdizaše se nekada gnezdo duha ljudskoga, Pariz; i kao buktinja ozaravao je svojom svetlošću ʻvečne istineʼ veluma čovečanstva. Pa gde je sada taj slavni grad? Gde se skriše večne istine? Prah i sami prah! Čovek htede da prozre vasionu, a ni samoga sebe nije mogao prozreti“ (Ilić 1987: 323–324).
Poslednja dva čoveka koja su izbegla sumrak sveta suočavaju se sa svojim evolutivno naprednijim potomcima na mestu koje je nekada bilo poprište sjaja i glamura, a sada – samo divljina obrasla papratima. Ilićeva antiutopija delimično je suprotstavljena, a delimično se nastavlja na sliku koju daje Simo Matavulj, „izvanjac“ koji je u svojim delima povukao nit od Primorja, preko Crne Gore pa sve do Beograda. Opisujući srpsku prestonicu, Matavulj slika grad kao mračan životni prostor ispunjen grehom, incestima, arogancijom, razmaženošću beogradske dece koja koriste svaku priliku da istaknu razliku između svog nobles porekla i porekla onih koji su u Beograd došli (seljake iz okoline rođeni Beograđani nazivaju „pilićarima“). U jednoj od slika iz bogatog korpusa Beogradskih priča, Matavulj će predstaviti Pariz kao pojavno mesto zle sile. Glavni junak priče Priviđenje našeg DŽentlmena, Joca Maksimović, momak je iz gospodske kuće, lepo vaspitan i obrazovan, njegov momački stan je kartaroško zborište. Ali Joci beogradski život nije dovoljan, već svake godine odlazi u Pariz na neko vreme, u „lov“. On u crkvu ulazi isključivo da bi se odmorio, pohodi najbolje gostionice, posećuje „najpoznatija noćna zborišta tih noćnih ptica“ (Matavulj 1996: 107). Kod Matavulja se tradicionalno poimanje nečastivog u formi vampira konvertuje u prikazu demonskog ženskog bića viđenog na ulicama Pariza. Prestravljen, DŽentlmen se obraća psihijatru, što je jedan od indikatora modernog doba. Matavuljeva raspusna prikaza zatočnica je stana koji čuva „lukava kerberka“, vratarka koja podseća na neke od Aragonovih likova u pasažu Opere u Parizu, koji je do detalja opisan u romanu Seljak iz Pariza (kao i sablasna žena koja pohodi junaka ovog dela). Motivacija DŽentlmenovog odlaska u Francusku prilično je jasna – „lov“ je raznovrsniji u velegradu koji je liberalniji. Poznato je da se srpski slikar Sava Šumanović, godinama nakon povratka iz Pariza, gde je svakodnevno imao najlepše modele, mučio da pronađe devojku koja bi se osmelila da sedne ispred njegovog štafelaja. O Šumanoviću i doživljaju Pariza pisao je i Aleksandar Deroko, (kao i o golim modelima u Rodenovoj kući). Deroko je u svojim zanimljivim ispovestima objedinjenim u knjizi A ondak je letijo jeroplan nad Biogradom u nekoliko rečenica opisao ono što bi mogla biti glavna teza pomenutog Aragonovog romana, koji će biti predmet ove analize. Naime, svestrani pisac i arhitekta, najpoznatiji po projektu za izgradnju Hrama Svetog Save u Beogradu, pisao je o svom prijateljstvovanju sa Rastkom Petrovićem, sa kojim je u Parizu često odlazio u predgrađe, sa namerom da svim čulima osete pravi pariski život.
Mesta koja ljudi – „pajaci svojih čula i slučajnosti“ (10)[1] pohode, često je potrebno pažljivo potražiti. Naročito je važno prepoznati neshvaćene sfinge koje nemaju nameru da zaustave zanetog prolaznika ako im on sam ne posveti pažnju, svoju „dokonu zamišljenost“ (19). Rezultat takvog susreta bio bi „na polzu“ onog koji teži da jedan prostor otkrije onakvim kakav zaista jeste. Ovim mislima, kojima prethodi „Pogovor za jednu modernu mitologiju“, Luj Aragon čitaoce uvodi u svoj roman paradoksalnog naslova, Seljak iz Pariza (1926). Šta je potrebno da se desi da bi se Parižanin smatrao (ili osećao) seljakom? Kakva je to mitologija zastupljena u vremenu koje se mehanizuje, u vremenu u kojem se više „ne obožavaju bogovi na visinama“ (17)? Tok katkad grozničavih misli autora romana, pokušaće čitaoca da navede na trag.
Kritikom površnosti i sve frekventnijih modusa ponašanja modernog čoveka (otežano zapažanje neobičnosti i sve manje osećanja njenog ukusa), Aragon započinje roman u kojem će centralni položaj dati upravo margini. To su ona mesta koja izgledaju kao da zadržavanje u njihovom okrilju nije dozvoljeno, a koja se sve češće nalaze oči u oči sa strahotnom opasnošću od pijuka, jer takva mesta počinju da bivaju istisnuta u korist onih koja će ih zameniti, a koja će odisati skupoćom i veštačkom lepotom. Neverovatni spektar boja ovih skrajnutih prostora, Aragon će oslikati kroz pasaž Opere.
„U opisu kraja oko Opere, narator razbija ceo kvart u male prostorne jedinice (pozorište, butici, radnje) koji se uklapaju jedna u drugu bez vidljive logike“[2].
Narator je šetač koji u pokretu pravi svojevrsni vodič kroz Pariz koji se mora doživeti. NJegovi pokreti su brzi, kao da se boji da bi se čitava ta oaza uskoro mogla raspasti, a on žuri da je prenese na papir pre nego što se tragedija dogodi. Takav utisak nimalo nije slučajan: Aragon navodi da je u Francusku uvezen snažan američki instinkt „koji teži da geometrijskim konopcem prekroji plan Pariza“ (19). Ali i pored te žurbe, on se ne zadržava na jezgrovitim podacima o mestima koja pohodi, već i svakom pripisuje određenu istoriju, ponekog junaka i ističe ono što je differentia specifica tog prostora. To su „avetinjski pasaži uživanja i zabranjenih zanimanja, juče neshvatljivi, a sutra nepoznati“ (19). I kao što je osnivač jednog drugog pravca, signalizma, Miroljub Todorović, u svojim šatro pričama ovekovečio govor jednog Beograda koji je ušao u istoriju, tako je i jedan od osnivača nadrealizma, Luj Aragon, romanom Seljak iz Pariza oslikao jednu prestonicu koja je već tada počela da iščezava, a danas je više nema.
U pasažu Opere nalaze se romantična obitavališta u otrcanom dekoru, javna kupatila u kojima je jedna od nasušnih potreba postala formalnost, knjižare u kojima se časopisi mogu do mile volje razgledati a da se ne kupe – sa sve ljudima koji su srasli sa tim mestima. Na stranicama romana upoznaćemo modernu Penelopu koja neumorno plete, i njenog muža koji je čuvar pasaža, a koji su samo prozorima odeljeni od koraka misterije i bluda: „Izgleda da jedino želja za zagrljajima dovodi u ovo kraljevstvo taj nestalni ženski narod čije se tumaranje povinjava večnim zakonima putenosti“ (43). Žene koje dolaze u ovo „lovište“ (Aragon i Matavulj na isti način nazivaju obitavališta tragača za partnerom) Aragon suprotstavlja časnim matronama sa šetališta, koje postoje u opoziciji živi – ugašeni plamenovi. Govoreći o njima, Aragon se pita šta bi Paris uradio u pasažu Opere (Jovan Hristić je svog Ulisa smestio u hotelsku sobu), što je zanimljiva ilustracija položaja mita u modernom dobu. Osim toga, tu je i moderni Don Žuan koji puši i kojeg autor naziva „Harlekinom među obućom“ (86).
LITERATURA
Corinne M. (2009). Mesana Corinne. Le paysan de Paris de Louis Aragon: écriture du labyrinthe et labyrinthe de l’écriture. Sydney: Amaltea Revista de mitocritica.
Živković Z. (2010). Zoran Živković. Enciklopedija naučne fantastike. Heliks: Smederevo.
Ilić D. (1987). Dragutin Ilić. Izabrane drame. Prir. Marta Frajnd. Beograd: Nolit.
Mamford L. (2006). Luis Mamford. Grad u istoriji. Novi Beograd: Book & Marso.
Aragon L. (1990). Luj Aragon. Seljak iz Pariza. Prev. Nikola Bertolino. Beograd: Prosveta.
Matavulj S. (1996). Simo Matavulj. Beogradske priče. Prir. Srba Ignjatović. Beograd: BMG.
[1] Svi citati iz romana biće navedeni prema izdanju: Aragon, Luj (1964). Seljak iz Pariza. Preveo sa francuskog Nikola Bertolino. Beograd: Prosveta, 1990. U tekstu će u zagradama, biti naveden broj stranice na kojoj se citirani tekst nalazi.
[2] Dans la description du passage de l’Opéra, le narrateur morcelle l’ensemble du passage en petites unités spatiales (théâtre, magasins, commerces) qui s’emboites les unes dans les autres sans logique apparente.
(Le paysan de Paris de Louis Aragon: écriture du labyrinthe et labyrinthe de l’écriture, Corinne Mesana, The University of Sydney, p.175)
Ostavi komentar