Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Na pojavu geopolitike kao discipline koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog uticali su mnogobrojni društveni i politički činioci koji su obeležili razdoblje druge polovine 19. veka. Najvažnija pojava svakako je bila ekspanzija kapitalističkog načina privređivanja i odgovarajućeg sistema transportne i trgovačke komunikacije, koja je nametnula potrebu za drugačijim viđenjem elementa prostornosti kao temeljne paradigme svih geopolitičkih istraživanja. Ovome dodajmo i složene političke prilike koje je na evropskom kontinentu podstakao proces ujedinjenja Nemačke 1871. godine, a što je izazvalo tektonske potrese širom Starog kontinenta. U središtu prvobitnih geopolitičkih teorija kao ključna tema je razmatrano pitanje izazova nemačke geografske centralnosti. Tako je nemačka geopolitička škola nastojala da teorijski artikuliše područje sopstvenog životnog prostora, o čemu je najpre pisao čuveni Fridrih Racel. U svom poznatom ogledu Politička geografija (1897) promovisao je nekoliko ključnih ideja, poput onih o „državama kao organizmima“ koji se rađaju, žive, stare i umiru, uz posebnu ulogu koju je dodeljivao geografiji „koja je tu da otkrije i opiše zakonitosti koje upravljaju ovim procesom“. Racel je među prvima uočio protivrečnosti između pomorskih i kopnenih sila i naglašavao da su „osećaj za prostor i životnu egzistenciju“ nužni preduslovi koji omogućavaju preživljavanje u uslovima „konfliktnog saglasja“ nacija i država. Poznati švedski politikolog Rudolf Kjelen je zastupao stanovište o „geografskom predodređenju Nemačke“ čiji su interesi istovetni s interesima čitave Evrope. U svojim javnim istupima on je iskazivao mnogo razumevanja za nemačku „strategiju dijagonale“ koja podrazumeva povezivanje prostora od Islanda do Indonezije, i kao takva obuhvata ceo evroazijski kontinentalni masiv. Švedski politikolog je skicirao osnovne linije razvoja tadašnje međunarodne situacije, uočavajući tri čvorna problema: francusko-nemački sukob, zatim sukob između Nemačke i Austrougarske, s jedne strane, i Rusije s druge strane, gde je Balkan ključna tačka neslaganja, i, konačno, sukob između Nemačke i dominantno „talasokratske sile“ (Enleske i kasnije SAD). Posle Versaja i Velikog rata ovaj naučnik je ukazivao na tri geografska faktora koji igraju presudnu ulogu u „aktivizaciji“ svetske geopolitike. To su: širenje, teritorijalna monolitnost i sloboda kretanja. Nema nikakve sumnje da su se mnoga Kjelenova (Čelenova) predviđanja toka svetske politike ostvarila u 20. veku, a svoje manifestacije iskazuju i u prvim decenijama 21. veka.
Zanimljivo je da su, posmatrane u skladu s navedenim Kjelenovim kriterijumima, sve potonje geopolitičke škole nastojale da prevladaju sopstvene slabosti, uz naglašavanje odgovarajućih prednosti u odnosu na konkurentske države. Tako je teoretičar Piter Ričard Rouden podvlačio činjenicu „da Englezi nikada ne govore o geopolitici, već uvek o strategiji i životno važnim interesima“, jer ona (geopolitika) podrazumeva „suvozemnu centralizaciju koju poseduju Francuzi, Nemci i Rusi“. Zahvaljujući pomorskoj dominaciji Velika Britanija je imala slobodu kretanja u izobilju i samim tim slobodu širenja, ali je njena osnovna slabost bila nedostatak teritorijalne monolitnosti. Za razliku od Britanije, SAD zadovoljavaju sve navedene kriterijume pa i onaj o teritorijalnoj monolitnosti, što im je omogućilo ekspanziju i širenje moći u 20. veku (pogledati opširnije radove admirala Alfreda T. Mehena).
U zoni Tihog okeana japanska država poseduje prostornu monolitnost i slobodu kretanja, ali je lišena dovoljno široke teritorije. Ruska geopolitika je još krajem 19. veka bila svesna svog osnovnog strateškog nedostatka a to je, i pored ogromne teritorije, ograničen pristup toplim morima. Otuda je fiksacija ruske geopolitike bila usmerenost ka Carigradu, o čemu je pisao slavni Danilevski još 1871. godine u svojoj monografiji Rusija i Evropa. Utisak je da je i Halford Mekinder prilikom pisanja znamenitog teksta Geografska osovina istorije (1904) vodio računa o slabostima i prednostima konkurentskih sila. Mada je smisao svetske istorije uočavao u neprekidnom i dijalektičkom sukobu Kopna i Mora, nema sumnje da je njegova ideja o Istočnoj Evropi, kao zoni ekskluzivnih anglosaksonskih interesa, prvenstveno zasnovana na slabostima nemačkog i ruskog geografskog položaja. Otuda su sve potonje, naročito nemačke, geopolitičke teorije svojevrstan protivodgovor na Mekinderove hipoteze. Za ovu priliku posebno izdvajamo značaj istraživanja Karla Haushofera i njegovu „koncepciju velikog prostora“ u okviru kojeg je nastojao da prevlada ključne slabosti nemačkog geografskog položaja: nedostatak široke teritorije i slobode kretanja.
Veliki svetski sukob (1941‒1945) odvijao se u stanovitom geopolitičkom ključu i u izvesnoj meri uticao na reviziju dotadašnjih geopolitičkih istraživanja. U skladu sa sve značajnijom ulogom Amerike dogodila se promena geopolitičkog obrazca koju je najkonkretnije artikulisao Nikolas Spajkman svojom teorijom o Rimlendu kao novoj osovini svetske istorije. On je u geopolitički rečnik uveo pojam Središnjeg okeana kao novog epicentra svetske dominacije. Iz jedne takve perspektive dotadašnje evropske velesile Francuska i Nemačka postaju privezak „novog atlantizma“, čija je prvenstvena opsesija razbijanje teritorijalne monolitnosti Velikog kopna (Evroazije). Svi kasniji događaji u hladnoratovskoj eri mogu se posmatrati u ovom geopolitičkom ključu, uz napomenu da je fenomenalan razvoj nauke i tehologije, od početka šezdesetih godina prošlog veka, radikalno izmenio uobičajene predstave o načinu oprostorenja politike, uvodeći u igru mnoge nedržavne aktere čiji su interesi dijametralno suprotni u odnosu na interese država.
LITERATURA
Tajna Balkana: geopolitički ključ za sudbinu „veriga sveta“, SKC, Beograd, 1994.
Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad, 2021.
Milorad Vukašinović, Globalna perestrojka, SAJNOS, Novi Sad, 2022.
Ostavi komentar