Autor: Milovan Balaban, istoričar
Premilosrdni i čovekoljubivi Bog, imajući neizmernu milost prema rodu ljudskom, prikloni nebesa i siđe na zemlju, i Svojim božanskim domostrojem i dobrovoljnim podnošenjem mnogovrsnih stradanja božanskog tela [Svog], prosveti rod naš; i posla u sav svet Svete Apostole, rekavši im: Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ali pošto oni sami do nas ne dođoše, to oci naši, čuvši u istini reči njihove, poverovaše im. I preblagi Bog, Koji ima beskrajnu milost i ne želi da pogine nijedan od nas, po istoj toj prvoj zapovesti i istim načinom po nauci i propovedi Svetih Apostola uzdiže mene na ovo svetiteljstvo hoteći da preko mene ispuni nedostatke otaca naših; i Duhom Svojim Svetim zapovedi mi da vam objavim ovu reč svoju o vašem spasenju, koju viknuvši sa ljubavlju je sačuvajte, da bismo i mi bili zajedničari reda svetih.
Žička beseda Svetog Save o pravoj veri
Ova beseda Svetoga Save o pravoj veri na saboru u Žiči 1220/21. godine možda najbolje govori o smislu osnivanja Žičke arhiepiskopije, odnosno o bitnosti autokefalnosti. Tokom XIX i XX veka veliki umovi Srbije su pisali i pričali Srpskoj pravoslavnoj crkvi i o radu Svetog Save, ali obično videći u delatnosti pravog srpskog arhiepiskopa pretežno nacionalne, socijalne ili neke druge motive za njegov rad. U mnogo čemu savremeno sekularizovano srpsko društvo kao da nije moglo da obuhvati Svetog Savu i da ga celovito sagleda. Otuda u tumačenju smisla autokefalnosti koju je Sava izdejstvovao treba se vratiti autentičnom tumačenju uranjanjem u okolnosti u kojima je on delovao, kao i liturgijskom duhu koji je najverniji tumač rada, namera, motiva i smisla svih poduhvata najvećeg Srbina.
Ako hoćemo da sagledamo najbitnije razloge osnivanja samostalne, odnosno autokefalne srpske crkve, treba da obratimo pažnju na dve stvari. Sveti Sava obraćajući se učesnicima sabora, kaže: Duhom Svojim Svetim zapovedi mi da vam objavim ovu reč svoju o vašem spasenju, čime naglašava da posle dobijanja autokefalnosti 1219, godinu dana pre sabora, nastupa, ne u ime Carigrada, Rima, bilo kog carstva ili patrijaršije, nego u ime Boga. Odnosno da ga šalje Duh Sveti da nastavi delo apostola, sada onemogućavajući neretko determinatorski uticaj crkvenih i svetovnih centara moći kojima nije bilo preterano bitno koliko je kvalitetna hristijanizacija i koliko je uopšte kvalitetno i ispovedanje i praktikovanje vere među Srbima. Dakle, Sveti Sava govori saboru da je zapovest koju je Hristos dao apostolima, Idite i propovedajte i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, sada postala zapovest koju je i on dobio kao arhiepiskop autokefalne crkve i nastavljač Kirila i Metodija, a preko njih i samih apostola od početaka crkve, odnosno od silaska Duha Svetog na apostole i stvaranja crkve (pedesetnica).
Još jedna stvar je bitna, a objašnjava smisao i bitnost autokefalije. Na saboru Sveti Sava kaže: I preblagi Bog, Koji ima beskrajnu milost i ne želi da pogine nijedan od nas, po istoj toj prvoj zapovesti i istim načinom po nauci i propovedi Svetih Apostola uzdiže mene na ovo svetiteljstvo hoteći da preko mene ispuni nedostatke otaca naših. Znači da popuni i ispuni nedostatke prethodnih otaca koji su propovedali na ovom prostoru. Ovde nedostatke ne treba shvatiti bukvalno. Značenje nas vodi u smeru zaključka da je misionarenje živ proces i da srpski narod (a i oni koji žive sa njim i u blizini njega) posle propovedi Ćirila i Metodija, koji su propovedali svom slovenskom rodu, potrebuje nastavak i aktivnu propoved reči Božije, kako bi se utvrdio i učvrstio u spasonosnoj veri. Otuda autokefalija ima presudan značaj. U suprotnom narod bi ostao pod duhovnom vlašću stranih centara, koji uprkos najboljoj volji ne mogu osetiti i razumeti, a samim tim, i ono što je najvažnije, voleti isti taj narod i požrtvovano raditi, dajući celog sebe, na njegovom spasenju.
Sveti Sava je u zajedničkom duhu sa Kirilom i Metodijem, preko njih sa Ocima crkve i Apostolima. Ne u duhu tradicije nego predanja kao duhovne kategorije. Otuda Reč koju on propoveda je nad-svetovna, ista ona koju su predavali apostoli, Oci crkve i slovenski apostoli. Ta Reč je večno aktuelna i živa, te zato njena propoved konstantno traje, i narod ima potrebu za njenim slušanjem i praktikovanjem. Kako bi ona bila predata u punoći srpskom narodu potrebno je da on dobija samostalnu upravu nad svojom crkvom, upravo u trenutku kada je sazreo da se sam stara, bez posrednika, o svom spasenju. Na primeru autokefalije se vidi osnovna metodologija misionarskog rada, kao i kontinuitet slovenskih apostola i Svetog Save. Prvo se propoveda reč Božja u nekom narodu, potom se stvara pismo (ukoliko ga narod nema), prevode se sveti spisi i bogoslužbeni tekstovi, potom se obučavaju učenici iz naroda koji su razumljiviji i bolje znaju mentalitet i običaje grupacije kojoj se propoveda, da bi na kraju sama uprava crkve bila data najboljim sinovima poteklim iz tog naroda. Naravno, ne dovodeći u pitanje dogmate univerzalne, vaseljenske pravoslavne crkve, što Sveti Sava potvrđuje u čitavoj Žičkoj besedi o pravoj veri.
Kada je Rastko Nemanjić pobegao sa ruskim monasima na Svetu Goru nije izgledalo da će njegov put, ma u čemu, biti vezan za tako krupne nacionalne zahvate. Osnivač autokefalne srpske crkve je otišao na Svetu Goru misleći da će u toj luci spasenja ostati ceo život. Nije nameravao da se vrati. Dakle bio je učenik vizantijske duhovne tradicije i u početku svog kaluđerskog puta nije nazirao ni u fragmentima sadržaj misije koju će obaviti. No, sticaj okolnosti i Božije rukovođenje će ga vratiti u Srbiju kada u njemu počne da sazreva misao o sopstvenom narodu i mogućnosti postavljanja temelja za njegov autentični hrišćanski izraz i put spasenja.
Dok je njegov otac Stefan Nemanja mačem stvarao državu i progonio bogumilske jeretike, Sava je stvaranjem autokefalije stvorio čvrste osnove za dugoročno funkcionisanje i crkve i države, stavljajući ih, kroz intimnost i osećaj simfonije, u zajednički pogon sabiranja naroda u Zavetnu zajednicu, usmerenu ka Eshatonu kao onom krajnjem i najbitnijem, odnosno ka carstvu nebeskom kao prioritetnom u odnosu na prolazno carstvo zemaljsko. No, ovim vezanjem države i crkve Sava je i državu učinio dugotrajnijom, ali i plodotvornijom u svakom smislu, te je ta država Nemanjića ostavila neizbrisiv trag u srpskom pamćenju i kao takva bila inspiracija za oslobodilačke ratove tokom stvaranja moderne srpske države, a nacija se vezala za Zavet, ili savez sa Bogom u crkvi nazvan Svetosavskim, a tokom turskog ropstva i Kosovskim (jer je na Kosovu Zavet bio na najtežem iskušenju i položen je opredeljenjem kneza Lazara i njegove vojske za Carstvo nebesko kroz polaganje života).
Ako sagledamo neposredne okolnosti pred stvaranje autokefalije, naći ćemo dodatne potvrde o njenoj neophodnosti. Srpski narod se tada nalazio zaista pritešnjen između papskog uticaja, koji je dolazio sa primorja, gde je u XI veku stvorena Barska biskupija, i Carigrada, u čije ime je na ovom prostoru duhovni rukovodilac bila grecizirana Ohridska arhiepiskopija. Kao što smo gore naveli, borba za uticaj je dodatno onemogućila istinsku zainteresovanost ovih centara za ono što je, bar u tadašnjem svetu, bilo najbitnije. To je stvarna hrišćanska vera i stvarno hrišćansko prosvećenje naroda. Otuda je Srbima zaista bila potrebna, u autokefalnom smislu, nacionalna crkva, koja će zaustaviti pomenute uticaje i dati narodu šansu da se sabere oko svojih vladara i arhiepiskopa, učvršćujući se u pravoslavnoj veri koju će delima svedočiti u svojoj crkvi, svojoj državi i svom rodu.
A ozbiljnu i osmišljenu delatnost, sa krajnjim ciljem dobijanja autokefalije, Sava je počeo više od decenije ranije. Tada se kod njega i javlja konstrukt plana koji će dovesti do stvaranja samostalne srpske crkve. Dva prelomna događaja su uslovila povratak Save u Srbiju. Prvi je pad Carigrada i krstaško ovladavanje nekada vizantijskim prostorima, te pokušaj snažnog katoličkog upliva na pravoslavnu crkvu, uključujući i manastire u Svetoj Gori. No, Sava je znao da održi korektne odnose sa katolicima, ali ono što je možda još snažnije uslovilo njegov povratak je rat između braće, odnosno preuzimanje prestola od strane katoličkog eksponenta Vukana. Stefan, kome je Nemanja ostavio presto bio je prognan, a Srbija je pretrpela velika razaranja. Dodatne smutnje su izazvali katolički misionari, koje je Vukan pustio u zemlju, te je narodu pretila, ne samo materijalna beda već i pokatoličavanje, odnosno odstupanje od vere pravoslavne, tada već favorizovane od većinskog naroda.
Uprkos postojanju bogumila i katolika, u Srbiji je pravoslavlje, dakle vera koja je dolazila iz Vizantije i koju su propovedali Kirilo i Metodije, bila ipak nešto što su Srbi već tada osećali kao nešto svoje. Srbi su, uprkos mnogim nedostacima koje će uostalom ispravljati Sava, bili većinski pravoslavne vere, te su bogumile i katolike shvatali kao pretnju. Sve ove nevolje i smutnje u kojima se našla država i narod su inspirisali Savu da se vrati u Srbiju, donoseći mošti Svetog Simeona. Mošti oca i sveca su bile dodatni razlog da se potvrdi autoritet poretka koji je on uspostavio. U tom poretku Stefan je kralj, a Vukan upravlja Zetom i svaki prestup uspostavljene strukture jasno obeležava onoga ko se drzne da tako nešto učini. Otuda je ovaj potez učvrstio mir i dao šansu zemlji da se oporavi, a Savi prostor da već krajem prve decenije XIII veka započne svoj misionarski rad.
Arhimandrit Hilandara je tada doveo svoje učenike u Srbiju (što govori da je stvarajući učenike radio po matrici Kirila i Metodija), postavio ih u centralne manastire (proglasivši manastir Studenicu za arhimandriju) u zemlji i tu, iz manastira počeo da misionari veru, stvara kontakt sa narodom učeći ga i učvršćujući u pravoslavlju, istovremeno stvarajući crkvenu kompaktnost koja će rezultirati autokefalijom. Sveti Sava je svojim radom već tada počeo da stvara osnove da se narod sabere u pravoj veri (što je uticalo i na stvaranje kompaktne države), da se ne deli i da amortizuje uticaje koji dele, a to su pre svega bogumilstvo, ali i katoličanstvo koje je imalo pretenzije da ovlada, ili bar ojača uticaj na srpskim prostorima.
Delatnost u manastirima i iz manastira imale je svoje domete. Ona nije davala institucionalni okvir i institucionalnu sigurnost koja bi osigurala trajno stanje koje je Sava uspostavio. Otuda, 1217, baš kada iz taktičkih razloga, Stefan prima krunu od tada moćnog pape kao predstavnika najmoćnije institucije u zapadnoj Evropi, Sveti Sava odlazi na Svetu Goru, a odatle u Nikeju, praktično prognanom vizantijskom caru i patrijarhu, sa jasnim ciljem da traži autokefaliju, čime bi legalizovao, učvrstio i trajno rešio i projektovao put kojim je krenula crkva na prostorima Srbije.
Trenutak koji je odabran bio je pravi. Na vizantijski presto su pretendovali despot Epira, a na Patrijarsku stolicu arhiepiskop Ohridski, te je odlaskom u Nikeju Sava praktično priznao prvenstvo i legalitet caru i patrijarhu u Nikeji. U pokušaju obnove carstva priznavanje legaliteta od jednog bitnog naroda i jedne kompaktne države caru i patrijarhu bilo je značajno, te su zbog toga izašli u susret Savi. Štaviše dali su, osim mogućnosti, da srpska crkva ima arhiepiskopa i potvrdu da sabor (koji je iznad patrijarha) srpskih episkopa istoga bira. Odnosno, da ne mora svaki put kada se uprazni arhiepiskopska stolica u Srbiji kandidat za njeno mesto dolaziti na hirotonisanje u Carigrad. Ovo je suština autokefalije, pune i, kako će se pokazati, plodotvorne za srpski narod, državu i dinastiju Nemanjića, koja će vladati Srbijom dva veka.
Na kraju da se vratimo na početak ovoga rada, na sabor u Žiči. Osim što je na njemu krunisan Stefan Nemanjić za kralja, Sava je ustoličio i episkope, stvarajući najverovatnije osam episkopija, poslavši ih na rad po Srbiji da propovedaju reč Božiju, odnosno da misionare, čime su stvoreni uslovi da se narod potpuno hristijanizuje. Rad u manastirima nije to mogao omogućiti u potpunosti, kao što nije mogao legalizovati trajno stanje u kojem je moguća pastirska briga srpske duhovne elite za sopstveni narod. To je mogla da obezbedi samo autokefalna crkva, koja se otada i urezala u narodni mentalitet postajući njegov deo i stvarajući snažnu vezu crkva – narod. Ta veza (kao i političke okolnosti) dovešće i do njene obnove 1557, posle turskog osvajanja, što pokazuje da poredak, čiji je tvorac bio Sveti Sava, ima duboko utemeljenje u geopolitičkim i civilizacijskim procesima dugog trajanja, kao i u tvoračkom domostroju i promislu kojim je obuhvaćen srpski i ostali narodi ovih prostora
Ostavi komentar