Autor: dr Miroslav Jovičin, istoričar
Pre desetak godina (2013) otvoreni su dugo čuvani arhivski spisi u Istanbulu, gde se našlo oko milion i po dokumenata vezanih za osvajanje i upravljanje južnoslovenskim prostorima. Od tih dokumenata veliki deo se odnosi na imovinsko-pravne i feudalne zakone, koji su delom bili poznati, ali većim delom su prikrivani vremenom. U ovom eseju biće obrađen dobar deo arhivskih dokumenata vezanih za ovo veliko područje.
***
Od bitke na Marici (1371) do osvajanja Banata (1552) Turska je zauzela gotovo sve južnoslovenske zemlje kojima je docnije vladala. Kada je pokoravala Makedoniju, osmanska država bila je tek u izgradnji. Dok je osvajala Srbiju, Bosnu i Zetu, učvršćivali su se temelji njenog državnog uređenja, a u vreme zauzimanja Beograda, današnje Vojvodine i Slavonije, to je bila država u punom naponu svoje moći. Turska je bila prava svetska sila, sa osobenim društvenim, vojnim i političkim uređenjem.
Osmanska država se razvila iz jednog bejluka (emirata) koji se sa ostalim bejlucima, posle pada seldžučke države i prodora Turaka preko vizantijske granice u zapadnu Malu Aziju, obrazovao krajem XIII veka kao vazalni bejluk pod vrhovnom vlašću zapadnomongolske države Ilhanoglua. Osmanska dinastija poticala je iz plemena Kaji, koje je pripadalo Turcima Oguzima. Jedan ogranak toga plemena pod vođstvom Ertugrula smestio se do srednje Sakarije. Za vreme Ertugrulovog sina Osmana, osnivača dinastije, bejluk se učvrstio u vizantijskoj pokrajini Bitiniji i znatno proširio svoje granice. Na čelu toga bejluka posle Osmana vladali su njegovi naslednici, sin Orhan (1323-1362) i unuk Murat (1362-1389).
Oko Osmanlija prvo su se okupili sitni feudalci, vojnici i članovi borbenih verskih organizacija, svi oni elementi kojima je u interesu bilo ratovanje na vizantijskoj teritoriji. Taj bejluk pripojio je neke granične oblasti susednih bejluka, ali je glavni oslonac svoga širenja upravio ka vizantijskoj teritoriji. Za vreme Orhanove vlade osmanska vlast se ne proširuje samo u Maloj Aziji, nego zalazi i na Balkansko poluostrvo, u oblasti Galipolja i Jedrena. Tada se udaraju temelji osmanske državice, koja će sredinom XIV veka postati nezavisna. Za vreme Murata turska vlast je učvršćena u dolini Marice, osvojena je južna Makedonija i pred kraj njegove vlade zauzet je Solun. Osmanska država se toliko proširila i učvrstila da je Murat uzeo titulu sultana. Najviši osmanski komandanti i doglavnici u to vreme bili su potomci begovskih porodica turskih plemena pod vođstvom Osmanlija. Drugi su bili predstavnici verske inteligencije, dok je bilo već i poturčenih i islamizovanih vizantijskih komandanata. Kada dodamo ovoj skupini sporedne linije emirskih porodica iz onih bejluka koji su prišli Osmanlijama, dâ se zaključiti da je tako heterogena elita mogla iznići iz mladog i nedovršenog društva. Od svih tih prvih komandanata osvajačke vojske, prvih Osmanlija, potiču one moćne feudalne porodice čiji su članovi dobijali, u prvo vreme i nasleđivali, najviše položaje u osmanskoj državi.
U maloazijskoj seldžučkoj državi razvijala se gradska privreda i feudalno uređenje, ali je dobar deo maloazijskog turskog stanovništva, naročito u graničnim oblastima, živeo kao nomadski ili polunomadski stočar. U bejluku Osmanlija, isto tako, bilo je nešto zanatstva i trgovačke delatnosti. U gradovima je preovladavala privatna svojina, mulk. Velikaši i krupni vojni komandanti držali su pojedine oblasti i u njima imali svoja dobra. Postojalo je i sitno vojničko plemstvo (spahije), koje je uživalo nasledna vojna dobra, timare. Osim toga postojala su imanja verskih zadužbina, vakufi. Sve je to predstavljalo osnovu iz seldžučkog perioda, koja se i dalje razvijala pod ilhanskom vrhovnom vlašću, iako su posle propasti seldžučke države ojačali oblici plemenskog života. Za Orhanovog života zavedena su dva reda stalne vojske: konjanici, muselimi (oslobođeni davanja dažbina) i pešaci – jaje. Oni su posedovali zemlju, čiftluke, i bili su oslobođeni dažbina, dok su u ratu primali platu.
Prodiranje na Balkan pokrenulo je sve elemente još nerazvijene osmanske državne zajednice. Osvajačka aktivnost povukla je, ne samo velikaše, pod čijom su komandom osvajani jugoistočni delovi Balkana (spahije, stalne vojnike i fanatizovane derviše), nego i turska plemena sa stočarskom i vojnom organizacijom. Učvršćivanjem turske vlasti u dolini Marice i u Makedoniji stvoreni su uslovi za dovršavanje razvitka i uređenja osmanske države. Jedan deo osvojenih zemalja ostao je pod starim dinastijama, sada turskim vazalima, ali je bilo starih manjih feudalaca, i u oblastima pod turskom vlašću. Pojedini turski komandanti držali su te oblasti kao sandžake i u njima imali velika imanja sa ogromnim prihodima. Tako je Evrenos beg imao pod svojom vlašću južnu Makedoniju i sa imanja prihode u iznosu od milion akči, kao što se to vidi iz pisma sultana Murata Evrenos begu, iz 1386. godine. Neka od tih dobara obrađivali su robovi zarobljenici i prisilno naseljeni seljaci.
Osvojeno područje trebalo je organizovati, pa zato sultan Murat piše Evrenos begu:
,,Znaj da su predeli provincije Rumelije daleka mesta. Za upravljanja i podmirenja njihovih potreba i održavanje reda na svaki način valja da ti budu potrebni mnogi ljudi od sablje i od pera.“
Radi organizovanja i održavanja vlasti osmanski komandanti morali su u osvojenim oblastima svojim doglavnicima i spahijama davati prihode na onaj način na koji su davani u Maloj Aziji. Dobivši zemlju u vojničko leno u osvojenim oblastima, turske spahije su uzimale neke dažbine po uzoru na anadolske, dok su seljaci hrišćani držali zemlju i nasleđivali je po starom pravu. Nekim vojnicima i uglednim turskim kolonistima davani su čiftluci bez obaveze na davanje dažbina. Zatečeni ekonomski odnosi uticali su na razvoj turskog feudalizma u oblastima osvojenim na balkanskom tlu. Stoga u turskom timarskom sistemu postoje izvesne karakteristične crte koje su očigledno primljene od slovenskih i vizantijskih institucija. Ime i ustanova baštine u starom turskom agrarnom pravu je očigledan primer za to.
Razvitak države i njenih potreba stare ustanove dobijaju nov značaj i funkciju. U početku je beglerbeg komandovao čitavom osmanskom vojskom i bio najviši poglavar uz vladara. Od stvaranja osmanskog bejluka postojala je dužnost vezira kao predstavnika upravne vlasti, a šezdesetih godina XIV veka zavedeno je stanje kazaskera, vrhovnog vojnog sudije i starešine sudstva. Kazaskeru je bilo povereno još i vođenje verskih poslova. Nekoliko godina posle bitke na Marici, kada je dotadašnji kazasker Kara Halil Hajredin Čandarlija došao na položaj vezira, on je pored upravne dužnosti preuzeo zapovedništvo nad celokupnom vojskom. Time je dužnost vezira istaknuta u prvi red. Beglerbeg Timurtaš paša postao je tad zastupnik sultana u evropskim provincijama, pa je uvedena dužnost beglerbega Rumelije, Romejske zemlje. Od 1386. godine ustanovljena je dužnost prvog, kasnije nazvanog velikog vezira (veziri azam, ili sadri azam), pošto je imenovan još jedan vezir. U Muratovo vreme organizovana je centralna finansijska uprava.
Na predlog beglerbega Timurtaš paše sprovedene su mnoge reforme u uređenju osmanske države. Donete su nove uredbe o nasleđivanju timara. Određena je razlika u veličini timara i zeameta i izvedene su neke druge reforme. Time je maloazijski timar dobio neke druge oblike koji su karakteristični za kasniji osmanski lenski sistem.
Deo plena zadobijenog u pohodima, kao i takse od zarobljenika, dobijao je sultan. Pokorenim hrišćanima, seoskom i gradskom stanovništvu, nametnuta je glavarina (džizja, harač), koja je takođe išla sultanu. S jedne strane jačanje sultanove ekonomske moći i vlasti, a s druge strane potreba za većom vojskom dovele su do promena u organizaciji vojske. Prema nekim izvorima uvedena je konjička garda. Dotadašnje povremeno uzimanje zarobljenika radi popunjavanja vojske za vreme Murata I postalo je zakon, pa je uvedeno da se svaki peti zarobljenik uzme i vojnički obrazuje, adžemi odžaku. Tim se vojnicima popunjavao prvenstveno janjičarski red, novouvedena sultanova plaćenička pešadija. U turski vojni sistem preuzet je, delimično kao konjušari, a delimično kao borbene trupe, balkanski stočarski vojnički red pod imenom vojnuci (vojnugan, vojnuklar). Vojnuci i martolosi (armatoli) u južnoslovenskim zemljama pod turskom vlašću bila su dva osnovna hrišćanska vojnička reda u turskoj službi. Mora da su vrlo rano i martolosi preuzeti u turski vojni sistem.
Bejluci i moćne feudalne porodice predstavljali su prepreku za razvoj osmanske države. Iako priliv sredstava sultanovoj vlasti još nije bio takav da bi se mogla držati brojnija plaćenička vojska, ipak su u dotadašnjem stepenu razvitka postojali uslovi za jačanje centralne vlasti. Pre dolaska Turaka na Balkan razvitak robno-novčane privrede vršio je jak pritisak na feudalnu poljoprivredu i ponegde počeo da razara stare odnose. Tursko prodiranje u dolinu Marice i druga osvajanja istoga perioda odvojila su Carigrad i otrgla osvojene zemlje iz njihovih prirodnih celina. Sve to, kao i ratna pustošenja, pogađalo je naročito robno-novčanu privredu. Naturalna osnova, nešto opale proizvodne snage u poljoprivredi, neizgrađenost turskog društvenog uređenja i vojne potrebe, doprinele su u osvojenim oblastima stvaranju sitnih i srednjih timara davanih spahijama uz obavezu da će učestvovati u vojnim pohodima. Ta spahijska konjica bila je osnova osmanlijske vojne moći.
Osvajači su se etnički i po veri razlikovali od pokorenih naroda, morali su se oslanjati na svoju tek oformljenu vlast i čvrstu vojnu organizaciju. Invazija na evropsko tle bila je izvršena u znaku borbe protiv nevernika, a pokoreni narodi držani su pod turskom vlašću isto tako i u ime islama. Sultan Murat je u svojim pismima isticao da je osvojena zemlja božja, a da on, kao zastupnik božji, daruje turskim zapovednicima zemlju u osvojenim oblastima države. Za vreme Muratovog sina Bajazita (1389-1402) osmanska država postala je velika sila. Sultan Bajazit, zvani Munja (Jildirim), proširio je granice osmanske države gotovo na čitavu Malu Aziju, pripojio srednju i severnu Makedoniju, osvojio Bugarsku, Tesaliju i istočnu polovinu Grčke, sve do Atine i Peloponeza. Srpske zemlje, ostaci Vizantije, preostale kneževine u Grčkoj i povremeno vlaški vojvoda, morali su da kao vazali plaćaju danak Turcima i daju im pomoćnu vojsku.
Razbivši bejluke i učvrstivši vlast u evropskom delu Turske sultan Bajazit je preduzeo energične mere kako bi stvorio jednu čvrstu vojničku i centralizovanu državu. Za njegove vlade, ne samo da su proterani emiri iz bejluka, nego su preduzete mere da se razvije sistem vojničkih lena, timara. Kako je u svim tim bejlucima bilo slično uređenje, nasleđeno od Seldžuka, i kako su postojale slične kategorije zemljišta kao u bejluku Osmanlija, to se u svima njima mogao unapređivati sistem timara. Kao jednu od mera za učvršćivanje vlasti, Bajazit je primenio preseljavanje turskih stočarskih grupa na koje su se bivši emiri naslanjali, iz maloazijskih bejluka u balkanske osvojene oblasti. Za Bajazitove vlade se tursko upravno uređenje, shodno teritorijalnom proširenju i sve većim potrebama, dalje razvijalo. Pored položaja rumelijskog beglerbega, sultanovog zastupnika i komandanta vojske u evropskom delu Turske, uvedeno je u Maloj Aziji zvanje beglerbega Anadolije.
Bajazitova politika je izazvala žestoku opoziciju. Protiv njega su radili proterani emiri, koji su na kraju našli utočište kod mongolskog kana Timurlenka. Bajazit se u politici oslanjao na neke članove starih velikaških porodica iz Muratovog vremena, koji su bili voljni da podrže njegovu politiku. Tako je za sve vreme njegove vladavine Ali paša Čandarli, koji je bio prvi vezir poslednjih godina Muratove vladavine, ostao na svom položaju. Bilo je i nezadovoljstva kod krupnih feudalaca u bejlucima i kod stočarskih plemenskih grupa, koje su bile pogođene merama za učvršćenje lenskog sistema i politikom preseljavanja. Protivnici Bajazitove politike i prvog vezira proturali su u narodu glasove o odnarođavanju sultana zbog ženidbe sa hrišćankama, o napuštanju islamskih zakona, o pijenju vina i tome slično. Sukob između Timurlenkove i Bajazitove vojske kod Angore (Ankara, prim M. J.) 1402. godine završio se Bajazitovim porazom, pošto je većina anadolske vojske prešla svojim emirima koji su bili u Timurlenkovom taboru.
Posle bitke kod Angore i zarobljavanja Bajazita, koji je uskoro u ropstvu umro, Mala Azija je opet podeljena na bejluke. Bajazitovom sinu Sulejmanu i veziru Ali paši, koji se posle bitke spasao bekstvom, pošlo je za rukom da zadrže osmanske posede uz izvesne ustupke balkanskim vazalima i vraćanjem Vizantiji jednog dela obalskog pojasa u Maloj Aziji, a u Evropi Soluna i jednog dela Tesalije. Pošto je pobedio svoga brata i suparnika u Maloj Aziji i odoleo Sulejmanovim napadima, Bajazitov sin Mehmed pod svoju vlast je podvrgao dosta veliku teritoriju u Maloj Aziji. On je protiv Sulejmana poslao mlađeg brata Musu. Prešavši u Evropu, Musa je uspeo da pridobije neke vazale i turske zapovednike, ali je u borbi protiv Sulejmana pretrpeo poraz. Ipak se Musa održao, a posle Sulejmanove smrti odmetnuo se od brata i proglasio sultanom. Da bi među doseljenicima, Turcima stočarima, pridobio što više pristalica, Musa je imenujući državne funkcionere uzeo za kazaskera šeika Bedrudina, propovednika egalitarističkih i antifeudalnih shvatanja. Bedrudin će kasnije biti vođa seljačkog ustanka. Kako se borba produžila, oko Muse su se okupile čete turskih stočarskih grupa, kod kojih su pod uticajem jeretičkih učenja preovladala antifeudalna shvatanja i težnje. Zbog takvog učenja Musu su napustili feudalci, pa su kod njega ostale samo akindžije, granične neredovne trupe. Opasnost od Musinih četa ujedinila je protiv njega feudalne snage, kako balkanskih vazala tako i turskih feudalaca. Uz veliku pomoć balkanskih vazala, Mehmed je kod Čamurlije 1413. godine pobedio Musu. Time je uspostavljeno jedinstvo osmanskih evropskih i azijskih poseda, i Mehmed je iste godine postao vladar. Vladao je do 1421. godine. On je tada vratio balkanskim vazalima neke zemlje koje im je Musa uzeo.
Osmanska država se učvrstila u Maloj Aziji, izdržala rat sa Mlečanima i proširila svoju vlast nad obalom srednje Albanije. Međutim, unutrašnje teškoće nisu još bile prošle. Izbio je ustanak pod vođstvom šeika Bedrudina, bivšeg Musinog kazaskera. Zatim se kao pretendent na presto pojavio Mustafa, navodno Bajazitov sin. On je bio savladan i morao je pobeći Vizantincima, a posle Mehmedove smrti Mustafa se opet pojavio kao pretendent. Uz pomoć Vizantije održao se godinu i po dana u evropskom delu Turske. Iako se javljaju i drugi pretendenti koje su većinom pomagali protivnički dvorovi, opasnost od novih seljačkih ratova i gubljenje vlasti nad pokorenim narodima, ako se nastave dinastičke borbe, okupila je većinu turskih velmoža, pa je Murat II (1421-1451) mogao da se učvrsti na vlasti.
Trideset godina Muratove vladavine, posle završenih dinastičkih borbi, ispunjeno je bitkama, uzaludnim opsadama Beograda i Kroje, borbama u Albaniji, privremenim zaposedanjem Srbije. Turci su prodrli u Moreju i u Erdelj i osvojili Solun i Janjinu. Proširili su teritoriju u Maloj Aziji, ženidbama iz političkih razloga su nastojali da ušićare, ali i privremenim povlačenjem s vlasti. Murat II je kao i njegov otac, sa ljudima oko sebe preduzimao sve za učvršćenje centralne vlasti. Za vreme njegove vladavine još uvek su najviše položaje u državi zauzimali i donekle nasleđivali članovi starih osmanskih velikaških porodica, kao veliki veziri Čandarlije i potomci Mihaloglua, Evrenosa i drugih osmanskih aristokratskih porodica. Za vreme vladavine sultana Mehmeda i Murata ustalila se devširma, periodično uzimanje danka u krvi od pokorenih hrišćanskih naroda. Pored starog običaja uzimanja zarobljenika za adžemi odžak, sada se popunjavanje najčešće vrši devširmom prikupljenih i silom poturčenih dečaka i mladića. Janičarski korpus je za vreme Murata II reorganizovan, jer je jačanjem centralne vlasti porastao njegov značaj i preduzete su mere za jačanje i ostalih rodova carske garde. Uzimanjem devširmom prikupljenih naočitih i darovitih dečaka i mladića u dvorsku službu stvorio je kadar poturčenjaka koji je počeo dobijati položaje u osmanskoj upravi.
Za vlade Mehmeda I i Murata II organi državne uprave se dalje razvijaju. U to vreme bilo je tri vezira, a pouzdanih vesti o postojanju dužnosti nišandžije, defterdara i drugih funkcionera. U vreme Murata II dobijaju veći značaj kancelarije i jača birokratija, pa je u takvim uslovima ojačao sistem timara. Iz vremena Murata II do nas su dospeli najstariji očuvani katastarski defteri. Mehmed II Osvajač (1451-1481) zauzeo je Carigrad 1453. godine i proširio osmansku vlast na čitavo Balkansko poluostrvo i Malu Aziju i da vlaškom vojvodi i krimskom kanu nametne vazalnu zavisnost. Vladavina Bajazita II (1481-1512) započela je pobunom njegovog brata DŽema, a završila se pobedom njegovog sina Selima. Iako se ne može meriti sa očevom osvajačkom politikom, ipak je njegova vlada donela proširenja teritorije u Moreji i našim zemljama i podvrgavanje Moldavije vazalnom odnosu.
Vreme vlasti Mehmeda I i Murata II su ispunjeni radom na konsolidaciji osmanske države. Ipak je samo ono što je postignuto za vreme Mehmeda Osvajača značilo stvaran napredak u razvoju osmanske imperije, što je Bajazitovim porazom prekinuto. Novu eru započeo je Mehmed Osvajač ne samo osvajanjem Carigrada, već i pogubljenjem velikog vezira Halil paše iz nasledne vezirske porodice Čandarli, pod izgovorom da je primivši mito od Vizantinaca, pokušao da onemogući osvajanje Carigrada. Time je nanesen odlučan udarac uticaju stare aristokratije, pa su posle toga, s retkim izuzecima, za velike vezire i vezire dolazili poturčenjaci, većinom ljudi skupljeni u dvorsku službu devširmom. Ti su veziri sasvim zavisili od sultana, a uklanjani su sa svojih položaja sasvim lako, ponekad i smrtnom kaznom. Najviši položaji u verskoj, prosvetnoj i sudskoj službi davani su predstavnicima verske inteligencije. Članovima starih i novijih vojničkih aristokratskih porodica ostala je uprava i komanda nad graničnim sandžacima, gde su bili potrebni veća inicijativa i lični ugled.
U vreme vladavine Mehmeda Osvajača doneti su zakoni i druga pravna akta kojima se izgrađivala despotska država po uzoru na ranije islamske države, ali i donekle po uzoru na Vizantiju. Tada su usvojeni zakoni o vrhovnim upravnim organima, zakoni o rudarstvu, odredbe o zanatskoj delatnosti, i preduzete su odlučne mere u agrarnom zakonodavstvu, kao i mere za jačanje carske garde i vojske. Sultanovim naredbama pretvarana su nasledna dobra feudalaca, pa čak i članova dinastije, u zemlje koje su dodeljene kao vojnička lena i dobra data za vršenje državnih službi. Timarski sistem je tada dobio sasvim čvrste osnove, ali je još uvek, naročito na granicama, bilo većih naslednih dobara koja su držali predstavnici zemljoposedničkih porodica. Kao u doba ranijih osmanskih vladara, turska uprava se za vreme vladavine Mehmeda Osvajača odlikovala trpeljivošću prema hrišćanima. Za vreme Murata II i Mehmeda Osvajača ustanak u Anadoliji pod vođstvom šiitskih derviša, koji je pomagao persijski šah Ismail, nije mogao naneti osmanskoj državi veće štete, jer je ubrzo savladan, iako pokret nije bio iskorenjen. Relativan mir i dalje učvršćenje centralne vlasti doprineli su izvesnom napretku poljoprivrede i porastu rudarske proizvodnje, kao i razvitku gradske privrede, što je davalo potencijala za stvaranje moćne vojske. Za Bajazitove vlasti jače se izgrađuje flota, preko potrebna za osvajačku politiku na Sredozemlju.
Selim II Surovi (1512-1520) započeo je svoju vladavinu sistematskim progonima šiita, što je dovelo do rata sa Persijancima. On je energičnim merama iskorenio ne samo elemente koje su nosili šiitski pokret, nego je surovim merama ugušio i pobune janjičara. Osmanska vlat se proširila na Bitlis i Mosul na istoku, a posle pobede nad Mamelucima osmanska vlast se rasprostrla nad Sirijom i Egiptom. Za vreme vladavine Selimova sina Sulejmana Zakonodavca (1520-1566), posle mnogih vojničkih pohoda, od kojih je u trinaest učestvovao sam vladar, vlast Osmanske imperije se proširila na Azerbejdžan i Mesopotamiju na istoku, Hedžas i Jemen u Arabiji, Tripolis i Alžir u severnoj Africi, na veći deo Ugarske i vazalnu kneževinu Erdelj u Evropi. Osmanska država u to vreme bila je priznata kao velika sila na Istoku i Zapadu. NJena suvozemna vojska bila je moćnija od svakog neprijatelja, a flota dorasla protivničkim flotama. Shodno svom značaju osmanska država je igrala i veliku diplomatsku ulogu u tadašnjem svetu.
Za vreme Sulejmana Zakonodavca, društveno i državno uređenje koje je karakteristično za Osmansku imperiju poprimilo je svoje konačne oblike. Tada je sultanova vlast bila neograničena, njemu je bila potčinjena ogromna vojska i stajao na raspolaganju izgrađen birokratski aparat. Vojskom i centralizovanim upravnim aparatom sprovodila se kontrola i održavao se red i poredak u Osmanskoj imperiji. Zakonodavna delatnost uzela je velike razmere, naročito u donošenju agrarnih i pravnih zakona za pojedine sandžake. Zakonodavstvo u Sulejmanovo vreme mnogo se više pozivalo na šerijatsko pravo, služilo se arapskom terminologijom više nego što je to bio slučaj ranije. Učvršćivanjem centralne vlasti suzbijeni su turski velikaši i razvijen je jedan oblik feudalizma koji je počivao na sitnom vojničkom plemstvu, a ugušen je antifeudalni i antidinastički otpor anadolskih masa, koji se izražavao u verskim šiitskim i jeretičkim pokretima. To je naročito došlo do izražaja, za vreme i posle vladavine Selima I. Tada je turska carevina postala vodeća država u muslimanskom svetu. U drugoj polovini Sulejmanove vladavine u osmanskoj državi ipak se pojavljuju prve pukotine. Izbijaju na videlo prvi začeci onih pojava koje će kasnije biti karakteristične za krizu turskog feudalnog sistema. U nekim krajevima prostrane države turska uprava nije više mogla da održi red i pruži zaštitu stanovništvu.
Državno i vojno uređenje Osmanske imperije
U drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI veka osmanska država se razvila u imperiju čija je glavna odlika bila despotska vlast sa primesama teokratske vladavine. Ta država bila je slična ostalim istočnjačkim despotijama sa staleškim uređenjem. U njoj se razvila jedinstvena vojna organizacija, za nju su karakteristični feudalni odnosi u Maloj Aziji i u evropskom delu Turske. U pripojenim delovima arapskih zemalja većinom su zadržani agrarno-pravni svojinski odnosi. Osmanski sultani su imali veliki i raskošan dvor sa spoljnim službama i haremom. Život na dvoru i ponašanje službenika i pripadnika dvora, kao i prijem kod sultana i javna sultanova istupanja, bili su propisani ceremonijalom. Od 1453. godine prestonica je bila u Carigradu, ali je sultan boravio u Bursi i u Jedrenu. Već u drugoj polovini Sulejmanove vlade opaža se jači uticaj dvora na politiku sultana.
Organizacija izvršnih organa sultanove vlasti bila je tačno određena. Opšte, političko-vojne i upravne poslove obavljao je veliki vezir sa vezirima. U prvoj polovini XVI veka bilo je četiri vezira. Pravne poslove vodili su kazaskeri, a finansijske defterdari. U ono vreme bila su po dvojica kazaskera i defterdara, jedan za Rumeliju, drugi za Anadoliju. Vrhovni šef administracije i tumač zakona bio je nišandžija, koji je u ime sultana stavljao tugru, sultanov znak, na akta i diplome. Pod njegovim nadzorom bio je šef kancelarijske službe (reis ül küttab), što će se kasnije razviti u dužnost šefa spoljnopolitičke službe. Žalbe centralnoj vlasti saslušavane su, a najvažnije odluke donošene na sednicama Carskog divana kojima su, po strogim propisima ceremonijala, prisustvovali najviši državni funkcioneri. Do kraja vladavine Mehmeda Osvajača sultani su lično prisustvovali sednicama Divana i jeli su sa vezirima prilikom uobičajenog posluživanja. Otada su samo naročito izuzetno važne sednice Divana držane u dvoru u prisustvu sultana, na kojima su svi prisutni stajali, samo je sultan sedeo.
Centralni izvršni organi imali su kancelarije sa razgranatom administracijom. Kancelarije su vodile razne vrste deftera, u kojima su bile registrovane odluke, zbirke prepisa akata, popisi prihoda, katastarski i drugi popisi. Prema odlukama Divana, izdavane su zapovesti, fermani, dokumenti o imenovanju, berati, pravljeni su ugovori, ahdname, i druga dokumenta i akta. Kancelarije finansijske uprave vodile su strogu kontrolu prihoda i timarskog uređenja u čitavoj imperiji. Popisi prihoda i katastarski popisi vršeni su periodično i prema potrebi, a pravili su ih popisivači koji su slati na teren.
Do osvajanja Egipta postojala su dva velika vojna i upravna područja, jedan u azijskim posedima u Anadoliji, a drugi u Rumeliji, u evropskom delu Turske. Na čelu tih područja stajali su beglerbegovi, rumelijski i anadolski. Takva podela odgovarala je vremenu Bajazita I, Mehmeda Osvajača i Bajazita II. Osvajanjem Sirije i Egipta uprava se komplikovala, pa su na istoku osnovani novi beglerbegluci ili ejaleti, pašaluci. Do osvajanja Budima 1541. godine sve nekadašnje južnoslovenske države potpadale su pod Rumelijski ejalet. Posle zauzimanja Budima obrazovan je u Evropi nov ejalet, Budimski. Kasnije su osnivani drugi ejaleti. Posle zauzimanja Banata 1552. godine obrazovan je Temišvarski, a 1580. godine Bosanski ejalet. Tada su južnoslovenske zemlje pripadale Temišvarskom, Rumelijskom, Budimskom i Bosanskom ejaletu. Krajem XVI veka ustanovljen je ejalet sa sedištem u Jegri, a početkom XVII veka i ejalet u Kanjiži. Ovim ejaletima pripadale su neke južnoslovenske zemlje.
Beglerbegovi postavljani su carskim beratom, a dobijali su dobra (hasove) sa prihodom od 600.000 do 1.100.000 akči, već prema rangu ejaleta. Beglerbegovi su u početku imali titulu paše sa dva tuga (koljska repa) na svom vojnom znaku, a u vreme Sulejmana Zakonodavca neki su beglerbegovi imali imali titulu vezira, odnosno paše sa tri tuga, dok su kasnije beglerbegovi nosili titulu vezira. Beglerbegovi su bili upravnici poverenih im ejaleta i najviši vojni zapovednici u ejaletu. Sandžakbegovi, koji su pripadali ejaletu, bili su pod njihovom vrhovnom komandom, a kao upravnici potpadali su pod njihovu vrhovnu kontrolu. Beglerbeg je svoje odluke donosio bujuruldijom, zapovešću, ali je u svakom važnijem pitanju podnosio izveštaj Carskom divanu i tražio dozvolu. Beglerbeg je imao pravo da dodeljuje manje timare. On je imao dvor sa dostojanstvenicima i kancelariju sa ćehajom, načelnikom i činovnicima. Uz beglerbega je postojao kao savetodavni organ, divan, sa defterdarom (šefom ejaletske finansijske uprave), teskeredžijom (šefom kancelarije divana) i timarskim defterhanom (upravom lena), kojoj je mogao stajati na čelu drugi defterdar (timar defterdar, dok se prvi tada zvao mal defterdar). Prilikom popisivanja lena i drugih finansijskih popisa pravili su se defteri u duplikatu, pa je jedan ostajao ejaletskoj defterhani.
Ejaleti su se delili na sandžake, ili arapski live, što su oba značila zastava. To su prve turske administrativne i teritorijalne jedinice, a razvile su se iz vojne terminologije. U Osmanskoj imperiji sandžaci su bili osnovne vojne i upravne teritorijalne jedinice. Na čelu sandžaka stajao je sandžakbeg ili miri liva. On je bio vrhovni vojnik i upravni starešina u sandžaku. Sandžakbegovi su u početku nosili titulu bega i vojnički znak sa jednim tugom, a kasnije imali titulu paše. Sandžakbegovi su postavljani carskim beratom na predlog beglerbega, a uživali od preko 100.000 akči prihoda. Veziri, beglerbegovi i neki najviši vojni i upravni funkcioneri pored hasova ili plata, mogli su imati dopunski prihod, arpaluk.
U Maloj Aziji postojali su sandžaci kojima su upravljali prinčevi, pa su bili izuzeti vlasti beglerbega. Pored ovih, postojali su i neki autonomni sandžaci pod upravom plemenskih begova. Na granicama u Evropi, do osnivanja Budimskog ejaleta, postojali su krajiški, akindžijski sandžaci. Sandžakbegovi tih sandžaka nazivani su u našim izvorima krajišnicima, ili krajiškim vojvodama, uç beyi. Bili su zapovednici vojske na granici i čuvari (muhafizi) graničnih tvrđava. U vojničkim akcijama nisu zavisili od beglerbega, a njihovom inicijativom osvojene zemlje ostajale su pod njihovom vlašću, pa su mogli od tih zemalja predlagati obrazovanje sandžaka i postavljanje sandžakbega. Stoga su za krajiške sandžakbegove dolazili istaknuti komandanti, većinom članovi aristokratskih porodica, sinovi princeza udatih za velikaše i njihovi potomci. Vojničke i upravne dužnosti na krajini bile su polunasledne, poveravane uskom broju lica, čak i u prvoj polovini i sredinom XVI veka. Posle osnivanja Budimskog ejaleta ulogu vrhovnog krajiškog zapovednika na zapadu preuzeo je budimski beglerbeg koji je zbog toga imao naročiti položaj.
Prilikom zauzimanja nekih pokrajina uvođena je privremena vilajetska (pokrajinska) uprava pod nadzorom najbližeg krajiškog sandžakbega. Oko sredine XV veka i nešto kasnije, sandžaci su se, u južnoslovenskim zemljama pod turskom vlašću, delili na vilajete ili subašiluke, kojima su donekle odgovarale i teritorijalne sudske jedinice, kadiluci. Subašiluci su se delili na nahije. Kasnije su se subašiluci delili samo na kadiluke, kao sudske teritorijalne jedinice, i na nahije kao upravno-feudalne teritorijalne jedinice. Većinom nahija su upravljale sandžakbegove vojvode kao upravnici njegovih prihoda i njegovi upravni organi. Ukoliko je nahija pripadala carskom hasu ili je zbog nečega bila izuzeta, upravljali su njime vojvode carskog hasa, naziri ili emini.
Vlast osmanske države bila je različita u pojedinim pokorenim zemljama. U vazalnim zemljama ona se izražavala vrhovnom vlašću nad čitavom zemljom koja je imala autonomiju. Izvesni ejaleti u pripojenim arapskim zemljama imali su izuzetan položaj. Neki sandžaci su opet imali autonomiju, kao neka plemena u Aziji, neke periferne zemlje u južnim delovima evropskog osmanskog poseda. Ali tamo gde je vladao puni osmanski feudalni i upravni sistem, turska upravna vlast nije se protezala dalje od nahije. Tu su postojali sandžakbegovi upravnici prihoda i izvršni organi, a na carskom hasu slični organi koji su samim tim vršili upravne funkcije. Spahije su na selima imale pravo ubiranja dažbina i druga prava s tim u vezi, ali su njihova prava u upravljanju bila neznatna. Stoga se na selu morala javiti seoska samouprava, koja se s obzirom na donju granicu prostiranja turske vlasti, većinom organizovala i kao nahijska, a ne samo kao seoska.
Turska administracija delila je naselja prema značaju i veličini, na selo (karye), trg (bazar), varošicu (kasaba) i grad (şehir). Kako su gradovi bili naseljeni većinom muslimanskim stanovništvom, a kako je gradsko radno stanovništvo imalo drugačiji položaj u turskom feudalnom uređenju nego seosko, u gradovima su postojali organi gradske lokalne upravne službe i organi koji su kupili carske ili sandžakbegove prihode od zanatstva ili trgovine. U gradovima su postojale i esnafske organizacije koje su se brinule o redu i poretku na tržištu. Gradovi i kasabe su se delili na džemate, opštine i mahale. DŽemati su bili organizovani po veroispovestima, a donekle i po socijalnom položaju. Strani državljani, stalno nastanjeni u gradovima, mogli su organizovati džemat. Mahale su se većinom obrazovale po bogomoljama i po njima dobijale ime.
Usled sve veće potrebe za pravnim i ideološkim učvršćivanjem Osmanske imperije razvijalo se izučavanje teologije i prava, jačala je prvenstveno verska organizacija. Pored nje jačalo je, takođe, školstvo i pravosuđe, što je u Otomanskoj imperiji kao u verskoj državi bilo povezano. Osnova pravnog uređenja Osmanske imperije bio je šerijat, pravo koje je izgrađeno u prvim vekovima arapske teokratske države, zasnovano na učenju islama. Međutim, kao i u drugim islamskim državama, zbog oskudnih zakonskih propisa šerijata, za pozitivno zakonodavstvo o državno-političkom, ekonomskom i finansijskom životu u Otomanskoj imperiji bili su karakteristični kanuni. To zakonodavstvo nije smelo protivurečiti šerijatu, iako su ponekad donete odredbe koje bi se teško mogle uskladiti sa šerijatom. Na zahtev organa vlasti akta koja će oni preuzeti mogla su biti ocenjena sa gledišta islamskog prava. Ali pravna mišljenja (fetve) kojima se ocenjivala zakonitost akata koja će preduzeti centralna vlast, po pravilu su bila puka formalnost. Većinom su služila da se pokrije nezakonit postupak ili postupak koji je u suprotnosti sa vladajućim moralom.
Znalci šerijata bili su cenjeni od prvih početaka osmanskog društva, a uvođenjem položaja kazaskera ustanovljena je dužnost vrhovnog starešine verskih poslova, školstva i pravosuđa. Posle vremena Mehmeda Osvajača sve više je rastao ugled carigradskog muftije koji se nazivao šeik ul islam. Pored tumačenja šerijata i izdavanja fetvi njemu su bili povereni verski poslovi i školstvo, a pravosuđe je odvojeno i ostalo je u domenu kazaskera. Šeik ul islami su u XVI veku unapredili islamsko pravo i radili na učvršćenju i razradi tadašnjeg turskog zakonodavstva.
Osnovne odredbe o pravosuđu Osmanska imperija je uzela iz šerijatskog prava. Kadije su morale imati teološko i pravno obrazovanje, ali je tek u vreme Mehmeda Osvajača utvrđen sistem školovanja. Kadije su postavljane beratom, a predlagao ih je za niža kadijska mesta kazasker, a za viša veliki vezir. Kadijska mesta su za vakta sultana Sulejmana bila razvrstana u pet kategorija. Prve dve kategorije imale su titulu mole, od arapskog mevla, gospodin. U Sarajevu i Beogradu bile su mole, kadije duge kategorije. U trećoj kategoriji su pripadali mufetiši, inspektori koji su uz sudsko znanje vršili nadzor nad carskim hasovima i drugim sultanovim prihodima, kao i u inspekciji sudova. Četvrtu grupu sačinjavale su kadije u običnim kadilucima, a njihova mesta bila su prema prihodima podeljena na rangove. Petu grupu su predstavljali sudski pomoćnici naibi.
U prvoj polovini XVI veka kadije su još uvek uz prihode od sudskih taksi, imale timare, ali su kasnije kadijama timari bili oduzeti. Kadije nisu dugo službovale na istom mestu, često su premeštane. Bile su ovlašćene da vode pravne poslove muslimana, da na zahtev registruju sporne i vansporne poslove iz privatnog i građanskog prava, i da o izvesnim sporovima iz oblasti privatnog prava donose sami rešenja. Takođe su donosili rešenja o krivičnim delima, a o važnijim delima su podnosili izveštaj nadležnoj instanci. Privatno-pravne odnose nemuslimana kadije su rešavale samo na zahtev obeju stranaka, a porodično-pravni i imovinski odnosi vojnika bili su isključivo u nadležnostima kazaskera, odnosno njihovih zastupnika. Osim toga, kadije su imale čitav niz dužnosti koje su po odredbama šerijata i kanuna spadale u nadležnost sudstva. Kao kontrolni organ centralne vlasti kadije su bile dužne da o mnogim stvarima i nepravilnostima izveštavaju sultana, odnosno velikog vezira.
Vojna snaga Osmanske imperije delila se na suvozemnu vojsku i mornaricu. Na čelu mornarice bio je kapudan paša. Osim mornarice postojale su i rečne flotile koje su plovile na velikim rekama, naročito na Dunavu. U mornarici su služili azapi, momci, a u dunavskoj flotili su služili hrišćanski martolosi. Glavna vojna snaga Osmanske imperije ležala je u suvozemnoj vojsci. Ona se delila na centralnu vojsku carske garde, kapikulu ocakiari, i ejaletsku provincijsku vojsku. U centralnoj plaćeničkoj vojsci se isticao korpus, odžak, janjičara, koji su se regrutovali između zarobljenika, dečaka i mladića skupljenih devširmom. Janjičari su za vreme rata služili kao pešadija, a mesto im je bilo u centru, ispred sultana ukoliko bi on učestvovao u vojnom pohodu. Oni su u miru imali različite službe vezane za čuvanje reda u gradovima. U Stambolu su davali pratnju i obezbeđivali visoke goste, zatim u vreme zasedanja Carskog divana, patrolirali gradom radi održavanja reda, zatim čuvali neke kapije grada i vršili slične dužnosti. I u drugim gradovima i kasabama vršili su slične dužnosti, naročito su služili kao posada u tvrđavama. Janjičari su se tu smenjivali i svaki od njih je morao provesti tri godine na službi u čuvanju objekata. Niže janjičarske jedinice bile su orte ili ode, ili buljuci. U janjičarskom odžaku postojao je čitav niz činova, u višem ili nižem starešinskom kadru, a komandant im je bio janjičarski aga. U prvoj polovini XV veka bilo je 10.000 janjičara, a u vreme sultana Sulejmana njihov broj se popeo na 12.000 ljudi. Osim tog postojali su i redovi kao dželebdžije, koji su pripremali oružje za janjičare, tobdžije od kojih su neki bili majstori a drugi vojnici koji su upravljali topovima, i još neki manji odžaci.
Sultanova konjička garda, spahije, silahdari i drugi popunjavali su se od zaslužnih janjičara i sinova konjanika iz garde, a jedan deo, garibler, gureba, bio je iz stranih zemalja. Broj konjanika u gardi je sredinom XV veka iznosio 8.000 ljudi, a u vreme sultana Sulejmana oko 11.000 vojnika. U miru su pripadnici konjičke garde vršili razne administrativne poslove, bili su pisari, popisivači, skupljači poreza i slično. Ejaletsku vojsku sačinjavale su spahije, zatim pomoćna i pozadinska vojska, kojoj su pripadale ranije boračke jedinice, muselimi, jaje, juruci, džerahori i drugi, pa vojska na granicama, akindžije, delije i na kraju posada u tvrđavama.
Najvažnija i najbrojnija vojska bili su spahije, koji su dobijali lena uz obavezu da idu lično u vojne pohode. Spahije su imale obavezu da u pohod povedu toliko džebelija, lakih konjanika, koliko je zakonom predviđeno prema veličini prihoda. Lena data spahijama delila su se na timare i zeamete. U XVI veku timari su bili lena od 20.000 akči, a zeameti od 20.000 do 100.000 akči prihoda. Ta lena su spahijama data lično i spahijskim sinovima je po zakonu dodeljivan deo očevog timara ili zeameta. Lena su dodeljivana beratom. Veća lena je dodeljivala centralna vlast, a ispod 6.000 akči prihoda dodeljivali su beglerbegovi, ali bez tezkire, izveštaja, samo neke kategorije. Neodazivanje spahija da dođu u pohod ili na smotru povlačila je gubitak lena. Spahije su, ako centralna vlast odluči mogli biti premešteni, pa su im oduzimana lena u jednom kraju da bi ih dobili u drugom. Gubitak lena mogao se desiti zbog neverstva prema sultanu ili zbog zločina. Zapovednici spahija bili su čeribaše i subaše, a alajbeg je neposredno komandovao spahijama jednog sandžaka, dok im je sandžakbeg bio vrhovni zapovednik kao komandant svih snaga u sandžaku.
Među posadom tvrđava i palanki postojala je konjica koju su kao mustahfizi (čuvari tvrđava) uživali timarske prihode umesto plata. Među posadom bilo je tobdžija i drugih vojnika koji su takođe imali timarske prihode. Pored janjičara, koji su se smenjivali, postojale su u tvrđavama i druge plaćeničke čete. Azapi su bili lake pešadijske jedinice u tvrđavama. U službi pograničnih tvrđava stvorena je od domaćeg stanovništva laka konjica, koja se plaćala iz sredstava ejaleta. Kao plaćeničke čete su služili i martolosi, vojnički red u XVI veku popunjen većinom hrišćanima. U tvrđavama su postojale zanatlije potrebne za održavanje i naoružavanje tvrđave, kao kovači, zidari, rezači kamenih đuladi, puškari itd. Neki od njih su služili za platu, a neki su bili oslobođeni poreza i nameta. Većina tih redova vojske u posadama imala je neposredne starešine sa titulom aga (aga tobdžija, aga azapa itd). Tvrđavama i palankama su komandovali dizdari.
Među spahijama i posadom tvrđava bilo je u XV veku dosta hrišćana, a u XVI veku samo izuzetno. Ali su stočari sa priznatim povlasticama, koji su se nazivali vlasima, eflaklar, eflakan, imali vojnih obaveza. Starešine vlaha, knezovi i promićuri, imali su takođe vojne obaveze, a naročito oni knezovi koji su bili spahije. U turski vojni sistem vrlo rano su preuzeta dva vojnička reda u kojima su služili hrišćani, vojnuci i martolosi, koji su i u XVI veku postojali u južnoslovenskim zemljama. Vojnučki red nastao je od vlaha vojnika, koji su obavljali konjušarsku i karavansku službu. Postojale su dve vrste vojnuka konjušara: carski i obični vojnuci. Prvi su odlazili na službu u carsku konjicu, da kose seno i čuvaju carske konje, a drugi su delili istu zadaću. Oni su bili organizovani po troje, četvoro, pa su na smenu išli na službu. U našim zemljama vojnuci su spadali u boračku vojsku pa su se negde nazivali dželebijama, voynugani celebuyan. U nekim pograničnim oblastima bili su vojnuci i čuvari granica. Vojnučka organizacija bila je još povezana sa svojom vlaškom, stočarskom osnovom, a negde je bila skroz odvojena organizacija. Vojnuci su imali slobodne baštine, i njihovi sinovi i braća uživali su izvesne posledice. Oni su predstavljali vojnučku rezervu iz koje se popunjavao red vojnuka. Niži red vojnučkih strešina, lagatori, bili su hrišćani, a viši (čeribaše i vojnučki beg), muslimani. U početku turske vladavine bio je i po koji hrišćanski čeribaša.
Martolosi su pripadali boračkoj vojsci. To je uglavnom bila plaćenička vojska, a manji njen deo je imao slobodne baštine. Služili su kao posada u tvrđavama, kao graničarska vojska i šajkaši na Dunavu i njegovim pritokama. Martolosi koji su služili uglavnom u dunavskim flotilama nazivali su se crnim martolosima, kara martolos, martolosi siyah. Osim jugoistočnih krajeva Srbije i nekim oblastima u Bosni i Makedoniji gde su, kao u Bugarskoj, postojali vojnuci konjušari. U ostalim krajevima, ukoliko se radi o vojnucima graničarima koji imaju slobodne baštine, meša se naziv martolosa i vojnuka. Martoloska vojna organizacija kao plaćenička organizacija, bila je znatno rasprostranjenija od vojnučke. Bilo je i aga hrišćana koji su nekada imali titulu vojvode. Neki vojnici hrišćani imali su nazive i po drugim imenima: muselemi, husari. Poluvojničku službu imali su još sokolari, šahindžije i dogandžije.
Kao centralizovana sila, radi nesmetanog kretanja vojne sile u granicama imperije, turska vlast je morala posvetiti veliku pažnju održavanju saobraćajnih veza. Za održavanje saobraćaja bile su ustanovljene menzilhane, stanice gde su se menjali konji, hanovi i karavanseraji, gde su mogli boraviti putnici. Zbog službe u menzilhanama i davanja konja, hrišćansko stanovništvo nekih mesta bilo je oslobođeno drugih nameta. Na prelazima preko reka hrišćansko stanovništvo nekih mesta imalo je zadatak, kao ćupridžije, köprücüler, da održavaju i opravljaju mostove i kao skelari i vozari da služe na skelama. Seljaci koji su vršili tu službu bili su oslobođeni ostalih nameta, a neki drugi su imali i položaj derbendžija. Muslimansko stanovništvo nekih gradova na rekama bilo je obavezno da čuva i pazi mostove i skele. Na teško prohodnim planinskim putevima i klancima o bezbednosti puteva i prevozu putnika i vojske starale su se derbendžije. Obično su čitava sela bila derbendžijska. Derbendžije su uživale povlastice u plaćanju poreza i davanja feudalnih dažbina, a za svoju službu bili su oslobođeni ostalih nameta i kuluka.
Svi hrišćani koji su imali vojničke obaveze imali su i povlastice. Hrišćani spahije i knezovi, u rangu spahija, dobijali su timare i feudalne prihode, a knezovi koji nisu bili spahije, vojnuci i jedan deo martolosa, slobodne baštine. Oni, kao i plaćeni vojnici hrišćani, nisu davali harač, ispendže i druge dažbine. Povlastice u plaćanju poreza i dažbina uživali su i vlasi, njihovi promićuri, derbendžije, sokolari i neki drugi slični redovi. Hrišćani, seljaci i građani, obavezni da održavaju prevozna sredstva, oporavljaju tvrđave, bili su oslobođeni ili delimično oslobođeni državnih i vanrednih nameta i kuluka koje su inače seljaci davali za državne i vojne potrebe.
Osmanlijsko feudalno uređenje i posledice njegovog zavođenja
Za vreme širenja osmanske države izgradila se muslimanska vojničko-feudalna klasa čiji se opstanak zasnivao na jedinstvu izraženom u ličnosti sultana. Ali opstanak vladajuće klase nije bio samo uslovljen apsolutnom vlašću sultana, nego je bio zagarantovan njegovom ulogom kao čuvara verskih i pravnih osnova islamskog učenja. Stoga su od početka osmanske države ekonomski i društveni odnosi dobili muslimanski pravni oblik tek punom izgradnjom osmanske države. Ona se pretvarala u birokratsko-feudalnu islamsku despotiju, islamski karakter svojinskih i drugih društvenih odnosa došao je do punog i jačeg izražaja.
U teokratskim elementima u uređenju osmanske države jače su se isticali feudalno-državni elementi nego u ranijoj arapskoj državi. Mnoge odredbe šerijatskog prava dobile su osmansku modifikaciju. Pokoreni nemuslimanski narodi kao podanici muslimanske države plaćali su na ime carskog danka harač od glave, džizju, glavarinu, ili poreze koji su se plaćali umesto harača. U našim balkanskim zemljama odrasli i za rad sposobni nemuslimani plaćali su harač od glave, osim tamo gde se davao stočarski porez, filurija, derbendžijsko ili kakvo drugo izuzetno plaćanje harača od kuće. Po izveštaju Konstantina Janjičara, sredinom XV veka hrišćani u našim zemljama pod turskom vlašću plaćali su na ime carskog danka jedan dukat, odnosno četrdeset akči po glavi, a bogati hrišćani davali su dva dukata. Po šerijatskim propisima, odnosno po tumačenju hanefijske pravne škole koja je vladala u Osmanskoj imperiji, harački obveznici su se delili u tri kategorije, prema visini harača koji su plaćali prema imovnom stanju. Iako je taj princip bio u XVI veku sproveden u većini balkanskih zemalja, vladalo je prilično šareno pravilo u pogledu visine harača. Izuzimajući Srem i Slavoniju, gde se plaćala stočarska filurija od kuće, u bivšim ugarskim zemljama davao se mađarski dukat.
Podanici Osmanske imperije delili su se prema osnovnoj staleškoj podeli na asker, vojničku klasu i raju, radničku klasu. Kao u svakoj staleškoj državi postojale su društvene grupe koje se nisu mogle ubrojati u raju, jer su bile u većem stepenu oslobođene rajinskih obaveza, ali se nisu mogle ubrojati ni u asker. U zemljama naseljenim muslimanskim stanovništvom raju su pretpostavljali muslimanski seljaci i drugi radni slojevi, i u evropskom delu Turske bilo je muslimanske raje. Po propisima šerijata i prema potrebama države oni nisu plaćali harač. S druge strane bilo je obaveza prema državi i nameta koji su teretili muslimansku i nemuslimansku raju, kao što su plaćanje ovčarine, avarizi divanye ve tekalifi örfiye, javnih kuluka i slično.
Novac iz nameta prestavljao je državni prihod i išao je na izdržavanje vojske. Do sredine XVI veka porezi su priticali toliko da su zadovoljavali državne potrebe. Pri kraju Sulejmanove vladavine javio se prvi put deficit u državnim finansijama. Godine 1564. državni prihodi su iznosili 183.088.000 akči, a rashodi za preko šest miliona akči. Uskoro je taj deficit izravnat, ali će kasnije deficit u državnim finansijama Osmanske imperije biti redovna pojava.
Sultan je ubirao prihode od carskih hasova. Pored prihoda od rudnika i solana, zatim od poreza izvesnih autonomnih krajeva, prihoda od trgovine, skelarine i slično i nekih taksi, izvesna sela i zemlje su spadale u carski has. Sultan je od njih ili dobijao dažbine, kao na drugim feudalnim dobrima gospodar zemlje, ili su na njima radili napolicom carski robovi, zarobljenici i seljaci bezemljaši. U južnoslovenskim zemljama carskih hasova, koji su se obrađivali napolicom, bilo je malo ili ih nije bilo. Hasove si imali i najviši državni i upravni funkcioneri, sandžakbegovi, beglerbegovi, veziri i drugi. Prihod sa jednog hasa iznosio je 100.000 akči naviše. Po kanunama Mehmeda Osvajača prihod sa hasa velikog vezira iznosio je 1.200.000 akči, mada je veliki vezir imao i drugih prihoda. Has je sadržao prihode od feudalnih zemalja i druge prihode, a dodeljivan je za funkciju, pa se i oduzimao ako je oduzeta funkcija.
Osim vojnika i državnih funkcionera u askere su spadali kadije, muderisi (profesori) i neki verski službenici, iako nisu imali izrazito vojnu funkciju. Vladajuća klasa nije obuhvatala ni sve vojničke, ni sve feudalne elemente. Vladajućoj klasi u Osmanskoj imperiji pripadali su samo feudalci muslimani, predstavnici birokratije i vojske koji su bili gospodari zemlje (sahib arz sahib timar), iako na hasovima, zeametima i timarima oni nisu bili gospodari, vlasnici zemlje. U vreme jake centralne vlasti u Osmanskoj imperiji sultan, predstavnik opštih interesa vladajuće klase i njene državne organizacije, oslanjajući se na birokratski aparat i na plaćeničku vojsku, izdigao se znatno iznad vladajućeg sloja.
U zemljama koje su pripadale Osmanskoj imperiji nije jednako bila razvijena privatna svojina na zemlju i nije podjednako uveden osmanski lenski sistem. Ne samo u vazalnim nego i pripojenim arapskim zemljama ostali su stari svojinski odnosi. Egipat, Irak, Jemen i druge arapske zemlje bile su ejaleti sa godišnjim tributom (salyane). U tim zemljama su postojale tzv. ušritske, desetinske i haračke zemlje, koje su držali muslimani i hrišćani sa pravom nasleđa, raspolaganja i otuđivanja. Isto tako je kod drugih nepokretnosti (kuća, okućja i zemljišta za zidanje) i pokretnih imanja postojala puna svojina. Ta mulkovna dobra vlasnik je mogao pretvoriti u vakuf, versku zadužbinu sa određenom namenom. Pravni karakter uvakufljenih dobara nije mogao biti promenjen. „U ejaletima sa salijanom zeameta i timara nema“ veli Ali Čauš (VII vek), iako je to samo delimično tačno, jer je izuzetno bilo timara u nekim sandžacima, ejaleta, koje on označava kao ejalete sa salijanom.
U osvojenim zemljama u Evropi i Aziji, gde je ranije bile seldžučka i mongolska vlast, uvedeno je feudalno uređenje koje se razvilo u osmanskoj državi. Za to uređenje bio je karakterističan timarski sistem, zemlja kao državna svojina, mirijska zemlja (arazi emiriye, arazi memleket). Iako je ranije u posedu ranijih osmanskih feudalnih porodica bilo mulkovnih sela, feudalnih poseda koji su bili nasledni, razvitkom osmanske države i centralne vlasti mulkovni posed zemlje, izvan gradova i kasaba bio je sasvim izuzetak. U gradovima i kasabama su vinogradi, bašte bili po pravilu mulk, a isto tako i zemljište za gradnju kuće, dućani, kao što je u punoj svojini bilo pokretno imalje i stoka. Mulkovna imanja su se mogla uvakufiti, pa su ih turski feudalni velikaši uvakufljavali. Često su to radili da bi sačuvali imanje za svoje potomstvo, zato da bi svoje sinove i njihove naslednike imenovali za mutevelije (upravnike vakufa sa osiguranim prihodima).
U evropskoj Turskoj i u azijskim turskim pokrajinama, sem u nekim krajevima, na selima je uveden timarski sistem, državna sultanska zemlja. Vrhovni vlasnik te zemlje bio je sultan, a čiftluke i baštine na njoj držala je raja. Po pravilu se državna zemlja koju drži hrišćanska raja nazivala baštinom, a muslimanska raja čiftlukom. Baština ili čiftluk, koju je držala raja bio je ograničen. Čiftluk je iznosio 70, 80 dunuma (jedan dunum – 40 kvadratnih koraka) dobre zemlje, ili 100 dunuma osrednje, ili 130 do 150 dunuma slabe zemlje. Po zakonu seljaci su nasleđivali zemlju ne plaćajući zakonske takse (resmi tapu), kada je zemlja od oca ostajala sinu. Ostali rođaci su nasleđivali zemlju uz nasledne takse. Ako bi rajinska zemlja ostala bez naslednika ili je selak napustio zemlju više od tri godine, spahija je mogao ustupiti zemlju kome hoće uz plaćanje tapijske takse. Rajinska zemlja se mogla prodati uz dozvolu spahije, ali je preuzimao obaveze koje su teretile zemlju. Raja je bila poimence upisana u tzv. „opširni defter“, (defteri mufassal) i u spahijin izvod iz deftera, pa će spahija u roku od deset do petnaest godina vratiti raju ako je pobegla. Raja je bila lično zavisna od spahije kome je upisana i svoj status nije mogla svojevoljno promeniti. U navedenom roku spahija je mogao da vrati raju na posed, a kasnije je to pravo bivalo zastarelo. Time nije prestao položaj zavisnosti raje osim ako raja nije postala šehirlija ili eventualno asker. Od raje koja zapusti upisanu zemlju spahija je mogao naplatiti za napuštenu zemlju (çift bozan resmi). Inače je raja potpuno slobodno vodila svoje gazdinstvo i brigu oko obrađivanja zemlje, o produkciji i reprodukciji u zemljoradničkoj proizvodnji.
Osim carskih hasova i hasova velikaša, koja su donosila više od 100.000 akči godišnjeg prihoda, feudalni prihodi sa državne zemlje davani su kao zeameti ili timari. Poput hasova i neki timari i zeameti davani su za službu i oduzimani su prestankom službe. Ali najveći broj timara i zeameta davan je lično po zakonu ograničeno nasledno, kao vojnička lena. U beratima kojima se dodeljuju dužnosti i feudalna dobra, bilo je uvek naznačeno zašto se, kako i sa kojim prihodom dodeljuje timar, zeamet i has. Još uvek je bilo rano za proces čiftlučenja jer nije se razvijao ravnomerno.
Osmanski zakoni razlikovali su poreze i dažbine koje je davala raja, na šerijatske (hukuki șeriye) i nešerijatske i kanunske (rusumi örfiye, a vrlo retko rusumi kanuniye). Ta je podela bila formalna sa stanovništa šerijata. U pogledu poreza i dažbina vladalo je prilično veliko šarenilo, jer je mnogo lokalnog ušlo u sistem turskih državnih poreza i feudalnih dažbina. U evropskom delu Turske u tom pogledu postojale su dve velike oblasti. Prva, balkanska, gde su primljene mnoge slovensko-vizantijske institucije i neki porezi i dažbine; i druga, bivše ugarske zemlje, gde su primljene neke ugarske institucije, porezi i neke dažbine. U pogledu poreza i dažbina položaj muslimana i hrišćanske raje nije bio isti. Ne samo da muslimanski seljaci nisu plaćali harač, nago su i novčanu dažbinu feudalcu plaćali od čiftluka (remsi ςift) u iznosu od 22 akče. Seljaci bez čiftluka plaćali su takođe nešto na ime te dažbine. U balkanskim zemljama hrišćanski seljaci su plaćali „gospodaru zemlje“ 25 akči ispendže od svake haračke glave, ukoliko se ne radi o vlasima filurdžijama, koji nisu plaćali ispendže ukoliko su držali rajinsku zemlju. U bivšim ugarskim zemljama sem Srema i Slavonije, seljaci su umesto ispendže davali resmi kapu, porez na kapiju. Iako su dažbine seljaka bile zakonom strogo utvrđene, iako su seljaci pred kadijom mogli tužiti Carskom divanu za vlade Sulejmana Zakonodavca, ima mnogo vesti o zloupotrebama spahija, a naročito o zloupotrebama upravitelja i ubirača prihoda na hasovima. U isto vreme imamo vesti o zulumima koje raji čine ubirači harača. Zakonska zaštita raje, koja se razvila jačanjem centralne vlasti, nije mogla da bude apsolutna, jer je raja bila lično zavisna i podređena spahijama. U vreme sultana Sulejmana Zakonodavca javiće se u tom pogledu elementi buduće krize.
Timarski sistem je imao sasvim nerazvijenu feudalnu svojinu. Feudalno dobro kao takvo nije bilo gotovo nikakva proizvodna celina. Ono se sastojalo samo u čistom gospodstvu nad neposrednim proizvođačima. Proizvodna uloga spahija na timarima i zeametima, i upravnika i ubirača dažbina na hasovima bila je neznatna. Gotovo potpunu zatvorenu proizvodnu jedinicu pretpostavljalo je seosko gazdinstvo. Ta su gazdinstva imala vrlo male posede i sasvim skučene inventare. Nešto veća gazdinstva imali su neki čiftluci feudalaca. I njih je bilo u ono vreme jako malo, iako je feudalna klasa težila da ih stvara. U odnosu na vreme pre turskog osvajanja timarski sistem je u našim i južnoslovenskim zemljama ublažio i izvesno vreme gotovo sasvim isključio uticaj robno-novčane privrede na selu. To je predstavljalo ekonomsku osnovu koja je morala, zbog svog izrazito naturalnog karaktera, povoljno uticati na jačanje patrijarhalnih odnosa i oblika društvenog života.
Za vreme turskog nadiranja u naše krajeve prestao je raniji pritisak feudalne države na naše izričito stočarske krajeve. Turski feudalni sistem i uprava nisu se u punoj meri mogli učvrstiti u tim krajevima, pa su ovi imali veću ili manju lokalnu autonomiju. Te oblasti su bile izvor migracija stočarskih stanovnika u poljoprivredne krajeve, što je dobrodošlo kolonizaciji opustelih krajeva koju je sprovodila turska vlast. Uspostavom turske vlasti stočari su prodirali u poljoprivredne krajeve, pa je u nekim preovladalo, a u nekim ojačalo stočarstvo. Prelazak doseljenih stočara na zemljoradnju dao je fizičku i mentalnu snagu za oživljavanje patrijarhalnih oblika života na selu, a u tim oblicima je pogodovalo stanje u kome je bila zemljoradnja. Naseljavanje stočara u poljoprivrednim krajevima uticalo je na proizvodne snage u poljoprivredi, koje su na početku bile slabije razvijene nego što je sam privredni sistem omogućavao.
U Osmanskoj imperiji u XV i XVI veku nije se još obrazovalo jedinstveno unutrašnje tržište u pravom smislu reči, iako su se razvitkom centralne vlasti javili momenti povoljni za razvitak trgovine. Uspostavljanju jedinstvenog tržišta smetala je ta razdrobljenost ekonomskog života na lokalne jedinice koja je bila karakteristična za tadašnje tursko feudalno društvo. To je dovelo do zavođenja lokalnih carinskih taksi, badža, i drugih taksi na promet. Ponegde je dolazilo do monopola i do zabrane izvoza. Iz Sulejmanove kanun name se zna da je u nekim mestima tržište zatvarano za drugu robu dok se ne bi prodali proizvodi sa hasova, iako kanun name zabranjuju takve mere. Spahije su, na primer, imale dvomesečno pravo (monopol) na prodaju vina. Bilo je pokušaja da se zavede pun monopol prodaje soli iz sultanovih solana, ali kako proizvodnja soli nije zadovoljavala potrebe dopuštana je trgovina solju i nekim stranim trgovcima, naročito Dubrovčanima (Dubrovnik je tada još uvek bio autonoman, plaćao je harač Turcima). Zna se iz kanun name za Bosnu iz 1539. godine da je bilo zabranjeno izvoziti oružje, konje, vojničke kabanice i gvožđe, jednom rečju sve što je moglo poslužiti za vojne svrhe. Kadija je u to vreme određivao dnevne cene osnovnih artikala. U Osmanskoj imperiji je u to vreme novčana jedinica bila akča, mali srebrni novac. Pored njega kovao se i zlatni novac, ali je najviše bio u opticaju strani zlatni novac, mletački i ugarski. Kurs akče prema zlatu i stvarna kupovna moć akče stalno su opadali.
Za privredni razvitak srednjovekovne Srbije od najveće važnosti bilo je rudarstvo. Do daljeg razvitka rudarstva moglo je doći samo daljim razvitkom robno-novčane privrede, koja bi izvukla rudarstvo iz uskih oblika proizvodnje, ranije donesenom i u našim krajevima donekle razvijenom saskom tehnikom i za nju vezanih odnosa u proizvodnji. Međutim, za vreme turskih osvajanja dobar deo rudara se iselio, a dubrovački trgovci su takođe napustili većinu rudarskih mesta i trgova. To je dodatno dovelo do opadanja rudarske proizvodnje. Mehmed Osvajač je preduzeo administrativne mere radi poboljšanja proizvodnje rudnika. Rudnici su prilikom osvajanja zadržani kao carski has i kao takvi su ostali. Tada je u rudarskoj proizvodnji više angažovano okolno arbanaško i vlaško, srpsko stočarsko stanovništvo. Ovo stanovništvo je još od ranije počelo da se bavi pomoćnim rudarskim poslovima, ali sada je preuzelo konkretnu rudarsku zadaću. Te mere su donele ploda, pa je proizvodnja u rudnicima u vreme Bajazita II postigla najveći obim. Turci su u našim zemljama otvarali neke nove rudnike, nešto više pažnje posvetili su rudnicima gvozdene rude. Ali su neke rudnike zapustili, jer prema poznatim podacima veliki srednjovekovni rudnici, Novo Brdo i Srebrenica nisu nikad, za vreme osmanske vlasti, dostigli najveći obim proizvodnje. Veću proizvodnju postigli su neki rudnici u Makedoniji. Za rudarstvo vezan je bio rad kovnica novca koje su takođe pripadale carskom hasu.
Turski zakoni vezani za rudnike u našim zemljama predstavljali su kodifikacije saskih zakona koje su Turci preuzeli kao običajno pravo. Ti zakoni pokazuju da su u XV i XVI veku u rudarstvu tehnika i način proizvodnje ostali kao u našem Srednjem veku. To je pogoršano time što se rudnicima upravljalo strogo birokratski i što su prihodi rudnika bili izdavani u kratkoročnim zakupima. Ni rudari sa svojim zastarelim alatom i okamenjenom tehnikom, niti zakupci prihoda nisu mogli unaprediti proizvodnju. Kratkoročni zakup (rudna renta) i birokratsko upravljanje nisu davali zakupcima nikakav podsticaj za bilo kakve investicije. Za vreme vladavine sultana Sulejmana već se javljaju prve teškoće u proizvodnji. Jedna sultanova zapovest iz 1536. godine govori o tome kako je proizvodnja u rudnicima opala zbog toga što su rudari siromašni, pa nisu u stanju da obrađuju rudnike i rudu. U rudarskim mestima nedostaju menjačnice koje bi ih mogle kreditirati. Sve ovo biće značajni uzroci koji će dovesti do velikog opadanja rudarstva.
Rudari su bili oslobođeni vanrednih dažbina, nameta i kuluka, a odnosi među njima i obaveze prema sultanu bili su regulisani zakonom. Snabdevanje rudnika sirovinama potrebnim za preradu, drvetom, ćumurom, vršilo je lokalno stanovništvo. Delimično je to bila obaveza seljaka prema carskom hasu. Inače je od odžaka za paljenje uglja uzimana taksa spahija od svoje raje, a od stočara vlaha uzimao je sandžakbeg. Solane su u nekim krajevima donosile priličan prihod sultanu. Isto kao rudnici i solane su davane u zakup. Od vremena Sulejmana i ostali carski prihodi će se izdavati u zakup.
Zavođenje turskog feudalnog uređenja imalo je ogromne posledice u ekonomskom i društvenom razvitku naših zemalja. Ono je dovelo do jačanja naturalne privrede na selu, do stagnacije u razvoju rudarstva koje je posle kratkotrajnog oživljavanja ubrzo pokazalo prve znake krize. Zavođenje turskog feudalnog uređenja dovelo je do većeg privrednog i društvenog odvajanja sela od grada. Na tim osnovama su oživeli i ojačali patrijarhalni oblici u životu našeg naroda i svih ostalih koji su sa njime živeli. Preovlađivanje i jačanje stočarske proizvodnje dovelo je do većeg zamaha zanatstva u gradskoj privredi, naročito kožarskog. U našim gradovima razvili su se zanati kao na Istoku. U nekim krajevima u poljoprivredi uvedene su nove kulture, ali najveći deo viškova u proizvodnji išao je na podizanje tuđe kulture, koja sa većinom seljačkog naroda nije imala mnogo veza.
Buduća muslimanska teokratska država, Osmanska carevina, shodno svom učenju šerijata, smatrala je hrišćane zimijama, narodima koji imaju knjige (misli se božjeg otkrovenja), pa su oni uživali verska prava, iako ne isto kao muslimani. Zato se stanovništvo delilo po veroispovesti. Kako je Osmansko carstvo dopuštalo postojanje i delovanje hrišćanske crkvene organizacije, naročito pravoslavnoj crkvi, koja je imala priznate hrišćanske privilegije, to je uticaj verskih i crkvenih organizacija na život naroda bio vrlo jak.
Ostavi komentar