Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
U vreme nastupanja Šumadijsko-albanskog odreda srednjoalbanskim primorjem i zauzimanja Kroje, Tirane i Drača, Drinsko-albanski odred je izvršio posedanje severne Albanije. Trupe ovog odreda su raspoređene na položajima u rejonu LJeša (štab, delovi 5. i 6. pešadijskog puka, brdska baterija, pionirski polubataljon), Mjeta (4. bataljon 5. pešadijskog puka, dve čete i jedan vod mitraljeza iz 6. pešadijskog puka i dva brdska Debanžova topa), Medove (1. bataljon 6. pešadijskog puka bez dve čete i 2. konjički eskadron), Merćina (dve čete 5. pešadijskog puka i dva konjička mitraljeza), brda Mali kakarićit (jedan vod pešadije) i sela Kakarić (jedan vod konjice). Delovi 5. pešadijskog puka, kojima je ojačan Šumadijsko-albanski odred, upotrebljeni su kao posade u selu Gurzu, Plani, Kroji. Stanje Drinskog odreda posle desetodnevnog nastupanja kroz Albaniju bilo je rđavo. LJudi su bili iznemogli i gladni, pa je bio potreban višednevni odmor da se poboljša jako opala fizička kondicija boraca i izvrši popuna obućom, odećom, municijom, lekovima. Uz to u neposrednoj blizini, u Skadru, bile su jake turske snage. A crnogorska vojska nije potpuno uspela da blokira Skadar s južne strane, u zoni između reka Bojane i Drima. Tako je u rukama turske Skadarske posade ostao zemljišni pojas sve do sela Kukl, dubine 20 kilometara i širine 10 kilometara, s koga su turski delovi mogli vršiti ispade protiv široko razmeštenih trupa Drinsko-albanskog odreda. Zbog ugroženosti s te strane odred je morao biti u stanju neprekidne stroge pripravnosti, zamarajući se merama borbenog obezbeđenja sa stalno isturenim bočnim osiguranjima. Posebno važan zadatak imale su snage u Mjetu: da obezbeđuju komunikaciju LJeš – Mjet i sprečavaju ispade turskih snaga preko Drima. Komandant skadarske odbrane je pokušavao da iskoristi tako nepovoljan položaj srpske vojske u Albaniji i podigne Albance na ustanak. Ali je on, istovremeno, prema Albancima gajio duboko nepoverenje. U depeši divizijaru Mahmudu Hajret-paši, 21. novembra, on ističe da se u Albance ne može imati poverenja i da je njihov borbeni moral vrlo oslabio, dok je u drugoj depeši tražio da se ubrza slanje trupa u pomoć „kako bi stigao u Skadar pre nego se Miriditi priključe neprijatelju”.
Mada su grčki brodovi počeli istovarivati hranu u medovskom pristaništu, ishrana trupa još nije bila dobra. Ceo kraj oko LJeša već je bio iscrpljen od strane skadarske posade, tako da je snabdevanje iz mesnih izvora postalo skoro nemoguće. Pošto nije bilo pekara, vojnici su od dobijenog brašna sami, obično na ašovčićima, pekli hleb, koji je, nedopečen, izazivao proliv i druge stomačne bolesti. Ovome su doprinosile i nezdrava voda za piće, stalne kiše, stroga pripravnost trupa i nepovoljne smeštajne prilike, tako da se zdravstveno stanje ljudi iscrpljenih dugim maršem veoma pogoršalo, a pojavila se i epidemija srdobolje i tifusa. Situaciju odreda otežavalo je 800–1000 turskih zarobljenika u LJešu koje je bilo nemoguće uputiti u Prizren. Dvadeset četvrtog novembra, preko Cetinja i Sandžaka, uspostavljena je telegrafska veza s Prizrenom. Štab 3. armije prvi put je tada došao u direktnu vezu s trupama u Albaniji. Ubrzo je, preko srpskog poslanika u Cetinju, regulisana i poštanska veza sa Srbijom. Istoga dana Vrhovna komanda je za komandanta Primorskih trupa u Albaniji postavila pukovnika Damjana Popovića, koji je, međutim, putujući iz Skoplja, preko Beograda i Rijeke, stigao u Drač tek 8. decembra. Komanda Primorskih trupa bila je pod neposrednom komandom srpske 3. armije. Savezničke komande, srpska i crnogorska, nisu preduzele mere da se ukloni turski ispadni ugao između Drima i Bojane, koji je bio obuhvaćen rasporedom crnogorskih i srpskih trupa, iako su uočavale opasnost od turskih ispada s tog pravca. Bilo je poznato da se u selu Bušatu nalaze dva bataljona turske regularne vojske i oko 600 bašibozuka sa artiljerijom, a bile su primećene i turske trupe u rejonu Kuklija i Barbaluše. Međutim, nije bilo ništa preduzeto da se ove turske snage odbace u trvđavu i Skadar potpuno blokira. Ova saveznička neaktivnost omogućila je turskim delovima da i posle zaključenog primirja vrše ispade po bogatim selima Zadrimlja u cilju snabdevanja hranom i da se ojačaju i pripreme za akcije prema selu Pistuliju, a kasnije i prema selu Dajču, gde su se nalazili srpski osiguravajući delovi. Turski vojnici su još 24. novembra, preko Drima, u selu Stajku radi pljačke hrane, vodili jednočasovnu borbu protiv seljaka, pošto u blizini nije bilo srpskih snaga.
Pošto je nivo Drima bio znatno opao i reka se mogla gaziti, 27. novembra je oko 600 turskih vojnika, pretežno bašibozuka, napalo Pistuli, uz podršku artiljerije sa utvrđenja Brdice. Posle tročasovne borbe jedna srpska četa, podržana vodom brdskih topova, uspela je da turske jedinice odbaci preko Drima. Međutim, komandant srpskih snaga u rejonu Mjeta realno je ocenio da će turske snage ponoviti ispad, pa je od komandanta odreda zatražio pojačanje. Još istoga dana on je dobio dve čete i dva mitraljeza. Prvog decembra komandant turskih snaga u Bušatu pokušao je obmanu ponudivši predaju sa oružjem. Komandant srpskih snaga u rejonu Mjeta tražio je predaju bez oružja, pa je to ostalo bez turskog odgovora. Nakon toga oko 900 bašibozuka je ponudilo predaju sa oružjem, s tim da budu propušteni za Elbasai, što, razume se, nije prihvaćeno. Iako je 4. decembra između balkanskih saveznika (izuzev Grčke) i Turske bilo zaključeno primirje, neprijateljstva u rejonu Skadra su nastavljena, jer blokirana skadarska posada nije primila odgovarajuće naređenje turske Vrhovne komande. Turske jedinice nastavile su upade preko Drima u cilju plena hrane neophodno potrebne skadarskoj posadi. Jedanaestog decembra one su to učinile u dva maha, ali je mjetska posada uspela da odbije njihove napade i prisili ih da se povuku preko Drima. Želeći da zada udarac srpskim snagama, koje su skoro bez oružja osvojile Albaniju, i da Albance podstakne na ustanak protiv srpske okupacije, komandant skadarske odbrane je smatrao da bi u tome mogao uspeti samo ako u nekoj akciji porazi srpske snage naočigled Albanaca. Ocenivši da se u tom trenutku za to pruža povoljna prilika, on je iz opšte tvrđavske rezerve izdvojio 2. bataljon 54. puka, jednu četu 3. bataljona 50. puka, jednu četu bašibozuka Elbasanskog bataljona, jednu četu bašibozuka iz Bušata i okoline i četiri brdska topa, sa zadatkom da razbiju srpske snage u rejonu Mjeta i prikupe skadarskoj posadi neophodne namirnice i drva. Ove turske snage su 14. decembra prešle Drim i oko 10 časova napale predstražu mjetske posade u Pistuliju. Znatno nadmoćnije, one su potisle srpsku predstražu, jačine jedne čete pešadije, i zauzele Pistuli, odakle su štitile prikupljanje ogreva i hrane u Zadrimlju.
Sutradan, 15. decembra, u rasvit zore, srpske snage iz Mjeta (tri čete pešadije, dva mitraljeza i jedan brdski top), iznenadnim frontalnim i bočnim protivnapadom, odbacile su turske delove ka Drimu i oko 8 časova povratile Pistuli. Međutim, turska komanda je ojačala i pregrupisala snage. Pod komandom komandanta Elbasanske redifske divizije potpukoviika Ćemal-bega, oko 14 časova, prešli su u snažan protivnapad 24. streljački bataljon, 2. bataljon 70. puka, dve čete 1. bataljona 70. puka, jedno odeljenje mitraljeza i brzometne brdske baterije (ukupno oko 1500 ljudi), prisilivši srpske jedinice da se, uz osetne gubitke, povuku do sela Šelket. S padina Hajmelija seljaci Zadrimljani tukli su vatrom iz pušaka turski streljački bataljon i tako mu otežali nastupanje. Predveče su se turske snage povukle u rejon Pistulija. Shvativši ozbiljnost situacije, komandant odreda je mjetske snage ojačao dvema četama pešadije i, odredivši komandanta 6. pešadijskog puka za komandanta tih snaga, postavio im zadatak da rejon Mjeta drže po svaku cenu i svaki turski napad ka LJešu ili Miriditima odbiju. Istovremeno je od komandanta Primorskih trupa pukovnika Damjana Popovića dobio saglasnost da se jedinice Drinsko-albanskog odreda iz Kroje i Tirane vrate u LJeš, dok je od komandanta 3. armije tražio, kao pojačanje, jedan pešadijski puk i vod brdske artiljerije. Iz Pistulija turske snage su sutradan pokušavale prodor ka Mjetu, ali su odbijene uz podršku artiljerijske vatre iz rejona Saraj Dajča. Potpukovnik Ćemal-beg je po vatri topova ocenio da će ga srpske snage ugroziti udarom u leđa iz pravca Dajča, pa je naredio bataljonima da se vrate u Pistuli. Međutim, pošto je dobio obaveštenje da jače turske snage pripremaju napad ka Dajču i Hajmelu, komandant Drinsko-albanskog odreda je ovog dana, 16. decembra, formirao dva odreda da sprečavaju prodor ovih turskih snaga. Prvi odred (2. bataljon 6. pešadijskog puka, dva brdska topa i dva voda konjice) dobio je zadatak da posedne položaje kod Dajča. Drugi odred (četiri čete pešadije) trebalo je da zauzme položaj kod Šit hajmelita (k. 613) i odatle dejstvuje u bok turskih snaga koje budu nastupale ka Dajču ili Mjetu.
Oba odreda su na određene položaje stigla 16. i 17. decembra izjutra. Pukovnik Paunović je zatražio i sadejstvo crnogorskih snaga, ali mu je komandant Primorskog odreda odgovorio da nema dovoljno snaga za napad u pozadinu turskih snaga, ka Vušatu, tim pre što je taj pravac vodio preko močvarnog zemljišta, ali da će mu u LJešu staviti na raspolaganje jedan bataljon pešadije. Pošto je pregrupisao svoje snage, komandant turskog odeljenja koje je trebalo da dejstvuje ka jugu odlučio je da 17. decembra pođe u pravcu Saraj Dajča sa zadatkom da razbije srpske snage u rejonu Dajča i albanske mase podigne u borbu protiv srpske okupacije, zatim prikupi hranu iz okolnih sela Zadrimlja i, u duhu naređenja Hasan Riza-bega, sa hranom se vrati u Skadar. Istovremeno je iz Bušata upućena jedna četa 2. bataljona 54. puka, jedna četa bašibozuka i jedan top sa zadatkom da osvoje Mjet, ali oni u tome nisu uspeli. Srpske snage kod Dajča bile su raspoređene po kosama na desnoj obali reke Đadre, sa dve čete u prvoj i dve u drugoj liniji. Ovi položaji su bili pogodni za odbranu, jer su nadvisili celu barovitu ravnicu Zadrimlja i pružali dobre uslove za osmatranje predterena i za dejstvo vatrom. Oko 10 časova turski delovi iz rejona Pistulija krenuli su ka Dajču, a oko 11 časova počela je da dejstvuje turska artiljerija s vatrenih položaja u rejonu sela Pačirama. Nastupajući energično, u gustim redovima, Turci su izbili pred srpske položaje, ali su, na nešto više od jednog kilometra, zaustavljeni kartečnom vatrom artiljerije i vatrom pešadijskog naoružanja. Oko 13 časova, uz snažno dejstvo artiljerije, turska pešadija je prešla u napad na dve srpske čete. I pored žestokog otpora srpskih snaga, nadmoćne turske jedinice su postepeno napredovale po brisanom terenu, ugrožavajući srpsko levo krilo. U to vreme teško je ranjen i komandant 2. bataljona 6. pešadijskog puka, što se odrazilo na moral vojnika. Komandant srpskih snaga major Paštrović hitno je uputio na levo krilo jednu četu iz druge borbene linije, pa je ojačano levo krilo izvršilo ispad i malo odbacilo turske delove. Nakon toga, koristeći se šumom, turske snage su se prebacile na svoje levo krilo i ugrozile desno krilo srpskih položaja. Zbog toga je ovo krilo ojačano poslednjom četom iz rezerve. Oko 14 časova na ovo krilo su pristigle i tri čete pešadije sa Šit hajmelita, koje su pohitale u pomoć posadi kod Dajča čim su čule borbu, tako da je na Šit hajmelitu ostala samo jedna četa. Time je otklonjena opasnost od udara turskih snaga u desni bok i privremeno sprečen njihov juriš. Međutim, turska komanda je ojačala prvi borbeni ešelon, a zatim, uz podršku jake ariljerijske vatre, preduzela nov napad na celom frontu. Srpske snage su pretrpele velike gubitke. Tu je poginuo i komandant srpskih snaga major Paštrović, posle čega je došlo do neorganizovanog povlačenja pojedinih delova. Situacija je bila kritična. Pošto su svi aktivni oficiri izginuli, komandu nad 2. bataljonom 6. pešadijskog puka samoinicijativno je preuzeo rezervni poručnik Sinđelić, koji je uspeo da trupe zadrži na desnoj obali Đadre i energičnim dejstvom spreči turski obuhvat i proboj centra. Istovremeno su na desnom krilu uspešno dejstvovale snage koje su nešto ranije bile pristigle sa Šit hajmelita. Tako je oko 17 časova potpuno zaustavljen turski napad.
Toga dana 2. bataljon 6. pešadijskog puka je imao 65 poginulih, 83 ranjena, 32 nestala, dok se u panici povuklo ka LJešu oko 200 vojnika, tako da je iz stroja bilo izbačeno 380 ljudi. Panika je naročito zahvatila sanitetsko osoblje, koje je još u početku borbe napustilo bojište, ostavljajući ranjenike bez ukazane pomoći. U bataljonu je ostalo samo oko 300 vojnika. Komandu nad svim srpskim snagama u rejonu Dajča primio je kapetan Perović, koji je dotad komandovao snagama prispelim sa Šit hajmelita (delovi 2. bataljona 5. pešadijskog puka). Da bi odmorio i popunio jedinice i zauzeo pogodnije položaje, on je na dotadašnjim položajima ostavio predstraže, a ostale snage povukao na levu obalu Đadre. Oko 19 časova i 30 minuta stigle su dve čete 3. bataljona 6. pešadijskog puka, koje je komandant posade iz Mjeta poslao u pomoć kada je čuo borbu kod Dajča. Ove dve čete su ojačale predstražni raspored na desnoj obali Đadre. Jaka kiša koja je padala cele noći i bliski dodir s protivnikom onemogućili su odmor trupa. Komandant Drinsko-albanskog odreda, zabrinut zbog situacije kod Dajča i netačno obavešten da jedna jaka turska kolona nastupa preko Barbaluše ka selu Kakariću, ocenio je da je LJeš ozbiljno ugrožen. Zato je preduzeo niz mera radi uporne odbrane LJeša. Na njegovo traženje, komandant susedne crnogorske brigade, brigadir Kusovac, preko visa Kakarićit uputio je ka LJešu tri čete pešadije, a komandant srpskih Primorskih trupa brodom iz Drača uputio je 3. bataljon 12. pešadijskog puka; posada iz Kroje (četiri čete, dva mitraljeza i dva brdska Debanžova topa), pošto je dobila smenu iz Šumadijsko-albanskog odreda, primila je zadatak da forsirano maršuje i 18. decembra bude u LJešu. Ali, iako su ove mere bile umesne, trebalo je da pukovnik Paunović izađe neposredno na bojište i lično rasvetli situaciju kod Dajča, koja u stvari još nije bila toliko kritična i koja se, celishodnim angažovanjem snaga, mogla preokrenuti u srpsku korist, naročito ako bi sadejstvovala crnogorska brigada Kusovca.
Osamnaestog decembra, u zoru, po gustoj magli i kiši turske snage su izvršile napad s ciljem da srpskim jedinicama ne daju vremena za fortifikacijsko uređenje položaja. Na desnom krilu srpskog rasporeda, severoistočno od Dajča, nalazio se 2. bataljon 5. pešadijskog puka; na centru (kose na desnoj obali Đadre) dve čete koje su prispele iz Mjeta; na levom krilu, s jednom četom na desnoj i jednom na levoj obali Đadre, 2. bataljon 6. pešadijskog puka, čije su se ostale dve čete nalazile u rezervi kod Dajča. Vod brdskih topova, koji je pogrešnom odlukom nekih starešina prošlog dana odstupio do sela Kodelija, što se štetno odrazilo na moral ostalih trupa, neblagovremeno je vraćen na položaje kod Dajča, tako da nije mogao pružiti podršku pešadiji. Zato je vatrena moć srpskih snaga, pošto pešadija nije raspolagala ni mitraljezima, bila slaba. Turske snage su prvo pokušale da izvrše proboj na centru, ali su protivnapadom sprečene. Srpskim delovima je išlo naruku barovito i blatnjavo zemljište oko Đadre, kao i gusta magla, zbog koje Turci nisu mogli upotrebiti artiljeriju i mitraljeze. Oko 9 časova turske snage su prešle u napad na celom frontu, težeći da obuhvate srpsko levo krilo. Dve čete su se probile na spoju snaga levog krila i centra i, koristeći se gustom maglom, otvorile frontalnu i bočnu vatru s veoma bliskih odstojanja. Došlo je do borbe prsa u prsa. Nadmoćne turske snage su prisilile srpske delove u centru da se povuku preko Đadre. Tom prilikom se jedan broj srpskih vojnika udavio u nabujaloj reci. Oko 10 časova turske nadmoćnije snage prinudile su i srpsko levo krilo na povlačenje, što je izazvalo povlačenje i ostalih srpskih snaga kojima je bio ugrožen levi bok i pozadina. Komandant rezerve (dve čete) nije pritekao u pomoć, iako je uočio kritičnu situaciju kod levokrilnih jedinica, već se i sam počeo povlačiti, umesto da bar prihvati jedinice s fronta koje su se pod teškim uslovima povlačile. U toj situaciji ponovo se istakao poručnik Sinđelić, koji je uspeo da zaustavi povlačenje nepune dve čete na levoj obali Đadre i spreči dalji prodor Turaka. Turci su primetili povlačenje, s prihvatom 2. bataljona 5. pešadijskog puka, ka selu Dragušu i otvorili žestoku mitraljesku i artiljerijsku vatru. Situaciju su spasle akcije manjih srpskih snaga s krajnjeg levog i desnog krila, koje su u stvari vršile demonstrativne napade. Ovo je, međutim, zbunilo turske snage do te mere da su ne samo obustavile gonjenje, već počele i same da odstupaju sa zauzetih položaja na levoj obali Đadre, a zatim i na celom frontu. Stanovnici okolnih albanskih sela, uključujući i žene, napadali su i ubijali turske vojnike koji su im opustošili i popalili sela i pobili sve one koji su se odupirali njihovoj pljački. Smatrajući da se na položajima nalaze jače srpske snage (Ćemal-beg je pogrešno ocenio da pred sobom ima četiri srpska bataljona), a, uz to, napadane iz pozadine od mesnog stanovništva, turske trupe su se, uz velike gubitke, povukle ka pistulskim položajima, odakle su 17. decembra i pošle u napad. Ovde ih je čekalo naređenje komandanta skadarske odbrane da preduzmu energično gonjenje srpskih snaga, u čemu, dobivši pojačanje, imaju slobodu akcije čak i prema LJešu. Ali je komandant ovog turskog odeljenja odbio da izvrši naređenje, pod izgovorom da su vojnici premoreni, da tri dana nisu spavali i da se odeljenje već kreće ka Skadru, u skladu s ranijim naređenjem Hasana Rize da se operacije ne otežu i da se trupe do 19. decembra vrate u Skadar.
Međutim, srpske snage su napustile položaje kod Dajča i nepotrebno odstupile ka LJešu, gde su se, u duhu naređenja pukovnika Paunovića, u toku 19. decembra prikupile sa zadatkom da LJeš brane po svaku cenu. U dvodnevnim borbama kod Dajča izbačena su iz stroja 324 srpska oficira i vojnika (poginulih 111, ranjenih 153, nestalih 60). Turci su, ipak, prema nekim turskim izvorima, izgubili 147 oficira i vojnika (38 poginulih i 109 ranjenih). Oko 100 kola, namenjenih za prevoz hrane, turska komanda je upotrebila za prevoz mrtvih i ranjenih, ali su za vreme ovih borbi turske snage ipak uspele da iz Zadrimlja izvuku i u Skadar prenesu manje količine kukuruza. Borba kod Dajča završila se jednovremenim povlačenjem sa bojišta i srpskih i turskih snaga. Turske snage, tri bataljona ojačana artiljerijom i mitraljezima, nisu, istina, uspele ovoga dana da izvuku veće količine hrane, niti da podignu albanske mase u borbu protiv srpske okupacije, ali su one, prisilivši srpske snage na povlačenje, stvorile uslove za nesmetano dalje pribiranje hrane u prostoru Zadrimlja, koja je bila tako neophodna opsednutoj skadarskoj posadi. Kao i kod Pistulija, i ovde su se pojavile nadmoćnije snage iz sastava skadarske tvrđavske rezerve, kojima je zemljište bilo dobro poznato, što im je omogućilo uspeh. Borbe kod Pistulija i kod Dajča su prvi ozbiljniji sudari srpskih snaga s turskim delovima iz opsednutog Skadra. Iako se neprijatelj povukao, srpske trupe su, u stvari, u borbama kod Dajča pretrpele neuspeh, pre svega zbog velikih gubitaka u ljudstvu, što se upadljivo negativno odrazilo na moral trupa. Osnovni uzroci njihovog neuspeha leže u prihvatanju krute odbrane, mada je turski napad imao ograničen cilj, kao i u nedostatku jedinstvenog komandovanja posle smrti majora Paštrovića, što se, razume se, ispoljilo u slabom sadejstvu izmešanih četa 5. i 6. pešadijskog puka. Pod utiskom netačnih izveštaja da se jače turske snage kreću prema LJešu preko Barbaluše, a srpski delovi iz rejona Dajča u neredu povlače ka LJešu, komandant Drinsko-albanskog odreda, angažujući se u organizaciji odbrane LJeša, propustio je da objedini komandovanje nad srpskim snagama u rejonu Dajča. Zbog toga se i moglo desiti da su ove, relativio slabe snage posele suviše širok front za odbranu, i to sa obe strane Đadre, a da rezerva, kada je izostala inicijativa njenog komandanta, nije uopšte upotrebljena, čak ni za prihvat snaga s fronta, dok je vod brdskih topova, umesto podrške pešadiji, još prethodnog dana napustio bojište, što je samim tim imalo štetne posledice, naročito za one jedinice koje su bile potresene velikim gubicima u ljudstvu. Negativnom ishodu borbi kod Dajča doprinelo je i pasivno držanje susedne crnogorske brigade brigadira Kusovca, koja se nalazila kod Kakarića. Ova je brigada, s obzirom na to da je ona bila udaljena od Dajča samo oko 9 kilometara i da je Drim bio gazan, bez teškoća mogla napasti s leđa turske snage kod Dajča i time ih dovesti u veoma tešku situaciju. Ipak, zahvaljujući izvanredno hrabrom držanju starešina i inicijativi komandanata srpskih posada u Mjetu i Šit hajmelitu, koji su pritekli u pomoć odmah kada su čuli borbu, kod Dajča je izbegnut poraz s verovatno teškim posledicama.
IZVORI I LITERATURA
Biondich, Mark (2011). The Balkans: Revolution, War, and Political Violence Since 1878. Oxford University Press. Str. 270.
Jagodić, Miloš (2009). Srpsko-albanski odnosi u Kosovskom vilajetu (1878‒1912). Beograd: Zavod za udžbenike.
Jagodić, Miloš (2010). Uređenje oslobođenih oblasti Srbije 1912‒1914: Pravni okvir. Beograd: Istorijski institut.
Jagodić, Miloš (2013). Novi krajevi Srbije (1912‒1915). Beograd: Filozofski fakultet.
Jagodić, Miloš (2015). „Procena demografskih gubitaka Srba u periodu 1910–1921” (PDF). Srpske studije (6): 11‒65. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 26. 08. 2018. Pristupljeno 31. 05. 2020.
Puzović, Predrag (2015). „Srpska pravoslavna crkva i balkanski ratovi (Serbian Orthodox Church and the Balkan wars)”. Prvi balkanski rat 1912‒1913: Istorijski procesi i problemi u svetlosti stogodišnjeg iskustva. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. Str. 297‒304.
Ostavi komentar