Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Razvoj opšte ratne situacije, naročito porazi 4. i 2. armije i neposredna opasnost od prelaska rumunske vojske preko Dunava, prisilili su bugarsku Vrhovnu komandu da prekine započetu ofanzivu i naredi 1. armiji da se povuče na polazne položaje. NJena 9. plevenska divizija trebalo je da posedne i brani granični front na liniji Krstino rovnište – Kadibogaz – Pisana bukva – Sv. Nikola – Vražija glava, dok su 5. dunavska divizija i Samostalna brigada upućene usiljenim maršem na železničku stanicu Brusari radi transportovanja na Vlasinu i na južni front prema Grcima. Tako je, upravo u trenutku dok je Kalnski odred užurbano utvrđivao liniju Babina glava – Orljanski kamen – Bazovački vrh – Granikovo, otpočelo povlačenje bugarske 9. divizije ka Sv. Nikoli. Međutim, zbog nejasne situacije i očekivanja odsudnog napada Bugara na pomenutu liniju, Kalnski odred je tokom 8. jula ostao potpuno pasivan. Tek sutradan (9. jula) ujutru upućen je konjički puk Timočke divizije I poziva prema Kalni da uspostavi dodir sa bugarskim snagama. Kada je, oko 13 časova, obavešten o povlačenju bugarskih kolona ka Sv. Nikoli i o požaru u Balta Berilovcu, komandant 2. armije je naredio Kalnskom odredu da odmah napadne Drenovu glavu i, po njenom zauzimanju, u sadejstvu sa Timočkim konjičkim pukom, preduzme energično gonjenje Bugara, obezbeđujući se delom snaga od eventualnog napada od Knjaževca. Pre nego što je stiglo ovo naređenje, 6. prekobrojni puk I poziva samoinicijativno je prešao u nastupanje i zauzeo Drenovu glavu. Međutim, iako je bio u povoljnom položaju za paralelno gonjenje preko Babinog zuba, on je bez razloga prešao u odbranu. Pošto su i druge trupe Kalnskog odreda nastupale suviše oprezno, bugarska 9. divizija se neometano povlačila preko prevoja Sv. Nikola ka Čuprenu. Gonjenje nije preduzeto ni sutradan, 10. jula, zbog nejasne situacije u širem rejonu Knjaževca. Pošto je dobio izveštaj da se bugarske trupe povlače od Zaječara ka Knjaževcu i zahtev da uputi deo snaga preko Tresibabe radi dejstva u njihov bok i pozadinu, komandant 2. armije je naredio Kalnskom odredu da odmah uputi Timočki konjički puk u pravcu Knjaževca, da delom snaga posedne i utvrdi Kalnski položaj, a glavninu odreda da se prikupi i pripremi za napad. Šesti prekobrojni puk, koji je bez naređenja nastupao ka Sv. Nikoli, vraćen je na Drenovu glavu dok se situacija kod Knjaževca ne razjasni. Kada je docnije komandantu puka naređeno da nastavi započeto nastupanje, on to nije učinio zbog zamorenosti trupa i pada mraka. Tako je izgubljen još jedan dan za gonjenje bugarske 9. divizije, koja se nesmetano povukla preko Svetonikolskog prevoja ka Čuprenu, ostavljajući na graničnom grebenu samo zaštitne delove. Obavešten o tome, komandant 2. armije je naredio da se sutradan, 11. jula, 14. puk I poziva, sa obe haubičke baterije iz Kalnskog odreda, uputi u Pirot.
Na osnovu zapovesti od prethodnog dana, 6. prekobrojni puk je, sa jednom poljskom baterijom, krenuo, 11. jula u ranim jutarnjim časovima, preko sela Balta Berilovca ka Svetonikolskom prevoju, ali je zaustavljen dobro organizovanom pešadijskom i artiljerijskom vatrom sa Debelog rta, Orlovog komena i Sv. Nikole. Ostale trupe Kalnskog odreda utvrđivale su se na položajima kod Kalne i Jalovika. Smatrajući da je glavni zadatak 2. armije zatvaranje nišavskog pravca, general Stepanović je toga dana izdao direktivu Kalnskom odredu da odsudno brani pravac koji od Balta Berilovca i Kalne vodi u pozadinu Pirota i održava vezu sa Timočkom vojskom, na severu, i trupama Pirotskog utvrđenog logora, na jugu. Tom odredu je, dakle, namenio pasivnu ulogu iako je opšta operativna situacija zahtevala da se, preduzimanjem energičnog gonjenja, još toga dana raščisti situacija na levom krilu 2. armije. Ovo je bilo potrebno i zato što je rumunska vlada 10. jula saopštila bugarskoj vladi da su rumunske trupe dobile naređenje da upadnu u Bugarsku. Međutim, zbog nejasne situacije i naređenja komandanta 2. armije da se trupe Kalnskog odreda ne ističu dalje od Vražje glave, taj odred je nastupao suviše oprezno i izbio na granicu tek 16. jula. Baš u to vreme, jake rumunske snage, koje su 14, 15. i 16. jula prešle Dunav kod Gigena, marševale su bez ikakvog otpora ka Vracima i samom svojom pojavom prinudile bugarsku 1. armiju da se izvlači iz tesnog koridora severozapadne Bugarske. Po izbijanju na granični greben, deo snaga Kalnskog odreda upućen je ka Pirotu, a deo na Vlasinu. Ostao je samo 3. prekobrojni puk (13. jula smenio je 6. prekobrojni puk, koji je upućen u Belu Palanku radi hitnog transportovanja za Vladičin Han), koji je, u sadejstvu sa trupama Timočke divizijske oblasti, 22. jula, zauzeo Belogradčik. Posle toga, i taj puk je krenuo natrag za Pirot, jer je Vidinsko bojište izgubilo svoj prvobitni operativni značaj. Pošto je, 10. jula, od komandanta 2. armije dobio naređenje da protera bugarske snage sa Velikog samara, Goleme rudine i Daščanog kladenca, odred na Daščanom kladencu je, 12. jula ujutru, napao te položaje sa tri kolone. Napadnute od nadmoćnijih snaga, bugarske trupe su, posle kraćeg otpora, u neredu odstupile prema Ruju, bacajući oružje, municiju i drugu ratnu opremu. Odred je poseo granični front od reke Murgovice do Preslapa i otpočeo da ga utvrđuje. Time je bila uspešno završena odbrana na desnom krilu 2. armije, koja je imala veliki operativni značaj i u smislu zaštite desnog boka i pozadine glavnih snaga ove armije u rejonu Pirota i radi obezbeđenja doline Južne Morave od eventualnog dejstva jačih bugarskih snaga u levi bok srpskih trupa na Vlasini. Na tom delu fronta nastupilo je zatišje, koje je trajalo do kraja rata.
Desnokrilna grupa bugarske 3. armije nije ni pokušala da napadne glavnu odbrambenu liniju Pirotskog utvrđenog logora, već se, posle zauzimanja srpskih prednjih položaja, ograničila isključivo na dejstvo vatrom. Do oštrih borbi došlo je tek kada su trupe Pirotskog utvrđenog logora pokušale da povrate izgubljene položaje duž granične linije. Naime, budući da je neprijatelj bio neaktivan, komandant istočnog sektora je odlučio da noću 10/11. jula povrati izgubljene prednje položaje. U duhu te odluke, jedan bataljon 13. puka I poziva napao je, oko 2 sata noću na Vražju glavu i Kostanicu, a drugi bataljon tog puka na Popov vrtop. Vražja glava je zauzeta u prvom naletu. Bugarske snage su se u neredu povukle na Đurđevu glavu, gde su se žilavo i smišljeno branile i dočekale srpske streljačke strojeve snažnom puščanom, mitraljeskom i artiljerijskom vatrom, najpre s fronta a zatim i sa oba boka, i prinudile ih na povlačenje uz velike gubitke. Četa koja je napala na Kostanicu naišla je, takođe, na vrlo jak otpor. Tri njena uzastopna juriša odbijena su puščanom vatrom, ručnim bombama i borbom prsa u prsa. Kada je izgubila svog komandira i jednog vodnog oficira, četa se postepeno povukla na Bilo, gde je prihvaćena od delova 2. bataljona 4. puka III poziva. Bataljon koji je napao Popov vrtop nije naišao na ozbiljniji otpor, pa ga je bez teškoća zauzeo i jednom četom gonio bugarske snage sve do Odorovaca, ali se zbog opasnosti od bočnog napada, budući da su bugarske trupe odbile napad susednog bataljona na Đurđevu glavu, morao povući na polazni položaj. Obavešten da su u noćnim borbama trupe istočnog sektora izgubile preko 300 vojnika, podoficira i oficira, general Stepanović je oštro ukorio komandanta sektora što je, bez neodložne potrebe, preduzeo tako rizičnu akciju i upozorio ga da to ubuduće ne čini. Trupe zapadnog sektora preduzele su, 10. jula, nasilno izviđanje radi utvrđivanja jačine i rasporeda bugarskih snaga na graničnoj liniji. Usled toga došlo je do artiljerijskog dvoboja koji je, s povremenim prekidima, trajao ceo dan. Tek sutradan, 11. jula, pešadija je, uz snažnu podršku artiljerijske vatre i uspešno infiltriranje dela snaga u bugarsku pozadinu, prešla u napad i zauzela Draganov vrh i ceo granični front do Vlaške karaule. Bugarske trupe su pretrpele osetne gubitke i u neredu se povukle, ostavljajući na položaju znatne količine hrane, municije i druge ratne opreme. Pošto trupe Pirotskog utvrđenog logora nisu nastavile napade posle zauzimanja prednjih položaja duž granične linije, nastupilo je zatišje koje je, uz povremeno puškaranje i obostrano dejstvo artiljerije, trajalo sve do zaključenja primirja. Pred frontom srpske 2. armije pojavio se, 21. jula, bugarski parlamentar, koji je tražio dozvolu da bugarski general Paprikov i ruski vojni ataše u Sofiji, pukovnik Romanovski, pođu u Niš radi pregovora o primirju. Odobrenje je izdato istoga dana, a primirje je potpisano 10 dana docnije, tj. 31. jula 1913. godine i nije prekidano do zaključenja Bukureškog mira. Operacije na frontu srpske 2. armije time su bile završene.
Tok operacija na frontu srpske 2. armije pokazao je da je bila pravilna odluka srpske Vrhovne komande da najvažniji operacijski pravac (Sofija – Pirot – Niš) brani pomoćnim snagama. Iako je u njenom početnom grupisanju bilo ozbiljnih propusta koji su mogli imati veoma štetnih posledica, naročito zbog zapostavljanja armijskih krila i bokova, ta armija je vezala za sebe dva i po puta jače bugarske snage, u vreme kada se na Bregalnici i Zletovskoj reci odigravala odlučujuća bitka Drugog balkanskog rata, i samim tim uspešno izvršila zadatak koji je pred nju postavila Vrhovna komanda. Tome su doprinele i krupne greške bugarskog komandovanja, koje je punih pet dana (od 30. juna do 5. jula) ostavilo 3. armiju, koncentrisanu na sofijsko-nišavskom pravcu, potpuno pasivnu. Tek kada je bregalnička bitka već bila izgubljena, bugarska Vrhovna komanda je, da bi olakšala tešku situaciju svojih armija na južnom delu ratišta, naredila 3. armiji da pređe u napad prema Pirotu i Vlasini. Ovako krupna strategijska nedoslednost omogućila je srpskom komandovanju da, rokiranjem snaga sa severnog i južnog na centralni deo ratišta, ojača 2. armiju i osposobi je za uspešno suprotstavljanje bugarskim snagama koje su dejstvovale na njenom frontu. Kriza u koju je zapala 2. armija 7. i 8. jula, zbog prodora bugarske 9. divizije u dolinu Trgoviškog Timoka i snažnog pritiska nadmoćnijih bugarskih snaga na pravcu Daščani kladenac – Svođe – Vlasotinci, bila je posledica njenog necelishodnog strategijskog razvoja, koji se posle početka rata teško mogao ispraviti; političkih obzira zbog kojih njene jedinice nisu blagovremeno pristupile utvrđivanju granice (potpuno zatvaranje granice izvršeno je tek kada je rat počeo); iznenađenja koje su joj priredili Bugari upućivanjem glavnih snaga svetonikolskim i vlasotinačkim pravcem. Zbog nepovoljnog razvoja situacije na levom krilu 2. armije, Vrhovna komanda je naredila izvlačenje Drinske i Šumadijske divizije I poziva sa bregalničkog bojišta radi transportovanja za Niš i time znatno umanjila udarnu snagu 1. i 3. armije baš u trenutku kada je trebalo pristupiti paralelnom gonjenju glavnih snaga bugarske 4. armije ka Carevom Selu. Ubrzo se pokazalo da je kriza na frontu 2. armije bila prividna, a mere koje je radi nje preduzela Vrhovna komanda nepotrebne, jer je bugarska ofanziva prema Vlasini, Pirotu, Knjaževcu i Zaječaru osujećena razvojem opšte ratne situacije, odnosno ulaskom Rumunije i Turske u rat protiv Bugarske. Naime, čim se pojavila opasnost od prelaska rumunske vojske preko Dunava, koji bi bugarsku 1. armiju doveo u veoma kritičan položaj, general Dimitrijev je naredio da se prekine započeto nastupanje i da se jedinice 1. i 3. armije povuku sa srpske teritorije. Na taj način, manevar bugarske 9. divizije svetonikolskim pravcem radi obilaska Pirotskog utvrđenog logora, koji je poremetio planove srpskog komandovanja, ostao je nedovršen; zaustavljen je u trenutku kada se nalazio u punom zamahu. Ipak, taj manevar je spasio bugarsku 4. armiju od katastrofalnog poraza, jer srpska 3. armija, posle izvlačenja Drinske i Šumadijske divizije I poziva sa bregalničkog bojišta, nije imala snaga za gonjenje, pa je i bitka na Bregalnici ostala nedovršena.
Napad na desno krilo srpske 2. armije vlasotinačkim pravcem (Daščani kladenac – Svođe – Vlasotinci), od koga je bugarska Vrhovna komanda očekivala krupne operativne rezultate (obilazak Pirotskog utvrđenog logora sa južne strane i presecanje glavne rokadne komunikacije srpske vojske u dolini Južne Morave), zaustavljen je požrtvovanim otporom 3. puka III poziva na Tumbi i Talambasu. Tome je doprinela i neumešnost bugarskog komandovanja, koje je levom grupom 3. armije (4 pešadijska puka, 5 artiljerijskih baterija i 6 konjičkih eskadrona) jednovremeno preduzelo napad vlasinskim i vlasotinačkim pravcem, dakle, na suviše širokom frontu. Osim toga, ono je frontalno napadalo na utvrđeni i prirodno jak položaj Tumbe, ne pokazujući pri tome nikakav smisao ni za ekonomiju snaga ni za primenu obuhvatnog manevra. Valja istaći da je naređeno rokiranje Drinske i Šumadijske divizije I poziva prema Pirotu i Nišu pružalo srpskoj Vrhovnoj komandi novu realnu šansu da, u sadejstvu sa rumunskom vojskom, preduzme snažnu ofanzivu nišavsko-sofijskim pravcem i na taj način ubrza pobedonosan završetak drugog balkanskog rata. Prenošenje težišta ofanzivnih operacija srpske vojske sa vardarskog na nišavsko-sofijsko vojište bilo bi ne samo u skladu sa operativnom situacijom već i poučan primer strategijskog manevra širih razmera i velikog značaja. Ali, zbog snažnog pritiska Bugara na levo krilo 1. armije, srpska Vrhovna komanda je obustavila započeto rokiranje snaga prema Pirotu i Nišu, pa je ta šansa propala. Sedmog jula izjutra, Bugari su napali Pirotski utvrđeni logor da bi za njega vezali glavne snage 2. armije i tako olakšali manevar krilinih grupa. Posle snažne artiljerijske pripreme, desnokrilna grupa bugarske 3. armije otpočela je nastupanje na frontu širokom oko 30 kilometara, sa tri puka u prvom i dva u drugom ešelonu. Bugarski 62. puk, koji je nastupao na desnom krilu, iznenadio je jednu četu III poziva na Rosmačkom vrhu i taj položaj zauzeo gotovo bez borbe. Međutim, njegov centralni bataljon, koji je napadao Tursko livađe, zaustavljen je u svanuće snažnom pešadijskom i artiljerijskom vatrom ispred srpskog položaja. Levokrilni bataljon je iznenada napao jednu četu III poziva na Drenovoj glavi i odbacio je prema Kragujevcu (k. 810), ali je njegovo dalje nastupanje zaustavljeno efikasnom vatrom srpske odbrane sa Vražije glave. Pošto je pretrpeo velike gubitke, bataljon je počeo da se koleba i povlači prema granici. Pa ipak, četa koja je napustila Drenovu glavu nije uspela da je povrati, kako joj je bilo naređeno (u tom cilju bila je ojačana sa tri voda), jer je komandant bugarskog 62. puka uveo u borbu pukovsku rezervu (jedan bataljon) i odbacio je prvo na Kragujevac, a zatim, oko 16 časova, na glavni položaj kod Krupca. Obavešten da su čete III poziva, koje su držale prednje položaje između Nišave i Tepoškog puta, rastrojene i da se povlače, general Stepanović je naredio komandantu istočnog sektora Pirotskog utvrđenog logora da rastrojene čete prikupi iza glavnog položaja, uredi i upotrebi ih za odbranu. Bugari su, dakle, tokom 7. jula ovladali prednjim srpskim položajima samo na desnom krilu istočnog sektora Pirotskog utvrđenog logora i izbili pred glavnu odbrambenu liniju, dok su na levom krilu zauzeli Rosmački vrh i uklinili se svega oko 2 kilometara u prednji položaj 4. puka III poziva i počeli da se utvrđuju na dostignutoj liniji.
Prva brigada 1. sofijske divizije (1. i 6. puk), koja je nastupala dolinom Nišave, zauzela je u toku noći selo Planinicu i u svanuće produžila nastupanje sa obe strane reke. Oko podne ovladala je visom Korbul na desnoj obali Nišave i bočnom artiljerijskom vatrom prinudila Timočki konjički puk da napusti Sukovski most i povuče se u rejon Sukovske železničke stanice. U isto vreme, dva bataljona 1. puka i tri brzometne baterije, uz sadejstvo desnokrilnog bataljona 6. puka, napali su levokrilni odred zapadnog sektora Pirotskog utvrđenog logora na Bubljaku i Grdomanu, ali se on uporno branio sve do 11:30, kada je, napadnut od znatno nadmoćnijih bugarskih snaga i tučen jakom artiljerijskom vatrom sa tri strane, bio prinuđen da se povuče na glavnu odbrambenu liniju kod Vojnegovaca. I posle povlačenja toga odreda, Bugari su čitav jedan čas tukli artiljerijskom vatrom Bubljak i Grdoman, a kada je, oko 14:30, njihova pešadija izbila na te položaje, bila je stavljena pod snažnu vatru srpske teške artiljerije i primorana da se povuče iza grebena, na kome je ostavila redak streljački stroj. Posle zauzimanja Bubljaka i Grdomana, levokrilni bataljon bugarskog 6. puka napao je Draganov vrh, koji je branila jedna srpska četa. Pošto je ovaj napad uspešno odbijen, Bugari su, oko 18:30 preduzeli nov napad sa znatno jačim snagama, zauzeli Draganov vrh i time ozbiljno ugrozili Drenovu glavu. Kako protivnik nije napadao njegov odsek, komandant 2. armije je naredio Lužničkom odredu da izviđa pravac za Svođe i održava sigurnu vezu sa 3. pukom III poziva, koji je zatvarao vlasotinački pravac. Desna grupa bugarske 3. armije ovladala je, tokom 7. jula, prednjim srpskim položajima na zapadnom sektoru Pirotskog utvrđenog logora, a na istočnom sektoru položajima između Nišave i Tepoškog puta i izbila pred glavnu odbrambenu liniju. Budući da je ova linija ostala u celini u posedu srpskih trupa, da su njene otporne tačke bile brižljivo izabrane, fortifikacijski solidno pripremljene, sa solidnom organizacijom vatrenog sistema za uzajamno potpomaganje, napad te bugarske grupe nije mogao bitnije uticati na razvoj operativne situacije na ovom delu srpsko-bugarskog ratišta. Međutim, zbog kritične situacije na levom armijskom krilu i bojazni da napad na Pirotski utvrđeni logor može biti samo uvod u zamašniju operaciju, general Stepanović je izdao naređenje da se svi kolonski vozovi i pozadinske ustanove koje se nalaze u Pirotu i njegovoj okolini, odmah još u toku nastupajuće noći povuku u Crvenu Reku, i da se učine sve pripreme za brzo skidanje i povlačenje artiljerije (naročito teške) i trupnih vozova u pravcu Crvene Reke, ako se situacija kod Kalne ne popravi u toku sutrašnjeg dana. U isto vreme telegrafisao je načelniku štaba armije, koji se nalazio na levom krilu, između ostalog: „Babina Glava štiti povlačenje trupa iz Pirota ka Palanci, a može da posluži i kao oslonac za prelazak u napad u sadejstvu sa trupama koje drže Bazovački vrh. Položaj Babina Glava – Granikovo ima, dakle, da reši sudbinu Pirota, a to je rešenje u rukama Kalnskog odreda“.
Međutim, 8. jula, Bugari su na frontu Pirotskog utvrđenog logora bili neaktivni. Doduše, artiljerija je počela da dejstvuje u ranim jutarnjim časovima i gotovo celoga dana nije prestajala. Zbog snažne vatre srpske artiljerije, bugarska pešadija je napustila Bilo i Kragujevac (k. 810), a delimično i Rođenu glavu. To je omogućilo 2. bataljonu 4. puka III poziva da ponovo posedne te položaje. Na centralnom delu istočnog sektora Pirotskog utvrđenog logora, preduzet je jedan slabo pripremljen protivnapad radi paralisanja dejstva bugarske artiljerije od Odorovaca, koji se završio neuspešno. Na zapadnom sektoru vladalo je zatišje koje je, s vremena na vreme, prekidano obostranom artiljerijskom vatrom. Lužnički odred je i toga dana ostao potpuno pasivan. Desna grupa bugarske 3. armije uspela je, dakle, da tokom 7. jula potisne srpske prednje delove sa granične linije i izbije pred glavni položaj Pirotskog utvrđenog logora. Uvereni da nemaju dovoljno snaga za osvajanje tog položaja, Bugari nisu ni pokušali da sutradan, 8. jula, obnove napad, već su se ograničili isključivo na dejstvo vatrom. Srpske trupe su iskoristile tu pasivnost i pokušale da povrate izgubljene prednje položaje duž granične linije, u čemu su delimično i uspele. U jeku tih borbi, bugarska Vrhovna komanda je naredila 3. armiji da prekine nastupanje i organizuje odbranu na dostignutoj liniji.
IZVORI I LITERATURA
Jagodić, Miloš (2010). Uređenje oslobođenih oblasti Srbije 1912—1914: Pravni okvir. Beograd: Istorijski institut.
Jagodić, Miloš (2013). Novi krajevi Srbije (1912-1915). Beograd: Filozofski fakultet.
Jagodić, Miloš (2015). „Procena demografskih gubitaka Srba u periodu 1910-1921” (PDF). Srpske studije (6): 11—65. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 26. 08. 2018. Pristupljeno 31. 07. 2017.
Puzović, Predrag (2013). „Uloga sveštenstva u Balkanskim ratovima” (PDF). Bogoslovlje: Časopis Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. 72 (1): 93—111.
Mitrović, Jeremija D., ur. (1971). Dobrovoljci u ratovima 1912-1918: Doživljaji i sećanja. 1. Beograd: Udruženje dobrovoljaca 1912-1918.
Ostavi komentar