OPERACIJA OLUJA – SEĆANJA I OPOMENE
Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Jednom je naš veliki pisac Dobrica Ćosić kazao da je srpski narod zarad očuvanja strašne ideološke zablude o famoznom „bratstvu i jedinstvu“ počinio užasan greh prema nesmirenim senima neopojanih moštiju stradalnika umorenih od strane ustaških krvoloka u genocidu Drugog svetskog rata, koje su u monstrouznim jamama, tim hramovima duhova nepravde, gotovo pola veka „vapile“ za dostojnim upokojenjem u nadi da će ih jednom prepoznati nesavršeni razum ljudski. Taj greh odavno je bio prestigao veličinu dimenzija kazamata „jasenovačke industrije smrti“ u kojoj je svoj poslednji životni dah ispustilo nekoliko stotina hiljada novomučenika mučeničkog XX stoleća. Međutim, upravo u pomenutom zaboravu moramo potražiti i klicu tragedije i zlehudog udesa vaskolikog srpstva, koje su ga zatekle gotovo na kraju tog istog XX veka i to na prostoru koje se od davnina na Zapadu Balkana nazivalo Krajinom ili Srpskom Krajinom, a gde će u četiri godine poslednje decenije drugog milenijuma funkcionisati država koja će u večnom pamćenju kolektiviteta poneti ime: Republika Srpska Krajina. Zaborav je najveći zločin koji čovek može da počini nad civilizacijom, a civilizacija koja posegne za tim antičkim izumom institucije damnatio memoriae, zapravo prekida svaku relaciju između svoje suštine i karaktera čoveka i čovečnosti i nije zabeležen primer uspešnosti neke civilizacije u istoriji čovečanstva, koja bi prethodno počinila navedenu hulu nad suštastvom sopstvenoga bića. Krajina… Koliko ponosa i gordosti, koliko bola i žalosti se stuštilo u toj velikoj Reči. Reči, iz koje je iznedreno Sećanje, a kome je metamorfoznim metodama, tek potrebno osvetliti i osveštati lica Opomene i Nade. Nade da čovek može ponovo naći svoj dom i onda kada istog odavno više ne bude. Od ranog srednjeg veka, srpski etnički i pravoslavni konfesionalni kolektivitet bio je „snažno“ koncentrisan na geoistorijskom prostoru današnje Like i Gornje Dalmacije, a od vremena intenzivnih osmanskih osvajanja u XVI i XVII veku, sličnu, pa i sveobuhvatniju populacionu koncentraciju beležimo i na teritorijama današnje Banije, Korduna, posavskih, podravskih i podunavskih regija Slavonije, Zapadnog Srema i Baranje. U cilju organizovanja efikasne odbrane od daljih osmanlijskih prodora, habzburške vlasti su pomenute teritorije, u administrativno-upravnom pogledu, izdvojile iz sastava zemalja Trojedinice i organizovale u zaseban vojno-upravni aparat koji je dobio ime Vojna granica ili Krajina. Sve do početka XIX veka i potpunog neutralisanja turske opasnosti, Bečki dvor snažno je podsticao naseljavanje srpskog pravoslavnog življa u pomenutim zemljama, čime je formiran autentičan i „autokefalan“ srpski etničko-etnološki, duhovno-konfesionalni i kulturološki ambijent i modalitet života navedene populacije u Trojednoj kraljevini. Sve do 1881. godine i formalnog ukidanja institucije Vojne krajine, pomenuta populacija zapravo i nije imala neki upečatljiv stepen institucionalnih odnosa sa hrvatskim saborskim i banskim „državnim aparatom“. Krajina je kao pojam i ideja brižljivo negovana u svesti srpskog etnosa na prostorima Hrvatske, a taj pojam bi u vidu određenog duhovno-identitetskog ekvivalenta mogli postaviti u ravan očuvanja ideje Srpske Vojvodine u svesti istovetnog i jedinovernog kolektiviteta koji je živeo na prostorima ondašnje Južne Ugarske. Međutim, upravo vekovima očuvana samostalnost srpskog duhovnog, privrednog i kulturnog identiteta u Trojedinici izazvala je viševekovnu i krajnju netrpeljivost hrvatskih političkih elita prema navedenom Kolektivitetu, koja se završila u rasplamsavanju međunacionalne mržnje i kolektivnom ludilu pogroma i genocida nad srpskim narodom u vreme Prvog svetskog i posebno Drugog svetskog rata. Nakon Drugog svetskog rata, vladali su permanentno loši međunacionalni odnosi u socijalističkoj Hrvatskoj, koja je bila federalna jedinica one Titove, Druge Jugoslavije.
Prema rečima Slavka Goldštajna, uglednog hrvatskog političara i publiciste, nerešavanjem uzroka pojave međunacionalnih animoziteta i ustaškog genocida nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i odsustvom svake argumentovane rasprave na datu temu, došlo je do afiramacije fašistoidnih, nacionalističkih doktrina u realizaciji viševekovne hrvatske politike državnog i istorijskog prava ili kako je ovaj intelektualac pojednostavio „… 1991. godina, bila je godina kada se vratila 1941“ . Vrhunac tog „povratka ’41“, odnosno kontinua loših međunacionalnih odnosa u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, dogodio se u godinama nasilne divergencije Socijalističe Federativne Republike Jugoslavije (koja je ionako počivala na „osovini ujednačavanja“ različitih srpsko-hrvatskih nacionalnih odnosa u opšti interes i potrebu postojanja zajedničke države Južnih Slovena) i Ratova za jugoslovensko nasleđe. Pobedom Franje Tuđmana i njegove Hrvatske demokratske zajednice na prvim višestranačkim izborima u SR Hrvatskoj posle 1945. godine, počeo je proces raskidanja državnopravnih veza nove, „demokratske“ Hrvatske i hrvatskog naroda sa SFRJ. U navedenim procesima tokom 1991. godine oživljena je proustaška i nacionalistička retorika i „ikonografija“ iz vremena NDH u političkom diskursu novih hrvatskih vlasti, što je do krajnjih granica „raspalilo“ strasti i snove hrvatskog življa o poželjnom modelu postojanja hrvatske države u budućnosti. U svim delovima Hrvatske, srpski narod našao se pod nezapamćenim pritiskom. U toku 1990. i 1991. godine i to u sredinama u Hrvatskoj koje su u nacionalnom pogledu bile „mešovite“ ili sa dominantnim prisustvom stanovništva hrvatske nacionalnosti, najpre predstavnici privredne, političke i intelektualne elite, a potom i najširi slojevi srpske pravoslavne populacije, masovno su verbalno, psihološki i posebno fizički proganjani, ostajali bez zaposlenja, prava na rad i sredstava za golu egzistenciju, a onda su usledili i napadi na srpske porodice izvođeni u pravcu vršenja pritiska na iste da se odluče na iseljavanje. Porodice koje nisu želele da se povinuju zahtevima novih hrvatskih vlasti dolazile su u opasanost da izgube život u brutalnim masovnim torturama, kako u ad hoc formiranim koncentracionim logorima, tako i na kućnim pragovima. Na taj način život je izgubilo i nekoliko članova poznate srpske porodice Zec u Zagrebu. Nova demokratska vlast HDZ i Franje Tuđmana mogla je da se pohvali i „rezultatom“ prema kome je poznati i proslavljeni jugoslovenski košarkaš i Srbin iz Like, Nikola Plećaš, već 1990. godine ostao bez zaposlenja, a svi njegovi javni nastupi i sportski angažmani bili su brutalno zabranjeni. Kuriozitet predstavlja i činjenica da se nekih dvadesetak godina kasnije Nikola Plećaš poverio jednom političaru iz Srbije, kada mu je izneo nameru da se iz Zagreba, u kome je proveo svoj celokupan životni i profesionalni vek, preseli u Beograd, pri tom izrazivši bojazan da neće još dugo biti u prilici da izdržava brojne nacionalističke i politički motivisane ispade nasilja protiv njegove životne i imovne bezbednosti. Inače, prema popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 1991. godine, od ukupnog broja od 4.784.265. popisanih građana, pripadnika srpske nacionalnosti bilo je 581.663 ili 12,15%.
Na prostorima Krajine tih godina živelo je oko 290 hiljada građana, uglavnom Srba, a progonom i iseljavanjem srpskog stanovništva iz drugih delova Hrvatske, taj broj biće povećan na gotovo 430 hiljada u 1994. godini. Pomenuto stanovništvo u Krajini, iako bez podrške iz međunarodne zajednice i sa nedovoljnim, a često i konfuznim stavovima i usmeravanjima od strane najodgovornijih političkih ličnosti iz organa vlasti Republike Srbije, SFRJ, a kasnije i Savezne Republike Jugoslavije, ipak je uspešno organizovalo svoj politički nastup prema nezajažljivim nasrtajima hrvatskih državnih organa preduzimanih u cilju uspostavljanja „etnički čiste i homogene, a nezavisne Hrvatske“. U svesti srpskog naroda, posebno u navedenim krajevima oživele su nikad zaceljene rane iz tragedije četrdesetih godina prošlog veka. Iznad svega, opravdani strah da bi se scene masovnih pokolja, progona i tortura mogle ponovo dogoditi naveo je srpski puk i njegove predstavnike da u otporu prema tim neizbežnim i sumornim procesima preduzmu odgovarajuće aktivnosti radi organizacije sopstvenog života u meri neprihvatanja pogroma i zločina kao diskursa novih hrvatskih demokratskih vlasti. U odgovoru na nasilničku meru hrvatske policije i Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su bahato i bez bilo kakvog pravnog osnova želeli da pripadnicima milicije u Opštini Knin nametnu obavezu nošenja uniformi sa oznakama hrvatske države (tj. grba ili amblema sa „šahovnicom“), lokalna policijska uprava sa načelnikom Milanom Martićem na čelu, pružila je odlučan otpor ovim nezakonitim akcijama u avgustu 1990. godine. Na pomenuti način otpočeo je legalni i legitimni otpor srpskog stanovništva u Krajini, koji su maliciozni javni medijski servisi iz Zagreba posprdno prozvali „balvan revolucijom“, „pobunom kninskih Srba“ i „Miloševićevom velikosrpskom agresijom“, i drugim. U početku predvođeni uglednim psihijatrom iz Šibenika dr Jovanom Raškovićem, a potom stomatologom Milanom Babićem i Martićem, srpsko stanovništvo Krajine je u narednih nekoliko meseci na onim prostorima Hrvatske gde je živelo u apsolutnoj većini oformilo zasebnu, autonomnu organizaciju vlasti zasnovanu na principima udruživanja više opština u srpske autonomne oblasti – SAO. Udruživanjem nekoliko pomenutih autonomnih oblasti u jednu teritorijalnu zajednicu stvorena je SAO Krajine 28. februara 1991. godine. Krajina je od nastanka imala veoma efikasno ustrojenu organizaciju vlasti sa Vladom i predsednikom, kao nosiocima izvršne vlasti, ali i sa Srpskim nacionalnim vijećem, kasnijom Skupštinom Srpske Krajine, koja je bila nosilac zakonodavne vlasti. Svi navedeni politički potezi krajiških Srba bili su iznuđeni aktivnostima hrvatskih vlasti koje su usvajanjem tzv. „Božićnog ustava“ 1990. godine celokupan srpski narod u Hrvatskoj, jednostavno proglasile „nepostojećim“. Naime, do tada je ustavom SR Hrvatske, ista bila definisana kao država hrvatskog i srpskog naroda, a hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik, sa latiničnim i ćiriličnim pismom bili su tretirani ravnopravno. Dakle, srpski narod je, pored hrvatskog bio konstitutivni ili državotvorni narod u Hrvatskoj. Od 1990. godine, isti se više nije ni pominjao u ustavu, a svi materijalni i duhovni simboli, kao i karakter njegovog identiteta bili su zabranjeni i stavljeni pod pasku represije i progona.
Svoje separatističke ciljeve, usmerene u pravcu nasilne secesije od Jugoslavije, hrvatske vlasti nisu ni krile. Već od kraja 1990. godine, Republika Hrvatska pristupila je formiranju dobro obučenih i do zuba naoružanih oružanih snaga vojske i policije (Zbora narodne garde-ZENG, kasnije Hrvatske vojske). Nakon prvih upada i nasilničkih akcija „hrvatskog redarstva“ u srpskim varošicama i naseljima širom Krajine u toku 1991. godine, po sistemu ustavom SFRJ zagarantovane Teritorijalne odbrane, formiraju se i srpske oružane snage, koje će kasnije izrastu u Srpsku vojsku Krajine. U odgovoru na zahteve hrvatskih vlasti i javnosti o istupanju Hrvatske u „avnojevskim granicama“ iz SFRJ, srpski narod i vlasti SAO Krajine odlučno su odbacili ovu zvanično proklamovanu politiku, sa rezolutnim namerama da ukoliko Hrvatska realizuje svoje interese, srpski narod sa teritorijama na kojima je živeo u većini, dakle u Krajini, izdvoji se iz sastava Hrvatske i ostane u Jugoslaviji. U datom cilju, maja 1991. godine održan je i referendum srpskog naroda Krajine na kome je srpski narod gotovo stoprocentno doneo odluku o ostanku Krajine u sastavu SFRJ. Naravno, hrvatske vlasti nisu priznale pomenuto izjašnjavanje srpskog kolektiviteta, već su u junu iste godine proglasile nezavisnot Republike Hrvatske, koja će početkom 1992. godine biti priznata od strane međunarodne zajednice. Hrvatska je u maju navedene godina uvedena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Odmah posle proglašenja nezavisnosti, tokom leta usledili su „krvavi pohodi“ i oružana neprijateljstva hrvatskih snaga protiv srpskih sela i gradova u Krajini. Po zlu upamćeni masakri nedužnih civila srpske nacionalnosti u Gospiću, Petrinji, Topuskom, „zadarska kristalna noć“… ostaće večni spomen na sramotu jednog nacionalnog kolektiviteta koji je na principima zločina i mržnje odlučio da stvara legendu o „borbi za nezavisnost“, koju nije imao još od srednjeg veka. Ujedinjenjem SAO Krajine i SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, 19. decembra 1991. godine formirana je Republika Srpska Krajina. NJen glavni grad postao je Knin, a uskoro je Skupština ove države usvojila i svoj ustav, državne simbole, pravno-političku i teritorijalnu organizaciju njenog ustrojstva, da bi početkom naredne godine proglasila i nezavisnost od Republike Hrvatske. Krajina je posedovala uređen monetarni i fiskalni sistem, svoje pravosuđe, organizovane bezbednosne strukture vlasti i lokalnu samoupravu u njenim naseljima i opštinama. Iako međunarodno nepriznata, Krajina je sve do kraja njenog postojanja imala karakter pravno i politički ustrojene države. Stvaranje RSK pratio je besomučni rat njenih oružanih snaga, u početku potpomognutih akcijama Jugoslovenske narodne armije, protiv brojnih zločinačkih ofanziva hrvatskih trupa na srpske zemlje. U cilju zaustavljanja rata u Hrvatskoj i dominantne inicijative srpskih snaga u istom, početkom 1992. godine prihvaćen je predlog međunarodnog posredika u mirovnim pregovorima o demilitarizaciji Krajine i razdvajanju zaraćenih strana, uz povlačenje JNA iz Hrvatske. Pomenuti mirovni plan ostaće upamćen kao „Vensov plan“, jer je isti, ispred UN, koncipirao nekadašnji šef Stejtdepartmenta Sjedinjenih Američkih Država Sajrus Vens. Prihvatanjem plana uspostavljen je „prividni mir“, a teritorije RSK su stavljene pod zaštitu UN, a na istima su uspostavljene čuvene UNPA zone. Do 1995. godine, hrvatske vojne i policijske snage preduzele su preko 100 ofanzivnih operacija na teritoriju Krajine, gotovo uvek sa indiferentnim stavom snaga UNPRFOR koji je bio dužan da sprečava takve akcije. Po zlu čuvene operacije na Miljevačkom platou, u pakleničkoj operaciji i u napadu na dalmatinske Ravne kotare u 1992. i 1993. godini na monstruozne načine ubijeno je oko 600 srpskih civila, dok su naselja i domovi ovih stradalnika uglavnom opljačkani i spaljeni. Bio je to samo uvod u „konačno rešenje“ koje su Tuđman i njegovi generali pripremili za celokupan srpski narod u Hrvatskoj i Krajini, a koji će biti sproveden u 1995. godini u hrvatskim zločinačkim operacijama sa „kodnim nazivima“ Bljesak i Oluja.
Nerešeni status Krajine, uz neprestane političke krize unutar njenog rukovodstva i u situaciji međunarodnog ekonomskog i vojnog embarga, dovele su položaj krajiških Srba u veoma tešku poziciju. Pomenuto stanje iskoristile su hrvatske vlasti koje su se od Vašingtonskog sporazuma iz 1994. godine i prestanka bošnjačko-hrvatskog rata u Bosni i Hercegovini, a uz neograničenu pomoć američkog vojnog i političkog estabilišmenta, kao i uz direktno angažovanje američke vojne „privatne“ kompanije MPRI koja je imala ugovore sa američkom vojskom, temeljno vojno i politički pripremale da jednom velikom operacijom unište RSK i učine kraj viševekovnom prisustvu srpskog naroda na prostorima Dalmacije, Like, Banije, Korduna i Slavonije. Nepromišljenim odbijnjem mirovnog plana SAD, Evropske unije i Ruske federacije, (upamćenog kao Z-4, kojeg doduše nije prihvatila ni hrvatska strana) od strane rukovodstava Republike Srpske Krajine, Srbije i Republike Srpske, predstavnicima Severoatlantskog vojnog saveza NATO, ali i Hrvatske, poslužilo je kao izgovor i povod da u maju 1995. godine, u okviru operacije Bljesak, izvedu napad na UNPA zonu Zapad, odnosno Zapadnu Slavoniju, kada su hrvatske snage okupirale pomenutu teritoriju i tom prilikom proterale oko 30 hiljada Srba, što je bilo praćeno neviđenim razaranjima, pljačkom i masovnim ubijanjem oko stotinjak civila koji nisu uspeli ili nisu želeli na vreme da napuste svoje domove. Uz direktno angažovanje ratne avijacije NATO, slične scene ponoviće se samo tri meseca kasnije u zapadnim delovima RSK. Bez obzira što su srpske vlasti Krajine u „predvečerje“ početka operacije „Oluja“ prihvatile mirovni plan Z-4 o postojanju teritorijalne samouprave srpskog naroda u suverenoj Hrvatskoj, Hrvatska je odlučila da bez odlaganja krene u zločinačku „vojno-redarstvenu“ akciju. Planove i još važnije, ciljeve operacije izneo je sam predsednik Hrvatske i vrhovni komandant hrvatskih oružanih snaga Franjo Tuđman na sastanku vojnog, obaveštajnog i političkog vrha države na Brionima 31. jula 1995. godine, kada je rekao: „…Zadajmo im takve udarce, da Srbi sa ovih prostora praktično nestanu…“, a uz ironičan ton i podsmeh, hrvatski „vrhovnik“ je nastavio da obrazlaže pojedinosti predstojeće operacije: „Lijepo je to rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza, da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što iziskuje veće angažiranje naših snaga i mogućnost većih gubitaka po nas. Prema tome, dajte da uzmemo u vojnom razmatranju i tu mogućnost da im negdje ostavimo put da se mogu dijelom izvući… Preko medija javljajte, ne da su im otvoreni putevi, već da je opaženo da se civili izvalače tim i tim… Znači, jedan letak, ovako, poručite Srbima: opće rasulo, pobjeda hrvatske vojske uz podršku svijeta, itd. Srbi, vi se već povlačite preko, itd, a mi Vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi Vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava, itd…“. Naravno, ni ova kao ni izjava istog tog Tuđmana „… da Hrvatska to nije željela, rata ne bi ni bilo…“ nisu bili dovoljni ni Međunarodnom krivičnom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ili Haškom tribunalu, da oglase krivim za počinjene zločine NIJEDNOG političkog ili vojnog predstavnika Hrvatske, ali i nijednog hrvatskog građanina, u godinama koje su usledile posle „Oluje“, pa evo, sve do danas.
„Oluja“ je počela 4. avgusta 1995. godine u 5 časova ujutro. Napad je izveden na zapadne delove Krajine i već od ranih jutarnjih časova, sva lička, kordunaška, banijska i dalmatinska naselja i varoši bile su zasute raketnom i artiljerijskom paljbom. Takođe, dejstvovala je i ratna avijacija. Na tridesetak mesta probijen je front u dužini preko 1000 kilometara. Navedeni podatak i činjenica da su krajiške civilne i vojne vlasti u poslepodnevnim časovima toga dana naredili opštu evakuaciju civilnog stanovništva, a potom i vojske, navele su oko 200 hiljada ljudi da samo sa manjim delovima svoje pokretne imovine, a često i jedino sa ručnim prtljagom u traktorima, automobilima i sa odsustvom gotovo svake organizacije, krenu zakrčenim putevima prema Republici Srpskoj i dalje prema Beogradu i to u potpunu životnu neizvesnost. U prepodnevnim časovima, narednog dana, 5. avgusta, hrvatske snage predvođene generalima Antom Gotovinom, Antom Kotromanovićem, Petrom Stipetićem i drugima, ušle su u potpuno prazan Knin. U času kada su se prve kolone izbeglica kretale duž Bulevara Arsenija Čarnojevića u Beogradu, na drevnoj kninskoj tvrđavi, Franjo Tuđman je podigao hrvatski barjak, koji se na tom mestu nikada ranije nije zavijorio. Otpor snaga generala Mileta Mrkšića, Milosava Sekulića, i drugih starešina Srpske vojske Krajine trajao je do 6. avgusta, a onda su sve borbe obustavljene. U napadu na RSK učestvovalo je oko 150 hiljada pripadnika hrvatskih snaga, dok je granice ove najzapadnije srpske države branilo svega dvadesetak hiljada vojnika i starešina. Bez pomoći Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koje su se obavezale da će u slučaju napada na RSK i vojno intervenisati (što se nikada nije dogodilo), srpske snage i narod Krajine bili su osuđeni na propast. Krajina je pala. Srpski narod, koji je na ovim prostorima živeo i preko jednog milenijuma, proteran je u nekoliko dana 1995. godine. Usledile su pljačke, materijalna razaranja i tortura nad onim Srbima, uglavnom starije životne dobi i u bio-fizičkom stanju nemoći, koji su uglavnom na brutalne načine pobijeni. Veritas i druge humanitarne organizacije, kao i različite komisije UNPROFOR, utvrdile su da su hrvatske snage u akciji Oluja ubile 2348 lica srpske nacionalnosti (1080 njih se vodi kao nestalo), dok je do 1998. godine ubijeno ili nestalo još 65 građana (34 ubijenih i 31 nestali), odnosno krajiških Srba koji Krajinu nisu napustili posle agresije Republike Hrvatske 1995. godine. Vlada Republike Hrvatske u izveštaju Savetu bezbednosti UN navela je da je hrvatska vojska u operaciji Oluja ubila 911 Srba (404 vojnika, 462, civila i 45 neodređenog statusa). Prema Veritasovim podacima jedan broj tela ubijenih ljudi uništen je namerno (spaljivanjem) ili nenamerno (kada su pomenuti posmrtni ostaci uništavani u podmetnutim požarima kuća i ekonomskih objekata na imanjima zatečenih ili proteranih Srba), a jedan broj je namerno skriven (bačeni u jame, bunare ili pokopani u neobeležene grobove). Postament sramote hrvatske države zaliven krvlju nevinih, dodatno je ojačan odlukom hrvatskih vlasti o oduzimanju stanarskih prava nad domovima koji su bili u „društvenom vlasništvu“ od prognanih građana srpske nacionalnosti. Takođe, spaljena i uništena imovina, biće uklonjena ukoliko proterani građani istu ne koristi u nekom propisanom zakonskom roku. Hrvatska je ovaj zakon, npr, usvojila kada je već bila članica Evropske unije. Danas je Hrvatska i članica NATO saveza i Evropske unije i drugih svetskih tela i organizacija. Priznata je i veoma poštovana država u svetu, posebno među članicama EU. Proterano srpsko stanovništvo uglavnom se nije vratilo u svoje domove, niti je bilo kada neki nadležni međunarodni organ vršio pritisak na hrvatske vlasti da na human i zakonit način reše pomenuto pitanje i u korist unesrećenih stotina hiljada prognanih Srba. Naprotiv, Oluja je postala deo nacionalnog identiteta hrvatskog naroda i onaj potrebni, a nikada do tada dosanjani ili ostvareni pobedonosni udeoni kamen državotvornosti na kojoj počiva svaka dostojanstvena država. Jedino, niko hrvatskom narodu nije objasnio da se dostojanstvo ne stiče zločinom i proslavom tragedije, koja bi eventualno zadesila, čak i neprijatelja. Sve to posmatra preostali srpski živalj u Hrvatskoj, koji je „mirniji od vode i tiši od trave“. Od vremena kada su „Olujom oslobođeni i odbranjeni hrabrim hrvatskim oružjem“, njih je, prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj ostalo da životari manje od 4% od ukupnog broja hrvatskih građana. Krajišnici, prognanici, Krajinu čuvaju u srcu i u tegobnim snovima o izgubljenim životima i domovima. Živote ne možemo vratiti, ali zato domove možemo pružiti i ponuditi živim krajiškim stradalnicima da postanu i ostanu onaj najbolji deo plamteće snage srpstva i u Srbiji i Republici Srpskoj.
Ostavi komentar