Autor: Đorđo Sladoje
U avgustu su održane Olimpijske igre u Tokiju sa jednogodišnjim zakašnjenjem zbog kovid-pandemije. Bili smo svjedoci gotovo nevjerovatnih sportskih podviga i rekordnih rezultata u različitim disciplinama, koji su do juče izgledali nedostižno. Postavlja se ozbiljno pitanje dokle idu fizičke i mentalne mogućnosti i gdje su granice ljudske izdržljivosti. Da li se sportisti primoravaju, odnosno, na razne načine stimulišu da u naporima i želji za pobjedom ozbiljno ugroze sopstveno zdravlje i uz to obesmisle sportsko takmičenje i plemenito olimpijsko načelo?
Bilo kako bilo, Olimpijske igre su održane i, kako kažu nadležni, sve je proteklo regularno dok se drugačije ne dokaže. Najviše medalja, očekivano, osvojili su američki takmičari, potom kineski, engleski, ruski…
Srpski sportisti osvojili su devet medalja, što je izvanredan uspjeh. Način na koji su predstavljali svoju zemlju na najvećoj sportskoj smotri dostojan je svake pažnje i hvale. Čudesni vaterpolisti, Milica Mandić, Jovana Preković i ostali učinili su još tačnijom tvrdnju da su sport i kultura ono najbolje što imamo. Prve zvijezde naše ekipe Novak Đoković i Ivana Španović ostali su, nažalost, bez olimpijskih odličja, ali, znajući njihov karakter, sigurno je da neće odustati. U svakom slučaju, ovo je bilo jedno lijepo izdanje naših sportista i jedna sasvim drugačija slika o Srbiji od one koja na Zapadu o nama preovladava. Ne mogu, ipak, da ne pomenem naše košarkaše, donosioce mnogih medalja sa raznih takmičenja, koji nisu uspjeli ni da se kvalifikuju za OI. Najveći problem predstavlja izostanak naših najboljih košarkaša koji igraju u najvećim evropskim i američkim klubovima, pa im je igra za nacionalni tim postala suvišna i opterećujuća obaveza. A valjalo je vidjeti kako Luka Dončić, pirotski Slovenac, „gine“ za svoju ekipu. A pritom je jedan od najboljih i najskupljih košarkaša svijeta u ovom trenutku. I sportista za primjer našim razmaženim zvijezdama koje sve više liče na one fudbalske.
*
Neposredno pred OI održano je Evropsko prvenstvo u fudbalu sa takođe jednogodišnjim zakašnjenjem iz već poznatih i neveselih razloga. Ne treba ni napominjati da naših fudbalera na ovoj vrhunskoj smotri ponovo nije bilo, jer nisu uspjeli da u duelu sa prosječnim Škotima daju gol više, čak ni iz penala. Ali to nije nikakvo čudo – već četvrti put ne uspijevamo da se domognemo nekog velikog takmičenja, što Evropsko prvenstvo bez sumnje jeste. Ali tu su bili Rusi koji su nas na gotovo nevjerovatan način „zamijenili“ pokazujući da smo zaista slovenska braća. Kad bismo uklonili imena igrača i državne simbole, čovjek bi pomislio da to igraju naši – onako tromo, bezvoljno i bezidejno; nedovoljno žustro u duelima, neinventivno i trapavo u organizaciji igre i neefikasno u napadu.
Zanimljiva je činjenica da je ovogodišnje prvenstvo, umjesto u jednoj, organizovano u četrnaest zemalja, što je bio lijep dar ljubiteljima fudbala, nakon jednogodišnjeg iznuđenog posta. Samo takmičenje donijelo je mnoštvo iznenađenja zbog kojih se srpski navijači nisu morali sekirati. Bio je to, kako kaže sportska štampa, debakl favorita kao što su svjetski šampion Francuska, zatim Belgija, NJemačka… Višak arogancije i uvjerenja da će lopta sama ući u gol čim se oni pojave, koštala je Francuze rane eliminacije. Belgijanci, kojima već dugo predviđaju najviše domete, ne uspijevaju ništa značajno da urade, bez obzira na to što imaju niz odličnih igrača. U njemačkoj reprezentaciji odvija se smjena generacija, pa su i oni ostali na pola puta, mada ne treba sumnjati da će se Nijemci brzo vratiti na stare staze. Lijep utisak ostavile su Švajcarska i Ukrajina, kao i Austrija u čijoj reprezentaciji igra nekoliko fudbalera srpskog porijekla – Dragović, Arnautović, Kalajdžić… Više se očekivalo od Holanđana i Hrvata, ali oni u ovom trenutku nisu spremni za vrhunske domete. Šansu su iskoristili Englezi, koji ipak nisu uspjeli da se domognu trona pored preporođenih Italijana. Oni su, bez sumnje, pokazali najviše. Na već čuvenu odbrambenu taktiku, čiji je tvorac Helenio Herera, vješto je nakalemljena brza, raznovrsna i inventivna igra u napadu, tako da rezultati, uprkos oštroj konkurenciji, nisu mogli izostati. Tako je Italija sasvim zasluženo postala novi prvak Evrope.
*
U savremenom fudbalu i sportu uopšte susreću se i prepliću dvije naizgled protivrječne strasti – strast za slavom i sticanjem i strast za igrom kao elementarnom, iskonskom ljudskom potrebom. A bez strasti se ništa vrijedno ne može uraditi, govorio je čuveni njemački filozof.
Fudbal je zapravo replika drevnih viteških turnira i živa spona sa arhetipom, na jednoj strani i na drugoj sa stvarnim životom shvaćenim kao borbom u areni čiji je ishod pobjeda ili poraz. Neko je lijepo i tačno primjetio da su nekada siromašni gladijatori zabavljali bogataše, a danas prebogati gladijatori diljem svijeta zabavljaju sirotinju.
Ostavi komentar