Marginalije o studiji Oklevetana književnost Borisa Bulatovića
Autor: Borislav Vukašinović, advokat u penziji
Koautor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
„Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo i stali smo na pola puta zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i više nema ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja…“
Meša Selimović o muslimanima, iz romana Derviš i smrt
Osamnaestog septembra 1961. Komitet za Nobelovu nagradu jednoglasnom odlukom predložio je da Ivo Andrić za 1961. dobije nagradu za književnost, a Švedska akademija nauka je prihvatila predlog. Time je završen jedan veoma komplikovan postupak kandidovanja, koji je za Andrića počeo 1958. kada je Savez književnika Jugoslavije predložio da on i Miroslav Krleža podele ovu nagradu. U govoru koji je prilikom uručenja Nobela održao sekretar Švedske akademije nauka Andreas Esterling između ostalog je istaknuto da je Andrić odlikovan za epsku snagu kojom oblikuje motive i sudbine iz istorije svoje zemlje.
Dok je trajao postupak za dodelu nagrade, a i posle toga, kada je Andrić s pravom stekao svetsku slavu, njegova dela prevođena na svetske jezike, a jugoslovenska književnost ušla u svetsku književnost, dakle ispod tog preovlađajućeg toka, neprimetno se pojavila negativna recepcija Andrićevog književnog dela, zasnovana na dvema političkim paradigmama: jedna je bila utemeljenja na teoriji socijalističkog realizma u književnosti i umetnosti, a druga, koja je veoma dominantna i čiji se predstavnici regrutuju iz muslimanske sredine, svoj negativan odnos prema Andriću zasnivala je na uverenju o njegovoj mržnji prema Muslimanima ispoljenoj u njegovim književnim delima, doktorskoj disertaciji i drugim političkim spisima.
Po teoriji socrealizma umetnička istina i objektivna stvarnost treba da se podudaraju. Samo pod tim uslovima književnost doprinosi razvoju i unapređenju socijalističkog društva. Pošto po predstavnicima ove teorije Andrićevi rani radovi (pripovetke) ne ispunjavaju ovaj uslov, i pored njihove umetičke i stilske vrednosti, ne mogu dobiti pozitivnu ocenu. Pošto je ova teorija davno napuštena u književnosti, ona se i nije odnosila na ukupan Andrićev stvaralački opus, te nije ostavila negativne posledice na njegovu književnu reputaciju. Otuda je na ovom mestu pominjemo samo kao istorijsku činjenicu.
Prvu negativnu kritiku Andrića u jugoslovensko-muslimanskoj sredini izneo je Šukrija Kurtović u svom delu ‘Na Drini ćuprija‘ i ‘Travnička hronika‘ od Ive Andrića u svetlu bratstva i jedinstva. Reč je o raspravi koja je prvi put objavljena u časopisu Bosanski pogledi u periodu 1961–1963. u četrnaest nastavaka. Vlasnik i izdavač ovog časopisa bio je Adil Zulfikarpašić. Kao što naslov rasprave i nagoveštava, negativna kritika Andrićevog dela polazi sa pozicije ostvarivanja bratstva i jedinstva kao najveće vrednosti višenacionalne jugoslovenske zajednice, u čijem ostvarenju treba da učestvuju svi jugoslovenski narodi pa i Muslimani, koji su po Kurtoviću u startu hendikepirani između ostalog zato što ih u svojim delima Andrić kao narod negativno oslikava i to kako u njihovoj dalekoj, tako i u njihovoj bližoj prošlosti. Kurtović konkretno zamera što Andrić „naše Muslimane naziva Turcima, što Srbe i Hrvate recipročno ne naziva hrišćanima, što ignoriše njihovo slovensko poreklo, što daje preimućstvo verskim razlikama umesto onim elementima koji učvršćuju homogenost naroda u BiH, već voli da bira one teme koje postavljaju Muslimane u suprotnosti sa ostalim sunarodnicima, ali vrlo upadno sa pravoslavnim Srbima“. Kurtović konkretizuje primedbe navodeći scenu iz Travničke hronike gde nekoliko bosanskih muslimana iz vreća istresa odsečene noseve i uši ubijenih Srba, ili i scenu iz romana Na Drini ćuprija kada nabijaju Radisava na kolac.
Kurtovićeva kritika Andrića tu se ne završava, već se proširuje i na događaje o kojima nije pisao, a čijom bi umetničkom obradom doprineo idealu za koji se on (Kurtović) zalaže. Tako zamera Andriću što nije aktuelizovao primere ustaškog nasilja nad Srbima u NDH, što nije pisao o negativnim posledicama austrougarske okupacije Bosne, potom mu zamera što kao pisac zanemaruje brojne primere nacionalno svesnih bosanskih Muslimana u revolucionarnom pokretu ondašnje omladine (pred Prvi svetski rat), ili većinsko učešće domaćeg muslimanskog stanovništva u svim nacionalnooslobodilačkim borbama u prvoj polovini 19. veka, najpre protiv istovernog turskog, a zatim austrougarskog i na kraju fašističkog protivnika. Čitajući ove primedbe stiče se utisak da se Kurtović stavlja u položaj islednika partijske komisije koja utvrđuje Andrićevu krivicu za neizvršene partijske zadatke. Po ovoj logici Andrić bi bio odgovoran i za ono što nije učinio, a što je po zamisli partijskog aparata trebao da učini, čak i zato što nije npr. izmislio penicilin, a to je kao član partije trebao da učini. Ovim Kurtović pokazuje ne samo da je nedobronameran, već i koliko je daleko od elementarnih znanja o zakonitostima stvaranja umetničkog dela. Zato i ne čudi što ovaj rad nije objavljen u naučnoj jugoslovenskoj publicistici jer nema nikaku naučnu vrednost i kompetentnost.
Mnogo oštriji u svojim optužbama prema Andriću bili su saradici okupljeni oko časopisa Bosanski pogledi. Jedan od urednika ovog časopisa (kad je Kurtovićeva rasprava počela da se objavljuje), Smail Balić, između ostalog je zapisao da je dužnost Muslimana da brane pravo na život: „To pravo postaje dužnost onoga časa kad se pojave sile koje im poriču svaku moralnu vrijednost trudeći se da ih stave van zakona. Tipičan primjer ovakvih reakcionarnih nastojanja pruža Ivo Andrić, vješt umjetnik na pisanoj riječi i kombinatorstvu, ali podla duša koja čitav stvaralački ljudski vijek podgrijava postavke o pogubnosti muslimanskog misaonog svijeta i Muslimana kao ljudi.“
Takođe veoma oštar u svojim optužbama prema Andriću bio je Adil Zulfikarpašić koji je tvrdio da „romani Na Drini ćuprija i Travnička hronika predstavljaju opravdanje pokolja Muslimana”.
Mustafa Mulalić ostaće upamćen po osporavanju Andrićeve Nobelove nagrade sa stanovišta vrednosti njegovog književnog dela. Po njemu, na njeno dodeljivanje su uticali vanknjiževni razlozi: dug prema jugoslovenskoj književnosti i zalaganje jugoslovenske kulturne diplomatije za Andrića. Međutim, činjenice su sasvim drugačije. Tačno je da je Nobelova želja bila da u takmičenju za nagradu sve nacije budu što zastupljenije, tim pre što je preovladala praksa da češće nagradu dobijaju pisci iz velikih književnosti. To je u slučaju Andrića bio nebitan faktor. Poznato je da je tada neprikosnoveni vladar Josip Broz Tito bio protiv toga da Andrić dobije Nobelovu nagradu, jer je smatrao da ovu nagradu pre njega zaslužuje Krleža. Tito je Andrića povodom prijema nagrade, na insistiranje Dobrice Ćosića, primio tek posle godinu dana od dodeljivanja, jer nije hteo da se zameri ličnom prijatelju Krleži. Na taj način urušava se fama o zalaganju jugoslovenske diplomatije za Andrića.
Nova faza u negativnom kritičkom kontekstu sagledavanja književnog stvaralaštva Iva Andrića predstavlja esej Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti – šta je to?! (a i druga djela), objavljen u sarajevskom časopisu Život 1967. Ta faza se može nazvati fazom osporavanja sa gledašta bošnjačko-muslimanske pozicije. Ovaj esej nije značajan samo po negativnom stavu o Andriću, već i zato što je pokrenuo pitanja koja se tiču zasnivanja kulturnog i nacionalnog bosanskog identiteta. Taj identitet se ne može razumeti bez utvrđivanja njegove geneze. Naime, Filipović polazi od shvatanja (koje sa njim deli Zulfikarpašić) da jedinstveni bosanski duh počiva na ideološkoj koncepciji bogumilastva kao temelju bosansko-muslimanske etnogeneze. On tvrdi da su pre dolaska Turaka najveći broj stanovnika u Bosni činili bogumili, koji su imali i zvaničnu Bosansku crkvu. Dolaskom Turaka svi bogumili su prešli u islam, koji je u verskom smislu bio kompatibilan s bogumilskom veroispovešću (koja je od strane katoličke i pravoslavne crkve tretirana kao jeres). Prema tome, bogumili su primivši islam postali direktni preci današnjih Bošnjaka. „Putem ovakvih interpretacija bosansko-muslimanske etnogeneze i dokazivanja njihovog bogumilskog porekla Filipović i Zulfikarpašić […] višestruko apostrofiraju muslimanski deo etnički jedinstvenog bošnjačkog korpusa kao primarnu stožernu političku opciju u Bosni. Po Filipoviću ovaj specifičan i trajan bosanski duh, koji Bosnu održava kao celinu, ugrožava separatni srpski i hrvatski nacionalni duh koji su uvezeni sa strane, a najtipičniji predstavnici srpskog separatnog duha su književnici Petar Kočić, Svetozar Ćorović i Ivo Andrić.”
Drugi remetilački faktor „bosanskog duha” jeste „negiranje svetske uloge i značaja islama, za evropsku povijest i islamsku svetsku misiju”. Osmanlijska vladavina nije imala osvajački, već misionarski karakter, jer je za vreme osmanlijske vladavine pod uticajem islama stvorena jedna visoka kultura u Bosni.
Nasuprot idiličnoj slici o osmanlijskoj vladavini u Bosni koju zastupa Filipović, Andrić je zauzeo drugačiji stav. U svojoj doktorskoj disertaciji konstatuje: „Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno.” Za Andrića je uticaj turske vladavine u Bosni bio apsolutno negativan po celokupni duhovni i materijalni položaj svih naroda koji su živeli u Bosni (Turci– muslimani, Srbi- pravoslavci, Hrvati- katolici i Jevreji- mojsijevci).
Filipoviću i njegovim sledbenicima valja postaviti jednostavno pitanje: kako se desilo da pored tako viševekovnog pozitivnog delovanja osmanlijske vladavine Bosna kroz vekove, pa i danas, ostane jedna od najnerazvijenijih država Evrope i to u svakom pogledu – ekonomskom, političkom, kulturnom itd? Ovi Filipovićevi stavovi nisu ostali bez kritičkih reakcija u samoj akademskoj sredini. Prvi se tim povodom oglasio Novica Petković u svom članku O jednoj doslednoj nedoslednosti u kojem pored ostalog ističe da u želji da objasni jedinstveni bosanski duh Filipović smatra da je on najbolje izražen u islamskoj književnosti i na taj način odbacuje sve ostale književne tokove u Bosni, što je jednostrana i netačna teza. Daleko oštriji u kritici Filipovićevih stavova bio je književnik Vojislav Lubarda. Za njega je Filipović zagovornik duha omraze i raskola naroda, zagovornik islamskog fundamentalizma čiji se nosioci nalaze u vrhovima partije i vlasti, koji nastoje da očiste „Bosnu i Hercegovinu od svega što kvari takozvanu bosansku samobitnost i pravo starinaca (autohtonih starosedelaca) Muslimana da sami upravljaju Bosnom i Hercegovinom”.
Iscrpniju kritiku Filipovićevih stavova dao je Staniša Tutnjević. Po njemu Filipović u ime nekog apstraktnog bosanskog duha pokušava da negira „celokupnu noviju književnost BiH stvaranu na načelima i u okviru univerzalnih nacionalnih kategorija”; pogrešno smatra da je pre pojave islama postojao zajednički bosanski identitet, čije je postojanje ugroženo separatnim nacionalnim identitetima u BiH. On posebno skreće pažnju na Filipovićev stav o aboliranju osmanlijske vlasti kao osvajačke i nasilničke i koji ističe neko neidentifikovano srodstvo u identitetu osvajača i hrišćanske raje; ukazuje na posredno dodeljivanje povlašćenog mesta muslimanskoj zajednici i njenoj tradiciji, koja zastupa bosanski duh i koja svoje utemeljenje vezuje za Bosnu.
Veoma izričit stav o Filipovićevom eseju zauzeo je poznati islamolog Darko Tanasković, koji argumentovano brani Andrićevo stanovište izneseno u književnim delima i disertaciji, da je osmanlijskim osvajanjem bio prekinut kontinuitet bosanske državnosti, bosanskog duha i bosanskog jedinstva.
Značajan doprinos negativnim optužbama na ukupno delo i ličnost Iva Andrića dao je sarajevski književni istoričar Muhidin Rizvić u svojim delima Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata i obimnoj monografiji Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu izdatoj 1995. godine, posle njegove smrti.
Istraživački pristup Rizvića Andrićevom delu ne podrazumeva samo apostrofiranje „bošnjačkih likova” sa negativnim osobinama, već podvlači u citatima iz Andrićevih pripovedaka i romana sva mesta koja mu izgledaju kao pokazatelj inkriminisanog piščevog stava, po kome je delovanje islama ostavilo trajno negativne posledice. Ovakvo viđenje Rizvić obrazlaže Andrićevom umetničkom i intelektualnom vizijom u kojoj ne postoji razlikovanje i izuzimanje slovenskih muslimana iz istorijskog kompleksa Turaka kao porobljivača.
Negativan odnos prema Muslimanima, po njemu, nalazi se u Andrićevoj ličnosti koja ima dva aspekta: egzistencijalno-karijeristički i neurotično-psihološki. Tako je Andrić vlastitu krivicu zbog izdaje koju je učinio ambasadorskim potpisom Trojnog pakta pripovedački iskupljivao zamenom teza i isticanjem krivice Bošnjaka u svrhu opravdanja savremenih zločina nad njima. Reč je o teškoj insinuaciji Rizvića o ulozi Andrića u potpisivanju Trojnog pakta. Istorijska je činjenica da Andrić nije bio uključen u pregovore o Trojnom paktu, jer tadašenje vlasti nisu imale poverenja u njega. Poznato je da je u tim pregovorima učestvovao Danilo Gregorić, novinar koji je bio u dobrim odnosima sa Hitlerom. Zbog neslaganja sa Trojnim paktom Andrić je 26. februara 1941. podneo ostavku na mesto ambasadora, koju ondašnji ministar spoljnih poslova nije prihvatio. Za ovu činjenicu znale su nove komunističke vlasti, pa Andrić zbog formalnog prisustva potpisivanju Trojnog pakta nije imao nikakve štetne posledice. Dalje Rizvić smatra da Andrićeva islamofobija proizilazi iz psihološke strukture njegove ličnosti koju opisuje kao „intimno traumatičnu, neurotično-psihologičnu, punu kompleksa, devijantnih erotskih nagona, koja se stvaralački izrazila u nizu seksomanskih likova, patoloških scena, homoseksualnog mazohizma i sadizma”. Ove konstatacije o Andriću pokazuju da od svih ljudskih osobina jedino glupost i mržnja nemaju granica. Kada bi Rizvićeve „dijagnoze” bile tačne, Andriću bi bilo mesto u psihijatrijskoj ustanovi i ne bi u ljudskom i umetničkom smislu mogao dostići takve visine koje se mere Nobelovom nagradom. Rizvićev odnos prema piscu tipičan je primer andrićofobije. Tu je i tvrdnja da Andrićeva islamofobija proizilazi i iz njegovih ideoloških pogleda koje je pretočio u književna dela. Rizvić je zbog previđanja razlike između ideologije i umetnosti kritikovan od mnogih književnih kritičara, posebno zbog tvrdnje da je Andrić u doktorskoj disertaciji nastupao sa srpskih pozicija. Upravo suprotno – on je razmatrao odnos između turske vladavine i islama s jedne strane i evropske kulture s druge strane.
Esad Duraković, poznati orijentalista i arabista, u članku Andrićevo delo u tokovima ideologije islamizma utvrdio je da ono (delo) pripada ideologiji evropocentrizma koju karakteriše kolonijalni odnos prema islamskoj civilizaciji. Po njemu sledi da Nobelova nagrada Andriću nije dodeljena zbog vrednosti njegovog umetničkog dela, već zbog njegove evropocentrističke orijentacije. Treba napomenuti da ovim stavom on ne iznosi nikakvu novi ideju, već ponavlja stavove mnogih „teoretičara“ da se o Andrićevoj nagradi odlučivalo van umetničkih kriterijuma. Durakovićeva pristrasnost se ogleda i u skretanju pažnje bosanskoj kulturnoj javnosti da ne bude zavedena činjenicom da je Andrić dobitnik Nobelove nagrade i da ga uvede u obaveznu školsku lektiru, jer bi to negativno uticalo na vaspitanje mladih generacija, pošto zbog njihove navodne negativne istorije pisac nameće kolektivnu krivicu Bošnjacima.
Sledeća etapa diskreditacije Andrića kao antimuslimanskog pisca nastavljena je izdavanjem zbornika Andrić i Bošnjaci. Ovaj zbornik je objavljen nakon naučnog skupa koji je održan 13. i 14. novembra 1990. u Tuzli, a povodom inicijative bošnjačkog Općinskog društva „Preporod” o preimenovanju ulice koja je u ovom gradu nosila njegovo ime. Povod za održavanje ovog skupa je banalan. Glavni razlog za održavanje ovog savetovanja bio je da se Andriću, pored već postojećih, pripiše i optužba da je bio jedan od glavnih arhitekata ostvarivanja „Velike Srbije”. Muhadin Pašić je tada izneo stav o tome da Andrić „zbog svojih literarnih dela snosi veću odgovornost od samih realizatora ovog projekta, te da je živ verovatno bismo pokrenuli utvrđivanje njegove odgovornosti u Bosni i za sve strahote koje su se dogodile ovom narodu”.
Salih Jelimam, profesor istoje na nekoliko univerziteta u BiH, postavio je pitanje Andrićevog boravka u Zenici, smatrajući da su i taj period njegovi obožavaoci proglasili političkim progonstvom „jer je navodno stradao za ideale buduće države”. U vezi ove Jelimamove tvrdnje, Andrićevi biografi utvrdili su sledeće: Andrić je zbog učešća u pokretu Mlada Bosna izveden pred Mariborski sud i nakon 8 meseci provedenih u zatvoru i suđenja pušten je iz zatvora, ali nije dobio slobodu, već je prognan (konfiniran) u svoje mesto rođenja Travnik (mart 1915), gde se smešta u domu franjevačkog sveštenika Alojzija Perčinlića, kojem je njegova majka vodila domaćinstvo. U julu 1915. fra-Alojzije je premešten u Zenicu pa sa njim idu Andrić i njegova majka. Andrić je nažalost čitavog života bolovao od tuberkuloze, zbog čega mu je zdrastveno stanje bilo loše i zbog toga je u aprilu 1915. oslobođen vojne obaveze. Međutim, u julu te godine iz formalnih razloga su ga mobilisali i smestili u vojnu bolnicu u Zenicu, gde mu se zdravlje pogoršalo. U julu 1917. novi car Austrougarske Karlo I proglasio je opštu amnestiju za političke zatvorenike i Andrić je postao slobodan. Iz Zenice je prešao u Višegrad, gde je njegova tetka Ana pokušavla da ga okrepi, ali u tome nije uspela pa je u novembru 1917. u teškom zdrastvenom stanju primljen u zagrebačku bolnicu Milosrdnih sestara. Tu se oporavio i kao jedan od retkih članova Mlade Bosne dočekao kraj I svetskog rata i slobodu.
Da je savetovanje u Tuzli imalo isključivo politički karakter govori i predlog jednog od učesnika da se Volfgangu Petriču, predstavniku Visoke kancelarije, uputi predlog da se iz nastavnog programa za škole u BiH uklone dela Iva Andrića, NJegoša i Mažuranića jer podstiču versku mržnju i netoleranciju. Iznesena je i tvrdnja da su na osnovu genocidnih poruka iz Gorskog vijenca Srbi nad Bošnjacima izvršili deset genocida. Na ovu apsurdnu tvrdnju ukazao je Muharem Bazdulj navodeći da „isti ljudi što su skloni tezi da Turska nad Armencima nije počinila genocid jer, zaboga, u drugoj deceniji 20. stoleća nije postojala reč genocid, tvorci su teze o deset srpskih genocida nad Bošnjacima. Isti ljudi koji tvrde da u Bosni pre kraja 19. veka nije bilo ni Srba ni Hrvata […] tvorci su teze o kontinuitetu bošnjačke nacije unazad 800 godina, perioda u čijoj su se drugoj polovini srpski genocidi nad Bošnjacima nizali sa skoro metronomskom tačnošću”.
Ocenjujući radove autora u zborniku Andrić i Bošnjaci, Boris Bulatović zaključuje da je „reč je o neutemeljenom ideološkom pristupu Andrićevoj literaturi, sa unapred zamišljenim ciljem analize da se osnaži slika o piscu kao velikosrpskom ideologu i osobi bez moralnog integriteta, a zatim o njegovom delu kao nepodobnom, rukovođenom iskrivljenom mržnjom prema islamu i pregnantnim političkim značenjima koja su preteća i kobna po egzistenciju Bošnjaka”.
Sve do pojave teksta Andricizm: An Aeshetics for genocide Rusmira Mahmutćehajića, objavljenog u referentnom američkom časopisu East European politics and societies (2013), antiandrićevska kritika njegovog dela prebivala je u lokalnoj bošnjačkoj političkoj sredini. Objavljivanjem ovog članka ona je izašla u svet. Kasnije je Mahmutćehajić objavio i knjigu Andrićevstvo protiv etike sjećanja, koja je prevedena na srpski jezik.
Naučna kritika je ocenila da ni članak ni knjiga nemaju naučnu vrednost. U osnovi Mahmutćehajić ponavlja ocene koje su o Andriću izrekli Muhamed Filipović, Adil Zulfirkapašić i Muhidin Rizvić. Jedino treba skrenuti pažnju na kovanicu andrićevstvo koja je u naslovu njegovog dela i kao takva sadrži dve komponente. Prva je nekritička glorifikacija i politička upotreba pisca i njegova zaštita od bilo kakvih kritika, tj. „kanoniziranje pripovedačkog dela Iva Andrića u službi kulturnog rasizma kao bitnog sadržaja svakog nacionalizma. Druga komponenta ovog pojma ukazuje na jedan tip književno-ideološkog diskursa sličnog orijentalističkom, posredstvom kojeg se Muslimani pretvaraju u figure rasnog, etičkog i kulturnog stranca, pri čemu je do kompletnog uobličavanja ovog diskursa došlo upravo u Andrićevom književnomm delu”.
Po Mahmutćehajiću negativnu sliku o Muslimanima Andrić je stekao čitajući NJegoša. „Slike muslimana u delima ovih dvojice autora su takve da ih imaginacijski isključuju iz svake mogućnosti bosanstva kao teleologije i pluralnosti što znači iz svakog sudjelovanja u raspodeli političke moći u zajednici prijateljstva. U mržnji prema ovoj dvojici velikana on ide tako daleko da van svake pameti tvrdi da imajući iskustva iz 20. veka, status Muslimana u književnim delima NJegoša i Andrića mogao bi se posmatrati u kontekstu nacističke prakse uništavanja Jevreja u koncetracionim logorima.” Po logici apsurda koju zastupa Mahmutćehajić NJegoševa poema o oslobodilačkoj borbi malog crnogorskog naroda iz 18. veka i Andrićeva dela, koja u vreme nastanka nacističkih koncentracionih logora nisu bila ni napisana, poslužila su kao inspiracija nacistima za stvaranje tih logora.
Nasuprot fantazmagorijama Mahmutćehajića, nacistička Nemačka je Andrića tretirala kao diplomatskog predstavnika neprijateljske zemlje koja je posle kratkotrajnog rata potpisala kapitulaciju 17. aprila 1941. Nakon potpisivanja kapitulacije Andrić i drugo osoblje jugoslovenske ambasade bili su internirani i smešteni u jedan hotel na jezeru Bondeze. Iako su po Ženevskim konvencijama svi imali pravo da pređu u Švajcarsku, Nemci su to pravo priznali samo Andriću. On je to energično odbio i prihvatio da deli sudbinu svojih saradnika. Zato su sve diplomate prebačene u Beograd gde ih je dočekao Gestapo. Nakon predaje Gestapu njihova sudbina je bila različita. Andriću je dozvoljeno da živi u Beogradu. Poznato je da Andrić pripada maloj grupi intelektualaca koji su odbili da potpišu apel lojalnosti okupatorskoj vlasti. Time je rizikovao da bude poslat u nemački koncentracioni logor, a u najgorem slučaju i da izgubi život.
Prema tome, na osnovu iznetih činjenica može se zaključiti da je Andrićevo držanje u toku kapitulacije i za vreme okupacije bilo patriotsko i da se solidarisao sa snagama koje su pružale otpor okupatoru.
Boris Bulatović se u svojoj studiji osvrće na ratnu i posleratnu recepciju Andrićevog dela u srpskoj sredini, s tim što ističe da „pod srpskom ratnom recepcijom podrazumevamo ideološki vid aktuelizacije (znatno više nego tumačenja) Andrićevog dela i njegovog ‘primenjivanja’ na ratnu stvarnost (uglavnom zasnovanog na apostrofiranju piščevog proročkog ratnog vizionarstva u bosanskom tamnom vilajetu, njegovoj sposobnosti da otkrije uzroke i navodno identifikuje krivicu ‘poturica’ i srpsko stradalništvo u Bosni kao univerzalno važeće kategorije) koje se u srpskom intelektualnom okruženju ostvarivalo u prvom redu na tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji ‘Višeradske staze’.”
Neki autori kao pokazatelje ratne zloupotrebe Iva Andrića navode primere Radovana Karadžića i Nikole Koljevića, ondašnjih predsednika i potpredsednika Republike Srpske, koji su engleski prevod pripovetke Pismo iz 1920. godine navodili kao dokaz o Bosni kao zemlji nacionalne mržnje i kao argument za etničku podelu Bosne i Hercegovine.
Kao primer objektivnog pristupa Andrićevom delu Bulatović navodi Predraga Palavestru i njegovo delo Knjiga o Andriću, a naročito poglavlje Andrićevo obraćanje Evropi. Palavestra navodi da jedna od osnovnih Andrićevih poruka Zapadu jeste da u postupcima prema Bosni i Balkanu ne bude nestrpljiv, sebičan, osoran i lakomislen, nego da pažljivo meri svaku reč i svaku odluku. Nažalost, Evropa se oglušila o ova Andrićeva upozorenja i nepromišljeno priznala Bosnu kao nezavisnu državu 1992, što je najveći i najopasniji promašaj moderne zapadne diplomatije koji je ugrozio sam osnov i ideju njene multikulturalnosti „budući da su činom priznanja secesije Bosne i Hercegovine (mimo volje jednog od tri konstitutivna naroda) favorizovani muslimanski interesi”.
Palavestra naglašava da Andrićeva pripovetka Pismo iz 1920. godine ima izrazito esejistički i programski karakter, te predstavlja noseći stub u njegovom viđenju bosanskog tamnog vilajeta. Zato treba ukazati na najznačajnije poruke iz ove pripovetke u kojoj Andrić analizira bosansku mržnju, njenu specifičnost, genezu i mogućnost njenog prevazilaženja. On konstatuje da pored svih lepota koje Bosna kao zemlja ima, i po prirodi i po ljudima, nikada ne treba izgubiti iz vida da je „Bosna zemlja mržnje i straha čije poreklo niko ne želi da shvati, utvrdi i analizira. Fatalna karakteristika te mržnje jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakoga ko pokuša da to učini. […] U Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju i budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu ili prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.” To je po Andriću jedna od specifičnih karakteristika bosanske mržnje.
Andrić zapaža da mržnja u određenim istorijskim momentima može da odigra pozitivnu ulogu i može da ima takvu snagu da samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju mnogo zastarelih i ukorenjenih nepravdi i zloupotreba. Međutim, bosanska mržnja ne može da postane deo društvenog razvoja nego „nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu”. To je druga specifičnost bosanske mržnje.
Andrić konstatuje da Bosna spada u mali broj zemalja „u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine, karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti”. Međutim, sve ove ljudske vrline počivaju na „neprozirnim dubinama oluje mržnje”, koja je upravo zbog svoje dubine za obične ljude nedokučiva. Otuda se Andrić obraća Bosancima: „Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.”
Andrić utvrđuje da se bosanska endemska mržnja zasniva na četiri različite vere, između kojih su „jazovi tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe”. On smatra da mržnju treba proučavati kao svaku bolest radi njenog iskorenjivanja.
Glavna Andrićeva zasluga je što je na umetnički način preko glavnog lika pripovetke Maksa Efenfelda opisao glavne karakteristike bosanske mržnje i njene korene. I na tome se njegova uloga završava.
Iz Andrićevog književnog opusa ne mogu se izvoditi politička rešenja, koja bi da je živ podržao. Jedino što se može sigurno tvrditi na osnovu onoga što je radio i pisao je da je „jugoslovenstvo bilo jedina politička ideja kojoj je doživotno ostao dosledan. Među srećnim okolnostima (njegovog) života je i ta da nije morao da dočeka propast svog sna”. Pisac kao da je naslućivao da njegovo delo može biti zloupotrebljeno, pa je zapisao: „Jednom objavljeno umetničko delo prepušteno je tuđim, nepoznatim mozgovima, tuđim ustima i tuđim perima, kao spomenik bez čuvara na kojem svaki priglupi prolaznik može da naškraba svoje ime i ostavi kojekakve tragove.”
Na kraju ističemo da se značajno obeležje kritičkog sagledavanja ukupnog dela Iva Andrića od strane znatanog dela bošnjačkog akademske javnosti zasnivalo na uverenju da je on u svojim književnim delima izrazio netrpeljivost, fobiju i mržnju prema islamu i bosanskim Muslimanima. Ovakva kritika ima sva obeležja islamskog fundamentalizma. Ovaj fenomen se na početku ispoljavao u prikrivenoj formi: kao neslaganje sa Andrićevim shvatanjem o Turcima kao osvajačkom narodu koji je prekinuo svaki razvoj slovenskih naroda; isticanju civilizacijske uloge islama i kontinuitet bosanske države, koji se nastavlja i posle turskog osvajanja, uz napomenu da je nosilac tog kontinuiteta muslimanski i bošnjački narod, te da zbog takve uloge treba da ima dominantno mesto u nezavisnoj bosanskoj državi. Zastupnici ovog shvatanja tvrde da su Srbi i Hrvati, naročito posle Berlinskog kongresa, ugrožavali taj kontinuitet i pojavljivali se kao separatistički element. Ovim muslimanskim shvatanjima korespondirala je da bi se održala na vlasti zvanična politika SKJ ili konkretnije SK BiH. Ona je polazila od stava da pobedom socijalističke revolucije nije u potpunosti rešeno nacionalno pitanje nekih naroda. Pritom se u prvom redu mislilo na Muslimane. Na kompatibilnost stavova SK BiH i islamskih fundamentalista ukazao je Predrag Palavestra u Knjizi o Andriću gde navodi: „Tek pod komunističkom vlašću koja je radi održavanja sopstvene prevlasti, u jednom trenutku, jače potisnula i srpsko i hrvatsko nacionalno osećanje, Muslimani u Bosni oko 1970. godine priznati su kao zaseban narod sa konstitutivnim pravima. Time je između Srba i Hrvata ubačen važan i moćan treći činilac kao instrument političke manipulacije. Pred kraj titoističke ere, taj muslimanski činilac u Bosni bio je partijski vidno favorizovan. […] Posle poraza titoizma, stečena legitimnost i samouverenost bosanskih muslimana kao priznate nacije, olakšala je prodor i pojačala je javno delovanje dosada suzdržavanih, pa čak i kažnjivih borbenih, islamističkih shvatanja tzv. Direktne akcije koja je imala ambiciju da od Bosne stvori islamsku državu.”
Program stvaranja islamske države u Bosni izložen je u Islamskoj deklaraciji čiji je autor Alija Izetbegović. U njemu je pored ostalog izričito napisano: „Muslimani znaju da pripadaju i u svom srcu jasno osećaju na kojoj strani stoje, pa će svuda gdje žive ostvariti islamski poredak koji se definiše kao jedinstvo vere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i državne dobrovoljnosti i prisile. Islamsko društvo je zajednica sastavljena od muslimana, smatramo da je time rečeno sve i gotovo sve. […] Prvi i najvažniji je svakako zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih institucija.” Za stvaranje države u Bosni na načelima islama Izetbegović je bio spreman da koristi sva, pa i ratna sredstva. Zbog toga je prvo prihvatio pa zatim odbio Kutiljerov mirovni plan za Bosnu i time je otpočeo rat, u kojem je pored sva tri naroda učestvovao i NATO, i to protiv Srba. Sukob je završen Dejtonskim sporazumom 1995. kojim je Bosna postala međunarodni protektorat. To je jedina država na svetu koju ne prihvataju tri njena konstitutivna naroda. Bošnjaci, što nemaju prevlast u njoj, Hrvati jer nisu dobili entitet, a Srbi što su im odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu oduzeta mnoga ovlašćenja koja su im data Dejtonom.
Konačno, šta se desilo sa „Muslimanima kao rukavcem u koji ih je smestila istorija”? (Meša Selimović) Razbili su se u više rukavaca. Jedan je prišao Al kaidi, čiji su predstavnici učestvovali u terorističkom napadu 11. 9. 2001. u Americi u kojem je stradalo više od tri hiljade ljudi. Drugi, vojno organizovan, učestvovao je u ratu u Siriji na strani ISIS-a, dok se treći kao vehabijski pokret u pojedinim naseljima Federacije organizovao tako da živi po islamskim propisima. Četvrti rukavac, koji se organizovao kao politička Stranka demokratske akcije, opredelio se da Bosnu ostavi u „amanet” Tajipu Erdoganu, u nadi da će lično pomoći stvaranje prve islamske države u Evropi.
A šta je sa delom Iva Andrića?
Završavajući biografiju o ovom velikom piscu nemački novinar Mihail Martens ističe: „Andrić je pesnik evropskog ranga […] ravnopravan sa velikim nobelovcima 20. veka poput Tomasa Mana, Hemingveja, Gabrijela Garsije, iako je on ipak u senci ovih velikih pisaca, što ima veze i sa opštim stupnjem poznavanja, s kojim je on suočen kao pisac ovog malog jezika i prilično nepoznatog kulturnog okruženja.”
Andrićev slučaj potvrđuje i NJegoševe stihove: „Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije”. Tako je i sa genijalnim Andrićem koji je slavu i veličinu svog dela delio sa sudbinom svog malog naroda.
LITERATURA
Predrag Palavestra, Knjiga o Andriću, BIGZ 1992.
Boris Bulatović, Oklevetana književnost, Naučno udruženje za razvoj srpskih studija, Novi Sad 2017.
Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Politika 10. 04. 2017.
Mihael Martens, Ivo Andrić, Jedan evropski život, Laguna 2020.
Ostavi komentar