Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Krvava skupštinska drama imala je prolog u politici čoveka koga je bivši poglavar Bosne i Hercegovine, Stjepan Sarkotić, nazvao nenormalnim čovekom, jer najčistiji program dr Ante Starčevića alhemičarski meša sa nekoliko kapi socijalističkog ulja. Taj isti Sarkotić, koga su Srbi upamtili samo po zlu, ništa nije praštao Radiću, koji je u pijanoj novembarskoj noći 1918. jedini bio protiv Beograda i potom načinio salto mortale: „Ja ne mogu držati za normalnog čoveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom reči od obožavaoca Habzburga u habzburgoždera… i poklonika dinastije Karađorđević“. Kako je od skupštine napravljena mehana najnižeg tipa, Srbi su Radića mogli da progutaju, ali nisu mogli da ga svare. Zato je kralj Aleksandar isprva prihvatio „hrvatskog proroka“ i njegove smućene vizije, jer ga je smatrao oruđem koje će mu biti podatno. Radić je privukao Aleksandra svojom hipertrofijom ideja, duhovitošću izražaja, sposobnošću entuzijazmiranja, formalnom prilagodljivošću, svojim životnim optimizmom. Stipica, kako su ga zvali njegovi gorljivi sledbenici, umeo je Aleksandru da se podvuče pod kožu:
„Hrvatski sokol sad k Tebi leti
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav će Tebi donijeti…“
Hrvatska seljačka stranka je, pod vođstvom okretnog i za balkansku politiku najtalentovanijeg Stjepana Radića, do 1925. uspela da bude zastava svih kriza i državnih neuspeha. Posle njegovog pokušaja da u saradnji sa italijanskom vojskom 1919. izazove otpor proklamovanju jugoslovenskog jedinstva i zabrani rada posle donošenja „Obznane“, on je pokušavao da se uključi u jedan krug koji se skuplja oko bivšeg generala Stjepana Sarkotića u Beču. Kolebljiv i nepouzdan za saradnju sa srpskim strankama, on se tako ponašao i prema ovom svom austrijskom savezniku. U tim ranim godinama, glavni saveznik je bio krug oko Sitona Votsona u Londonu. Nije jednostavno zaključiti za kakve se ciljeve borio vođa Hrvatskog seljačkog pokreta. On je, bez sumnje, bio vešt političar, uvek u okviru moralne delatnosti pacifističkog karaktera, zbog kojeg su i propadali svi povremeni planovi o revoluciji. Izuzetno obrazovan na francuskim izvorima, plodan pisac i neumorni govornik, on na srpskoj strani nije imao sebi ravnog političara. Kao ličnost i intelektualac, impresionirao je kralja Aleksandra posle pomirenja. Za one koji nisu bili u stanju da shvate naglo menjanje programskih i konačnih ciljeva, on je izgledao balkanski prevrtljiv i prosečan intelektualac vaspitan u dogmi o misiji hrvatskog naroda da na granici sa Istokom čuva tu svetu granicu.
U predavanju koje decembra 1923. drži u Londonu, on veli da je Zagreb evropski grad, koji se „može upoređivati sa najvećim središtima evropske civilizacije, jer je za poslednjih sedam stoleća bio glava i srce cele civilizovane nacije“. Beograd je, jednako kao i Bukurešt, pod kontrolom tajnih vojnih društava i bojara. Čak i Atina sve više hrli prema Levantu, između ove dve politike, zapadnog humanizma i istočnog despotizma. Rešenje bi bilo da se stvori neki savez između Austrije i Jugoslavije, kako bi kraljevstvo postalo federacija svojih slobodnih naroda. Ako se to ne dogodi, onda treba naći sredstvo koje će Hrvatskoj dati pravo samoopredeljenja i ekonomsku uniju sa Republikom Austrijom. Radić je u decembru 1923. bio u Beču sa britanskim pasošem. Jednom jugoslovenskom novinaru je saopštio želju da se sporazume sa srpskim političarima oko autonomne Hrvatske, sa posebnim saborom i banom. Arnold Zupan je našao procene austrijske policije da je u martu 1924. Radić prekinuo veze sa separatističkim krugom Stjepana Sarkotića i počeo kontakte sa srpskim političarima. Sarkotić je 1925. objavio knjižicu o Radićevom izdajstvu u pokušaju da se Hrvatska veže za sovjetsku politiku, Radić je posetio Moskvu i svoju stranku uključio u Seljačku internacionalu. U Moskvi je izložio projekat Balkanske federacije, u kojoj bi Srbija držala Vojvodinu, Bosnu i Makedoniju prema ugovoru 1912, uvećana Bugarska, Hrvatska koja bi prepustila zapadnu Bosnu za Srem i Slavoniju i Crna Gora sa Hercegovinom, a možda i bivšim Skadarskim vilajetom.
Kako je vreme prolazilo, tenzije u Skupštini sve više su rasle, a kulminirale su 20. juna 1928. godine tokom sednice Narodne skupštine Kraljevine SHS. Pretnje po život Stjepana Radića – lidera Hrvatske seljačke strane koja je bila u koaliciji sa Samostalnom demokratskom strankom koja je okupljala tzv. Srbe Prečane (one koji su živeli sa druge strane Drine, Save i Dunava) – već su dolazile iz radikalskih redova, zbog čega mu je savetovano da ne dođe tog dana u Skupštinu. Radić je ipak došao. Sednica je bila u haosu, vodila se žučna i burna raspava bez ikakvog smisla. Opozicija je neprestano udarala u klupe, a radikali Toma Popović i Puniša Račić iz Crne Gore su sa govornice otvoreno pretili.
Svetozar Pribićević, Srbin i vođa Samostalne demokratske stranke, pitao je Račića da li hoće da se u Londonu čuje da se ovde preti oružjem, Ivan Pernar iz HSS-a je na to dodao: „Neka Europa čuje, kud su Hrvati i Prečani došli. Neka Europa to čuje!“, na šta je Račić odgovorio da postoji deo naroda koji je izdavao narodne i interese cele države. Na to je Pernar dobacio Račiću: „Opljačkao si begove“, verovatno aludirajući na otimanje imanja bivšeg muslimanskog plemstva nakon Prvog svetskog rata (Račić je bio optuživan i da je prisvojio šume manastira Visoki Dečani; koliko je to tačno, ne znamo, ali on jeste od siromaha postao milioner preko noći). Račić je pozvao predsedavajućeg da kazni Pernara, vratio se za govornicu i uzviknuo: „Ako ga ne kaznite, ja ću da ga kaznim. Ja ću se lično obračunati sa njime. Ko god bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginuće!“. Predsednik Skupštine tada neobjašnjivo izlazi iz sale. I onda kreće pakao. Rudolf Horvat ovako opisuje ono što se dešavalo: „U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom (oba ministra su bili Srbi; prim. nov.). Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No, Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: „Ha! Tebe sam i tražio!“ I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. NJegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.“
Jedini sporni element u ovom opisu Rudolfa Horvata je to da Račić nije hteo da puca na Pribićevića. Po svemu sudeći, zapravo, on mu je bio jedna od dve mete koje su sprečili Basariček i Granđa. Radić je, ipak, bio važnija, kao i njegov sinovac Pavle koji je poginuo tom prilikom. Takođe, treba kazati i Pavle Radić, sinovac Stjepanov, navodno još ranije pitao Račića koliko košta srpska krv sa Kajmakčalana da bi Hrvati mogli u zlatu da je plate, samo da se prestane sa pričom o tome kako su Srbi oslobodili Hrvate svojom krvlju. Sam Stjepan Radić ništa i nije pričao jer je pre dolaska na tu sednicu obećao da će ćutati. Račić se sutradan predao. Pernaru su beogradski lekari spasli život, kao i Granđi. Radić je umro od posledica ranjavanja 8. avgusta, iako ga je lično operisao dr Milivoj Kostić, najbolji beogradski hirurg; sama rana nije bila smrtonosna, ali je Radić bio rđavog zdravlja, slabog srca i imao je dijabetes. Međutim, dok je još ležao u bolnici, Radića su posetili svi srpski političari kao i sam kralj Aleksandar; ovome je lider HSS-a rekao da sada postoji samo kralj i narod, ali niko nije znao šta je tačno mislio; kralj je to interpretirao kao zeleno svetlo za ukidanje parlamentarnog života i uvođenje diktature radi sređivanja rasula. Pošto mu je bilo bolje, pre smrti, pušten je iz bolnice i došao je u Zagreb gde ga je dočekalo nekoliko desetina hiljada građana. Račić je osuđen na 20 godina robije. Služio je u Zabeli, gde je imao privilegovani položaj; mogao je, recimo, da se šeta po Požarevcu tokom dana. Pušten je posle 13 godina, simptomatično baš na dan 27. marta 1941. godine. Ne zna se tačno šta se desilo sa njim nakon okupacije, koju je proveo u Beogradu; po svemu sudeći, streljali su ga partizani iz 21. srpske divizije pod komandom Miloja Milojevića. Na kraju je kralj Aleksandar zaveo tzv. Šestojanuarsku diktaturu 1929. godine, zabranio rad svim političkim organizacijama, uveo podelu na banovine, ozvaničio politiku integralnog jugoslovenstva (pod parolom „Jedan narod – tri plemena“, trebalo je da se stvori jedinstvena jugoslovenska nacija bez podela na Srbe, Hrvate i Slovence) te promenio ime državi u Kraljevina Jugoslavija.
IZVORI I LITERATURA
Antić, LJubomir (1982). Hrvatska federalistička seljačka stranka. Radovi IHP, 15.
Gligorijević, Branislav (1979). Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919—1929. Beograd.
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Kulundžić, Zvonimir (1967). Atentat na Stjepana Radića. Zagreb.
Petranović, Branko (1980). Istorija Jugoslavije 1918-1978. Beograd: Nolit.
Petranović, Branko (1988). Istorija Jugoslavije 1918-1988. 1. Beograd: Nolit.
Ostavi komentar