Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Prvo ratno putovanje Josipa Broza Tita u SSSR izvedeno je u najvećoj tajnosti. Iz naknadnih sećanja učesnika može se saznati da niko te noći između 18. i 19. septembra 1944, sem Tita, nije znao kuda se leti. Sovjetski avion je poleteo s viškog aerodroma u pravcu Barija, da bi prema Turnu Severinu nastavio u konvoju 12 istovetnih ruskih aviona, od kojih se u jednome nalazio maršal Tito. Tito se u Krajovi smestio u jednoj od vila ispražnjenih za potrebe štaba maršala Fjodora Ivanoviča Tolbuhina, komandanta 3. ukrajinskog fronta. Hronologija daje nekoliko opštih podataka: da je Tito na sastanak sa Staljinom otputovao avionom, iz Krajove, 21. septembra 1944. godine, bez i jednog Jugoslovena. Mosku je napustio 28. istog meseca. U Krajovi je ostao do 15. oktobra 1944. godine, kada je prešao u Vršac. Iz Vršca je stigao u oslobođeni Beograd, 25. oktobra 1944. godine.
Tito je krenuo na put u vreme kada se Crvena armija nalazila na Dunavu. Borcima i starešinama NOVJ uputio je 8. septembra 1944. proglas u kome je pozdravio Crvenu armiju, naglašavajući da je dugo očekivani susret dveju armija nastupio. Time je došlo do potpunog razbijanja strateškog zaokruženja u kome se NOVJ borila od prvog dana rata. U SSSR-u se od aprila 1944. nalazila i Vojna misija NOVJ sa general-lajtnantom Velimirom Terzićem na čelu, koja je obezbeđivala saradnju u oblasti vojne koordinacije, što se, se sa približavanjem sovjetskih frontova Jugoslaviji, sve više nametalo, isporuke pomoći, propagande i popularisanja narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, obrazovanja vojnih jedinica NOVJ na teritoriji SSSR-a. Misija je sa sovjetskom vladom zaključila prvi zajam nove Jugoslavije u iznosu od 2 miliona dolara i 1 milion rubalja, koji predstavlja prvi međunarodni ugovor nove Jugoslavije zaključen s jednom vladom, koji u to vreme nije dobio publicitet zbog odnosa SSSR-a i zapadnih saveznika prema kraljevskoj vladi.
Razlozi bezbednosti, uslovljeni aktivnošću nemačke avijacije, opredeljivali su nesumnjivo tajni odlazak s utvrđenog ostrva na daleki put, ali ne mogu se previđati ni mere predostrožnosti zbog Britanaca. U partizanskim vrhovima, uprkos vojne i političke saradnje NOVJ i zapadnih saveznika, postojalo je i dosta rašireno nepoverenje u britanske namere. Na stepen tog nepoverenja upućuje i jedna Đilasova poruka iz Moskve, datirana sa 5. junom 1944, dostavljena maršalu Titu posredstvom general-lajtnanta Nikolaja Kornjejeva, šefa Sovjetske vojne misije kod Vrhovnog štaba, koja sadrži više upozorenja: da se prilikom prelaska na kopno vreme zadrži u najvećoj tajnosti, savetuje se „krajnja opreznost“, čuvanje od inostranih „prijatelja“, izričito se pominje „kvarenje“ aviona u vazduhu, pri čemu se najverovatnije ima u vidu „udes“ poljskog predsednika vlade Vladislava Sikorskog. Istoričari su skloniji da tajnost Titovog puta vezuju za političke razloge. Britanci su, bar tako su bili uvereni, držali od juna 1944. Tita na Visu pod svojom kontrolom; pomagali su istovremeno NOVJ slanjem naoružanja i hrane, a njihovi komandosi učestvovali sa jedinicama NOVJ u borbama na Šolti, Hvaru, Braču; u okviru politike kompromisa požurivali su stvaranje jedinstvene vlade. Odjednom, Tito je napustio Vis, a da ih nije uopšte obavestio. Brigadir Maklejn piše u „Ratu na Balkanu“ da je Tito „iščezao“, ili kako Čerčil veli u jednom telegramu „otpirio bez traga i glasa“. Maklejn je svojim nadređenima mogao samo da saopšti da se jedan „ruski“ avion spustio na Vis i ponovo uzleteo noseći, po svoj prilici, Tita. Pre brigadirovog odlaska na kopno, Tito mu je saopštio da će koordinirati poslednju operaciju za Beograd, tako da se Čerčilovom pouzdaniku učinilo najrazumnijim da je Tito poleteo prema Srbiji. U ovoj se već nalazila i američka vojna misija sa pukovnikom Eleri Hantingtonom, koji je nasledio Lina Slima Feriša, koji je nekoliko nedelja ranije poginuo kao „komandant“ američke vojne misije kod grčkih partizana. Za Maklejna je „nenadani i neobjašnjivi odlazak maršala Tita“ prilično naudio našim odnosima sa partizanima. U Londonu i Kazerti, kaže, „smatrali su, ne baš bez razloga, da je takva tajanstvenost prilično uvredljiva, osobito kad se uzme da je u tadašnjoj fazi bila potrebna najtešnja suradnja između saveznika. Osim toga, za vrijeme Titovog odsustva nije bilo nikoga tko bi mogao donositi odluke i s kime bi se mogla normalno i prijateljski obavljati svakodnevna veza. Zbog toga je došlo do trvenja i naši odnosi su se pokvarili.“
Put maršala Tita je kod Britanaca izazivao „srdžbu“ i stvarao „zagonetku“. Britanski eksperti su neočekivan maršalov put u SSSR objašnjavali njegovim reosiguranjem u Moskvi zbog razgovora prethodno vođenih sa Čerčilom u Italiji. Preovlađivala je ipak pretpostavka da se odnosi Jugoslavije sa SSSR-om uspostavljaju na račun Britanaca, koji nisu smeli da uzvrate pritiskom, plašeči se da se Narodnooslobodilački pokret još više ne približi „Rusima“. Molotov je Idnu u Moskvi Titov postupak objašnjavao nepoznavanjem diplomatije i pravila ponašanja. Iz Krajove, 10. oktobra 1944. Tito je, preko Peka Dapčevića i Sretena Žujovića, poručivao Maklejnu i Hantingtonu, da je njegov odlazak s Visa bio diktiran vojnim i državnim potrebama, da se put zbog Nemaca morao držati u tajnosti i da nema nikakvih promena u odnosima između nas i saveznika. „Mi smo nezavisna država“, naglašavao je, „i ja kao predsjednik Nacionalnog komiteta i Vrhovni komandant nisam nikome van zemlje odgovoran za svoje postupke i rad koji je u interesu naših naroda. Šefovi misije mogli su svršavati poslove sa mojim zamjenicima.“ Globalno gledajući, Titov put usledio je posle iskrcavanja zapadnih saveznika u Normandiji, kada je bilo očigledno da ne dolazi u obzir invazija na Balkanu; zatim posle razgovora Tita i Čerčila u Napulju i Kazerti, uoči puta britanskog premijera u Moskvu, pojačanog pritiska Britanaca za postizanje kompromisa između Narodnooslobodilačkog pokreta i umerenijih građanskih snaga pod britanskim nadzorom, pomeranja težišta vojnih operacija NOVJ iz zapadnih delova Jugoslavije na istok. Maršal Tito je posle drvarskog desanta prvi put od početka narodnooslobodilačkog rata napustio kopno, i praktično se odvojio od glavnine svojih operativnih jedinica. Sovjetskim avionom je prešao u Italiju, a odatle britanskim razaračem stigao u Komižu, na Visu, u zoru 7. juna 1944. godine. Prvi britanski komandosi počeli su da stižu na Vis decembra 1943, dok je ostrvo utvrđivano od januara 1944. po naređenju Vrhovnog štaba NOVJ. Prema Vicku Krstuloviću, Tito je smatrao da se na Visu nalazi u „mišolovci“, želeći da pređe u prostor Berana, gde se nalazio Drugi udarni korpus. Vrhovni komandant je ubrzo osetio visok stepen bezbednosti, iako se na ostrvu jedno vreme nalazio preko 5000 britanskih komandosa pod komandom brigadira Toma Čerčila. Ostrvo je bilo snažno utvrđeno, a vojska i narod spremni da ga brane po svaku cenu. I danas se na viškim kućama mogu videti tragovi nekadašnjih parola: „Napravimo od Visa drugi Kronštat“.
Tu, na Visu, partizanskom mostu između Jugoslavije i Italije, Tito je nastavio komandovanje operacijama na kopnu i započeo razgovore sa dezigniranim predsednikom kraljevske vlade Ivanom Šubašićem o obrazovanju jedinstvene vlade u okviru britanske politike kompromisa, kojoj je decembra 1943. prišao i Sovjetski Savez. Britanci su snažno naglašavali vojni značaj pokreta, ali su mu oduzimali svojstvo političkog subjekta, čak i posle Drugog zasedanja AVNOJ-a. Tito je pristao da se sastane u Italiji sa britanskim komandantom generalom Henrijem Majtlendom Vilsonom, podrazumevajući razgovore o vojnim, a ne političkim pitanjima. Vilson je, pak, nameravao da u ovim razgovorima podvuče značaj Srbije u jugoslovenskom raspletu i obaveže svoga sagovornika na izjavu da Narodnooslobodilački pokret neće uvoditi komunizam u Jugoslaviji, nameravajući da u projektovani razgovor uključi kralja Petra II, Šubašića i Živka Topalovića. Britanci u svojim izvorima Vilsonovu operaciju, u stvari zamku, nazivaju „lovom na tigra“. U pismima koje je Tito napisao Staljinu i Molotovu 5. jula 1944. naveo je da je odlučio da krene na sastanak sa britanskim generalom. Tito se obratio Staljinu sa „Dragi Josife Visarionoviču“, istakavši da želi lično da govori s njim, jer ima mnogo krupnih pitanja koja traže da se rasprave. „Ako“, kaže, „Vi smatrate za oportuno i potrebno, ja sam spreman da početkom avgusta dođem tamo. No, ne bih želeo da to smatrate mojom neskromnošću, već jedino dubokom težnjom da se pre mirovnih pregovora objasne neka pitanja i zauzme po njima stav, jer smatram da je to u interesu balkanskih zemalja i Sovjetskog Saveza.“ Umesto na sastanak s generalom Vilsonom ili u Moskvu, Tito je otišao u Italiju da bi razgovarao sa drugim savezničkim vođom — Čerčilom. Nešto više od mesec dana posle tog sastanka otputovao je u sovjetsku prestonicu. U SSSR-u se našao ponovo posle pet godina i prvi put susreo sa sovjetskim vođom, kojeg je inače prvi put izdaleka video na tribini Sedmog kongresa Kominterne, 1935. godine. Bio je s generalom Šarlom De Golom i čehoslovačkim predsednikom Eduardom Benešom, svesnim još 1941. da njegov povratak u Prag vodi preko Moskve, lider jednog pokreta koji je razgovarao sa dvojicom vođa antifašističke koalicije. Pomenuto pismo Staljinu ovaj je iskoristio u pritisku na KPJ i Jugoslaviju 1948. godine, jednostrano ocenjujući da je Sovjetski Savez izvukao Narodnooslobodilački pokret iz krize u kojoj se našao posle drvarskog desanta i prelaska maršala Tita na Vis. Interpretacija ovog pisma je zanimljiva i sa stanovišta onovremenog nerazumevanja unutrašnjih procesa koji su tekli u Srbiji.
Britanci su, zbog Sovjeta, i svojih kompromisnih zamisli, Srbiju predstavljali kao antipartizansku, iako su izveštaji njihovih oficira sa lica mesta govorili o masovnoj osnovi Narodnooslobodilačkog pokreta; Tito je u razgovorima sa Čerčilom, podržan od Subašića, isticao polet narodnooslobodilačke borbe u Srbiji; Đilas je, pak, iz Moskve izveštavao da i tamošnji krugovi smatraju Srbiju centralnim pitanjem; nemačka Vrhovna komanda je, takođe, u Srbiji gledala „ključ Balkana“, zbog geopolitičkog položaja, blizine satelitskih režima i prodora ukrajinskih frontova Malinovskog i Tolbuhina prema Dunavu. Tako je Milovan Đilas pisao Titu 26. aprila 1944. iz Moskve, gde se nalazio sa generalom Velimirom Terzićem, da je primetio na putu kroz Italiju i Kairo, kao i ovde u SSSR-u, da se „Srbiji pridaje ogromni, takoreći, centralni značaj. Ona je argument u rukama naših neprijatelja u vezi sa priznavanjem Nacionalnog Komiteta. NJoj se pridaje veliki značaj u vezi sa saradnjom sa Bugarima, a takođe u vezi sa državom Južnih Slavena, do kojeg može doći u budućnosti“. Bitka za Srbiju je tekla u znaku prodora 1. proleterskog korpusa Peka Dapčevića i Mijalka Todorovića, dolaska trupa Crvene armije na jugoslovensko-rumunsku granicu, i unutrašnjeg dejstva srpskih divizija koje su se na Dunavu srele sa jedinicama 3. ukrajinskog fronta maršala Tolbuhina. Tito je u pismu Staljinu tražio pomoć SSSR-a u naoružanju, naročito za borce iz Srbije, svestan da će na taj način najbolje neutralisati politiku i propagandu Britanaca i emigracije o antipartizanskom raspoloženju Srbije. Sa tog stanovišta valja razumeti sledeći stav iz Titovog pisma: „Baš ovde biće nam potrebna najveća Vaša pomoć da bi što prije mogli riješiti pitanje Srbije, koje je za nas vrlo važno, jer od toga zavisi konačan uspeh u stvaranju demokratske federativne Jugoslavije“. Tito ima u vidu zahtev zapadnih saveznika za „političkim koncesijama“, kao što se vidi iz pisma upućenog istog dana Vjaćeslavu M. Molotovu. Tito traži prodor Crvene armije ka „jugu“. „Po mome mišljenju“, piše on Staljinu, „najjača podrška u svakom pogledu bila bi u tome, ako bi Crvena armija nadirala preko Karpata i Rumunije u pravcu juga. Takav plan osujetio bi mnoge planove na Balkanu sa strane onih, koji žele da pomoću razdora učvrste svoje pozicije.“
LITERATURA
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Dimić, LJubodrag (2005). Istoriografija o ratu u Jugoslaviji (1941—1945). Spomenica Istorijskog arhiva „Srem“ (4): 9—29.
Petranović, Branko (1992). Srbija u Drugom svetskom ratu 1939—1945. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Ostavi komentar