Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Treća vlada Jovana Ristića je trajala od sredine juna do početka januara 1887. godine. U ovom periodu nije bilo mogućnosti, a verovatno ni volje, da se u potpunosti napravi otklon prema metodama prethodne Garašaninove vlade. dominiralo je pitanje razvoda kralja Milana, koji je zbog ove tematike, poput nezrele ličnosti, izazvao čitavu krizu srpske državnosti i do tada izgrađenih institucija. Na sredini Ristićeve vlade došlo je do održavanja novih izbora za skupštinu 29. septembra 1887. godine. Liberali i radikali su ovaj put na izbore izašli odvojeno i na taj način omogućili kralju da u slučaju eventuelnih sporenja postane arbitar. Nakon izbora ovo se zaista i desilo. Liberali su dobili 59 a radikali 87 skupštinskih mandata i njihov dalji odnos je zavisio od računice kralja Milana, tj. koliko će od vladinih poslanika koje on imenuje pripasti kojoj strani. Nakon kraljeve podele mandata liberali su imali 95, a radikali 103. Ovakav rezultat i kraljeva odluka nisu zadovoljile ni jednu od stranaka što će biti osnov mnogih konflikata koji će među njima u narednom periodu izaći na videlo.
O Ristićevom liberalsko-radikalskom kabinetu koji je potvrđen septembarskim izborima detaljne analize je iznosio i Mihajlo Polit Desančić. U koalicionoj vladi on je video spas od dotadašnjeg potčinjenog položaja Srbije prema Austrougarskoj i mogućnost obnove proruske srpske državne politike i jačanja ruskog geopolitičkog uticaja na Balkanu. Kao veoma iskusan političar i najiskusniji srpski liberal Ugarske, Polit je bio svestan komleksnosti političkih procesa i potrebe da se otupi oštrica austrougarskog javnog mnjenja prema srpskoj koalicionoj vladi, stoga se javnosti obratio rečima: „Za Ristića ne može se reći da on perhorescira prijateljski odnošaj sa Austrijom. To u Ristića nije nikad bilo i nije moglo biti, jer kao pravi srpski državnik ma kakve simpatije i antipatije imao, on se ne može oteti činjenici, da Srbija ima stotinu i stotinu materijalnih interesa, koji je upućuju na prijateljski odnošaj sa Austrijom. Zato što Ristić neće i ne može Srbiju da odstrani od naravnog opravdanog upliva Rusije, iz toga još ne sleduje, da mora zauzimati neprijateljski položaj prema Austriji“. Polit i Ristić su bili stari znanci još sa studija u Parizu, obojica su bili prvaci srpskih liberalnih stranaka, ali učestalost njihovih kontakata i lična bliskost nije bila po Politovim rečima srazmerna navedenim činjenicama. Polit je isticao da nije posebno politički sarađivao sa Ristićem, zbog čega mu se ne može spočitati pristrasnost i subjektivnost u ocenama ovog srbijanskog državnika. Ovome kontrira kasnije navedena činjenica o Politovom i Ristićevom razgovoru povodom analize novonastalih prilika zbog Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, kada je Ristić konstatovao da će okupacija trajati znatno duže nego što se u prvi mah činilo. Međutim, nekoliko meseci kasnije, početkom 1888. godine, Polit je podvrgao Jovana Ristića prvim kritikama, zamerao mu je pogrešne taktičke procene koje bi mogle loše uticati na budući ugled liberalne stranke u Srbiji. Po Politovom sudu Ristić nije smeo da dozvoli da dođe u poziciju u kojoj ga Milan pomoću sitnih kalkulacija sa radikalima može ukloniti te da je morao podneti ostavku vlade nakon kraljeve skupštinske besede u kojoj se pozitivno izjasnio prema naprednjacima i kraljevog odbijanja da se vrati mitropolit Mihajlo.
Nedugo nakon izbora na geopolitičkom planu došlo je do zatezanja odnosa između Austrougarske i Rusije, što je pretilo da rezultira ratom. U ovakvim okolnostim, Austrougarska, Velika Britanija, Nemačka i austrofilski kralj Milan su zahtevali od Jovana Ristića da jasno definiše svoju poziciju, očekujući da zauzme proaustrougarski stav. Ristić je pokušavao da izbegne i diplomatski uvije svoj odgovor ali je na kraju kralju dao odgovor u vidu retoričke figure – da ako je zadovoljna minimalnim dobicima Srbija može da se osloni na Austrougarsku, ali ako želi široku nacionalnu politiku u šta spada i prisajedinjenje Hercegovine i Bosne, Srbija se mora čvrsto vezati za Rusiju. Pošto je Ristićevo držanje bilo neprihvatljivo za kralja Milana i njegove inostrane mentore, kako bi eliminisao liberale, kralj se poslužio starim lukavstvom – zavadi pa vladaj, te počeo da favorizuje radikale kako bi oni srušili Ristićevu vladu. Na dopunskim izborima 23. decembra, radikali su se nadmetali kao favorizovana dvorska stranka. Osokoljeni od strane kralja Milana, radikali su odmah počeli da dovode u pitanje očuvanje koalicione vlade i da postavljaju ulimatume Ristiću vezane za personalna rešenja pojedinih ministara. Smatrajući ovakav način komunikacije neadekvatnim, Ristić je 29. decembra 1887. godine, podneo ostavku vlade.
U odbranu Ristića stala je Srpska liberalna stranka iz Ugarske, tekstom u Braniku: „Ristić je vrlo dobro uradio što je sastavio saveznu vladu. Time je pokazao da je hteo sporazum da je hteo u društvu sa radikalima da zaleči rane Srbije (…) Isto tako Ristić je dobro uradio što se nije primio da posle pada savezne vlade, sastavi kabinet iz čistih liberala. Ovako je neverstvo palo na radikale“.
Novu vladu Srbije formirali su radikali, prihvativši sve uslove i sva personalna rešenja koje je kralj Milan želeo. Organ Srpske liberalne stranke Ugarske je značaj nove vlade okarakterisao rečima: „Naprednjaci su mrtvi; njih nije mogao niko oživiti. A Ristića je trebalo ukloniti, Radikali se evo dadoše upotrebiti, da se obori Ristić. No, ne samo to. Oni ostaviše za sobom vrata otvorena kroz koje srpski neprijatelji mogu proći. Ovo ministarstvo priklonilo je glavu, pognulo se i prihvatilo spoljnu politiku naprednjačku, koja je Srbiju udaljila od Rusije.“ Veći broj kraljevih dokazanih kadrova koji nisu imali nikakve veze sa radikalima (čak su učestvovali u njihovom progonu) je zauzeo pozicije članova vlade. Na mesto predsednika vlade postavljen je radikalski prvak, Sava Grujić, kom se kralj Milan revanširao za poslušnost time što ga je unapredio u čin generala i amnestirao sve preostale radikale (i one u emigraciji), izuzev Nikole Pašića. Radikali su planirali da dovedu do demokratizacije i decentralizacije društva, a prvi zakon koji su usvojili bio je Zakon o opštinama. Jedno od strateških opredeljenja radikala je bila i potpuna sloboda štampe.
Mihajlo Polit Desančić je o namerama nove radikalske vlade izneo svoj sud: „Istina, narod u Srbiji je posve demokratski narod, i zato i njegove ustanove moraju biti demokratske. Al u tome leži velika zabluda, da zato što je narod u Srbiji demokratski, da valja poći radikalnim pravcem. Radikalizam znači rušenje postojećih ustanova i građenje sasvim novih. Ta pojava može postojati kod starih država, gde radikalizmom tek valja stvoriti demokraciju. U Srbiji radikalizmu nikad potrebe bilo nije.“
Međutim, kralja je počela da iritira pojava veće slobode u štampi i stvaranje paralelnog centra moći od radikalskog poslaničkog kluba, pa se sukobio sa radikalima pogazivši svoja ranija obećanja, odbivši da potpiše već prvousvojeni Zakon o opštinama. Već 1. maja 1888. godine Sava Grujić je podneo ostavku svoje vlade, a kralj Milan je, planirajući ponovo svoju abdikaciju i trežeći pouzdanu ličnost, za novog predsednika vlade imenovao Nikolu Hristića.
Isti dan sa ostavkom radikalske vlade, munjevitom brzinom analizu političke krize u Srbiji i ponašanja njenih aktera dao je Miša Dimitrijević podsetivši: „Nije još davno, kako je sam kralj Milan ocenjivao pojedine političke stranke u zemlji i posle kratkog vremena, čim nastupi ministarska kriza on upravu zemlje ne poverava ljudima ni iz jedne stranke već sastavlja vladu po ličnom ukusu… Mi ne žalimo ni malo vladu koja je pala. Ona je sama kriva što je pala, ona je klicu svog pada već u sebi nosila… Radikalna stranka nije ponuđena vladom kao predstavnik izvesnih političkih načela, koja se kao spasonosna smatrala po razvoj srpskog državnog života, već je uzeta na oko da posluži kao oruđe za dezorganizaciju političkih stranaka… Srbija ima danas jednostranom voljom vladočevom vladu, koju su još pre četvrt veka smatrali za nesreću Srbije… Već pre dvadeset godina, kad su prvi ustavni zraci počeli grejati Srbiju, Nikola Hristić kao okoreli ostatak krute vladavine uklonjen je sa političke pozornice… Tek Zaječarska buna od g. 1883. izbacila ga je na kratko vreme na površinu, kada je u Srbiji trebalo da nastupi vlada okova i vešala… Čovek koji je pre pet godina radikale u lance okivao i streljao, taj dolazi danas, da primi od njih vladu zemlje u nasledstvo… Srpski narod svestan svog prava učešća u državnim poslovima, neće nikad priznati državnu svevlast (apsolutizam). Ako se tamo naginje onda je sama država u krizi, i to u permanentnoj krizi. Ishod ove svakojako mora biti koban bilo po jednog ili po drugog faktora državne vlasti“. Zanimljivo je da je ovo prvo mesto na kome jedan prvak Srpske liberalne stranke iz Ugarske pominje mogućnost „kobnog ishoda“ po nosioca vladajuće dinastije Obrenović.
Jedan od osnovnih razloga zbog kog je kralj Milan predao vlast Nikoli Hristiću je bilo to što je Hristić jedan od retkih bio voljan i kadar da kralja razvede od kraljice Natalije. O bračnoj drami na srpskom dvoru svoje mišljenje je izneo Miša Dimitrijević: „Ceo je svet, i srpski i strani odavna znao, da u srpskoj kraljevskoj porodici postoji od dužeg vremena nesuglasica, koja se u poslednje vreme razvila u otvorenu mržnju kralja Milana i kraljice Natalije… A kako je sudba vladalačkih porodica, tesno spletena sa sudbom naroda i zemlje, to je onda ujedno i nesreća narodna… Sa ovolikim moralnim fondom, koji je ovom prilikom na vidik izbio, ne osniva se ni sreća jedne obične kuće i porodice, a ne kamoli jedne zemlje i naroda… Sirota kraljica Natalija položila je svoje uzdanje na boga i na srpski narod. NJeno uzdanje i naše je. I nad kraljevima vladaju večiti zakoni pravde i morala. Zla dela ne mogu nigde dobrim posljedicama uroditi… Mi ispovedamo, nismo bili prijatelji politike kralja Milana.“
Hristićeva vlada je konačno 24. oktobra 1888. godine razvela brak između kralja Milana i kraljice Natalije. Razvod kraljevskog para kao politički presedan, prokomentarisao je Miša Dimitrijević rečima: „Kralja Milana upravo peče i žeže, što je ovakvim svojim postupkom odbio od sebe i poslednjeg čoveka u Srbiji, kome su srce i razum na mestu… Vrlo je opasna igra u koju se upušta kralj Milan. Treba svagda i na to misliti da zemlje i države nisu spahiluci vladalački, da se po njima može raspolagati, kako se oće. Treba i to imati na umu, da valjda još nekoga imade, kome dobro te zemlje, tako isto, a možda još i većma, na srcu leži.“
Polit se suprotstavio razvodu koji je okarakterisao kao protivan pravoslavnim običajima, rekavši da „Može konzistorija beogradska, hiljadu puta izreći razvod braka među kraljem Milanom i kraljicom Natalijom, ako nema kanoničkog razloga za razvod braka, taj brak pravno postoji“. Smatrajući Nataliju za „uzor žene i supruge“, Polit je sa prezirom odbacio navedene razloge razvoda poput šurovanja sa opozicijom i pokušaja zauzimanja regentsva od strane kraljice.
Već dva dana nakon razvoda kralj Milan je organizovao aktivnost radi izbora za Veliku narodnu skupštinu i usvajanje novog ustava. Najverovatnije je kralj napokon prelomio da će definitivno abdicirati, pa je želeo da za sobom ostavi uređeniji sistem u kome će se znatno više poštovati građanska prava i slobode. Takođe, kraljeva očigledna zamisao je bila i da svom prestolonasledniku omogući sigurnost do punoletstva i stupanja na presto. Na izborima za narodnu skupštinu je mandate dobilo oko 500 radikala i 100 liberala. Ni jedan jedini naprednjak nije dobio mandat. Shvativši da postoji realna mogućnost da ustav ne bude izglasan u formi u kojoj ga je Milan želeo, on je bukvalno zapretio beogradskim radikalima da ustav mora bez izmena biti prihvaćen, a oni su kroz mukotrpnu akciju i silne sukobe morali to da predstave nezadovoljnim radikalskim prvacima u lokalni sredinama Srbije. Na koncu, ustav je 3. januara 1889. godine usvojen sa 494 glasa. Jedina izmena u odnosu na izvornu verziju je bio član koji je zabranjivao Srpskoj vojsci stavljanje u službu druge države bez odluke Narodne skupštine. Na ovaj način bitno su oslabljene mogućnosti zloupotrebe eventualne austrofilske vlade ili vladara. Ovim ustavom Srbija je „postala ustavna parlamentarna monarhija sa nedirnutom birokratijom i stajaćom vojskom“. I pored glomazne birokratije, ovaj ustav je smatran za jedan od najnaprednijih evropskih ustava svog vremena.
Srpska liberalna stranka iz Ugarske je načelno podržala demokratske tendencije novog ustava Srbije. Mihajlo Polit se preciznije izjasnio, apostrofirajuće pre svega geopolitičku i nacionalnu komponentu: „Za državno biće i državnu budućnost Srbije, mi ne nalazimo jemstva u kakvom manje ili više savršenom ustavu – ustav i najsavršeniji može da se izigra – već nalazimo to jemstvo u iskrenom naslonu Srbije na onu velesilu, koja je jedina kadra osigurati Srbiji njeno državno biće i njenu budućnost. Prava srpska patriotska stranka u Srbiji može biti samo ruska stranka i naše merilo za liberalnu i radikalnu stranku u Srbiji može biti samo ono: ukoliko se jedna ili druga od tih stranaka više pridružuje ruskoj politici.“
Ostavi komentar