Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Nema sumnje da je Kolumbovo geografsko otkriće Amerike 1492. godine bio događaj od ogromnog istorijskog i simboličkog značenja. Danas su sve popularnije hipoteze da je Amerika otkrivena mnogo pre putovanja Kolumba. Dokazano je da su Vikinzi brodovima posećivali Severnu Ameriku, jer se runski natpisi nalaze svuda na obalama Kanade, Labradora i NJu Faundlenda. Istraživač Žak de Mijo zastupao je teoriju o vezama civilizacija Inka i Vikinga. Po svemu sudeći i Evropa je odavno znala za postojanje američkog kontinenta. Admiral turske flote Muhidin Piri Reis objavio je 1520. godine pomorski atlas Bahrije (koji se čuva u istanbulskom Nacionalnom muzeju), a na kojem su neobično verno prikazana oba američka kontinenta, Grenland i Antarktik. Piri Reis je vrlo osnovano tvrdio da je zahvaljujući ovim kartama Kolumbo otkrio „novi svet“, uz napomenu da su njegova otkrića poticala iz jedne tajne knjige koja je napisana još u doba Aleksandra Velikog. Tu su i drugi vrlo neobični detalji koji upućuju na zaključak o ranijem postojanju Amerike.
Za naše izlaganje veoma je zanimljivo predanje „evroazijske sakralne geografije“ o stranama sveta, po kojem je područje Gibraltara „krajnji zapad“, dok je sve iza toga neki polumaterijalni svet, zemlja sumraka i zalaska sunca, carstvo senki ili zemlja smrti, u koju se ne sme ići. Patrijarh tradicionalizma Rene Genon ovakvu logiku evroazijske sakralnosti objašnjavao je „mitom o potopljenoj Atlantidi“ – drevnom kontinentu koji je u sakralnoj geografiji imao ogromno simboličko značenje. Nije slučajno da su o postojanju Atlantide pisali Platon, Sokrat i mnogi posle njih. Zaista, Atlantida je bila paleokontinent, jedna naročita duhovna civilizacija, zapadni sakralni centar, koji je nestao posle velike kataklizme i potopa. Propast Atlantide opisuje se kao događaj koji se odvijao u etapama; pošto su potopljena glavna kontinentalna vrata, zapadno od Evroazije i Afrike, opstala su neka ostrva u Severnom Atlantiku i plemena koja su bila čuvari jedne osobene civilizacije. Jedna od tih zemalja zvala se Mo-Uru i ona je nestala nekoliko hiljada godina posle glavne kataklizme. Sve u svemu, nestanak Atlantide bio je događaj koji je iz temelja protresao svest ljudi i izgradio jedan karakterističan sakralni odnos prema tom delu sveta u kojem počivaju „duše umrlih predaka“ i u koji samo „posvećenik može ući“. Već sama ta činjenica kasnijem geografskom otkriću Amerike daje određeno uznemirujuće i tajanstveno tumačenje. Ovo tim pre što se „novo otkriće Amerike“ poklopilo s početkom naglog sunovrata evropske (evroazijske) civilizacije koja baš u to doba gubi svoja sakralna, sveštena i religiozna uporišta.
Tradicionalista DŽemal Gajdar ukazuje na veoma zanimljiv geografski položaj američkog kontinenta, gde svakog jutra sunce izlazi sa evropske strane (dakle na sakralnom Zapadu), a zalazi na azijskoj strani, ili na simboličkom Istoku. Interesantno je da se ovaj „obrnuti simbolizam“ podudara sa poznatim proročanstvom o „poslednjim vremenima“ kada će sunce izlaziti na zapadu, a zalaziti na istoku. Sve to ima svoj neminovan odraz u američkom mentalitetu, posebno njegovoj najizrazitijoj severnoameričkoj verziji, koji je prožet „mitom o jedinstvenosti i izabranosti američke nacije“. Pojedini autori Ameriku opisuju kao „kvintesenciju razvoja Zapada“ i krajnji izraz njegove religijske, kulturne i filozofske osnove. Međutim, postoji i nešto što čini jedinstvenost Amerike u odnosu na Evropu. To je totalni liberalizam. Dakle, one racionalističke ideološke koncepcije i društvene teorije koje su nastajale na rimokatoličkom Zapadu (prvom Zapadu), na tlu Amerike (iza Zapada) poprimile su radikalna obeležja. To su: individualizam, liberalni racionalizam, dinamični tehnološki industrijalizam, apsolutizovan trgovački poredak, dakle sve ono što u osnovnoj meri karakteriše razvoj Zapada, a što se naslućivalo još od doba hrišćanskog raskola na pravoslavlje i katolicizam. Raskol na samom Zapadu i pojava protestantizma dodatno su zaoštrili odnos prema pravoslavlju. Protestantsko mesijanstvo američke geopolitike poprimilo je izrazito antiruski karakter, bez ikakvog naizgled razumnog i logičkog utemeljenja. Za vreme Krimskog rata 1855. godine rusofobiju je jasno formulisao evangelista DŽon Kaming kada je ruskog cara Nikolaja I poistovetio sa biblijskim Gogom (oličenjem zla). Vatreni rusofobi bili su i autor najpopularnije Biblije na engleskom Sajrus Skofild, zatim evangelistički propovednik Hal Lindzi, čiji je verni sledbenik bio predsednik Regan, kao i čuveni TV-evangelista DŽeri Folvel, poznat po učešću na zatvorenim sednicama generalštaba američke vojske na kojima je u „religioznom ključu“ tumačio mogućnost atomskog rata sa Sovjetskim Savezom (tzv. atomski dispenzacijalizam). Uopšte, uključenjem Amerike u svetske poslove početkom 20. veka stvari se dodatno komplikuju. Nastupa era koju danas kolokvijalno nazivamo globalizacijom.
Mada je pojava moderne geopolitike posledica prvog talasa „desakralizacije društvene svesti zapadnih elita“, nema sumnje da je, uprkos ovoj činjenici, sve do danas opstao u osnovi religiozni „mit o jedinstvenosti i izabranosti Amerike“. On je karakterističan za delovanje američke politike u čitavom 20. veku. Ovakva motivacija prepoznaje se čak i u savremenim verzijama „ideologije globalizma“ koja je zapravo jedan sekularni manifest mesijanskih pretenzija zapadnih elita i preuređenja sveta na antireligioznim osnovama. Osnovne odrednice ove ideologije suštinski su usmerene protiv tradicionalnog načina života, pre svega porodice kao osnovnog subjekta zdrave društvene zajednice, ali se ispoljavaju i u radikalnom mešanju u domen ljudske privatnosti. Sve to jednom ovakvom konceptu daje obeležja nezapamćenog totalitarizma koji je zasnovan „na jednom naročito mističnom zanosu koji čak i ako se jednom javi potresa čitavu ličnost i njegovu svest“. Sadašnja kriza izazvana najpre pandemijom kovid-19, a zatim i događajima u Ukrajini, samo je podstakla ovakve predstave o preuređenju ljudskog društva na novim mističnim osnovama (npr. pseudoreligijski mit o zelenoj ekonomiji).
Konačno, pojava američkih političara zaokupljenih opšteplanetarnim temama, logična je posledica transformacije Amerike u univerzalnu imperiju, odnosno u socijalno-ekonomski i politički model za ceo svet. Teoretičar DŽejms Veb u ovim procesima uočava fundamentalne veze između komunizma, nacizma i globalizma. Po njemu, sva tri istorijska pokreta u osnovi su revolucionarnog karaktera, uz napomenu da sledbenici „sekularne religije“ stvaranje raja na Zemlji povezuju s duhovnom revolucijom koja mora da bude permanentan proces. Kirk i Medsen pišu o konceptu „preobraćanja emocija, uma i volje prosečnog Amerikanca, putem planiranog psihološkog napada, u obliku propagande kojom će mediji hraniti naciju“. Kao glasnogovornici američkih elita oni ukazuju da „nije važno to što će reklame biti laži, bar ne nama, jer ih mi koristimo za etički dobre svrhe“. Tako je put do pakla popločan dobrim namerama.
LITERATURA: Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad 2011; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021; Milorad Vukašinović, Globalna perestrojka, SAJNOS 2022.
Ostavi komentar