Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Kada je britanski naučnik Halford Mekinder objavio znameniti ogled Geografska osovina istorije (1904) verovatno nije ni slutio da je ovim činom razotkrio tajne planove atlantističke geopolitike na evropskom kontinentu. Podsetimo, Mekinder je u pomenutom eseju ukazao da je dualizam kopno – more smisao sadržaja svetske istorije, ali i konstatovao da je kontinentalni položaj strateški povoljniji za jednu državu u odnosu na pomorski položaj. Mekinder je Rusiju posmatrao kao Središnju zemlju ili Srce sveta, a takođe je bio svestan i problematike nemačke centralnosti. Posle Prvog svetskog rata svoje geopolitičke poglede dopunio je knjigom Demokratski ideali i stvarnost (1919) u kojoj je formulisao načelo „da onaj ko kontroliše Istočnu Evropu kontroliše Srce sveta“ i posledično evroazijski kontinent i celu planetu. Na praktično-političkom planu ove ideje su se prethodno manifestovale na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1918. godine. U tom kontekstu treba posmatrati i formiranje jugoslovenske države čija se geopolitička uloga dvostruko ispoljavala: kroz sprečavanje nemačkog prodora na istok, ali i ruskog (sovjetskog) pristupa toplim morima.
Mekinderova formula o Istočnoj Evropi kao zoni eksluzivnih interesa atlantističke geopolitike izazvala je konsternaciju, pre svega u Nemačkoj. Tako nastaje Haushoferova geopolitička škola koja je razradila osobenu „koncepciju velikog prostora“ pozivajući se na niz teorija koje su publikovane dvadesetih godina prošlog veka. Haushoferovo osnovno polazište je da su prostori i resursi nacionalnih država veoma ograničeni, pa su prvenstveno zbog industrijskog razvoja, narodi prinuđeni da „razvijaju veliki prostor kao novi oblik političke organizacije“. Po Haushoferu to su: Evroafrika, u kojoj prevlađuje francusko-nemačka osovina, potom Sovjetska Rusija za koju je predviđao da će svoj uticaj proširiti na Persiju, Avganistan i Indijski potkontinent, zatim Istočna Azija u kojoj je Japan vodeća regionalna sila, kao i Severna i Južna Amerika koje su pod dominacijom SAD. Uoči Drugog svetskog rata ovaj nemački geopolitičar imao je plan o stvaranju velikog kontinentalnog evroazijskog saveza u kojem bi se našli: Frankova Španija, Francuska iz Višija, Nemačka, Rusija i Japan, a protiv britanske imperije. Haushofer je još u to vreme podržavao nezavisnost arapskog sveta, Indije i Persijanaca, nadajući se da će tako zbaciti sa sebe okove britanskog imperijalizma. Napad Hitlera na Sovjetski Savez 1941. godine srušio je ovaj veliki projekat.
Za vreme Drugog svetskog rata na sastancima američkog SIO razrađivane su mape posleratnog uticaja u Evropi, koje su u suštini bile modifikovana verzija Mekinderove Istočne Evrope, a čiji je cilj bilo sprečavanje mogućeg „teritorijalnog povezivanja Rusa i Tevtonaca“. Tada je angloamerička geopolitika definisala kontrolu nad dolinom Vardara i Morave kao svoj prvorazredni bezbednosni interes u Evropi, pa u tom kontekstu treba tumačiti i čudne odluke Saveznika o podršci Titovom pokretu i odbacivanju pokreta generala Mihailovića krajem rata (ovde je očigledno reč o nepoverenju prema Srbima – prim. autora). Posle razlaza sa Sovjetima 1948. godine bilo je jasno da su zapadne sile Broza podržale kao ličnog garanta atlantističkih interesa u ovom delu sveta i tako je bilo sve do kraja njegovog života (pogledati opširnije u: Bžežinski o Jugoslaviji, KCNS – Agora, april 2021).
Završetak Hladnog rata iznova je aktuelizovao temu „geopolitičkog identiteta Evrope“ u novim okolnostima. Na sednicama organizacija svetske zakulise ponovo se na dnevnom redu našlo pitanje rekonfiguracije prostora Istočne Evrope i Jugoslavije. Tada je doneta i odluka o podeli evropskog kontinenta „na rimski i vizantijski deo“, a što se poklapalo i sa geopolitikom tadašnjeg rimskog pape, Jovana Pavla II. Kao što je poznato ova politika je dosledno sprovedena na postjugoslovenskom prostoru, a njen vrhunac je bilo priznanje „lažne države Kosovo“.
Način na koji SAD kao vodeća sila atlantizma interpretira svoje strateške interese u Evropi najjezgrovitije je opisao nemački diplomata V. Vimer u privatnom pismu kancelaru Šrederu, a koje je poteklo povodom zaključaka usvojenih na tajnoj NATO konferenciji u Bratislavi (maj 2000), dakle devet meseci posle agresije na SRJ 1999. godine: „Valjalo bi da se prilikom sadašnjeg širenja NATO-a ponovo uspostavi teritorijalna situacija od Baltičkog mora do Anadolije, kakva je postojala u vreme Rimskog carstva, kad je ono bilo na vrhuncu moći i zauzimalo najveće teritorijalno prostranstvo. Zbog toga Poljska mora da bude okružena sa severa i sa juga demokratskim državama kao susedima, a Rumunija i Bugarska da obezbede kopnenu vezu sa Turskom“. Ovome dodajmo i posebno važan stav da „Srbija (verovatno zbog obezbeđivanja nesmetanog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja, a takođe i da severno od Poljske treba da se ostvari potpuna kontrola nad prilazima Sankt Peterburga Baltičkom moru“. Otuda i naslov ovog izlaganja koji aludira na dugotrajnost geopolitičkih koncepcija, koje očigledno ne zavise od aktuelnih ideoloških trendova.
LITERATURA: Rober Stojkers, Teorijska panorama geopolitike, u: Tajna Balkana, SKC, Beograd 1994; Pismo Vilija Vimera kancelaru Gerhardu Šrederu, NIN, 8. februar 2007. godine; Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad 2011; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, Sajnos, Novi Sad 2021.
Ostavi komentar