Autor: dr Aleksandra Kolaković
Posredstvom francuskih izveštaja iz Ilirskih provincija i sa Balkana, francuska i evropska štampa u Francusku donose vesti o borbi za slobodu Srba, koje predvodi Đorđe Petrović Karađorđe. Uporedo, Rade Vučinić, Karađođev izaslanik, proveo je u Parizu četiri godine kako bi pokušao da izdejstvuje zaštitu i pomoć Francuske. Ipak, do uspostavljanja vojne saradnje u ovom periodu nije došlo. U jesen 1809. godine vođa Prvog srpskog ustanka, Karađorđe, sa istom nadom pisao je francuskom caru Napoleonu I Bonaparti. Zvanična politika Francuske, zasnovana na prijateljstvu sa Osmanskim carstvom, u Prvom srpskom ustanku je videla ometanje svojih imperijalnih planova i slabljenje Osmanskog carstva, što je u interesu Rusije, te ne pokazuje interesovanje za pokroviteljstvo. Kada je u jesen 1812. godine Napoleon krenuo na Rusiju, posredno je doprineo i slomu srpskih ustanika. Iako nije došlo do uspostavljanja političke zaštite i vojne saradnje, francuske diplomate u vreme Prvog, a potom i Drugog srpskog ustanka, shvataju značaj i ulogu koju imaju Srbi u rešavanju Istočnog pitanja. Otuda se interesuju za Srbe u vreme Grčkog ustanka i Rusko-turskog rata (1829–1830). Knez Miloš je u periodu sklapanja Jedrenskog mira (1829) svoj plan o obnovi srpskog carstva, izneo u društvu francuskog grofa Adolfa Karamana, koji je kao poseban francuski izaslanik proputovao Balkan. Ipak, francusko interesovanje za Balkan, a time i Srbe, u periodu od 1815. do 1848. godine nije imalo veći značaj u francuskoj spoljnoj politici.
Francuski predsednik (1848–1852), a kasnije i car (1852–1870), Napoleon III proklamovanjem preuređenja Evrope na nacionalnoj osnovi i uvođenjem „politike narodnosti“ uticao je na diplomatska i politička rešenja srpskih nacionalnih i državnih interesa. Poseta Ilije Garašanina Parizu 1852. godine, sa ciljem da novog francuskog cara upozna sa srpskim nacionalnim ciljevima i pridobije za iste, kao rezultat imala je načelnu naklonost francuskog vladara. Napoleon III je Srbe uzimao u svoje diplomatske kombinacije većinom kao sredstvo taktike, koja je oscilirala od antiruske do antiaustrijske i proitalijanske. U vreme Krimskog rata, Francuska je prvi put pokazala vojno interesovanje za Kneževinu Srbiju. Prvi rukovodilac Topolivnice u Kragujevcu bio je Šarl Lubri 1951. godine. Osim u usmeravanju spoljne politike Srbije sredinom 19. veka, Francuska je uticala i na oblast organizacije vojske i vojne odbrane u mladoj srpskoj državi. U tu svrhu iz Pariza u Beograd, u specijalnu misiju od 1853. do 1855. godine, došao je Ipolit Monden, inženjerski kapetan francuske armije. Tokom prvog boravka (1853–1855), Monden je u antiruskoj perspekivi ispitivao vojne sposobnosti Srbije, načinio vojno-topografski opis i procenu da bi narodna vojska mogla da okupi oko 100.000. ljudi. Nakon ove misije, pomagao je srpskoj vladi oko školovanja vojnih pitomaca u Francuskoj.
Pariskim mirom (1856) ruski protektorat nad autonomijom Srbije (od 1829. godine) proširen je međunarodnim jemstvom svih evropskih sila. Aktiviranje Francuske u rešavanju Istočnog pitanja uticalo je i da srpska diplomatija ojača svoje delovanje u Beogradu i Parizu. Aleksa Simić, ministar inostranih dela, 22. marta 1855. godine odobrava „nezvanični“ odlazak nekadašnjeg prvog srpskog državnog stipendiste Jovana Marinovića u Pariz. Nedugo nakon Pariskog mira, 1859. godine rat za ujedinjenje Italije, usmerio je srpsku politiku ka garantnim silama, a pre svega Francuskoj. Posebno kada se na početku sukoba stvorila slika da je Napoleon III spreman da pomogne ujedinjenje Italije po cenu rata sa Austrijom. U ime starog kneza Miloša, budući knez Mihailo Obrenović se uputio u evropske prestonice. U Parizu je boravio u drugoj polovini aprila 1859. godine, gde su ga nakon prijema kod Napoleona III „iskreni i visokostojeći prijatelji“ u Parizu savetovali da se „na svaki način“ očuva mir u Srbiji, izbegnu prepirke sa austrijskim konzulom i prekine sa stranačkim razmiricama, te da će srpski zahtevi o priznavanju nasledstva i iseljenja Turaka imati podršku francuske diplomatije.
Po izglasavanju Zakona o narodnoj vojsci u septembru 1861. godine, Ipolit Monden, s činom pukovnika, preuzima položaj prvog ministra vojnog Srbije (1861–1865). Ipolitu Mondenu knez Mihailo poverio je reorganizaciju vojske po francuskom uzoru organizacije. Tokom druge misije (1861–1865), po pozivu kneza Mihaila Obrenovića, Monden je s činom pukovnika 1962. godine postavljen na položaj prvog ministra vojske Srbije. Izvršio je reorganizaciju vojske po francuskom uzoru, doneo više propisa o ustrojstvu stajaće vojske i regrutaciji, osnovao fond za penzionisane oficire i vojnike i ostvario napredak u proizvodnji naoružanja. U rukovođenju srpskim ministarstvom vojske pomagao mu je Milivoje Petrović Blaznavac, učenik Artiljerijske škole u Mecu, koji će ga i naslediti na mestu ministra vojnog.
Memorandumom od 28. februara 1861. godine srpski poslanik Marinović ponudio je francuskom ministru spoljnih poslova Eduaru Tuvnelu (Edouard Thouvenel) obavezu srpske vlade „da se priveže za velikodušnu i pokroviteljsku politiku“ Francuske, da se pod srpsku jurisdikciju stave svi Turci nastanjeni izvan tvrđava i prizna pravo Srbiji da promeni ustav. Ponuda za pokroviteljstvom nije naišla na dobar prijem u Francuskoj. Tuvnel je obećao podršku oko iseljenja Turaka, a za pitanje ustava je savetovao da se ne pokreće. Istovremeno, poručio je da srpska vlada neće imati moralnu podršku Francuske ukoliko se pod dejstvom spoljnih uticaja uplete u neki sukob. Krajem 1862. godine, nakon turskog bombardovanja Beograda, u vreme dok je u Srbiji ministar vojske bio Ipolit Monden, Francuska je zauzela umeren stav u sporu između Porte i Srbije zbog prenošenja oružja. Iste, 1862. godine Francuska je pružila podršku za iseljavanje Turaka iz Srbije, a potom 1867. godine i podršku za iseljavanje preostalih turskih garnizona u gradovima Srbije. Iako je podrška bila povezana sa ciljem da se spreči oružana akcija Srbije i očuva postojeće stanje na evropskim teritorijama Osmanskog carstva, ipak, bila je veoma značajna.
Francusku i Srbiju povezivalo je školovanje najuglednijih ličnosti u francuskim vojnim školama. Petar Karađorđević se školovao na Sen-Siru (Saint-Cyr), a učestvovao je kao francuski oficir u Francusko-pruskom ratu (1870/71), kao i Milutin Garašanin, sin Ilije Garašanina, učenik pariske Politehnike i Artiljerijske škole u Mecu. U vreme vladavine kralja Milana Obrenovića srpski oficiri školovani su u L’École polytechnique (Politehnička škola) i L’École d’application de l’Artillerie et du genie (Škola za primenjenu artiljeriju i inžinjerstvo). U Fotenblou su školovani Đorđe Marković, Borivoje Nešić, Danilo Kalafatović i LJubiša LJubišić, dok je Aleksandar Đurić pohađao Sen Sir (1898). Pored ovoga, jula 1897. godine okončani su pregovori o nabavci opsadnih topova u Francuskoj i poručene repetirke. Sa promenom dinastije u Srbiji (1903) povećava se brojnost stažiranja srpskih oficira u francuskim vojnim jedinicama. Planirano je da u toku 1907. godine oficir Vladimir Deroko poseti barutanu kraj Pariza, u Ripou kraj Tura i Sen Medaru kraj Bordoa, a 1908. godine da oficir Miodrag Vasić obiđe francuska pirotehnička postrojenja.
Uporedo sa školovanjem nastojalo se doći do nabavke naoružanja u Francuskoj. Od 1885. do 1908. godine u Francuskoj su izvršene tri velike nabavke topova (1885, 1899, 1908) koje su imale političku težinu. Maja 1904. godine srpska vlada, predvođena radikalima, nastoji da dobije zajam od 30 miliona franaka, a u Beograd su stigle ponude od Šnedea iz Krezoa i Krupa. Novim zajmom srpska vlada, na insistiranje Francuske, obavezala se da će porudžbine izvršiti samo u Francuskoj. U maju 1905. godine zaključen je sporazum srpske vlade sa francusko-nemačkom grupacijom, po kome je topove trebalo da isporuči francuska industrija, Krup delove za artiljeriju, a austrijska industrija puške. U Srbiji je došlo do žestokih političkih rasprava, koje su rezultirale smenama vlada i neizvesnošću oko zaključivnja zajma. Januara 1906. godine otkazan je zajam u Beču, a srpska nabavka topova u Francuskoj, tzv. „topovsko pitanje“ dovela je do početka Carinskog rata između Srbije i Austrougarske. Nakon Aneksione krize (1908/9), Milovan Milovanović je u novembru 1909. godine potpisao Ugovor o zajmu, a koristeći argument mogućeg kašnjenja u isporuci nije želeo da vrši vojne porudžbine kod Nemaca, iako su cene Krpua bile niže od Krezoa. Pored pomenutog, Francuska je uticala i na osnove vazduhoplovstva u Srbiji. Tri oficira i tri podoficira su 1912. godine otišli na školovanje u pilotske škole Blerio i Farman, a kao najbolji u klasi bio je artiljerijski narednik Mihailo Petrović (1884-1913). Prvi vojni pilot Srbije imao je međunarodnu pilotsku licencu FAI br. 979 (a srpski broj jedan). Uporedo, u ovom periodu bilo je određeno 500.000 srpskih dinara u zlatu za kupovinu osam aviona i vazduhoplovne opreme u Francuskoj. Ovim je učvršćeno vojno vezivanje Srbije za Francusku pred Veliki rat.
Ograničeni obimom jednog eseja nećemo ulaziti u detalje zajedničkog iskustva Francuske i Srbije u Velikom ratu. Ipak ćemo pomenuti da je pored finanasijskih pozajmica i slanja ratnog materijala od prvih dana rata, Francuska početkom 1915. godine poslala u Srbiju i vojnu misiju. Ova misija je obuhvatala oko 1.200 artiljeca, avijatičara, pomorske pešadije, telegrafista, tehničke službe i vozača. Francuska vojna misija učestvovala je u odbrani Beograda (oktobar 1915): francuska artiljerija bila je na brdu blizu Beograda, mornarica pod vođstvom kapetana fregate Pikoa se borila protiv autrougarskih ratnih brodova na Dunavu, a eskadrila francuskih avijatičara pod komandom kapetana Vitroa avionima Farman upadala je na autrougarsku teritoriju. Takođe, marta 1915. godine u Srbiju je stigla i francuska medicinska misija, koja je u značajnoj meri doprinela suzbijanju tifusa. Nakon povlačenja i prelaska srpske vojske preko Albanije, sa kojom su bili i Francuzi, Francuska je spasavala srpsku vojsku kroz misiju generala Pijarona de Mondezira, a potom organizovala oporavak i reorganizaciju na Krfu. General de Mondezir nosilac je Ordena belog Orla prvog stepena, komandirskog krsta Karađorđeve zvezde i Ordena jugoslovenske krune. Kao predstavnik Francuske i simbol francusko-srpskog „bratstva po oružju“, general de Mondezir je 11. novembra 1930. godine prisustvovao otkrivanju Spomenika zahvalnosti Francuskoj na Kalamegdanu. Najslavnije stranice francusko-srpske vojne istorije ispisane su na Solunskom frontu i ostale u sećanju, kako srpskih vojnika, tako i francuskih, predvođenih maršalom Franše d’Epereom. O svemu ovome danas svedoče spomenici i nazivi ulica u Beogradu, kao i pozivanje zvaničnika obe zemlje na sećanje francusko-srpskih veza tokom ovog perioda. Francuska i Srbija su u vreme Velikog rata dostigle vrhunac u svojim diplomatskim odnosima, što se odrazilo i na vojnu saradnju.
Ostavi komentar