O totalitarnim ideologijama – fašizam i nacionalsocijalizam
Autor: Lazar Slepčev, filozof
Za razliku od konzervativne, liberalne i socijalističke ideologije, koje se formiraju, i svoje ideološko utemeljenje stiču uglavnom na talasu prosvetiteljske filozofije i francuske revolucije, dakle tokom 19. veka, fašizam nastaje u 20. veku. Dominantan uticaj fašistička ideja ostvaruje u pojedinim državama Južne, Centralne i Istočne Evrope, u periodu od 1919. godine pa do svog istorijskog (ratnog) poraza 1945. godine. Nevolja sa fašizmom je u tome što ga je teško precizno odrediti kao ideologiju sa univerzalnim načelima. Naime, on se pojavljuje kao pokret oslonjen na romantičarske ideje i na biologističke teorije u socijalnoj filozofiji, ali njegova prava pokretačka snaga uglavnom leži u frustracijama i nezadovoljstvu rezultatima Versajskog mirovnog ugovora i poretkom nastalim posle Prvog svetskog rata.
Potreba za revizijom Versajskog sporazuma je i dovela do „raznolikosti fašizama“, jer je u svakoj zemlji u kojoj je nastao, fašizam bio glasnik nacionalnih frustracija, upravo te zemlje. Da li se radilo o neostvarenim teritorijalnim dobicima (Italija, Japan), ili o gubitku teritorija usled ratnog poraza (Nemačka, Austrija, Mađarska), uglavnom, svaki od tih fašizama nosi pečat nacionalne specifičnosti.
Ali, pre nego što se usredsredimo na same principe i karakter fašizma, reći ćemo i par reči o samom imenu ove ideologije.
Naime, prvi evropski fašistički lider, Benito Musolini, uzeo je latinsku reč „fasces“ kao osnovu za naziv svoje paravojne formacije, a kasnije i političke partije. Ova reč je značila snop pruća iz koga se pomalja oštrica sekire, što je bio drevni rimski simbol.
No, pređimo na ključne karakteristike fašizma. Ova ideologija ne samo da je nastala posle, da kažemo klasičnih ideologija, već je njen karakter bio izrazito antiprosvetiteljski i antirevolucionarni. Krilaticu francuske revolucije „Sloboda, jednakost, bratstvo“, fašisti menjaju u „Poredak, autoritet, pravda“, iz čega već možemo naslutiti principe na kojima fašizam sebe utemeljuje. Fašisti, dakle, ističu ulogu države kao vrhovnog principa, ali i ulogu vođe kao vrhovnog autoriteta. Praksa je pokazala da su ova dva principa uglavnom završavala objedinjena u liku vođe. Fašistička ideologija je nacionalizam baštinila kao svoje prirodno okruženje, uglavnom se oslanjala na religiju i izraziti antikomunizam, dok je nemački nacionalsocijalizam svoje utemeljenje nosio u antisemitizmu. Možemo, dakle reći da fašizam poseduje određene karakteristike konzervativne ideologije, međutim, devijantnost političke prakse, udaljava ga od klasične ideje.
Kada je reč o modelima, ili školama mišljenja unutar fašističkog korpusa, politička teorija najčešće razlikuje četiri fašistička modela. Prvi je klasični italijanski fašistički model, pod vođstvom Benita Musolinija. Drugi, nesumnjivo najkrvoločniji je nemački nacionalsocijalizam, pod vođstvom Adolfa Hitlera. Kao treći, izdvaja se španski frankoizam (falangizam), pod vođstvom Franciska Franka. Austrofašizam je četvrti model, i karakterističan je po tome što je u cilju isticanja austrijske posebnosti bio duboko suprotstavljen nemačkom nacizmu.
Nasilni, a često i zločinački karakter fašizma, oslikava se i u činjenici da su manje-više svi fašistički pokreti i partije posedovali i svoje paravojske. U ovom kratkom prikazu, navešćemo samo one najznačajnije partije i pokrete:
- Nacionalna fašistička partija (PNF) – Italija (1921);
- Nacionalsocijalistička nemačka radnička partija;
- Otadžbinski front u Austriji – domobrani;
- Britanska unija fašista (1932);
- Reksistička partija Belgije (1930-ih);
- Vatreni krst i Tajni komitet revolucionarne akcije u Francuskoj;
- Nacionalna unija Norveške (Vidkun Kvisling);
- Nacionalna unija Portugalije – Antonio Salazar (1932–1968);
- Falanga u Španiji – Francisko Franko (1936–1975);
- Fašistički pokreti u Grčkoj, Japanu, Kini, Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumuniji…
Fašizam je kao ideologija doživeo težak istorijski poraz ishodom Drugog svetskog rata. Ako ga je frustracija Prvim svetskim ratom iznedrila, drugi veliki rat mu je zapečatio sudbinu. Međutim, kao ideja, fašizam i dalje živi u Evropi, kroz delovanje raznih neofašističkih i neonacističkih pokreta, čiji ugled i uticaj je ipak zanemarljiv.
Ostavi komentar