Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar i filozof
Od trenutka uspostavljanja prvih državnih zajednica, država i vlast, idu ruku pod ruku. Oni funkcionišu na principu spojenih sudova. Niti država može postojati i funkcionisati ukoliko njome neko ne upravlja, niti vlast može sebe prepoznati kao takvu, ukoliko ne postoji državni okvir u sklopu koga deluje. I kao što je svaka država, specifična i posebna, nastala spletom različitih faktora, od istorijskih, geografskih, religijskih, kulturoloških, nacionalnih, tako su i oblici vladavine kroz istoriju sebe oblikovali u skladu sa potrebama takvih država. Tako je kroz istoriju nastajao, nestajao i opstajao čitav niz modela upravljanja državama. Ni praktičkofilozofska tradicija nije ostala imuna na ovu oblast, tako da je kroz istoriju nastajao čitav niz teorija i gledišta na temu koji je oblik vladavine najbolji?
Svaka od tako nastalih teorija i učenja, u najvećoj meri su bila produkt duha vlastitog vremena, i uglavnom su sadržala one principe koji su kompatibilni epohi u kojoj su stvoreni. Međutim, bilo je kroz istoriju i onih učenja koja su uspela sebe da utemelje na univerzalnijim i opštijim principima, dakle, na onoj vrsti učenja koja su bila kadra da iznedre ozbiljnu političkoteorijsku tradiciju. Od antičkih velikana, Platona i Aristotela, preko Polibija u Rimu, Avgustina, Makijavelija, prosvetiteljskih vedeta, Loka, Monteskjea, Rusoa, pa sve do savremenog proučavanja politike kao zasebne nauke, uvek je i problem oblika vlasti bio neizostavni deo celine politike.
Od klasičnih učenja na polju oblika vladavine, ovom prilikom ćemo pomenuti učenja Platona i Aristotela, jer je naprosto reč o dve paradigme koje su, svaka na svoj način, oblikovale u najvećoj meri kasniju praktičkofilozofsku tradiciju.
Platon je bio zagovornik staleškog uređenja države, koja, da bi bila funkcionalna, mora na svome vrhu, dakle u sferi upravljanja, imati najmudrije i najumnije ljude. Oni kroz ozbiljan sistem obrazovanja moraju biti najstrože selektovani, i njih mora krasiti vrlina mudrosti. Ostala dva staleža, vojnici i oni koji stvaraju i pribavljaju materijalna dobra, takođe su „naoružani“ vrlinama hrabrosti i umerenosti. Skladna zajednica po Platonu je moguća samo ako svako radi onaj posao za koji je sposoban. Taj princip Platon naziva pravednošću, koja prožima celu državu, i čini njen temelj. Dakle, Platonov princip vladavine najumnijih možemo nazvati Sofokratijom.
Aristotel je pak, onaj koji postavlja dosta koncizne i jednostavne principe u sferi oblika vladavine.
Naime, uprošćeno gledano, on vladavinu posmatra spram činjenice da li je na vlasti pojedinac, grupa ljudi ili mnoštvo. Ako su ovi oblici vladavine utemeljeni u moralnoj vrlini, onda svaki od ovih oblika može da izrodi dobre oblike vladavine, pa imamo monarhiju, aristokratiju i demokratiju. Ukoliko dođe do kvarenja načela na kojima počivaju, ovi oblici vlasti prelaze u vlastitu suprotnost.
Za našu temu značajna je monarhija, koja kvarenjem prelazi u tiraniju.
Dakle, još u antičkom periodu mi dobijamo pojmovnik koji je i danas manje-više u upotrebi, ali ćemo tokom bavljenja ovom oblašću upoznavati i pojmove kao što su: despotija, diktatura, emirat, sultanat…
Za ovaj, prvi u nizu prikaza oblika lične vlasti, odabrali smo jedan, istorijski prilično svež i savremen model lične vladavine, oličen u sovjetskom komunističkom diktatoru iz sredine 20. veka, Josifu Visarionoviču Staljinu.
Staljinizam kao model vlasti
Prva stvar koju moramo uočiti kao novinu, kada je reč o ličnoj vlasti u 20. veku, je to da se princip lične vlasti u svom najokrutnijem obliku javio u državama sa nemonarhijskim uređenjem, dakle, republikama.
Epoha prosvećenosti i serija građanskih revolucija u 18. i 19. veku, devastirali su principe starog poretka u Evropi. Monarhija i crkva dovedeni su u stanje ozbiljne defanzive. Paralelno sa time, a opet kao novum epohe, začinju se ideologije, kao teorijske platforme različitih klasa i staleža. Istorijska turbulentnost 19. veka, kao i rezultati Velikog rata 1918. na tlu Evrope, za proizvod imaju nestanak dva velika carstva, germanskog i ruskog. Nemački i ruski čovek prvi put se u svojoj istoriji susreću sa republikom. I dok je Nemačka iz I svetskog rata izašla kao poražena, devastirana i Versajskim ugovorom ponižena država, Rusija je doživela unutrašnji sukob i puč kojim je svrgnuta monarhija i uspostavljena ekstremno ideološka socijalistička, boljševička republika.
Ovim kratkim prikazom, pokušaćemo da predstavimo sovjetski princip vođe, dok je naredni prikaz rezervisan za nemački model.
Dakle, sovjetski model nije mogao da funkcioniše bez dva kulta, a reč je o kultu partije i kultu vođe.
Imajući u vidu da je boljševička vlast u Rusiji uspostavljena krvavim terorom, te da je u samom startu, ne samo imala veliku opoziciju u narodu, već je bila opterećena i unutarfrakcijskim borbama, pojavila se potreba da se vlast stabilizuje. U tu svrhu, moralo se raditi na učvršćivanju jedinstva i monolitnosti boljševičke partije, kao nosioca vlasti u državi. Kako bi taj korak bio uspešan, sledeći je bio odabir vođe, (generalni sekretar partije), kao simbola partijskog jedinstva. S obzirom da je Lenjinova smrt nastupila ubrzo po zaposedanju vlasti, otpočele su unutarpartijske borbe za njegovog naslednika. Iz tih borbi, kao pobednik izlazi Josif Visarionovič Staljin.
Od tog trenutka, partija i njen vođa koračaju ruku pod ruku, jedno drugo podupiru i potpomažu, čineći tako neraskidivo jedinstvo nove vlasti. Kult teorije se gradi i stvara masovnom propagandom. Partija postaje najvažnija institucija u državi. U njenu ispravnost se ne sumnja.
Iako se u državi simulira postojanje institucija, kao što su Parlament i Vlada, sve odluke se donose u kružocima partije.
Kult vođe, kao najmudrijeg, najmoralnijeg i svagdaprisutnog pojedinca, takođe se stvara masovnom propagandom. Vođa ne greši, u vođu se ne sumnja, ako i postoji neki problem stvaraju ga „mangupi iz naših redova“, nikako vođa. Vođa je oličenje nacionalnog jedinstva. On je otac nacije.
Stvoren na takav način, ovaj sistem i nije mogao da funkcioniše na demokratskim principima, već je tokom vremena ogrezao u brutalnostima i teroru nad neistomišljenicima.
Ostavi komentar