Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Prethodnim tekstom smo otvorili jednu veliku i ozbiljnu temu ideološkog karaktera, a u svetlu političke istorije Srbije 19. veka. Naime, prikazali smo put razvoja konzervativne ideje, kako od onog klasičnog tradicionalizma postustaničke Srbije, dakle, onog konzervatizma koji nije bio sebe svestan u punom ideološkom smislu, već je više delovao na intuitivnom nivou, preko početnih uspostavljanja institucija pod Ilijom Garašaninom, pa sve do Naprednjačke partije, koju su u najvećoj meri činili pripadnici prvih generacija, na Zapadu odškolovane srpske omladine.
Dakle, na temeljima koje su postavili Sterija, knez Mihailo, stari Garašanin, Kosta Cukić i drugi, formirala se jedna nova generacija političkih delatnika, koja je sebe veoma svesno odredila i utvrdila kao konzervativne političare.
Kao što je to bio slučaj sa liberalima i socijalistima, (o čemu ćemo pisati drugom prilikom), i srpski konzervativci trasiranje srpske nacionalne i državne politike u velikoj meri sprovode kroz konzervativnu ideološku prizmu, ali i obrnuto, ideologiju koju podređuju tendencijama i interesima srpske države, često i na štetu stranačkog interesa.
Imajući u vidu potrebu ubrzane modernizacije zaostale i zapuštene postustaničke Srbije, srpski konzervativci su bili prinuđeni da svoju politiku kreiraju unutar jednog ozbiljnog paradoksa.
Naime, svesni da jedno društvo može biti stabilno i prosperitetno samo ako ima dugu tradiciju stabilnih institucija, oni su prinuđeni da svoj kratak boravak na vlasti 80-ih godina 19. veka iskoriste za prilično revolucionarno reformisanje srpske države. U veoma kratkom vremenskom periodu, grade železnicu, reformišu sudove, jačaju vojsku, podižu standarde u oblasti ljudskih prava i sloboda, formiraju Narodnu banku, otvaraju kulturne ustanove i slično.
Dakle, paradoks je da su upravo srpski konzervativci kratak boravak na vlasti iskoristili za liberalizaciju i modernizaciju Srbije, za šta će platiti veoma visoku političku cenu.
Nespremnost širokih masa da se na tako brz i radikalan način suoče sa novinama, koriste druge partije, a u prvom redu populistička Radikalna stranka. Naprednjaci gube vlast. Što je najtragičnije, gubitak vlasti je bio toliko turbulentan, da su mnogi viđeniji članovi Naprednjačke stranke i živote gubili u stihiji, iniciranoj radikalskom demagogijom.
Ovaj tekst, između ostalog ima za cilj i da ukratko predstavi dvojicu znamenitih konzervativaca te generacije, Milutina Garašanina i Čedomilja Mijatovića.
Milutin Garašanin
Rodio se u Beogradu, 22. februara 1843. godine, a umro u Parizu, 5. marta 1898. godine. Sin je Ilije Garašanina, pisca Načertanija i predsednika srpske vlade u dva mandata.
Obrazovanje započinje u rodnom gradu, gde završava osnovnu školu i gimnaziju. Visoko školovanje takođe započinje na beogradskom Liceju, na prirodnjačkom smeru, ali tu se zadržava samo jednu godinu. Godine 1860. odlazi u Francusku, gde na liceju Sen-Barbu izučava osnovnu i specijalnu matematiku. Artiljerijski potporučnik postaje 1865. godine, da bi potom upisao i završio artiljerijsku školu u Mecu u Francuskoj. Posle školovanja provedenog u Francuskoj, vraća se u Srbiju, te od 1868. godine živi na očevom imanju u Grockoj, baveći se porodičnim poslom u mlinarskoj industriji.
Prvi put u državnu službu stupa kao oficir 1876. godine. Aktivan je učesnik srpsko-turskih ratova, u kojima ispoljava izuzetnu hrabrost (bio je čak i ranjen u jednoj bici), dok kao školovani artiljerac, paralelno gradi i oficirsku karijeru, napredujući do čina pukovnika.
Političku karijeru započinje oktobra 1880. godine, kada stupa u kabinet pravnika i advokata Milana Piroćanca. Ulaskom u Piroćančevu vladu, otpočinje njegov politički uspon i napredak. Od 1881. do 1883. godine Garašanin vrši dužnost ministra unutrašnjih dela Kneževine Srbije. Partijsku karijeru započinje januara 1881. godine, kada sa grupom mladokonzervativaca osniva Srpsku naprednu stranku, kojoj će uz Piroćanca, Novakovića i Mijatovića i predsedavati.
Garašanin je važio za izuzetnog govornika, a u tri navrata je vršio dužnost predsednika srpske Vlade. Zaslužan je za reformu poreskog sistema, koji je uz neznatne izmene važio do Drugog svetskog rata. Bio je član ili predsednik Vlada koje su modernizovale vojsku, gradile železničku mrežu, sprovodile zemljišnu reformu, formirale Narodnu banku i drugo. Iako tehnički obrazovan, Garašanin je izuzetno dobro razumeo duh politike.
U raspravama Parlamentarizam i Jedan ili dva doma, precizno iznosi svoja politička gledišta. Zalaže se za jednodomnu Skupštinu, jer smatra da Srbija nema onu vrstu društvene slojevitosti koja bi bila neophodni uslov za postojanje gornjeg doma u parlamentu. S obzirom da u Srbiji dominiraju siromašni i neobrazovani pojedinci, zalagao se za ograničeni suverenitet pojedinca, jer narod nespreman za slobodu, mora je sticati postupno. Dakle, Garašanin je bio na pozicijama klasičnog konzervativnog evolucionizma.
Čedomilj Mijatović
Mijatović je bio jedna od najzanimljivijih pojava svoje epohe. Rodio se u Beogradu 17. oktobra 1842. godine, a umro je u Londonu 14. maja 1932. godine. Živeo je u braku sa znatno starijom Engleskinjom Elodijom Loton, što će u velikoj meri i uticati na Mijatovićeve svetonazore.
Beogradski Licej je završio 1862. godine i slovio je za najobrazovanijeg ekonomistu toga doba u Srbiji. Međutim, njegova interesovanja nisu bila strogo ograničena ekonomijom. Bavio se i književnošću, istorijom, politikom i diplomatijom.
Šest puta je biran za ministra finansija kneževine/kraljevine Srbije, dok je ministar inostranih poslova bio u tri navrata. Predsednik je Srpske kraljevske akademije i kandidat za najviše crkvene položaje. Slovio je za najozbiljnijeg kritičara socijalističkih i radikalskih ideja. Zaslužan je za uvođenje metarskog sistema u Srbiji, kao i donošenje Zakona o kovanju srpske srebrne monete, mada je ovo poslednje iz skromnosti pripisivao svom profesoru Kosti Cukiću.
Bio je veoma religiozna ličnost, te je pod uticajem žene Engleskinje i jakih i uticajnih veza na ostrvu, smatrao da razvoja kapitalizma i jake ekonomije nema bez moralne i religiozne osnove. U spisu O uslovima uspeha, on se u formi pisama obraća srpskoj trgovačkoj omladini, gde kao načela poslovne etike ističe: moral, dužnost, marljivost, štedljivost, disciplinu, posvećenost i pobožnost.
Primetno je da Mijatović ostrvska načela ekonomije u velikoj meri kombinuje i sa socijalnim načelima Maksa Vebera.
Izvori:
- Đurković, M. (2007). Konzervativizam i konzervativne stranke, Službeni glasnik, Beograd
- Mijatović, B. (2017). Srpski konzervativci 1878–1914, Catena Mundi, Beograd
Ostavi komentar